Jedna od takvih inicijativa je Sound Art Lab, program koji je krajem 2024. Tin Dožić pokrenuo u klubu MaMa. Kroz format radnih sesija otvorenog tipa, Sound Art Lab potiče razmjenu znanja i teži stvaranju zajednice ljubitelja_ica svih oblika sound arta i eksperimentalne glazbe. Dožić naglašava da je program decidirano DIY karaktera i održava se uz pomoć tima Multimedijalnog instituta, prvenstveno Marije Krstanović koja koordinira program. Uz aktivnosti poput radionice izrade viktorijanskog sintesajzera ili audiomiksera pod vodstvom Dožića, u programu često gostuju inozemni umjetnici i umjetnice koji_e kroz radionice predstavljaju specifične aspekte umjetnosti zvuka. U 2025. održana su i dva koncerta: performans slobodne improvizacije slovenskog umjetnika Tarika Haskića / Listening Circuits te Ultra Slow Party, “mogući serijal klupskih večeri ili izvanrednih glazbenih događanja” umjetnice i DJ-ice Maje Milić, poznate i kao Geanina Gypt. 

Najava nastupa eksperimentalnog noise umjetnika Ruhaila Qaisara, održanog 27. siječnja u Mjesnom odboru Staro Trnje, u zatišju početka godine došla je kao ugodno iznenađenje, dijelom zbog izbora umjetnika, a dijelom zbog mjesta održavanja njegova nastupa. Dožić pojašnjava da je koncert organizirao na inicijativu novomedijskog umjetnika Vjerana Vukašinovića, koji je bio u kontaktu s Ruhailom Qaisarom za vrijeme njegove europske turneje. S obzirom na to da mu program omogućava uvjete i podršku za organizaciju ad hoc događanja u izvaninstitucionalnom kontekstu, Dožić kaže da je to bila impulzivna odluka iza koje apsolutno stoji. Naglašava da upravo tako i želi raditi, entuzijastično i samoorganizirano. 

Neočekivano iz vanjske perspektive, Mjesni odbor Staro Trnje pokazao se zanimljivim izborom lokacije za ovakav tip događanja. Predsjednik vijeća Mjesnog odbora Vatroslav Miloš ističe težnju da prostor bude otvoren građanima i zajednici u najširem smislu, od društvenih igara i kvizova do eksperimentalne elektronike, noisea i folka. Prvi koncert sličnog tipa odvio se u studenom prošle godine, kada su u sklopu novopokrenute serije zvučnih zbivanja u organizaciji Nike Mihaljevića, Andra Giunia i Tina Dožića nastupili eksperimentalna umjetnica Manja Ristić i australski skladatelj, istraživač i umjetnik zvuka Colin Black. Ad hoc koncert Ruhaila Qaisara nadovezao se kao logičan nastavak suradnje Mjesnog odbora i dijela nezavisne scene.

Kako ovakav tip prostora nije namijenjen koncertima, sa sobom donosi određene izazove nedostatka infrastrukture, pri čemu Dožić ističe angažman tehničara i majstora zvuka Filipa Pacaka u prenamjeni dvorane u koncertni prostor. Čak i tom karakteristikom izbor lokacije korespondira DIY etosu samog događanja, ujedno stvarajući priliku za izmještanje i rekonfiguraciju eksperimentalnih praksi iz galerijskih i klupskih prostora koji sa sobom ponekad nose određenu ozbiljnost rezerviranu za domenu visoke umjetnosti. “Mislim da je jako bitno da se stvari koje bismo klasično smatrali avangardnima, eksperimentalnima, događaju u kontekstima koji su pristupačni ljudima i da se sruši ta barijera koju bijela kocka galerije može stvoriti”, kaže Dožić. 

Navodi i mogućnosti za razvoj publike kroz neposredniji kontakt lokalne zajednice i alternativnih scena: “Čini mi se da je možda trend da se mjesne i lokalne zajednice otvaraju prema nezavisnoj sceni. Mislim da bi to mogao biti super moment za scenu kojoj kronično nedostaju prostori – od KSET-a koji je u obnovi do SC-a koji je devastiran još 2018. Velika potreba za prostorima osjeti se i u smislu da pojedini zagrebački prostori koji nude besplatan najam i infrastrukturu budu zauzeti godinu dana unaprijed.” Tu je potrebu prepoznala i ustanova Novi prostori kulture, čiji program Mjesni boravak teži kulturnom oživljavanju zagrebačkih mjesnih odbora kao mjesta susreta umjetnosti, kulture i lokalne zajednice.

U kontekstu zagrebačke eksperimentalne glazbene scene, noise koncerte i nastupe alternativnog predznaka najčešće možemo vidjeti u sklopu programa ZEZ festivala. Fizički i konceptualni prostor za istraživanja abrazivnijeg zvuka – pogotovo onog koji se odmiče od standardne harsh noise scene, dok svjesno ulazi u dijalog s njenom estetikom iz interdisciplinarne i antikapitalističke perspektive – uglavnom ostaje nepopunjen između festivalskih izdanja. Uz prošlogodišnje studenačko izdanje programa onkraj producentice i DJ-ice Nine Maštruko, Qaisarov nastup predstavljao je rijetku priliku da jednog od najzanimljivijih aktualnih noise umjetnika vidimo uživo u Zagrebu. 

Ruhail Qaisar samouki je interdisciplinarni umjetnik iz Leha u Ladakhu (Indija) koji u svojoj praksi kombinira harsh noise i power electronics s ambijentom, improviziranim zvučnim eksperimentima, performansom i gestom. Njegov album Fatima iz 2023. godine, izdan na etiketi Danse Noire umjetnice Aïshe Devi, u žanrovskom je i konceptualnom smislu predstavio intrigantan razvoj umjetnikovih dotadašnjih zvučnih istraživanja. Intenzivni odsječci industrial noisea, pod jasnim utjecajem death i black metala koji su obilježili njegov raniji rad, na albumu se javljaju ponajviše kao tekstualni elementi ili nagli presjeci, signali disrupcije unutar pomno građenih droneova i ambijentalnih melodija prožetih terenskim snimkama i melodijama iz Ladakha. 

