Ta se Kutinova gotovo panična osviještenost manifestira kroz komad u kojem nije ostavljen prostor za suptilnosti. Riječ je o radu koji je istovremeno krhak i grub, zaokružen i fragmentiran, kako u svojoj dramaturgiji tako i u glazbenoj podlozi, koja se povija izvedbenim potrebama. Oštre metalne ploče u precizno kontroliranim intervalima odvajaju se s magnetnog lustera i uz perkusivni tresak udaraju o tlo. Nešto dublje, u kutu dvorane, bljesak stroboskopa prati suptilno krckanje koje podsjeća na izboje žive žice.

Kroz tu se mrežu apstraktnih efekata probijaju tradicionalniji elementi komornog ansambla uz puhačke i gudačke instrumente koji razlažu gotovo melodičnu, sumorno-napetu temu u čast tjeskobom prožetog trenutka u kojem se nalazi svijet. Promatrani zasebno, stavci sadrže osvježavajuće potentnu kompozicijsku iskru koja funkcionira u okviru naglašene teatralnosti, ali su istovremeno skloni pretjeranim ponavljanjima koja narušavaju inače iznimno zanimljivu dinamiku. Posebice se ta nesigurnost i neodlučnost osjećaju u segmentu tijekom kojeg će jedan od izvođača otpale metalne krhotine uporno i strpljivo slagati na centralno montirani elektromagnet, samo da bi se ta pažljivo konstruirana arhitektura iznova raspala. Na kraju, metalne ploče ostaju razasute po podu.

Realiziran u suradnji sa Subversive Festivalom, ovaj uvodni dio programa šestog izdanja Gibanja atipično je eksplicitan u svojoj ideološkoj formi, iako je i u prošlosti po prirodi eksperimentalnih glazbenika_ca bio domom za angažirane radove. Tako će, primjerice, prošlogodišnje izdanje ugostiti Sergeja Vutuca čiji audiovizualni performans Iz kružnog toka posjetitelje slikom i zvukom tjera da svjedoče strašnom stradanju tijekom izraelskog genocida u Gazi.

Za povratak kući, biram pješačenje putevima kojima se nešto ranije u danu kretala Zvučna šetnja Cvjetnim naseljem montažerke Hrvoslave Brkušić, pokušavajući doživjeti barem djelić te interaktivne izvedbe koja otvara umjetnost prema susjedstvu i susjedstvo prema umjetnosti. Taksi, pritom, eskiviram iz praktičnih razloga. Želja mi je izbjeći rušenje lokalnog neba na glavu u susretu s vozačem naoružanim dubokim poznavanjem izopačenih stvari što se događaju u Tomaševićevim udrugama poput KONTEJNERa – omiljenoj temi opskurnih desničarskih portala, profila na društvenim mrežama i podjednako opskurnih oporbenih zastupnika zagrebačke skupštine.

Na ovaj rušilački diskurs koji udruge nezavisne kulture pretvara u vektor napada na gradsku vlast po principima nove desnice (vidi pod: flood the zone, oppo research), ne vrijedi trošiti riječi. U Gradu su pametniji, pa umjesto ignoriranja ili lansiranja odjeba, zagrebačka vlast kontinuirano uzmiče i izmiče koristeći se pragmatičnim ali u stvarnosti jalovo defenzivnim komunikacijskim strategijama, od prebacivanja loptice na Ministarstvo kulture do podcrtavanja značajnih ulaganja u sport. Taj pristup nadilazi polje kulture i zadire u širi ideološki okvir, kao što Saša Vejzagić iz Mreže antifašistkinja Zagreba precizno secira u intervjuu za H-Alter, no na vjetrometini najviše izloženima ostavlja upravo radnike_ce u kolektivima poput KONTEJNERa – mnoge od njih u pozicijama prekarnog rada – koje se javno proziva kao u kakvom nagovještaju budućeg linča.

