Prije dvadeset godina Kontejner je započeo s predstavljanjem istraživačkih umjetničkih praksi koje nastaju na sjecištu sa znanošću i tehnologijama te to čini i danas. Predstavljeni umjetnički radovi pritom fasciniraju i provociraju, tjeraju nas da mislimo kako rade, što propituju, a istovremeno su postali prepoznatljiv označitelj Kontejnerovih kustoskih koncepcija. Koliko je bilo zahtjevno držati taj kustoski i produkcijski kurs?

Tereza: Izazovno je bilo – mijenjali su se uvjeti u kojima se radi, počevši od prvih poteškoća da se uopće stvore uvjeti za prezentaciju i produkciju takve vrste umjetnosti. Prvi projekt koji je išao u smjeru osnaživanja lokalne umjetničke scene je bio Device Art festival 2004. godine, koji je pokrenut u svrhu mapiranja lokalne umjetničke scene, pružanja okvira za produkciju radova koji se bave znanošću, odnosno tehnologijom. Na to se nadovezalo pokretanje vlastite produkcijske platforme UradiSam_Art Lab 2006. godine. Nakon toga, baza djelovanja udruge Kontejner su tri trijenalna festivala – Device Art, Touch Me i Ekstravagantna tijela. Međutim, to smo dopunjavali ne samo prezentacijskim i izvedbenim nego i edukativnim i produkcijskim projektima.

Davorka: Ako pričamo o kustoskom i produkcijskom aspektu, mislim da je kontinuitet u kvaliteti djelovanja, u kvaliteti umjetničkih sadržaja i programa izuzetno bitan, kao i kontinuitet u posvećenosti onome čime se udruga bavi, ali i istovremena otvorenost za promjene, upravo zato što se bavi ovim specifičnim, suvremenim, radikalnim, progresivnim i promjenljivim praksama i izričajima. Taj polaritet između dosljednosti i fleksibilnosti mi se čini važan za djelovanje.

Ena: Ne mijenjaju se samo uvjeti nego i umjetnost kojom se mi bavimo. Rastemo s promjenama na sceni. Od vrlo rubnih umjetničkih praksi koje su teška eksperimentala i razvijaju se u oskudnim produkcijskim uvjetima, do radova koji su možda i mainstream, što ne znači da su nekvalitetni, nego jednostavno komuniciraju s drugim publikama, sve do velikih potpora institucija, pa i najvećih svjetskih znanstvenih institucija takvim umjetničkim istraživanjima.

Davorka: Da, neki umjetnici i umjetničke prakse koje Kontejner potiče i predstavlja su prešli iz undergrounda u mainstream. I to nije nužno negativno. Dapače, upravo pomak iz undergrounda prema mainstreamu mijenja buduće tendencije, umjetničke smjerove, ali i edukativne prakse.

Koliko vam je rad u kolektivu važan aspekt cijele priče? 

Ena: Kroz Kontejner je kroz ovih dvadeset godina prošlo puno ljudi. Tako da je dinamika živa, ali podrška koja se dobije zajedničkim radom je nezamjenjiva. Kao kolektiv radimo puno na tome da je grupna dinamika što bolja, svjesni smo toga da je komunikacija bitna, podržavamo se međusobno i svatko ima prostor za profesionalni i osobni razvoj kroz Kontejner. Puno naše energije odlazi u to i ti se rezultati vide.

Davorka: Ja sam se pridružila Kontejneru nakon niza godina provedenih u instituciji, iako je tim Kulture promjene SC-a unutar institucije zaista djelovao slično kao tim unutar Kontejnera, tako da mi posvećenost timskom radu, međusobnom uvažavanju i razumijevanju te otvorenoj kritičnosti bila već poznata i to sam prepoznala izvana. Ono što prepoznajem kao važnu činjenicu vezanu za Kontejner kada govorimo o timskom radu, a ne odnosi se na niz drugih udruga stasalih u isto vrijeme i sa sličnim područjem interesa, jest prirodna i zdrava smjena generacija: prijenos znanja, iskustva i vizije na mlađe generacije. Osnivačice su i dalje aktivne članice udruge, ali organizaciju ipak vodi druga kustoska generacija, a to osiguravanje kvalitetnog kontinuiteta mislim da je jako važno za daljnji razvoj nezavisne kulturne scene, ali i razvoj društva u cjelini. Timski rad je izuzetno bitan, ne samo kao metoda rada u svakodnevici nego i kao metoda edukacije budućih generacija i metoda izgradnje kvalitetnijeg društva.

Tereza: Rad u ovakvom kustoskom kolektivu na nezavisnoj kulturnoj sceni ne znači da se mi bavimo isključivo kustoskim, produkcijskim i edukativnim radom. Možda u nekim idealnim uvjetima da je nas dvadeset zaposlenih može biti u timu jasnih podjela, a ovako radimo sve što je potrebno i na taj način se nadopunjavamo. Dakle, nema ni jedan posao koji se neće obaviti, sve se mora napraviti. Naravno, imamo i vanjske suradnike ukoliko naši kapaciteti nisu dostatni. Što se mene tiče, za moj razvoj je bilo jako bitno da dobijem tu širinu, da nisam isključivo vezana za jednu vrstu posla. To je bitno i u nekom daljnjem radu i komunikaciji, ne samo s umjetnicima i suradnicima nego sa svima.

Ena: Mislim da je ključno da je ono što čini timski rad u neku ruku i razumijevanje i poštivanje tuđeg dijela posla. Nama se u kolektivu jako često događa da smo upoznati s različitim aspektima posla i različitim zadacima jer smo ih u nekom trenutku i sami prošli, i zbog toga razumijemo trud koji dolazi sa svih strana unutar tima. I onda se prirodno dogodi da je timski rad kvalitetan – jer se međusobno razumijemo i upoznati smo dobro sa svim aspektima rada za jedan festival ili za jedan veliki projekt.

Isticanjem povezivanja umjetnosti, tehnologije i znanosti, Kontejner se nadovezuje na pokret Novih tendencija. No što je s tematskim fokusom na tijelo, koji također čini bitnu tematsku okosnicu? Zašto vam je bilo važno otvoriti tu temu, posebice u vidu festivala Ekstravagantna tijela?

Ena: Tijelo kao tema nije odvojeno od znanosti i tehnologije. Uvijek je bilo uronjeno u taj kontekst, i kroz temu tijela je tema znanosti i tehnologije bila fokusirana više na društveni aspekt, odnosno na normative koji se stvaraju u odnosu na ljudsko tijelo, na dogme i tabue koji su u to tijelo upisani. Ono što se postiglo, naročito za vrijeme dok su Olga i Sunčica vodile festival Ekstravagantna tijela, je velika količina suradnji s drugim subjektima iz civilnog društva i institucijama, naročito onima koje se bave problematikom marginaliziranih i ranjivih skupina sa socijalne strane, ali i sa strane šire ekologije društva. To je bila neuobičajena situacija za naš kontekst – da udruga koja se bavi tehnologijom i znanošću surađuje primjerice s Centrom za autizam ili s bolnicama. To je bio zanimljiv pristup jednom delikatnom, osjetljivom području, ali mislim da su se u tom periodu realizirale stvarno velike stvari.

Tereza: Čini mi se da je najuspješnije izdanje festivala bilo 2013. godine gdje smo tematizirali starost, odnosno treću i četvrtu životnu dob. Bili smo izrazito ambiciozni jer je to bila prva suradnja sa muzejskom institucijom. Ugostila nas je Galerija Klovićevi dvori na mjesec dana. To je za nas bila svojevrsna prekretnica jer su naši festivali do tada trajali po tjedan dana. Festival je vidjelo puno ljudi, imali smo brojne programe namijenjene našim starijim sugrađanima, koji su se imali priliku aktivno uključiti u edukativni i radionički program u sklopu festivala. Intenzivna je bila suradnja s više organizacija, tu nam je najviše pomogla gradska zaklada Zajednički put. Imali smo britansku performericu Louis Weaver, koja je u staračkom domu izvodila svoj performans, tj. družila se tamo sa štićenicima staračkog doma. Takvi projekti su zanimljivi jer upoznaš puno različitih ljudi ali i potreba, odnosno nedostataka koji su prisutni u samom sustavu. Bitno je da se o takvim stvarima priča i da se javno prezentiraju.

Spomenimo još jedno područje vašeg djelovanja – zvučnu umjetnost. Zašto ste se prilikom preuzimanja galerije Močvara 2011. godine odlučile fokusirati na zvučne umjetničke projekte, a ne na neke druge?

Tereza: Htjele smo povezati program galerije i primarnu djelatnost kluba Močvara, čiji je fokus na glazbi. Programski smo galeriju usmjerili na sound art, ali nismo to strogo i isključivo definirali nego smo bili otvoreni za različite umjetničke pristupe i prakse koje su koristile zvuk. Kroz taj projekt smo pokrenuli Sound Art Inkubator, što mi se čini bitan aspekt cijelog tog djelovanja jer smo mladim hrvatskim umjetnicima, prvenstveno studentima, dali priliku da zvuku pristupaju kao umjetničkom mediju. Imali smo šest izdanja Inkubatora, četrdesetak umjetnika i produciranih radova. Sudjelovali su umjetnici iz cijele Hrvatske, a u jednom trenu su nam se javljali i studenti iz Srbije. Otprilike je u to vrijeme Davorka krenula s Izlogom suvremenog zvuka.