Album koji  umjetnik opisuje kao “rekvijem za mrtvu budućnost” tematizira Ladakh prošlosti koji se zbog vojne okupacije, kontinuiranih geopolitičkih konflikta i turističke eksploatacije nikad nije realizirao. U posljednje tri godine, Qaisar je boravio na rezidencijama i festivalima diljem Europe što je njegov izričaj odvelo u novom smjeru, usmjeravajući ga prema novim tehnikama izgradnje zvuka i ispreplićući ih s vizualnim umjetnostima. 

U sklopu rezidencije u Grazu 2024., radio je na 36-kanalnoj ambisoničnoj kompoziciji Namkhay Rtsima / The Spine of the Sky pod vodstvom ukrajinske skladateljice Katarine Gryvul. Qaisar ističe da je njegov proces komponiranja prije rezidencije bio puno drugačiji. Uglavnom je radio u live tejkovima i nije koristio prednosti softwarea koji ima jer ga nije znao koristiti kao produkcijski alat.

“Katarina mi je kao mentorica otvorila posve novi svijet gdje stvaranje glazbe ne mora iziskivati toliki trud. Nakon što sam premijerno izveo svoje djelo, imao sam više varijacije i kontrapunkta u svojim kompozicijama i procesu. Radio sam s ekskluzivnim softwareom Instituta za elektroničku glazbu u Grazu i izvodio sa 96 zvučnika i 18 sub-baseva u špilji pa sam imao puno prostora za rad s novim idejama. Zvučni elementi činili su se poput malih duhova u prostoriji”, pojašnjava Qaisar. 

Na sličan način može se opisati i njegov live nastup u Zagrebu. Od samog početka bilo je jasno da ovo neće biti klasičan noise koncert već gotovo pa vođena seansa koja publiku vješto premješta između stadija anticipacije i imerzije, ne gubeći pritom konfrontacijski potencijal ni ekspresivni senzibilitet. U recenzijama često spominjana atemporalnost Qaisarove izvedbe manifestirala se kao sloboda od svijesti o protoku vremena, mjerenog primarno kroz nagle izmjene tempa, uplive visokih frekvencija, dubokih beatova ili iznenadno uvođenje sampleova vrištanja, terenskih snimki koraka, kamenja ili odjeka riječi. Fragmenti traka s albuma razbacani su kroz izvedbu kao polazišta za gradnju improvizacije, istovremeno nudeći moment prepoznatljivog za koji se možemo uhvatiti.

Govoreći o razvoju svoje prakse od izlaska albuma, Qaisar ističe da mu je trebalo neko vrijeme da stvori novi materijal, koji testira uživo na europskoj turneji prije nego ga snimi. “Dijelove Fatime i dalje izvodim live jer još uvijek užvam u njihovoj grubosti, ali osim toga se izvedba sastoji od novog materijala ili improvizacijskih dijelova preko kojih pjevam”, pojašnjava Qaisar. 

Kaže da je novi materijal stvoren nekoliko tjedana nakon pobuna u njegovom rodnom gradu u listopadu 2025., čije posljedice su kanalizirane u njegov vokalni izraz. Qaisarov se vokal naizgled kreće na poznatom i prokušanom terenu no wave monotona, povika i vrištanja, no njegov registar koji efektno podržava siktanje i naricanje otkrivaju rijetko doživljenu kompleksnost emocionalnog izraza. Posebno intenzivni dijelovi nastupa oni su kada povike i prodorne vriskove uparuje s pulsirajućom bukom i sekvancama čija težina podsjeća na iščašeni doom metal. U nekom drugom trenutku, ritamska struktura prizivat će blastbeat. Žanrovske reference dijelom su osobnog emocionalnog inventara, javljaju se i raspršuju izvan ustaljenih logika estetske emulacije. 

Pažnja i elegancija kojom Qaisar tretira i uslojava zvučne detalje posebno dolazi do izražaja u novom prostoru Mjesnog odbora čiji mrak ne priziva prijašnje izvedbene kontekste. Upitan o iskustvu izvođenja u netipičnom prostoru, Qaisar kaže: “Svaki put kad sam izmoren od svojevrsnih robotskih gradova zapadne Europe, volim doći u srednju Europu i imati intimnije nastupe na mjestima gdje ne bih očekivao da ću izvoditi. Osjećam ih stvarnijima, a i publika je iskrenija. Mislim da je lijepo da u 2026. godini još uvijek izvodim u društvenim centrima. U mom gradu, tamo se održavaju samo izbori i vjenčanja.”

Detalj koji vrijedi spomenuti za kraj ovog teksta neočekivano je velik odaziv publike na događanje, najavljeno donekle iznenada i koje se odvijalo na radni dan. Unatoč popunjenosti dvorane Mjesnog odbora Staro Trnje, prevladavao je dojam intimnosti i lakoće supostojanja s drugima, koji se u nekom drugom kontekstu možda ne bi dogodio. Izbor lokacije pokazao se primjerenim za zahtjevniji tip umjetničke prakse, unoseći dozu opuštenosti i svježine u iskustvo posjećivanja eksperimentalnih nastupa. Bit će zanimljivo promatrati na koje će se načine potencijal ovog prostora realizirati u budućnosti.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Talijanski eksperimentalni bend ZU vraća se u Močvaru nakon lanjskog koncerta, a ovom prilikom predstavlja svoj novi album Ferrum Sidereum koji će ove godine objaviti. Riječ je o prvom studijskom albumu koji su basist Massimo Pupillo i saksofonist Luca T. Mai snimili s bubnjarem Paolom Mongardijem, višegodišnjim članom benda. Kako piše u tekstu najave, “monolitni zid buke koji ZU stvaraju jedinstvena je mješavina avant metala, free jazza, psihodelije, no wavea, eksperimentalne elektronike i drugih bliskih žanrova.”