Ena: Za Galeriju Močvara je priča krenula od naše upoznatosti s umjetnicima koji rade odlične stvari, ali nemaju dobru vidljivost, i od postojanja publike koja bi bila zainteresirana za te stvari, a nema je gdje vidjeti. To se spojilo kroz suradnju s URK-om i klubom Močvara, koji ima ustaljenu publiku za glazbene programe. Kroz temu zvuka smo htjeli povezati te dvije priče, odnosno dati vidljivost sceni koja je tad bila u zaletu. Tih je godina stasala generacija koja se nastavila ozbiljno baviti zvukom, i kustoski i produkcijski i umjetnički.

Davorka: Ena i Tereza su se tada u svom kustoskom radu ozbiljno posvetile sound artu i to nas je vrlo brzo povezalo. Ja sam se tada intenzivno bavila eksperimentalnom glazbom i srodnim izričajima. Bila sam više fokusirana na izvedbene zvukovne umjetničke prakse, osmišljavanje i realizaciju niza koncerata i zvučnih performansa, dok su kolegice bile fokusirane na zvučne instalacije i skulpture, ali zajedničko područje interesa je bilo tu, kao i svijest o važnosti predstavljanja eksperimentalnijih zvukovnih umjetničkih praksi na našoj sceni. Jer bez stvaranja konteksta, kao i poticanja novih produkcija, nema ni stvaranja interesa publike. Bez kontekstualizacije nema razumijevanja, pa ni daljnjeg interesa, kao ni novih mladih snaga koje tek kreću u intermedijalnost.

Tereza: Istaknula bih da smo galeriju vodile do 2018. godine. S druge strane, te je godine Davorka imala zadnji Izlog suvremenog zvuka. Kako nam se ona pridružila, svi smo osjetili nedostatak zvuka u našem radu. Prošle smo godine pokrenuli Gibanja, događanja eksperimentalnog zvuka, koja će krajem ove godine imati svoje drugo izdanje. Tako da ponovo stavljamo fokus na eksperimentalni zvuk.

Budući da su vaše umjetničke produkcije često vrlo tehnički, financijski, pa i strateški zahtjevne, čini li vam se format festivala prikladniji za njihovu reprezentaciju upravo zbog svoje privremenosti i fleksibilnosti? Predstavlja li za vas format festivala idealno rješenje ili pak jedinu mogućnost s obzirom na vaše produkcijske uvjete?

Ena: Rekla bih oboje. To je idealna i neidealna opcija. Zato želimo raditi i cjelogodišnje i festivalske programe. Festivali mogu biti nezahvalni zbog nekih ograničavajućih faktora, koji nisu stvar samo organizacije programa nego i vanjskih uvjetovanosti poput godišnjeg financiranja i tempa koji ne osigurava duži period stabilnosti na nezavisnoj sceni. Taj tempo primjerice bitno otežava produkcije koje traju više godina ili se trebaju odviti u dužim etapama i predstaviti nekoliko puta kroz svoj razvojni ciklus. S druge strane, za publiku su festivali izvrsna stvar jer je koncentracija događanja velika, a društveni moment naglašen. Festival je uvijek priča koju je lako iskomunicirati. Mi smo svjesni i dobrih i loših strana, i da festivali donose ritam koji nije uvijek dobar za ono što želimo raditi te da ponekad sužavaju prostor djelovanja. Ove godine smo u fazi tranzicije između tog intenzivnog festivalskog tempa i rahlijeg načina rada gdje imamo programe cijelu godinu.

Do sada ste realizirali više od 150 izložbi i znakovito je da su sve bile na privremenom gostovanju u prostoru neke druge institucije ili organizacije. Na neki se ste način testirali sve moguće izlagačke prostore, podjednako one koji su namijenjeni izlaganju, kao i oni koji to nisu. Težite li djelovanju u vlastitim prostoru ili je gostovanje zanimljivija opcija? Imate li možda već viziju kakav bi taj prostor mogao biti?

Ena: Kontejner nisu samo festivali i produkcije umjetničkih radova, tu je i puno edukacije, rada sa studentima, suradnji s institucijama koje nisu nužno toliko vidljive za publiku. Dobar primjer su višemjesečne rezidencije koje provodimo s međunarodnim umjetnicima, gdje je naš zajednički rad vrlo intenzivan i dugotrajan – u takvim programima se jako puno osjeti taj problem nedostatka adekvatnog i reprezentativnog prostora kojim bi udruga upravljala, i nomadizam tu u biti bitno otežava produkciju radova. Unazad nekoliko godina smo s međunarodnim partnerima pripremali projekte koji se bave kompleksnim pitanjima jednog takvog prostora, na koji je način on održiv, što tu programski treba sve postojati, koji su primjeri dobre prakse itd. No ove naše ambicije ne znače da se želimo ograničiti i zatvoriti u vlastita četiri zida: nama je uvijek bilo zanimljivo surađivati s institucijama i raditi u drugim kontekstima, što se vidi po različitim profilima prostora u kojima smo radili, i to se nije nikada promijenilo. Razlozi za to nisu samo praktični nego smo kao kolektiv jednostavno svjesni da različit prostor donosi kompletno različitu publiku, vidljivost i uvjete rada.

Davorka: Da, bez obzira na to što težimo vlastitom prostoru, drugi nas prostori i neprostori i njihovi specifikumi ne prestaju inspirirati. Tako da, kao što ove godine cijelom programu pristupamo kroz hibrid jednogodišnjeg i festivalskog programa, to je negdje naš put i u prostornom smislu. Mislim da će nam vlastiti prostor samo dodatno otvoriti puno mogućnosti i ideja i ne mogu zamisliti da nas to zatvori i ograniči.

Ovo je vaša slavljenička godina, povodom koje ste, umjesto festivalskog izdanja, pripremili godišnji program. Već smo pogledali izložbu Chijikinkutsu multimedijalnog umjetnika Nela Akamatsua, a smješi nam se nastup Tome Savića Gecana na Venecijanskom bienalu, čiji rad producirate. Što nas još očekuje?

Tereza: Sredinom šestog mjeseca Kontejner je domaćin trodnevne konferencije mreže EMAP – European Media Art Platform, gdje očekujemo predstavnike svih partnera na konferenciji, ali i umjetnike, koji će u svibnju putem javnog poziva biti odabrani za rezidenciju u Zagrebu. Uz to planiramo i program u Pogonu Jedinstvo – možemo potvrditi gostovanje kanadskog umjetnika Martina Messiera performansom Echo Chambers.

Davorka: U sklopu Erasmus+ projekta Zvučni eksperimenti trenutno se stvara najmlađi eksperimentalni bend. Petero glazbenika budućnosti od 13 i 14 godina prolaze eksperimentalni proces edukacije pod mentorstvom skladatelja i glazbenika Nenada Sinkauza, Nenada Kovačića i Pavla Jovanovića. Oni će nastupiti u dvorištu Močvare 19. lipnja, nakon čega slijedi performans Martina Messiera.

Ena: Izdavaštvo je fokusirano na publikaciju projekta Arc-hive, koja se bavi načinima na koje se u digitalnom i arhivskom kontekstu mogu prezentirati umjetničke prakse koje se bave biomedijima – dakle, koje su efemerne, neopipljive, žive i zapravo u kontrastu s arhivskim pristupima. Aktivni smo i po pitanju jačanje uloge civilnog društva u visokoškolskom obrazovanju, što smo dugo radili s Filozofskim fakultetom kroz razne projekte i naš angažman na kolegijima poput Kustoskih praksi. Sada intenziviramo taj proces kroz suradnju s zagrebačkom Akademijom likovnih umjetnosti, gdje zajedno sa sveučilištima iz Grčke i Srbije razvijamo novi MA program diplomskog studija pod nazivom Art, Science and Health. Taj program je dobio potporu od Erasmus + Joint Masters programa Europske unije kako bi se osmislio i dizajnirao u narednih godinu i pol dana.

S Margheritom sam se našla sredinom kolovoza u pustom Zagrebu, dok je još razvijala rad. U prozračnom atelijeru na Akademiji likovnih umjetnosti razgovarale smo o njezinom istraživanju i umjetničkoj praksi, pokazala mi je neobične staklene posude izrađene posebno za ovaj rad i upoznala me s Brankom, pužem na privremenom boravku u terariju u atelijeru, kojeg je upoznala u zagrebačkom baru Sedmici i ponijela sa sobom da joj pravi društvo i daje inspiraciju.

Pevere istražuje materijalnost i žudnju ženskog tijela u okviru izostanka majčinstva te kao fizičko, ekološko i političko iskustvo. U radu Utrobe fokusira se na povezanost propusne materijalnosti tijela, uzimanja hormonske kontracepcije i učinka na okoliš. Rad će biti izložen u obliku instalacije koja se temelji na suživotu dviju staničnih kultura – stanica jajašca puža i umjetničinih vaginalnih epitelnih stanica – u hibridnom ekosustavu.

KP: Prije svega, kako netko dođe do točke u svojoj karijeri da se poigrava ljudskim i puževim stanicama?

Osjećam visceralnu privlačnost prema biološkoj materiji i njenom kritičkom promatranju kroz (bio)tehnologiju jer smatram da je vrlo značajna u današnjem svijetu. Rad Utrobe bavi se razumijevanjem mog vlastitog tijela kao biokemijski reguliranog – kao “biokemijskog kiborga” – i uspostavlja odnos s okolinom, a temeljno pitanje je kako se taj odnos razvija. Ja sam žensko ljudsko biće koje uzima hormonsku kontracepciju: kako te molekule mijenjaju način na koji doživljavam svoje tijelo ne samo iz društvene perspektive, već kao organizam? I kakvi odnosi prema okolini proizlaze iz tog doživljaja?

Puževi su postali dio rada tijekom procesa istraživanja. Na samom početku zanimalo me kako te molekule komuniciraju ne samo s mojim “ekosustavom”, već s okruženjem koje se nalazi izvan granica moje kože. Istraživala sam performativnost hormona i naučila da slične molekule mogu aktivirati endokrine sustave drugih živih bića. Brojni organizmi korišteni su ili se još uvijek koriste u istraživanju hormona ili u terapiji – recimo, miševi, zečevi ili konji (primjerice, u proizvodnji konjugiranog estrogena koji se uzima kao terapija u menopauzi). Također, afrička kandžasta žaba korištena je za rane testove za trudnoću budući da ju stimulira estrogen u ženskom urinu te ispušta jajašca kada dođe s njim u kontakt.

Dok sam radila ovo mapiranje, pozornost su mi privukla istraživanja o puževima, koji su  nam potpuno strani kao organizmi. Iako to još uvijek nije znanstveno potvrđeno, postoje naznake da različiti hormoni kod hermafroditskih puževa mogu aktivirati ženski ili muški dio njihovog reproduktivnog sustava. Upravo zbog te “sive zone”, kao i radikalne različitosti puževa i ljudi, učinilo mi se da bi taj odnos mogao biti zanimljiv i plodan za prikazati u umjetničkom radu. U Zagrebu će biti predstavljen u formi instalacije koja sadrži stanice jajašca puža te moje vaginalne stanice u namjenski izrađenom inkubatoru koji oblikom podsjeća na kiborški izvantjelesni organ. Stanične kulture komunicirat će biokemijski, razmjenom nutrijenata. Instalaciju će pratiti i video te serija fotografija.

KP: Možeš li nam reći više o samoj rezidenciji, kako je tekao čitav proces?

EMARE rezidencija je odlična prilika i zahvalna sam što je baš moj projekt odabran. On je dio mog praktičnog doktorskog rada iz umjetničkog istraživanja na Sveučilištu Aalto u Helsinkiju. Prošle godine započela sam preliminarno istraživanje u laboratoriju Biofilia koji se nalazi u sklopu sveučilišta, no kako bih dalje razvijala projekt i realizirala rad, bio mi je potreban biotehnološki savjetnik i produkcijska podrška. Kada sam se prijavljivala na EMAP-ov natječaj, zamolila sam umjetnika i biotehnologa Gjina Šutića da mi bude savjetnik na projektu. On je osnivač UR Instituta, nezavisnog istraživačkog centra u Dubrovniku, gdje sam boravila mjesec dana u proljeće ove godine. Gjino i ja radili smo na dvije razine: s jedne strane rad u biolaboratoriju, a s druge umjetničko istraživanje vezano uz narativni aspekt rada. Prikupila sam vlastite vaginalne epitelne stanice i promatrala kako se ponašaju u različitim uvjetima rasta, s različitim reagensima i slično. Zatim smo izvukli stanice iz puževih jajašca, a obje vrste stanica bit će dio instalacije. Važno je bilo mapirati složene ideje vezane uz kontracepciju te kakav je međuodnos hormona, seksualnosti i okoliša, a to obuhvaća i moje vlastito iskustvo i seksualnost, kao i nevidljivo prisustvo životinja u tom polju.

Zatim sam provela četiri tjedna u prekrasnom atelijeru na Akademiji likovnih umjetnosti. Ovdje sam se uglavnom fokusirala na realizaciju same instalacije, ali sam nastavila i istraživanje u zagrebačkom laboratoriju UR Instituta. Pružila mi se prilika da radim s vrlo talentiranim ljudima. Jedna od njih je Ivanka Pašalić iz udruge Stakleni svijet, koja je ostvarila moju zamisao da pomalo izobličimo staklene posude u kojima će se nalaziti stanice. Druga osoba je kipar Matija Plavčić, koji mi je pomogao da realiziram instalaciju. Tijekom istraživanja vodila sam vrlo inspirativne razgovore ne samo s Gjinom i Kontejnerovim kustosima/cama, već i s filozofkinjom Mariettom Radomskom i mojim mentoricama, Helenom Sederholm i Kirom O’Reilly, te sam mapirala područja koja su relevantna za ovaj projekt i “ispolirala” ključne ideje.

KP: Kako si uopće došla na ideju za ovaj rad?

Projekt je proizišao iz mog osobnog iskustva i pitanja kako ga artikulirati koristeći današnji diskurs o okolišu. Već nekoliko godina uzimam kontracepcijske pilule; taj svakodnevni čin je jednostavan, no iznimno važan u životu svake žene. Riječ je o odgovornosti i samoodređenju koje je danas moguće zahvaljujući nastojanjima i borbi naših prethodnica te znanstvenim eksperimentima koji su uključivali i ljude i životinje.

Zanimalo me što se događa s molekulama koje sam unijela u tijelo nakon što ih tijelo metabolizira i izluči. Konkretno, željela sam saznati mogu li te molekule negativno utjecati na okoliš, odnosno može li hormonska kontracepcija biti izvor onečišćenja. Danas postoji sve veći znanstveni interes za endokrinu disrupciju; znastvenici/e proučavaju kako kemijski proizvedene molekule koje se nalaze u svakodnevnim predmetima ili poljoprivredi imitiraju strukturu različitih hormona, remeteći na taj način endokrini sustav. Takve molekule mogu utjecati na ljudsko tijelo (u smislu zdravstvenih problema), ali i na druge organizme te na okoliš. Zapitala sam se mogu li molekule koje unosim u svrhu regulacije svog seksualnog života postati zagađivači ili imati štetan učinak na druge organizme – jer u teoriji bi mogli. No, istraživanje koje smo proveli je pokazalo da je količina hormona koje unosimo u tijelo na taj način zanemariva u usporedbi s hormonima koji se koriste, primjerice, u industrijskoj poljoprivredi.

KP: Ako uzmemo postavku da hormoni ne onečišćuju okoliš, kao što je pokazalo tvoje istraživanje, i vratimo se korak unatrag, možemo se zapitati imaju li hormoni štetan učinak na naša tijela? Hrvatska ima jednu od najnižih stopa upotrebe hormonske kontracepcije u Europi; čini mi se da je prisutan određeni strah da će tablete negativno utjecati na naše tijelo, poremetiti njegovo “prirodno stanje”…

Pa, najprije moramo definirati što je “prirodno” i što je “onečišćenje”. Tvoje pitanje dotiče se jedne od ključnih tema ovog rada: što danas možemo smatrati “prirodnim”? Praksa bioumjetnosti bavi se tim pitanjem još od ranih radova pionira i pionirki ovog polja.

Što se tiče hormonske kontracepcije, tijekom istraživanja pokazalo se da postoje suprotstavljena mišljenja. No gdje ima neslaganja, ima i prostora da umjetnost nešto kaže. Počet ću od svog osobnog iskustva, koje je dosad bilo pozitivno. Uzimam kontracepcijske tablete koje sadrže samo progestin, sintetički oblik progesterona, i imaju vrlo nisku dozu hormona. Također, ne simuliraju menstrualno krvarenje kao što to čine tablete koje sadrže estrogen. No iako je moje iskustvo pozitivno, moja prijateljica – upravo ona koja mi je preporučila ove tablete – ne može ih podnijeti. Tijela su različita, stoga ne mogu govoriti u tuđe ime; važno je da svatko pronađe ono što im odgovara.

KP: Značajnu ulogu u tvom radu ima koncept propusnih tijela, možeš li ga nam pojasniti?

Feministička ideja propusnih tijela podsjeća nas na iznimno važnu činjenicu da naša tijela ne završavaju s kožom. Postoji inherentna otvorenost ili protjecanje koje je teško kontrolirati – ne govorim ovdje samo o ženskim tijelima. Ako nešto propušta, to znači da je nepredvidivo. Ideja da su tijela propusna i neobuzdiva podriva dominantno shvaćanje tijela i života općenito kao nečega što možemo uredno posložiti, kategorizirati ili razvrstati u jasno definirane ladice. Živimo u vrijeme velikih transformacija i suočeni smo s ogromnim izazovima (sjetimo se samo klimatskih promjena ili bioetike), stoga moramo nanovo promisliti neke temeljne koncepte.

KP: U projektu Semina Aeternitatis baviš se upisivanjem sjećanja u genetski materijal koristeći biotehnološke metode. Jesi li uzbuđena ili zabrinuta zbog smjera u kojem se razvija biotehnologija?