Market Saturée je tursko-francuski eksperimentalni trio iz Basela koji vlastiti zvuk opisuje kao hyper prog noise, odnosno “zasićenu mješavinu metala, proga, slobodne improvizacije, noisea i hardcorea s jazz elementima, a često ih se smješta uz bok bendovima poput The Flying Luttenbachers ili Yowie“, stoji u najavi.

Koncert počinje u 21 sat, ulaznice u pretprodaji mogu se kupiti po cijeni od 15, a na dan koncerta 19 eura.

Više detalja pronađite ovdje.

Rad na vokalnom performansu Kimera u kojem istražuje mogućnosti glasa, Wasserman je započela 2021. godine. U to procesu, kako stoji u tekstu najave, njen glas se “transformira u mnogobrojna hibridna bića kroz korištenje ptičjih zviždaljki, membrana i udaraljki. (…) Sa svakim izvođenjem kimere, ona iznova pregovara odnos između kompozicije i improvizacije. Njezin glas je hibrid, kimera, kiborg. Granica između subjekta i okoline postaje fluidna, tako da i sama okolina postaje iluzija u korist složenije stvarnosti.”

Trodnevni masterclass pod vodstvom Wasserman održan je u Zagrebu, a polaznici_e su: Dunja Bahtijarević, Magdalena Bilić, Filip Borelli, Silvija Dogan, Nikolina Kovačević, Melita Lovričević, Alena Orović, Demirel Pašalić, Dina Puhovski, Dinka Radonić, Maja Rivić, Silvija Stipanov i Ana-Marija Zubčić. Tijekom masterclassa polaznici_e su formirali privremeni zbor u kojem su njihovi glasovi prezentirani kao “svestrani, iznenađujući i ekstremni zvučni instrumenti”, piše u najavi.

Ulaznice po pretprodajnoj cijeni od šest eura mogu se kupiti putem sustava Entrio dok će cijena na ulazu iznositi 10 eura. Za osobe s invaliditetom, starije od 65 godina i djecu do 16 godina starosti ulaz je besplatan.

Više detalja pronađite ovdje.

Dolaskom publike, jastučići i kauči ubrzo su se pretvorili u oazu žamora i iščekivanja, a do početka prvog seta tijela koja su se te večeri pojedinačno okupila da slušaju glazbu, metamorfozirala su se u ujedinjenu masu; u svjedoke_inje i suučesnike_ce ovog muzičkog eksperimenta. U toj atmosferi održalo se novo izdanje programa Onkraj, organiziranog u suradnji s budimpeštanskim kolektivom Noise’n’Roses, koji su za cilj imali približiti izvedbenu praksu ambijentalne muzike publici i od toplog dnevnog boravka napraviti zonu dubokog slušanja. Pritom su inspiraciju potražili u tami i hladnoći novembarske večeri, a glavni motivi programa bili su sve ono jezivo što se može naći u okolini prostora Xantipe, koja se nalazi na samom rubu Mirogoja.

Organizatori su taj ambijent tihe jeze predstavili već od prvog koraka na putu do kuće, po kojemu su bile postavljene plastične svijeće da pridošlicama pokažu smjer i osvijetle šumski puteljak prekriven izmaglicom, trulim lišćem i jesenskim blatom. Usred hladne i mračne šume našao se kolektiv ljudi koji su se okupili da zajedno slušaju glazbu – to je dihotomija koja je dominirala ugođajem te večeri. 

Program je otvorila Marianna Nardini – dherm’n, interdisciplinarna umjetnica koja se bavi performansom, video i audio materijalima. Njen 40-minutni set bio je glazbeno minimalističan, s dugim i ujednačenim dijelovima kojima je polako nadodavala nove zvučne elemente. Publika je ubrzo utonula u meditativni trans, a ambijentalna svjetla koja su tu prostoriju obojila u plavo-ljubičastu boju nadodala su osjećaju da je u pitanju glazbena seansa. Instrumentalu se sredinom nastupa priključio i Nardinin glas, kada je umjetnica u mikrofon krenula čitati poeziju. Rečenice na talijanskom, hrvatskom i engleskom lelujale su zrakom kao nedovršene misli, djelomično jer su to i bile, a djelomično jer im nedovoljna glasnoća mikrofona nije dopuštala razgovijetnost. 

[Puš pauza od dvadeset minuta za razbijanje kolektivne opijenosti, a onda novi set.]

Na istom stoliću ispred okupljene publike ‘pozornicu’ je preuzela Lucia Udvardyova – Palmovka, koja je već otpočetka odlučila prodrmati meditativni osjećaj prvog seta malo bogatijim instrumentalnim aranžmanom i osjećajem nelagode koji je bio potpomognut dodavanjem zvukova kao što je škripanje dasaka. Tempo je bio jednako daleko od plesnog, no dok se Nardinin set slušao opušteno, Palmovka je konstantno iznenađivala oštrim zvukovima koji bi trajali par minuta pa se potom pretočili u drugi. Glazba je bila prožeta već spomenutom tihom jezom, a prisutnost groblja i tama šume kao da su prodrli u svijest prostorije i učinili atmosferu napetijom. Da je u tom trenutku neki crni gavran uletio kroz prozor i smjestio se na drvene stropne grede, začudio bi se kako smo mu dobru ulaznu špicu pripremili. 

[Još jedna puš pauza, za smirivanje naježene kože i istjerivanje duhova.] 

Rozi Mákó je zvučna umjetnica i skladateljica koja je svojim nastupom zaokružila ambijentalni dio programa. Mákino ekstenzivno skladateljsko iskustvo te korištenje improvizacije u setovima kako bi se sa slušateljima_cama povezala kroz jedinstvene aranžmane, rezultiralo je istančanim senzibilitetom za oblikovanje raznolikih atmosfera i prijelaza među njima. To umijeće upravljanja prijelazima očitovalo se i u ovom setu, koji je započeo posve drugačijim zvukom nego što je završio.