Kritična sam – definitivno nisam tehnofetišist. Jako mi je fascinantno imati pristup biotehnologiji, što je i vidljivo iz čitavog istraživačkog procesa Utroba. Općenito govoreći, promatranje performativnosti biološke materije ne samo iz ekološke perspektive, već i kroz biotehnologiju bilo je izuzetno značajno za moju umjetničku praksu. Vrlo je poticajno i inspirativno, ali mora biti kritički usmjereno. Najvažnije od svega je da umjetnici zauzmu kritički stav prema tome.

KP: Utrobe ali i neki drugi tvoji radovi – npr. Anatomy of an Interconnected System – tematiziraju ideju onečišćenja i utjecaj ljudi na okoliš. Koja je uloga ekološke krize u tvom radu?

Ekološka kriza je nešto o čemu neprekidno razmišljam, iako je ne tematiziram izravno u svim svojim projektima. Bavim se tom temom već 15 godina; prije nego što sam započela umjetničku karijeru, studirala sam politologiju s fokusom na znanost o okolišu. Osporavani graf u obliku hokejaške palice koji pokazuje da je rast globalne temperature povezan s korištenjem fosilnih goriva postoji gotovo 20 godina. Protokol iz Kyota potpisan je ranih 1990-ih. Uništavanje okoliša, koje uključuje i klimatske promjene, složeni je fenomen isprepleten s gospodarstvom i interesima velikih korporacija, ali i s proizvodnjom i upotrebom svakodnevnih predmeta kao što su mobilni telefoni. Zato je toliko teško riješiti ovaj problem unatoč desetljećima istraživanja i međunarodne diplomacije. Možda još ne možemo svi vidjeti posljedice u našem neposrednom okruženju, ali otapanje polarnog leda utjecat će na naš cijeli svijet. Možda će zvučati pomalo bizarno, ali razmjeri ovog fenomena i transformacije koje uzrokuje, kao i način na koji organizmi reagiraju na te promjene, za mene su neizbježan izvor inspiracije i razmišljanja.

Trenutno surađujem s Marcom Donnarummom na kazališnom komadu pod nazivom Humane Methods u čijem je fokusu uništavanje okoliša kao oblik nasilja, a koji će biti premijerno izveden na Festivalu Romaeuropa u listopadu.

KP: Misliš li da će se čovječanstvo uspjeti prilagoditi klimatskim promjenama? Ili će samo bogati preživjeti?

Ne, mislim da će samo umjetnici preživjeti! Oni se uvijek snalaze u teškim situacijama te smišljaju moguća rješenja. Ali sad ozbiljno, klimatske promjene su nepravedne i produbljuju društvene razlike. No možda ćemo, kao vrsta, pronaći nove načine kako (pre)živjeti zajedno… Nadam se. Voljela bih da mogu reći da ćemo izbjeći katastrofu na vrijeme, ali nisam sigurna.

Znanost, suvremena umjetnost, tehnologija, robotika, performansi, bioart dio su tema obuhvaćenih monografijom i drugim dvojezičnim festivalskim publikacijama udruge. Monografija udruge Kontejner sintetizira prvih deset godina iskustva i rada u međunarodnim kustoskim praksama prezentirajući različite perspektive naspram tijela, znanosti i tehnologije u kontekstu suvremene umjetnosti. Koncipirana u nekoliko tematskih poglavlja, monografija daje kronološki pregleda projekata, počevši od 26. Salona mladih, kojim je započelo i djelovanje udruge, pa sve do utemeljenja festivala Ekstravagantna tijela, Touch me i Device_art.

Više od platformi Anagram Books potražite ovdje. 

Izvor: Kontejner

Nakon izrazito uspješne i u velikom broju posjećene izložbe koja se u listopadu 2013. održala u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, Ekstravagante godine po drugi puta će doživjeti otvorenje u Kulturnom centru Beograda, 6. veljače u 18 sati, dok će program trajati do 27. veljače.

Na izložbi sudjeluju renomirani suvremeni umjetnici iz Hrvatske, Srbije, Finske, SAD-a, i BiH, a program je upotpunjen performansima i radionicama.

Izložba će predstaviti radove Andree Palašti (RS), Ane Adamović (RS), Adele Jušić (BiH), Gorana Trbuljaka (HR), Hrvoslave Brkušić (HR), Ivana Kožarića (HR), Lade Cerar (SLO), Maje Bekan (RS), Marka Jeftića (RS), Pilvi Takale (FIN), Sanje Iveković (HR), Siniše Labrovića (HR), Suzanne Lacy (SAD), ŠKART-a (RS), Anje Strelec i Tomislave Jukić (HR) te Tomislava Gotovca (HR).

Na otvaranju nastupa Omladinsko-penzionerski zbor HOR-RUK grupe ŠKART zajedno s gostima, realiziran u suradnji sa Ustanovom Gerontološki centar Beograd Dom za stare Bežanijska kosa i sa Kulturnim centrom Rex.

Razgovor i analiza Stereotipi starosti na filmu i vizalna gerontologija autora Stevana Vukovića bit će održan u Studentskom kulturnom centru (mala sala, ulica Kralja Milana broj 48) u utorak, 11. veljače u 20 sati.  

Pisac je pečat, “pečatno-muzička književna večer” u kojoj sudjeluju David Albahari, Pesničenje te pjesnikinje, pjesnici i bendovi iz Beogradske gimnazije bit će održan u Prvoj beogradskoj gimnaziji (ulica Cara Dušana broj 61, sportska dvorana) u četvrtak, 20. veljače u 19.30 sati. 

Performans Zlatna žurka autorice Maje Bekan bit će održan u Kulturnom centru Beograda (Trg Republike 5) u subotu, 22. veljače u 18 sati. 

Također, tijekom trajanja beogradskog izdanja Ekstravagantnih tijela bit će održan i program radionica KCB namijenjen djeci, srednjoškolcima, studentima i odraslima s ciljem poticanja dječje kreativnosti, pružanjem edukativne podloge za učenike i studente kroz upoznavanje s terminologijom suvremene umjetnsti te razgovorom s kustosima i analizom izložbe.

Izvor: KONTEJNER / Fotografija: Christa Holka, portret Lois Weaver

Na izložbi pogledajte relevantna djela domaćih i stranih autora poput Tomislava Gotovca, Ane Alvarez-Errecalde, Gorana Trbuljaka, Hrvoslave Brkušić, Lade Cerar, Mladena Stilinovića, Pilvi Takale i mnogih drugih do nedjelje, 3. studenog, od 10 do 20 sati.

Srijeda, 30. listopada, u znaku je brojnih aktivnosti: radionica kreativnog kretanja izvedbene skupine BADco., humoristična foto-radionica SMVT, te već udomaćeni pub kviz Znam, al se ne sjećam uz Maria Kovača od 18 sati.

U četvrtak, 31. listopada, Halloween će se dočekati uz ekstravagantno vještičje sijelo i autoricu Sanju Iveković koja od 17 sati priprema radioničarsku igru.

Za sve koji se žele podsjetiti na sve bitne trenutke festivala bit će održano druženje u subotu, 2. studenog s početkom u 17 sati u dnevnom boravku, na prvom katu Galerije Klovićevi dvori. Taj slavljenički best of festivala trenutak je tijekom kojeg će se u opuštenoj atmosferi predstaviti svi voditelji i polaznici radionica.

Galerija Klovićevi dvori u potpuno transformiranom izložbenom prostoru u listopadu će postati mjesto intergeneracijskog susreta kroz pregršt zanimljivih aktivnosti, radionica, dvodnevnog simpozija, te izložbe na kojoj će biti predstavljeni video i audio radovi, fotografije i instalacije nekih od najpoznatijih umjetnika domaće i strane suvremene umjetničke scene kao što su Sanja Iveković, Goran Trbuljak, Ivan Kožarić, Siniša Labrović, Ana Alvarez-Erreclade, Pilvi Takala, Mladen Stilinović, Sonja Vuk, Stahl Stenslie i mnogih drugih.

Dnevni boravak i radionice smještene unutar izložbenog prostora na dnevnom će redu imati aktivnositi edukativnog, praktičnog ali i zabavnog karaktera – sjetite se i onoga što mislite da ste zaboravili uz kreativan kviz pod vodstvom Marija Kovača, naučite pisati fimski scenarij i zavirite u ono što se krije iza slike na filmskom platnu, naučite kako DIY izraditi proteze, osmišljavati gradske površine i kako ih prenamijeniti u urbane vrtove, kreativno se kretati uz kolaborativnu izvedbenu skupinu BADco. ili pričajte o stilu s poznatim hrvatskim dizajnerom Silvijem Vujičićem.

Vrsne performerice i umjetnice Sandy Stone (Dodirni me, dodirnem te – Neovaginin monolog) i Lois Weaver (Ono što Tammy treba znati o starenju i seksu) svojim već usavršenim performerskim vještinama propituju i na humorističan način komuniciraju publici teme kao što su seksualnost i starenje, a neizostavan dio performerskog tima su i izuzetni domaći umjetnici, stalni gosti Ekstravagatnih tijela, DB Indoš i Siniša Labrović.

Otvorenje festivala najavljeno je za petak, 4. listopada, u 20 sati, a kompletan raspored potražite ovdje.