Kao što se promjena boje videa ne primijeti ako se to događa polako, tako je i Mákó uspjela napraviti vrstu zvučnog psihološkog eksperimenta pa je i ovaj prijelaz, iz jedne (svemirske) u drugu (industrijsku) temu, bio neprimjetan do samog kraja. Muzički je set bio puno razigraniji od prva dva, s kompleksnijim slaganjem zvučnih elemenata. Iako je Palmovka također imala pojačan bas koji se mogao osjetiti i u prsima, Mákó je cijeli prostor pretvorila u bas zvučnu kutiju pa se do kraja seta moglo zamijetiti poskakivanje zidnih polica.   

[Finalna puš pauza, prostor se pretvara u plesni podij. Kupe se jastučići s poda i bacaju na kauče, pomiču se stolovi.] 

Muzički drugačiji od prijašnjih statičnih setova, Budokan Boysi stvaraju glazbu (kako sami kažu) na raskršću avant-popa, no-wavea i ekscentričnog synth-popa. Pjesme su im spoj elektroničke glazbe, saksofona koji sviran kroz filter zadobiva duhovni i skoro gotički zvuk, i pjevane poezije. Duo se sastoji od Michaela Jeffreyja Leeja, tekstopisca koji je prostoriju obogatio naracijom teksta i Jeffa T Byrda, koji je osim miksetom te večeri zapovijedao i saksofonom. Odjeveni u bijele potkošulje i bijele duge gaće, koji čine sastavni dio njihove vizualne prezentacije, pozornost su privukli kako ruhom, tako i duhom.

U obliku šapta ili dramatične recitacije, svaka naracija bila je prizivanje folklornih motiva, a pulsirajući ritmovi i melankolične saksofon dionice stvarali su mračni ugođaj koji je publiku transponirao u alternativne svjetove nadrealističkih priča. Iako stihovi istražuju tematski mračna polja, njihova izvedba i kompozicija pjesama pridodaju efekt (ne)namjerne tragikomičnosti. To se posebno može osjetiti u pjesmama poput Magic Power ili The Ooze s najnovijeg, istoimenog albuma, koje balansiraju na rubu bizarnosti ili avangarde (oni hrabriji bi ih možda prozvali i campy). Osvježavajuća pomaknutost i čudnjikavost muzike Budokan Boysa savršeno je zaokružila večer koja je okultnu inspiraciju pronašla u tami onkraj krematorija. 

Dnevni boravak zamagljenih prozora Xantipe te studene, mračne večeri pretvoren je u utočište u kojemu su glazbenici_e i slušatelji_ce zajedno sudjelovali_e u preispitivanju granica zvuka i istraživali liminalne prostore ambijentalne muzike. Ako glazba uistinu potiče slušatelje_ice da u njoj pronađu ono nešto natprirodno, onda je ambijent Onkraja otključao vrata između tih svjetova, a seansa na groblju održala se u ritmu elektroničkih beatova. 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Antonija Pošćića.

Novopokrenute slušaonice fokus stavljaju na albume kao glazbene cjeline čije je slušanje ugroženo i izmijenjeno streaming platformama poput Spotifyja i sličnih. Kako poručuju organizatorice ove večeri, “ideja iza slušaonica je da slavimo umjetnost stvaranja albuma kao glazbenih cjelina i zajedno treniramo svoju oštećenu pozornost da ih poslušamo od početka do kraja. Osim albuma, slušamo i jedni druge i otkrivamo kako muziku slično/različito doživljavamo, povezujemo i smještamo u svoje živote i svjetove.”

Program će svaki put koncipirati novi gosti ili gošće s naglaskom na raznolike estetske pristupe koji su konceptualniji ili eksperimentalniji. Osim odabira, selektori_ce albuma predstavit će ukratko vlastitu poveznicu s glazbenim sadržajem, a nakon slušanja publika će biti pozvana podijeliti vlastite dojmove i asocijacije.

Na prvoj slušaonici albume bira Onkraj tim. Dizajnerica Josipa Tadić izabrala je album Promises Floating Pointsa, Pharaoha Sandersa i Simfonijskog orkestra Londona, a organizatorica Nina Maštruko album Hymnal Lyre Pramuk.

Više detalja o programu pročitajte ovdje.

S Lukom smo razgovarali o izazovima suvremenih glazbenika i glazbenica, zašto je ugoda smrt umjetnosti i što znači kada tech giganti kontroliraju našu kreativnost.

Priča počinje 2022. godine kada je Bandcamp – platforma koju su mnogi glazbenici smatrali sigurnim mjestom – prodan Epic Gamesu, a zatim 2024. godine ponovno prodan Song Traderu, kompaniji za koju je malo tko od glazbenika čuo.

“Danas se ispostavlja da su oni vlasnici najviše glazbe na svijetu. Nikome nije jasno što to znači”, objašnjava Prinčič. “Pitanje koje se postavlja je – što su te platforme? Oni koji upotrebljavaju platforme nemaju pravo glasa, nemaju moć nad time što se događa s platformom.”

Ovdje nije samo priča o jednoj platformi. Prinčič se oslanja na rad ekonomista Yanisa Varoufakisa i njegov koncept tehnofeudalizma te pisca i aktivista Coryja Doctorowa koji je skovao termin enshittification – raspad platformi.

“Platforma se postavi između korisnika i onih koji stvaraju sadržaj”, objašnjava Prinčič Doctorowljevu analizu. “Ove dvije grupe su u početku privučene platformi zbog neke njene praktične ili možda sjajne značajke. Ali onda, kako ih zaključa u taj sustav i u taj network effect, kada su ljudi masovno povezani kroz tu platformu, onda platforma nema više motivacije da ostane dobra, da se mijenja, da se poboljšava.”

Rezultat? Nefunkcionalne platforme koje ljudi i dalje koriste jer su zarobljeni u njima. “Zašto ljudi ne odu s Facebooka, zašto ne prestanu upotrebljavati Metine proizvode, kada u isto vrijeme svi znamo da su to loši proizvodi, da su to stvari koje nam škode, stvari koje nas zaključavaju u neki ekosistem?”

Kroz svoje istraživanje, Prinčič je došao do iznenađujućeg zaključka: “Najradikalniji oblik te autonomije i neovisnosti je u stvari naučiti HTML.” Nije to programski jezik, naglašava, već jednostavan jezik koji opisuje kako izgleda tekst. “Čovjek još uvijek može sam naučiti HTML i napraviti svoje internetske stranice te ih objaviti online. To je, rekao bih, najradikalnije.”

Prinčičeva osobna forma otpora utjelovljena je u netlabelu Kamizdat, koji definira kao free-form boutique netlabel – sintagmu koja ima mnogo značenja.

“Free-form” dolazi iz free-form radija – radija koji nema kustoski fokus, gdje svatko može sudjelovati i imati emisiju o čemu god hoće. “Jasno je da je usmjeren na marginalne skupine ili ljude koji se ne mogu reprezentirati kroz mainstream radio.”

“Boutique” dio odnosi se na fizička izdanja: “Za svako izdanje smislimo nešto drugačije, ali uvijek je napravljeno ručno i uvijek je limited edition.” Izdanja su numerirana, svaka kopija je jedinstvena. Projekt je započeo još 2005. godine, ali je tek 2013. s Majom Delak zaživio u punom smislu, kada je postao dio Emanata, slovenskog zavoda za razvoj i afirmaciju plesa i suvremene umjetnosti.

Kamizdat počiva na dva principa od kojih Prinčič nikad nije odstupio. Jedan je, uvijek slovenski ili sa Slovenijom povezani autori. A drugi, uvijek Creative Commons.

Creative Commons je, objašnjava Prinčič, pokušaj rješavanja paradoksa interneta. “Normalna legislativa, zakoni u većini država, automatski – ako nešto napraviš – garantiraju ti pravo da je to tvoj rad i da su sva prava distribucije i kopiranja tvoja.”

Problem? “Na internetu, kada otvoriš stranicu, ona se kopira na tvoje računalo, automatski. To je paradoks.”

Creative Commons omogućuje autorima da stave oznaku na svoj rad kojom dozvoljavaju svima da ga dupliciraju, kopiraju i distribuiraju – ali pod određenim uvjetima. “Recimo, ja mogu staviti oznaku koja kaže: možete kopirati moj rad ako uvijek piše da sam ja autor i možete napraviti derivative work, možete uzeti dio i staviti ga u svoj rad ako uvijek isto piše da sam ja autor tog dijela. Ne treba mi platiti, ne treba me kontaktirati – samo neka uvijek piše da je to moj rad.”

Kad su u pitanju sampleovi i obrade, Prinčič na svom zadnjem albumu ima potpise Michaela Jacksona i Davida Byrnea. Njegov je stav jasan i radikalan: “Mislim da kultura pripada svima. Tu sam prilično radikalan, ne vjerujem u intelektualno vlasništvo, niti na nekoliko godina. Mislim i da bi zakoni trebali zabraniti komercijalizaciju kulture. Dakle sebi dopuštam semplirati što god i koga god.”

Njegov je argument jednostavan: “Mozart je remiksirao nekoga tko je bio prije njega, Beethoven je remiksirao nekoga tko je bio prije njega. Svi smo stvari naučili od drugih i samo radimo rekonfiguracije toga na naš, možda, originalan način.”

Filozofija iza Kamizdata, prema Prinčiču, “definitivno je socijalna pravda u različitim formama” – feminizam, open source software, fair trade music, rodna ravnopravnost.

“Ne zanima me biznis. Jasno je da ako radiš, stvar mora biti održiva. Ali budući da smo od 2013. godine dio Emanata, koji dobiva novac od Ministarstva kulture i od ljubljanskih gradskih vlasti, imamo stalnu podršku.”

“Nismo u logici kapitalističkog ekonomskog sistema, odnosno prodaje. Naš cilj je javno dobro, društveno dobro. Da participiramo u tome i vraćamo društvu kreativnost, mogućnost. I da stavimo po strani poslovne prilike i prakse.”

Na pitanje zašto bi ljudi istraživali off-grid alternative kada za desetak eura mjesečno mogu imati čitavu glazbenu biblioteku na Spotifyju, Prinčičev odgovor je sljedeći: “Mislim da je ugoda smrt umjetnosti. Ako daš desetak eura mjesečno i imaš sve, onda sva ta kultura, sva ta glazba koja ti je dostupna više nema vrijednost, odnosno gubi svu vrijednost.”

Njegov argument je: “Ako želimo da stvari imaju vrijednost na ovom svijetu ili u našim životima, za te stvari treba nešto napraviti. Treba se potruditi. Treba uložiti neku energiju. Ideja da tražimo sve lakše stvari, da idemo linijom manjeg otpora – mislim da nam to ne radi dobro.”

Za budućnost Kamizdata Prinčič nema grandiozne planove, ali dok postoji, želi da bude “platforma za ljude, za autorice i autore” – sigurno mjesto gdje mladi i stari ljudi koji stvaraju mogu “iskoristiti kulturni kapital koji se dosad akumulirao i da mogu ići dalje, da idu do drugih labela, da mogu ići u svijet, ili možda samo izdati neku totalno bizarnu stvar tu. Uvijek sam mislio da treba imati nadu”, zaključuje. “Nada je zadnja koja umire, a na njoj treba stalno raditi.”

Festival se otvara u srijedu, 1. listopada, u Grofu Melinu, koji će u prilagođenom interijeru poslužiti kao prostor za duhovnu transformaciju kroz glazbu Penelope Trappes i Masme Dream World. Penelopin trio donosi meditativne pejzaže i gotički ambijentalni pop, dok Masma Dream World završava ovu glazbenu ceremoniju u avant-drone žanru.