U transformiranom izložbenom prostoru bit će predstavljeni video i audio radovi, fotografije i instalacije nekih od najpoznatijih umjetnika domaće i strane suvremene umjetničke scene kao što su Sanja Iveković, Goran Trbuljak, Siniša Labrović, Ana Alvarez-Erreclade, Pilvi Takala, Mladen Stilinović, Sonja Vuk, Stahl Stenslie i mnogih drugih. 

Neizostavan dio festivala svakako su performansi umjetnica (između ostalih) Sandy Stone Dodirni me, dodirnem te – Neovaginin monolog i Lois Weaver Ono što Tammy treba zanti o starenju i seksu, koje svojim već usavršenim performerskim vještinama propituju i na humorističan način komuniciraju publici teme kao što su seksualnost i starenje.

Festival Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine, čiji počeci, u organizaciji udruge Kontejner | biro suvremene umjetničke prakse, sežu još u 2007. godinu, ovoga puta  predstavlja uzbudljivu, inspirativnu, senzualnu starost čijim tabuima suvremena umjetnost mijenja negativan predznak te ih time izmješta iz područja stereotipa, marginalizacije i diskriminacije. Ekstravagantne godine pokazuju starost kroz nekonvencionalne, drugačije i poticajne perspektive spram tijela i uma u stalnoj transformaciji – ekstatičnu i oslobođenu, ali ponekad i bolnu starost, putem umjetnosti, sociološkog, kritičkog i dokumentarnog pristupa.  

Projekt potpisuje kustotski tim kojeg čine Ivana Bago, Olga Majcen Linn i Sunčica Ostoić zajedno s kustosima partnerima Lois Keidan (LADA), Milicom Pekić (KIOSK) i Slavenom Toljem (MMSU). Partneri projekta su Galerija Klovićevi dvori i Zaklada Zajednički put, Live Art Development Agency i Queen Mary University (London), KIOSK (Beograd), Muzej moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka) i Savez gluhih i nagluhih grada Zagreb. Kustosica Galerije Klovićevi dvori je Jasmina Bavoljak. Dizajn potpisuje Dejan Dragosavac Ruta. 

Izvor: KONTEJNER / Christa Holka, portret Lois Weaver

Festival Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine pitanje starosti prepoznaje kao ono koje čini vidljivim pretpostavke na kojima se temelji suvremeno društvo i kao mjesto s kojeg se otvara mogućnost za njegovu kritiku. U društvu opsjednutom natjecanjem i profitom starost suprotstavlja sporost, minimalnu proizvodnju i konzumaciju, mogućnost analize i refleksije. Mladom, energičnom i konstantno uljepšavanom i pomlađivanom tijelu, starost suprotstavlja tijelo koje se sve više udaljava idealima zdravlja i ljepote, a koje, međutim, i dalje može biti izvorom užitka i zadovoljstva.

Festival će predstaviti umjetničke radove, filmove, performanse, predavanja i tekstove koji se kritički bave starošću, uzimajući u obzir razgranatost podtema i implikacija koje tema podrazumijeva, od ekonomije, zdravlja, demencije, dokolice, ljepote, samoće, dosade, ljubavi, seksualnosti, smrti, znanstvenih inovacija u produženju života, proteza do regenerativne medicine i pitanja besmrtnosti.

Koncept i realizaciju projekta potpisuje KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, uz programsku suradnju beogradskog Kioska i Live Art Development Agency iz Londona te riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.

Izvor: KONTEJNER

Mozak je djelo, a da mi to ne znamo. Mi smo njegovi subjekti − istovremeno tvorci i proizvodi − a da to ne znamo. “Ljudi stvaraju svoju vlastitu povijest, ali to ne znaju”, kaže Marx, koji tako želi probuditi svijest o historičnosti. U određenom smislu, takve su riječi u potpunosti primjenljive na naš kontekst i na naš predmet: “Ljudi stvaraju svoj vlastiti mozak, ali to ne znaju.” Izvrćući tu lijepu rečenicu u korist analize, ne radimo retoričku prijevaru niti se prepuštamo lakoći koju pruža formalna analogija. Baš naprotiv, veza je unaprijed uspostavljena s izvjesnošću koja spaja mozak i povijest − pojmove koji su tako dugo smatrani proturječnima.

Riječ je o strukturalnoj vezi tako dubokoj da ona na neki način određuje identitet. Ne samo da mozak ima povijest − koja se brka s poviješću njegovog ustanovljenja kao predmeta znanstvenog proučavanja − već on jest povijest. Doista, danas je moguće potvrditi da postoji strukturna historičnost mozga. Ovom bih knjigom htjela probuditi svijest upravo o tome. Sada više nije važno pitati se jesu li mozak i svijest jedna te ista stvar − ostavimo po strani tu staru, cijenjenu raspravu − već je važno utemeljiti to neobično kritičko biće, istovremeno filozofsko, znanstveno i političko, koje bi svijest o mozgu mogla biti. Pitanje: što učiniti s našim mozgom?, poziva upravo na takvo utemeljenje novog, svima otvorenog, žanra.

Još uvijek nismo usvojili zaključke revolucionarnih otkrića na polju neuroznanosti (tj. u skupu disciplina koje se bave proučavanjem središnjeg živčanog sustava − SŽS − njegove anatomije, fiziologije i njegovog funkcioniranja)¹ u posljednjih pedesetak godina, otkrića koja svakim danom sve više pridonose dokidanju pogrešnih, a ipak misteriozno postojanih predodžbi koje stvaramo o mozgu. Još je 1979. godine, u predgovoru svoje knjige Neuronski čovjek, Jean-Pierre Changeux tvrdio da su spoznaje na polju neuroznanosti doživjele “procvat koji se po važnosti može usporediti samo s procvatom fizike početkom ovog stoljeća, ili s procvatom molekularne biologije pedesetih godina. Otkriće sinapse i njezinog funkcioniranja brojem posljedica podsjeća na otkriće atoma ili dezoksiribonukleinske kiseline. Nazire se novi svijet i čini se da je pravi trenutak da to polje znanja otvorimo za javnost koja nadilazi stručnu javnost i, ako je moguće, da javnost navedemo da podijeli entuzijazam koji pokreće istraživače iz tog područja.”² Ali do te komunikacije, do tog otvaranja široj javnosti, tog dijeljenja entuzijazma nije došlo. Dvadeset i pet godina kasnije činjenično stanje je isto: “Zaobilaženje mozga je, uz nekoliko iznimki, potpuno.”³ Premda se mnogo stvari promijenilo, premda su neuroznanosti uistinu postale vrhunske discipline, premda je medicinska dijagnostika doživjela iznenadni napredak, premda “kognitivne znanosti” sada uživaju status punopravnih disciplina⁴, premda se članci o središnjem živčanom sustavu u tisku množe, neuronski čovjek još uvijek ne posjeduje svijest.

U tom smislu mi sebi ostajemo stranci, na pragu tog “novog svijeta” o kojem nemamo nikakvu predodžbu premda on sačinjava samu našu intimnost. “Mi” nemamo nikakvog pojma o “nama”, nikakve ideje što je unutar “nas”. Svi smo, zasigurno, čuli kako se spominju neuroni, sinapse, veze, mreže, različiti tipovi pamćenja. Svi znaju za neurodegenerativne patologije poput Alzheimerove ili Parkinsonove bolesti. Mnogi među nama su u bolnici vidjeli panoe službe za funkcionalnu neurodijagnostiku. Neki znaju da je danas, zahvaljujući novim tehnikama MR-a ili PET-a⁵, moguće promatrati mozak in vivo, u stvarnom vremenu. Svi konstatiraju da psihoanaliza nestaje, svi osluškuju rasprave koje, s pravom ili ne, uvjeravaju da je jedino učinkovito liječenje živčane depresije kemijski tretman. Svi poznajemo MAO i SSR inhibitore⁶, svima su nam nejasno poznati termini “serotonin”, “noradrenalin”, “neuroprijenosnik”, svi poznajemo neuronsko porijeklo ovisnosti o duhanu ili o drogi. Znamo da je danas moguće uspješno presaditi ruku, da je mozak kadar presložiti tjelesnu shemu da uključi strane udove. Čuli smo priče o određenoj sposobnosti živčanog sustava da bar djelomično popravi neka oštećenja koja je pretrpio. Nije nam nepoznata riječ “rezilijencija”.⁷

Problem je u tome što ne vidimo odnos koji spaja sve ove fenomene, ova imena, situacije koje smo ovdje namjerno pobrojali bez ikakvog reda i koje naizgled nemaju ništa zajedničko. Taj odnos međutim postoji, odnos koji se tiče aktivnosti mozga, njegovog načina razvijanja, rada i stvaranja. Odnos koji se tiče njegove karakteristike da je djelo − naše djelo, da je povijest − naša povijest, da je pojedinačna sudbina − naša sudbina.