Drugi dan festivala odvija se u Kontejneru, gdje će kontrast digitalnog i analognog oblikovati večer. Program otvara Martha Skye Murphy, art pop i avant-folk kantautorica. Zatim slijedi nastup kolektiva Živa Voda, koji donosi interpretaciju i rekonstrukciju albuma Angel’s Breath Milana Mladenovića i Mitra Subotića Sube.

Drugi dio festivala tijekom vikenda se okreće prema glasnijim i neobuzdanijim izražajima. U petak, 3. listopada, klub Dva Osam bit će baza za noise večer. Nastupaju Hexenbrutal, prekmurski industrial noise duo, Granpa Abel te noise glazbenica Bride.

Posljednji dan festivala fokusira se na istraživanje elektroničke glazbe u digitalnoj eri. U subotu, 4. listopada, program u AKC Attacku bit će podijeljen na koncertni i klupski dio. Koncertni dio čine Julek Ploski i Evanora:Unlimited te Container. Klupski dio preuzimaju dvoje DJ-eva ljubljanskog kolektiva Nimaš Izbire, msn gf i gabi98, u back-to-back postavu. Večer zaključuje Bansha iz kolektiva 42Hz, čiji setovi sežu od drum’n’bassa do industrijskog techna.

Ulaznice su dostupne na poveznici, a više detalja pronađite ovdje.

KONTEJNER se bavi kustoskim radom, organizacijom umjetničkih festivala i javnih kulturnih događanja, produkcijom umjetničkih radova, edukacijom, izdavaštvom i teorijom s fokusom na progresivnu suvremenu intermedijsku umjetnost, umjetnost zvuka i eksperimentalnu glazbu, te projekte koji istražuju ulogu znanosti, tehnologije i tijela u suvremenom društvu.

Radno mjesto višeg_e stručnog_e suradnika_ce za edukacijske programe, komunikaciju i dokumentaciju otvoreno je zbog zamjene privremeno odsutnog radnika_ce, a podrazumijeva osmišljavanje, organizaciju i nadzor provedbe edukacijskih programa za sve profile i dobne skupine, vođenje i organizaciju digitalne i fizičke arhive udruge (tiskane publikacije, fotografije, videomaterijali itd.), te osmišljavanje i nadzor provedbe programa razvoja publike.

Osim toga, zaposlena osoba će sudjelovati u pripremi prijave projekata i programa na nacionalne i međunarodne natječaje iz svog područja djelovanja, planirati i sudjelovati u provođenju dijela godišnjeg programa udruge, te sudjelovati u pripremi materijala za promociju programa udruge i održavati njenu web stranicu.

Uvjeti za prijavu glase ovako:

• VSS
• 3 godine radnog iskustva u obavljanju istih ili sličnih poslova
• napredno znanje rada u MS Office paketu (posebno Excel)
• razvijene komunikacijske, organizacijske i administrativne sposobnosti te preciznost u radu
• aktivno poznavanje engleskog jezika u govoru i pismu
• poželjno poznavanje rada u civilnom sektoru

Prijava mora sadržavati osnovne informacije o kandidatu – ime, prezime, kontakt podatke: adresa, telefon, adresa elektroničke pošte, životopis, motivacijsko pismo (maksimalno 300 riječi), dokaz o stečenoj stručnoj spremi (preslika svjedodžbe/diplome/potvrde o završetku školovanja i slično), dokaz o radnom iskustvu, dokaz o znanju engleskog jezika, te uvjerenje nadležnog suda ili putem sustava e-Građani da se protiv osobe ne vodi kazneni postupak.

Puni tekst natječaja pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 30. lipnja.

Ovogodišnji gost programa je umjetnik zvuka Miodrag Gladović. Njegova umjetnička praksa obilježena je radom na području eksperimentalnog zvuka, improvizatorske glazbe i sličnih inovativnih suvremenih umjetničkih praksi, a tijekom intenzivne višednevne radionice u učilištu, Gladović će sudionicima_ama približiti alate, tehnike i metode svog autorskog pristupa, dok će istovremeno s njima raditi na procesima prevođenja pojava i podataka različitih vrsta u medij zvuka te kao rezultat radionice izvesti prostornu zvučnu kompoziciju.

Program je primarno namijenjen mladima – studentima_cama i odraslima do 35 godina. Radionica će se održati od 24. do 27. lipnja (utorak-petak), svakoga dana od 17 do 20 sati, u prostoru Pučkog otvorenog učilišta Zagreb (Ulica grada Vukovara 68). Radionica je besplatna, a zainteresirani_e se trebaju prijaviti putem upitnika dostupnog ovdje.

Puni tekst natječaja pročitajte na poveznici.

Broj mjesta je ograničen, a rok za prijavu je 18. lipanj.

Rastapanje šumeće tablete u čaši vode, pucketanje radio prijemnika s do kraja izvučenom antenom, električni mikser za cappuccino. Zvuči kao tipična jutarnja rutina u kuhinji premalenog stana na petom katu neke zgrade u predgrađu, ali na radiju nije jutarnji program, već se radi o koncertu Manje Ristić u Domu mladih u Splitu. Riječ koncert možda asocira na neki drugi doživljaj od onog koji smo imali priliku iskusiti u Beton kinu te večeri, pa bi prikladniji opis tog događaja bio kolektivna meditacija, zajedničko iskustvo slušanja i putovanje u izmaštane ambijente. 

Manja Ristić nastupala je 28. ožujka u sklopu programa prigodnog naziva Novi Šum. Novi šum je zaista i bio! U ugodnom, polumračnom prostoru, Manja nas u izvedbu uvodi polako i suptilno, gotovo kao da zvuk ima ulogu naratora koji nam opisuje gdje se nalazimo, pa čak i kako se nalazimo. Ispod tog polaganog uvoda, zvuk se razvija, fizički širi i dominira prostorom. Njen nastup ne doživljavam kao glazbenu izvedbu, već više kao istraživanje zvuka kao živog organizma koji se rađa, živi i na kraju umire. 

Zanimljivo je da se izvedba održala upravo u prostoru pod nazivom Beton kino, koji i sam zaista izgleda poput sive cigle, gotovo nalik gradilištu. Štoviše, cjelokupni kompleks Doma mladih u Splitu, koji iščekuje dugotrajnu obnovu – što će biti i svojevrsna prijelomna točka za nezavisnu scenu u gradu – brutalističke je naravi. Manjin zvuk izbrisao je sivilo i omekšao tu rigoroznost, dao je prostoru boju, život – gotovo se moglo osjetiti kako se priroda u njemu budi, cvate i buja.

Riječ je o autorici koja vrlo snažno zadire u nišu suvremene kompozicije i eksperimentalne ambijentalne glazbe. Rođena u Beogradu gdje je diplomirala na fakultetu muzičkih umetnosti te magstrirala na londonskom Royal College of Music, Manja se afirmirala kao violinistica, novomedijska umjetnica, glazbena istraživačica i arhivistica zvukova. Potonje je posebno vidljivo u njenom projektu naziva Zvučna mapa Korčule, u sklopu kojeg je arhivirala zvukove prirode koje nerijetko koristi i kod svojih improvizacijskih nastupa uživo. Zvučnu čipku koju autorica pažljivo gradi tijekom splitskog nastupa sazdana je od sazvučja izvedbe uživo uz sintezu matrice koja je pak gotovo isključivo field recording, odnosno vrlo delikatno zabilježeni zvukovi iz okoliša.

Prožimanje različitih zvukova se gotovo taktilno moglo osjetiti u prostoru. Audio snimke zvukova nastale su na autoričinim putovanjima u egzotične zemlje, ali i s domaćih mjesta dalmatinske obale. Umjetnica i sama živi na otoku, pa su joj zvuci prirode, šuma valova ili glasanje ptica, koje prenosi u svoju stvaralačku glazbu, poznati i bliski. Kao glavni motiv ističe se Voda. Štoviše, moglo bi se reći da je riječ o odi vodi. S obzirom na kišne vremenske prilike tog dana ambijent je bio više nego prikladan. 

Bez obzira na eksperimentalan pristup, izvedba je precizno oblikovana i koncipirana u niz poglavlja. Storytelling koji koji je prisutan u radovima Manje Ristić izrazito je čitljiv i – uz određene dominantne elemente unutar segmenata, postepeni crescendo te naknadne dekonstrukcije tenzije – razvija se kroz jasno strukturirane odlomke. Iako je primarni medij zvuk te se sama izvedba možda i najbolje “čita” zatvorenih očiju, promatrajući Manju tijekom nastupa njen proces djeluje kao alkemijska kuhinja, a ona poput znanstvenice koja dodaje i oduzima sastojke te suptilnim pokretima ruku manipulira prirodnim silama. Iz te kuhinje proizlaze bogati zvučni pejzaži satkani od tekstura i tapiserija eksperimentalne orkestracije. 

Ristić nas s lakoćom uspijeva teleportirati u vlažnu prašumu u kojoj svjedočimo svađi koja se odvija unutar roja muha, i gotovo da možemo osjetiti težinu vlage u zraku, maglu na koži i okus mokre zemlje u jednom trenutku, a mekoću suhe trave i nježnost toplog zraka mirne ljetne večeri u drugom. Asocijacije koje postiže korištenjem svakodnevnih predmeta kao što su šumeće tablete, drveni štapići, štapni mikser, školjke i aluminijska folija vrlo su precizne – pucketanje vatre na ognjištu, teška mašinerija u radnom zamahu, bijes olujnog nevremena.

Približavanjem ovih predmeta mikrofonu pojačava se doživljaj njihove zvučne komponente kao potencijalnih novih glazbala. Slušajući intenzivne zvukove koje proizvode uporabni objekti, prožeti smo mišlju da svaki predmet oko nas ima neotkriveni potencijal koji iščekuje svoju priliku, a u pravim rukama je i dobiva. Na taj način, Ristić stvara dojam prvotnog povratka čovjeka onim osnovnim potrebama za kreativnošću i domišljatošću. 

Cijeli prostor je dobio svoj energetski tok, puls, teksturu i na taj način je postao svijet za sebe, novootkrivena planeta ili galaksija. Je li ovo djelo improvizacija, ne znam. Voljela bih misliti da je, jer bi to samo išlo u prilog koliko bogat unutarnji svijet Manja ima.

Nova šumeća tableta u čaši, krećemo ispočetka – nova cjelina, novo putovanje. 

Fascinantno je to što elementi iz prirode kao što su šiška i hrpica školjaka jednako uspješno nadograđuju ambijent prirode kao i svakodnevni man-made uporabni predmeti koje koristi. Od jedinog “pravog” instrumenta na sceni – violine, očekujemo nježnu melodiju ili razigrani pizzicato, ali dobivamo uzbudljivi kontrast: u rukama izvođačice ona ispušta zvuk koji je nedvojbeno zvuk motorne pile u staroj šumi.

Glazbenica Manja Ristić time gotovo da se prigušuje na pozornici, omogućujući objektima i zvukovima koji iz njih proizlaze da zauzmu njeno mjesto. Moglo bi se reći da je riječ o minimalizmu autoričine prisutnosti – svjesnoj i promišljenoj odluci koja je u skladu s idejom izvedbe lišene prisutnosti i zvuka čovjeka. Ova radikalna umjetnička gesta potrebna je kako bi se istaknula važnost zvukova i šumova čije je korištenje duboko osobno jer se glazbenica razlaže u zvukove koji su je profesionalno i biografski izgradili. Tako dolazimo do paradoksa: anulirajući sebe kao izvođačicu, Ristić se pretače u šumove i tonove koji opet nose njenu prisutnost.