Djelovanje mozga, koje ima udjela u pojedinačnom doživljaju i povijesti, naziva se: plastičnost. Ono što smo nazvali strukturna historičnost mozga ustvari nije ništa drugo doli njegova plastičnost. Plastičnost središnjeg živčanog sustava, živčana plastičnost, neuronska plastičnost, plastičnost sinapsi: tu riječ nalazimo u svim područjima neurologije na medicinskim fakultetima ili u sveučilišnim bolničkim centrima, u naslovima istraživačkih radova iz područja neuroznanosti⁸, ona svojom brojnošću skače u oči kada konzultiramo rubriku “mozak” u knjižnicama. Ona čak stoji kao samostalan naslov jednog specifičnog disciplinarnog područja u znanstvenim revijama.⁹ Ta učestalost i ta sveprisutnost nipošto nisu slučajne. Naime, plastičnost je hegemonijski koncept neuroznanosti. Ona danas predstavlja njihovo zajedničko središte interesa, njihov dominantni motiv, njihovu privilegiranu operativnu shemu jer omogućuje misliti i opisati mozak kao istovremeno potpuno novu dinamiku, organizaciju i strukturu.

Naš mozak je plastičan, a da mi to ne znamo. O toj dinamici, o tom načinu organizacije, o toj strukturi, ne znamo ništa. I dalje vjerujemo u “rigidnost mozga u potpunosti determiniranog genetikom”¹⁰ te je očito uzaludno pitati se što učiniti? Plaši nas i sama riječ “mozak”: ne razumijemo ništa od svih tih fenomena, svih tih nabora, zona, slojeva i lokalizacija, ništa od tog žargona koji, vjerujemo, opisuje niz fiksnih, genetski programiranih bića, bez ikakve podatnosti, bez ikakve sposobnosti improvizacije, ne razumijemo ništa od te organizacije koja nam je pružila toliko zabrinjavajućih metafora s motivom upravljanja ili zapovijedanja: instrument koji prenosi naredbe s vrha, telefonska centrala, računalo… sva ona kibernetska hladnoća koju nam je još uvijek važno odvojiti od svijesti¹¹ koja je, vjerujemo, jedini znak života i slobode u području te neumoljive organske nužnosti usred koje se čini kao da se polet (elan) svodi na puki refleks.

Međutim, plastičnost stoji u izravnoj opreci s rigidnošću (krutošću). Ona je njen potpuni antonim. Ona precizno i vješto označava podatnost, sposobnost prilagodbe, moć evoluiranja. U stvari, prema svojoj etimologiji − grčki plassein, oblikovati − riječ “plastičnost” ima dva glavna značenja: ona istovremeno označava sposobnost poprimanja oblika (na primjer, za glinu i ilovaču kažemo da su “plastične”) i sposobnost davanja oblika (kao u kiparstvu ili plastičnoj kirurgiji). Govoriti o plastičnosti mozga znači dakle smatrati mozak instancom koja je istovremeno promjenjiva, podložna oblikovanju i oblikotvorna. Dakle, vidjet ćemo da plastičnost mozga djeluje na tri razine: 1) oblikovanje neuronskih veza (plastičnost razvoja kod embrija i djeteta); 2) modifikacija neuronskih veza (plastičnost modulacije sinaptičkog djelovanja tijekom cijelog života); 3) sposobnost oporavka (postlezijska plastičnost): “Plastičnost živčanog sustava je sposobnost da modificira svoju strukturu ili funkciju tijekom razvoja, iskustava ili uslijed povreda.”¹²

Ali, treba također primijetiti da plastičnost označava sposobnost poništenja oblika kojeg je kadra primiti ili stvoriti. Nemojmo zaboraviti da je “plastični ekspoziv”, odakle na francuskom dolazi “dizanje u zrak” i “dići u zrak”¹³, eksplozivna supstanca na bazi nitroglicerina i nitroceluloze koja može izazvati snažne detonacije. Tako zapažamo da je plastičnost, smještena između dva ekstrema, s jedne strane osjetljiva figura poprimanja oblika (skulptura ili reljefni predmeti), s druge strane poništenje svakog oblika (eksplozija).

Riječ “plastičnost” raspoređuje svoje značenje između skulpturalnog oblikovanja i sagorijevanja, tj. eksplozije. Prema tome, govoriti o plastičnosti mozga vodi do toga da u njemu ne vidimo samo tvorca i primatelja oblika, već i faktoru nepokornosti prema svakom ustanovljenom obliku, odbijanje da se bude pokoran modelu.

Zadržimo se na oblikovanju neuronskih veza koje je omogućeno iskustvom, kompetencijom, životnim navikama svakoga od nas, na moći otiska (empreinte) postojanja općenito. Vidimo da plastičnost mozga shvaćena u tom smislu odgovara mogućnosti uobličavanja putem pamćenja, sposobnosti oblikovanja povijesti. Ako je moć promjene središnjeg živčanog sustava naročito istaknuta tijekom razvoja, sa sigurnošću je ustanovljeno da se sposobnost učenja, stjecanja novih sposobnosti i sjećanja održava kroz cijeli život. I to na različit način od pojedinca do pojedinca. Svačija sposobnost da primi i stvori vlastiti oblik ne zavisi od nikakvog prethodno utvrđenog oblika, izvorni model ili standard na neki su način postupno izbrisani.

Sinaptička učinkovitost povećava se ili smanjuje pod utjecajem strogo individualnog iskustva. Sinapsa − od grčkog sunapsis, veza, točka spajanja − je mjesto kontakta ili veze dvaju neurona. Neuron, osnovnu jedinicu živčanog tkiva, možemo podijeliti na tri dijela: stanično tijelo (protoplazmu) te dendrite i aksone koji tvore njegove produžetke. Pomoću tih produžetaka uspostavljaju se veze (sinapse) između dva neurona. Dendriti, kao uostalom i stanično tijelo, tvore ono što nazivamo postsinaptičkom stranom neurona (tu stižu veze koje dolaze od neurona smještenih uzvodno). Što se tiče aksona, on predstavlja predsinaptičku stranu neurona: njegovi su završeci u kontaktu s drugim neuronima, smještenim nizvodno.¹⁴ “Ako neka sinapsa pripada često upotrebljavanom vodu, pojašnjuje Marc Jeannerod, ona ima tendenciju povećati svoj volumen, propusnost i učinkovitost. I obratno, malo upotrebljavana sinapsa ima tendenciju postati manje učinkovita. Dakle, teorija o sinaptičkoj učinkovitosti omogućuje nam da objasnimo progresivno oblikovanje mozga pod utjecajem iskustva pojedinca te da, u načelu, shvatimo individualne karakteristike i osobitosti svakog mozga. Riječ je o mehanizmu individuacije koji od svakog mozga pravi jedinstveni objekt unatoč njegovoj pripadnosti zajedničkom modelu.”¹⁵

Vidjeli smo da u tom smislu mozak pijaniste nije sasvim identičan mozgu matematičara, mehaničara ili crtačice. Ali u računicu ne ulaze samo “zvanje” ili “struka”. U igri je čitav identitet nekog pojedinca: prošlost, okolina, susreti, djelovanje, jednom riječju sklonost našeg − svakog − mozga adaptaciji, integraciji, modifikaciji, primanju šokova i stvaranju novoga polazeći upravo od tog primanja. Upravo zato što, suprotno našem vjerovanju, mozak nije dovršen, uputno je zapitati se što učiniti s njim, što učiniti od te plastičnosti od koje smo stvoreni, poput djela: skulpture, modela arhitekture. Što učiniti od te plastične organske umjetnosti? Danas je dokazano da “sinaptička plastičnost koja se javlja tijekom učenja, tijekom razvoja kao i kod odraslih osoba, oblikuje mozak svakoga od nas. Obrazovanje, iskustvo i obuka od svakog mozga prave jedinstveno djelo.”¹⁶ Doista, što učiniti od te puste dokonosti u nama? Što učiniti od tog genetski slobodnog polja? Što učiniti od te ideje istinski živog mozga (vidjet ćemo da se modifikacija sinaptičke učinkovitosti tiče već najelementarnijeg životinjskog života i da se danas javlja kao jedna od temeljnih karakteristika živog), krhkog, koji ovisi o nama onoliko koliko mi ovisimo o njemu: vrtoglava uzajamnost primanja, davanja, dokidanja oblika koji precizno oslikava novu strukturu svijesti?

Razumijemo zašto Jean-Pierre Changeux predstavlja “otkriće sinapse i njenih funkcija” jednako revolucionarnim kao i otkriće DNK: ono prvo toliko precizira i modificira ovo drugo, potonje, da mu naizgled gotovo proturječi. Plastičnost mozga tvori prostor improvizacije moguć s obzirom na genetsku nužnost. Danas više nema slučaja ni nužnosti. Postoje slučaj, nužnost i plastičnost − koja nije točno ni jedno ni drugo. “Znamo da moć gena, kaže Changeux, osigurava perpetuaciju glavnih crta moždanog ustroja, oblik mozga i njegovih vijuga, raspored njegovih zona, opću arhitekturu moždanog tkiva […]. Ali značajna varijabilnost […] izmiče toj moći.”¹⁷ Ako je neuronsko funkcioniranje događaj, ako ono treba proizvesti događaj, tome je tako upravo jer je sposobno samo stvoriti događaje, odogađajniti program i u određenom ga, dakle, smislu deprogramirati.