Čak i sami objekti, instrumenti koji su prisutni na pozornici kao da predstavljaju autoričin umjetnički i osobni razvoj: počevši od violine koja simbolizira njenu klasičnu naobrazbu ka dekonstrukciji iste do pretakanja u zvukove prirode. Tako se autorica disperzira, nestaje pred nama, rasplinjujući se kroz zvukove šiški, školjki, kamenja i dominantni motiv vode.

Objekti poslagani na stolu zapravo su protagonisti izvedbe. U tom smislu nedostajalo mi je da se ova njihova uloga do kraja naglasi – veći stol s više prostora za njihovo izlaganje, ili jednostavno rješenje rasvjete, tek toliko da im se da veća važnost, umjesto da ih samo naslućujemo kroz mrak. Uz svijest da je publika došla primarno čuti izvedbu i da je većini prisutnih možda potpuno irelevantno kakvog su oblika i boje školjke, jesu li tanke i delikatne ili im je ljuštura debela i čvrsta, te od kojeg točno drveta potiče vjerojatno pomno izabrana šiška, zanima me verzija izvedbe u kojoj je vizualna komponenta dovedena do kraja. 

Pripadate li dijelu publike koji želi znati sve, secirati zadnji detalj svakog objekta ili pak onome koji ne želi znati ništa o sastojcima čarobnog napitka koji nam je zvučna alkemičarka Manja poslužila?

Okupljena publika je dobila priliku da, zanesena zvukovima, isključi svoje najčešće upotrebljavano osjetilo vida, i da se osloni na podražaje primane aktivnim slušanjem. Da je to uistinu bilo tako, govori i prostorni raspored publike: neki naslonjeni na zid, neki dodatno pokrivajući šiltericama zatvorene oči ili pak potpuno opušteno, ležeći na podu. Skoncentrirani i uronjeni u trenutak, djelovalo je kao da napeto iščekuju svaki idući zvuk. Mi nismo više obični slušatelji i slušateljice, naprotiv, uronjeni smo u Manjino iskustvo i svijet koji prestaje biti samo njen. Umjetnost prepoznavanja sebe u drugome, u zvuku i igri neopterećenosti ono je što bivanje na njenom koncertu čini donekle meditativnim. Jesmo li svi jedno ili smo ipak kolektiv nasumično okupljenih individua?

Kao posjetiteljici kojoj je ovo bilo prvo iskustvo odlaska na koncert eksperimentalne glazbe, usmjerena koncentracija na zvukove potrajala je dvadesetak minuta, dok su pažnju preostalog vremena provedenog u prostoru preuzele misli o okupljenim ljudima i njihovom (ne) reagiranju na primljene podražaje. Umjetnice poput Manje Ristić podsjećaju da se različiti vidovi umjetnosti prožimaju s okolinom u svojoj punini kao njeni neodvojivi elementi, ali da se snaga kreativnog promišljanja o njihovom potencijalu nalazi u čovjekovoj svjesti i moći da razvija inovativne načine njezine prezentacije i koristi za širu uporabu. Različiti pogledi na poznate i uobičajene predmete stvaraju nove dimenzije i mogućnosti koje će njeni konzumenti prepoznati i njegovati, potičući drugačije, pomalo izdvojene načine, bavljenja umjetnošću. 

Na kraju izvedbe Ristić izlazi iz uloge nevidljive izvođačice. Nastupa tišina i “smrt zvukova”, autorica podiže pogled i ostvaruje komunikaciju s publikom objašnjavajući svoj umjetnički proces. Transformacija se odvija pred našim očima; glazba, zvukovi i šumovi nestaju, a lik autorice pojavljuje se pred nama u posljednjem činu izvedbe.

Autorica se istovremeno poništava i pruža uvid u osobne afinitete. Daje nam dozvolu da pristupimo njenim dubinama i slobodi izražavanja. Intrigira ju snaga vala, lepet krila… Poigrava se svakodnevnim predmetima, poziva nas da se zapitamo jesmo li izgubili fokus? Što glazba jest? Koliko smo distancirani od umjetnosti i samog života danas? Jesmo li se potpuno odvojili od prirode? 

Njen naglasak na kraju koncerta o tome kako joj je bilo važno snimiti najveće valove Nazaréa dodatno ističe njenu želju za stapanjem s prirodom. I sami snimač zvuka uronila je u pijesak kako bi zvuk vala bio što dosljedniji. 

Otvarajući nam svoje viđenje i osjećanje zvuka, Manja nas nenametljivo poziva i dozvoljava dijalog bez iti jedne riječi. Igra se školjkama i kamenčićima, a njeno kolažiranje i strukturiranje glazbe doslovno nas uranja u koncentrične krugove iskustva koje ti kamenčići tvore na površini fluida. Mediteran i Korčula ulovljeni su u prodornom zvuka cvrčaka. I nisu jedini. Upijamo zvuk, sva osjetila su nam angažirana, slobodno plutamo i letimo. Iskustvo je zabilježeno u našoj memoriji. 

Je li sve ovo bila improvizacija ili vrlo odmjerena i nenametljiva dekonstrukcija zvuka? Struktura koja se može iščitati u naizgled nasumično odabranim zvukovima nagoni nas da dublje proniknemo u slojevitost izvedbe koja zasigurno mora biti doživljena da bi mogla biti bolje shvaćena. Ritam koji udara poput valova otkucaja srca nije slučajno izdvojen u središtu njene izvedbe. 

A njeno sviranje violine, instrumenta koji počesto iziskuje apsolutni sluh, ukazuje nam na činjenicu da je možda dekonstrukcija zvuka samo igra koja nam omogućava povratak na početne postavke prapočela. Gudalo može biti i mikser i štap. Glazba je priroda sama, a mi smo dio nje, bilo da smo uronjeni u dubine tajni oceana, da slobodno letimo ili samo opušteno šetamo upijajući i osjećajući vjetar i sve ono što do nas dopire. To nam je Manja pokazala puštajući nam da plutamo njenim valovima.

Bilo je to vrlo dojmljivo putovanje ispod površine vidljivog. Preporuka za sve one koji vole poeziju u alternativnim formama.