Živimo u doba neuronskog oslobođenja, a da to ne znamo. Neka instanca u nama daje smisao kodu, a da mi to ne znamo. Razlika između mozga i psihičkog života se značajno smanjuje, bez našeg znanja. “Mi” se naposljetku apsolutno podudaramo s “našim mozgom” − jer naš mozak, to smo mi, intimni oblik jednog “proto-Sebstva”¹⁸, jedne vrste organske ličnosti − a da mi to ne znamo. Ljudi stvaraju svoj vlastiti mozak, ali to ne znaju.

Ali zašto je tome tako? Zašto to ne znaju? Zašto nastavljamo vjerovati da je mozak samo “stroj”, program bez obećanja? Zašto ne poznajemo našu vlastitu plastičnost? To nije zbog manjka informacija, jer danas svima shvatljive knjige obiluju informacijama o plastičnosti mozga. Nije riječ o problemu vulgarizacije, jer o toj plastičnosti možemo govoriti na vrlo jednostavan način, a ova knjiga namjerava napraviti upravo to. Nije riječ o spoznaji, riječ je, još jednom, o svijesti. O čemu se radi pri usvajanju svijesti o plastičnosti mozga (a ne samo o njenom poznavanju)? Koja je priroda njenog smisla?

Odgovorit ćemo bez igranja riječima da se svijest, koju kod subjekta plastičnosti valja pobuditi, tiče upravo njegove moći oživljavanja svijesti i smisla. Prostim jezikom, ako nemamo svijest o plastičnosti, to je, paradoksalno, zato što nam je u stvari tako poznata da je ne vidimo, ne zamjećujemo, kao ni sredinu u kojoj živimo i razvijamo se ne obraćajući pažnju na nju. Ona je postala oblik našeg svijeta. Kao što opažaju Luc Boltanski i Ève Chiapello u svom značajnom djelu koje nosi naslov Novi duh kapitalizma, neuronsko i društveno funkcioniranje međusobno se određuju, jedno drugom daju oblik (i ovdje je na djelu moć plastičnosti) do točke u kojoj se čini da ih više nije moguće razlikovati. Kao da se neuronsko funkcioniranje brka s prirodnim kretanjem svijeta, kao da neuronska plastičnost određenom tipu političke i društvene organizacije daje njegovo biološko sidrište − dakle i opravdanje. A upravo to je smisao “učinka naturalizacije”. Autori tvrde da živimo u “konekcionističkom svijetu opskrbljenom povezanošću i neposrednošću prirode”. Dakle, taj “učinak naturalizacije je, očito, naročito snažan u disciplinama koje, želeći povezati biologiju i društvo, izvode društvenu vezu ukorjenjenja iz poretka živog ili koje pak svoju reprezentaciju društva konstruiraju na osnovi fiziološke metafore, ne, kao u nekadašnjem organizmu, na osnovi stanične diferencijacije, već radije na neuronskoj metafori s njenim mrežama i tokovima.”¹⁹

Ljudi stvaraju svoj vlastiti mozak, ali to ne znaju. Ne znamo ništa o plastičnosti mozga. Zauzvrat znamo sve o određenoj organizaciji rada − pola radnog vremena, ugovor na određeno vrijeme, zahtjev za mobilnosti i apsolutnom prilagodljivosti, zahtjev za kreativnosti… mozak je naše djelo, a da mi to ne znamo. Zauzvrat vrlo dobro znamo da živimo u umreženom društvu. Shvatili smo da danas preživjeti znači biti spojen u mrežu, biti kadar modulirati svoje djelovanje. Vrlo dobro znamo da svaki gubitak elastičnosti označava jednostavno odbacivanje. Je li razlika između predodžbe koju imamo o nezaposlenoj osobi pred istekom prava i predodžbe koju imamo o osobi oboljeloj od Alzheimera zaista tako velika? Znamo da danas pojedinac gradi svoj život poput djela, da je njegova odgovornost da zna što učiniti od samog sebe, i da za to ne smije biti rigidan (krut). U jednom smislu dakle nema nikakve potrebe za poznavanjem rezultata suvremenih otkrića na polju neuroznanosti kako bi se proizvelo neposredno, svakodnevno iskustvo, neuronski oblik političkog i društvenog funkcioniranja, oblik koji danas duboko koincidira s aktualnim licem kapitalizma.

Ovdje se vidi sva važnost reference na Marxa s početka naše analize. Postavljajući pitanje “što učiniti s našim mozgom?” ne želimo samo čitatelju pojasniti nekoliko detalja o funkcioniranju mozga. Igrajući se riječima iz naslova slavnog djela Daniela Dennetta, nemamo namjeru objasniti (expliquer), već implicirati (impliquer) svijest.²⁰ Implicirati svijest, upitati “što učiniti sa našim mozgom?” znači, počev od tih pojašnjenja, nastojati razviti kritiku onoga što ćemo zvati neuronska ideologija. Ovdje dakle nije riječ samo o tome da u ime plastičnosti mozga otkrijemo određenu slobodu mozga, već i o tome da, polazeći od studije (koja će biti onoliko precizna koliko je moguće) o funkcioniranju te plastičnosti, oslobodimo tu slobodu. Da je odvojimo od određenog broja ideoloških pretpostavki koje implicitno upravljaju čitavim neuroznanstvenim poljem i, pomoću efekta zrcala, čitavim političkim poljem. Da tako spasimo filozofiju njene neodgovorne obamrlosti. Filozofe, u stvari, “kognitivci” na stranu, problem ne zanima dovoljno, oni najčešće preziru kognitivne znanosti i jednostavno ignoriraju rezultate najnovijih istraživanja o mozgu. Tako u tome nemaju ideoloških úloga.

Ali “što učiniti s našim mozgom?” nije pitanje rezervirano za filozofe, znanstvenike ili političare, to je pitanje za sve nas. Mora nam omogućiti da razumijemo zašto smo, premda je mozak plastičan i slobodan, još uvijek i svugdje “u okovima”. Zašto, premda aktivnost središnjeg živčanog sustava, takva kakva nam se čini danas u svjetlu znanstvenih otkrića, mišljenju nedvojbeno predlaže potpuno novu ideju transformacije, unatoč svemu imamo osjećaj da se ništa ne preobražava. Zašto, premda je jasno da danas ne može postojati filozofski, politički ili znanstveni pristup povijesti koji ne uključuje pomnu analizu neuronskog fenomena, unatoč svemu imamo osjećaj gubitka budućnosti i pitamo se koja je korist od imanja mozga, što ustvari učiniti s njim?

Glavno pitanje ovog rada mora dakle biti ovako formulirano: što učiniti kako se svijest o mozgu ne bi jednostavno podudarala s duhom kapitalizma? Formulirat ćemo sljedeću tezu: danas je pravi smisao plastičnosti zamračen, konstantno imamo tendenciju zamijeniti je njenim lažnim prijateljem, fleksibilnošću. Razlika između ova dva pojma čini se nevažnom. Međutim, fleksibilnost je ideološka inkarnacija plastičnosti. Ona je istovremeno njena maska, njen otklon i njena zapljena. Ne znamo ništa o plastičnosti, ali znamo sve o fleksibilnosti. U tom smislu, plastičnost se javlja kao buduća svijest fleksibilnosti. Ponajprije, značenja dvaju pojmova su ista. U natuknici “fleksibilnost”, rječnik kaže: “Prvo, svojstvo onoga što je fleksibilno, onoga što se lako svija (elastičnost, gipkost); drugo, vještina lake promjene radi prilagodbe okolnostima.” Primjeri koji su dati za drugo značenje su oni koje svi poznajemo, o “fleksibilnosti zaposlenja, satnice (fleksibilna ili smanjena satnica), fleksibilnom pogonu…”. Problem je što ta značenja pokrivaju tek jedan registar značenja plastičnosti: registar primanja oblika. Biti fleksibilan, to znači primiti oblik ili otisak, moći svinuti, zauzeti svinut položaj, ne ga dati. Biti pokoran, ne eksplodirati. Fleksibilnosti u stvari nedostaje sredstvo za davanje oblika, moć stvaranja, izmišljanja ili čak brisanja otiska, moć stylanja (styler). Fleksibilnost je plastičnost umanjena za njen genij.²¹

Ljudi stvaraju svoj vlastiti mozak, a da to ne znaju. Naš mozak je djelo, a da mi to ne znamo. Naš mozak je plastičan, a da mi to ne znamo. Tome je tako jer se većinu vremena fleksibilnost nadređuje plastičnosti, a do toga dolazi i u znanstvenim raspravama koje vjeruju da ga opisuju sasvim “objektivno”. Primjerice, krivnja određenih kognitivističkih diskursa nije u svođenju mentalnog na neuronsko ili duha na biološko biće. Autorica ove knjige i sama je savršeno materijalistički nastrojena i, nakon svega, takve je tvrdnje ne sablažnjuju. Pogrešno je misliti da je neuronski čovjek jednostavno neuronska datost, a ne toliko politički i ideološki konstrukt (uključujući tu i sàmo “neuronsko”). Primjećujemo da su mnogi opisi plastičnosti mozga u stvari nesvjesna opravdanja jedne bezgranične fleksibilnosti. Ponekad se čini da se od živčanog sustava morskog zekana do ljudskog živčanog sustava razvija sposobnost − precizno opisana kao sinaptička plastičnost − svijanja, sposobnost pokoravanja okolišu, jednom riječju sposobnost prilagodbe svemu i spremnost na svako uređenje. Kao da, pod izgovorom opisivanja sinaptičke plastičnosti zapravo želimo pokazati da je fleksibilnost upisana u mozak. Kao da više znamo o onome što možemo podnijeti nego o onome što možemo stvoriti. Prema tome, zahtijevati istinsku plastičnost mozga svodi se na to da iziskujemo znati što mozak može učiniti, a ne samo što može tolerirati. U glagolu “učiniti” ne čujemo samo matematičko ili klavirsko “učiniti”²¹, već stvoriti svoju povijest, postati subjekt svoje povijesti, shvatiti vezu između genetskog nedeterminizma koji je na djelu u ustroju mozga i mogućnosti društvenog i političkog nedeterminizma, jednom riječju, mogućnosti nove slobode, novog značenja povijesti.

Fleksibilnost je nejasan pojam, bez tradicije, bez povijesti, dok je plastičnost koncept, to jest oblik s vrlo preciznim značenjima koji okuplja i strukturira pojedinačne slučajeve. Taj koncept ima dugu filozofsku prošlost koja je i sama predugo ostala u sjeni. Nemamo ovdje namjeru nikoga kritizirati niti je naš cilj polemika. Jednostavno bismo željeli rasplesti pojam i koncept, pobrinuti se da ih prestanemo brkati − što smo ranije namjerno napravili govoreći istovremeno o živčanoj depresiji, presađivanju ruku i oporavljanju nakon ozljeda ne bismo li stigmatizirali definicijsku magmu u kojoj se, u biti, svi kupamo, autorica ove knjige jednako kao i ostali. Govoreći na tren u svoje ime, reći će da se već dugo zanima za plastičnost kojoj je u svojim ranijim radovima pokušala odrediti razvojni put i rekonstituirati joj značenje unutar filozofske tradicije. Proučavanje neuronske plastičnosti i funkcioniranja mozga, čitanje važnih kognitivističkih tekstova posvećenih tom funkcioniranju za nju su bili više od obogaćivanja: istinska kušnja i istovremeno potvrda, obnavljanje i konkretizacija filozofskog značenja plastičnosti. Provedba kritičke epistemologije razvijena u ovoj knjizi predstavlja se prema tome kao poduzimanje ispravljanja i regulacije upotrebe tog koncepta.

Ali nemojmo zaboraviti da je pitanje “što učiniti sa našim mozgom?” pitanje za sve, da ono kod svih želi probuditi novu odgovornost. Ovo ispitivanje bi dakle trebalo, osim maločas izraženih kritičkih imperativa, svakom omogućiti da slijedi tijek misli pod imenom “plastičnost” i, s onu stranu previše jednostavne alternative između rigidnosti i fleksibilnosti, nove modalitete obrade sebe. Ne “koliko smo fleksibilni?” već “po čemu smo plastični?”

Prijevod uvodnog poglavlja knjige Catherine Malabou Que faire de notre cerveau? (Bayard, 2004) objavljujemo uz dozvolu autorice. Poglavlje je s francuskog prevela Sana Perić.  Tekst je, uz dopuštenje udruge kontejner | biro suvremene umjetničke prakse, preuzet iz kataloga festivala Ekstravagantna tijela: ekstravagantni umovi održanog u Zagrebu, listopada 2010.

[1] Termin “neuroznanosti” koristi se od početka 1970-ih godina. Obuhvaća neurobiologiju, neuropsihologiju, neurokemiju, neuropatologiju, neuropsihijatriju, neuroendokrinologiju…

[2] Jean-Pierre Changeux, L’homme neuronal, Pariz: Arthème-Fayard, 1983, reizdanje Hachette-Littératures, predgovor, str. 7.-8.

[3] Ibid.

[4] “Kognitivne znanosti tvore nepregledno područje istraživanja koja se dotiču većeg broja disciplina: kognitivne psihologije, umjetne inteligencije, neuroznanosti, lingvistike i filozofije duha. Danas čak govorimo o “kognitivnoj antropologiji” i o “kognitivnoj sociologiji”. […] Pokrivena područja (opažanje, pamćenje, učenje, savjest, rasuđivanje, itd.) proučavaju se na više razina: od biološke baze (stanična fiziologija, anatomija mozga…) sve do proučavanja “unutarnjih mentalnih stanja” (predodžbi, mentalnih slika, strategija rješavanja problema).” Le cerveau et la pensée. La révolution des sciences cognitives, ur. Jean-François Dortier, Pariz: Sciences Humaines Éditions, 1999., str. 4.

[5] “Magnetska rezonanca”, “pozitronska emisijska tomografija”. Više o tome vidi u Annales d’histoire et de philosophie du vivant, vol. 3, “Le cerveau et les images”, Pariz: Institut d’édition Sanofi-Synthélabo, 2000.

[6] “Inhibitori monoamin oksidaze” i “selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina”: Prozac, Paxil, Luvox, Celexa…

[7] Ovaj pojam se dosta koristi u radovima Borisa Cyrulnika (vidi posljednje poglavlje ove studije).

[8] Nekoliko primjera uzetih sa stotinjak internetskih stranica posvećenih mozgu to potvrđuje: “živčana plastičnost”, (www. chu.rouen.fr); Institut Pasteur: tijek razvoja i plastičnostživčanog sustava (www.pasteur.fr); Centar za znanstvena istraživanja: “Integriranje i sinaptička plastičnost u vizualnom korteksu” (unic.cnrs-gif.fr); “Grupa za istraživanje plastičnosti mozga i matematičku modelizaciju” (crmmontreal.ca); “Razvoj i plastičnost živčanog sustava” (sign7.jussieu.fr); “Razvoj i plastičnost SŽS-a”, diploma iz kognitivnih znanosti, Sveučilište Aix-Marseille (sciencess-cognitives.org); “Plastičnost i regulacija neurogeneze u mozgu” (Incf.cnrs-mrs.fr); “Grupa za postlezijsku plastičnost”, Fakultet znanosti i tehnike Saint-Jérôme, Marseille (irme.org).

[9] To je naročito slučaj s revijom La Recherche.

[10]L’homme neuronal, op. cit., str. 337.

[11] “Kibernetika” dolazi od grčkog kubernan, upravljati. Kibernetika je znanost koja se sastoji od niza teorija koje se tiču kontrole, reguliranja i komunikacije u živom biću i stroju.

[12] Le cerveau, un inconnu, Dictionnaire encyclopédique, ur. Richard L. Gregory (The Oxford Companion to the Mind), na francuski preveo Jean Doubovetzky, Pariz: Laffont, 1993., članak “Plasticité du système nerveux central”, str. 1044-1051 i 1044

[13] fr. “plastic”, “plastiquage”, “plastiquer”, op. prev.

[14] Ovaj je opis pojednostavljena verzija neobično preciznog opisa kojeg je Marc Jeannerod iznio u Le cerveau intime, Pariz: Odile Jacob, 2002, u drugom poglavlju “Voir le cerveau fonctionner”, str. 47. Treba precizirati da je akson mnogo dulji produžetak od ostalih. On je nešto poput telegrafske žice koja prenosi poruke od jednog neurona do drugog, do mišića ili do žlijezde koju opslužuje. Akson i membrana koja ga okružuje tvore živčano tkivo. Svaki neuron proizvodi električne signale koji se šire duž aksona. Prijenos signala od jednog neurona do drugog preko sinapse uglavnom se realizira pomoću kemijske supstance neuromedijatora.

[15] Le cerveau intime, op. cit., str. 63.

[16] Ibid., str. 66.

[17] L’homme neuronal, op. cit., str. 301.

[18] “Proto-sebstvo” ili “neuronsko Sebstvo”: pojmovi koje koristi neurolog Antonio Damasio i na koje ćemo se vratiti u posljednjem poglavlju ove knjige.

[19] Luc Boltanski i Ève Chiapello, Le nouvel esprit du capitalisme, Pariz: NRF Gallimard “Essais”, 1999, str. 227-228

[20] Daniel C: Dennett, Consciousness Explained, Boston: Brown and Company, 1991.

[21] U snažnom značenju riječi genij: invencija, davanje oblika.

[22] U francuskom jeziku glagol faire je pomoćni glagol − ovdje se misli na njegovu upotrebu u izrazima “2 et 2 font 4” (2 i 2 su 4) i na “faire du piano” (svirati klavir). Ista je stvar sa “faire son histoire” iz drugog dijela rečenice.

Osim tekstova Davora Miškovića, Maroja Mrduljaša te drugih teoretičara, važan doprinos Kontejnerovoj slavljeničkoj publikaciji dao je povjesničar i teoretičar umjetnosti Miško Šuvaković svojim pojmovnikom koji je zamišljen kao referentno štivo i priručnik za sve koji se zanimaju za ova područja umjetničkih i kustoskih praksi. U svom je kratkom izlaganju iznio za njega najvažnije momente rada ovog kolektiva – fascinaciju tehnologijom koja u hrvatskom kontekstu vuče korijene u konstruktivizmu i Novim tendencijama, suvremene relacije tehnologije i tijela te pitanja budućnosti transformacije tijela u kontekstu tranzicijske Europe, tj. njegovu važnost u konstruiranju naše stvarnosti.

Knjiga se može naručiti putem maila.

Piše: Janja Sesar