Posljedice prepuštanja javnog prostora, a time i silnica kulturne hegemonije, konzervativnim prodorima nisu se dale naslutiti tijekom preostala četiri redovna dana Gibanja, iako se u samom programu našlo radova itekako svjesnih sličnih globalnih obrazaca ideološke borbe. Kao i u prethodnim izdanjima publici je ponuđen miks svih onih vrsta glazbe i zvukovne umjetnosti koji se nespretno guraju pod zajedničku kategoriju eksperimentalnosti a nude istinski inovativne, redovito iznenađujuće glazbene prakse. Ključ uspjeha takvog eklektičnog pristupa prvenstveno pronalazimo u radu Davorke Begović, voditeljice glazbenih programa u KONTEJNERu, koja, uz pažljivo kuriranje i izbjegavanje nepotrebne mistifikacije, nastoji približiti ponekad teško prohodne forme što širem krugu ljudi.

Zadaća otvaranja prvog pravog dana festivala u KONTEJNERovu prostoru – pod vizurom nestajućeg Vjesnika – pripala je francuskoj glazbenici s berlinskom adresom Jessici Ekomane, čiji se radovi u području računalne glazbe – posebice na izdanju Manifolds – nalaze na samoj oštrici razvoja suvremenog zvuka. Ovom prilikom, Ekomane se oslonila na svoja istraživanja polifonije, ponudivši skup treperavih i ingenioznih, ali povremeno nezgrapno povezanih elektroničkih minijatura koje svoju zanimljivost podjednako duguju zaigranim ritmičkim i melodijskim obrascima i teksturalnim intervencijama.

Kontrapunkt digitalnom svijetu u kojem obitava Ekomane te most prema kasnijim elektroničko-nojzerskim ekskurzijama dua Julien Claire (Julien Desprez i Claire Gapenne) ponudili su Noël Akchoté (gitara), Tony Buck (bubnjevi) i Vesna Pisarović (vokal). Kao što se dalo naslutiti u Močvari tijekom predstavljanja Pisarovićina albuma Poravna u studenom 2025., ovaj koncizniji format bolje nosi rastakanje i ponovno slaganje dekontekstualiziranog sevdaha, odnosno njegove forme poravna. Oslanjajući se na čvršće ritmičko fraziranje i međusobnu komunikaciju osovine Buck-Akchoté, Pisarović u izvedbi klizi od pjevnih segmenata do apstraktnih proširenih tehnika, pritom se značajno bolje snalazeći u prvima.

Kao i tijekom prethodnih nastupa, Pisarovićini izleti u vokalizacije – režanje, scatting, šaputanje – koje obično povezujemo sa slobodnom improvizacijom i radom glazbenica poput Isabelle Duthoit ili Maggie Nicols često su putovanja bez cilja, tijekom kojih naša jazz i pop glazbenica djeluje neodlučno oko smjera u kojem bi je te tehnike, kojima svakako vlada dovoljno dobro, trebale odvesti. Krajnji rezultat su segmenti koji djeluju sami sebi svrhom, vokalne egzibicije neusklađene s ostatkom repertoara i bez moćnog pečata koji bi mogla dati njihova svrsishodna primjena. Za kraj večeri, nešto drukčijim vidom improvizacije, miješanjem elektroničkih intervencija s mutiranim zvukovima električne gitare, prethodno spomenuti duo Julien Claire podignuo je tenzije do gotovo klupske razine no bez namjere da ih ikad razriješi.

Drugi je dan festivala, pak, djelovao gotovo nostalgično, usmjeren na prostorni, višekanalni zvuk koji je, početkom desetljeća, poslužio kao ishodišni raison d’être za Gibanja. Od otvaranja difuzijom monumentalnog, budizmom inspiriranog rada Kyema nedavno preminule francuske pionirke elektroničke kompozicije, dronea i ambijentalne glazbe Éliane Radigue do konkretnijih zvučnih pejzaža švedskog umjetnika zvuka BJ Nilsena, glazbi se omogućava širenje u dodatnu dimenziju, gdje prostorno pozicioniranje elemenata postaje žarišnom točkom pažnje. Iako ta prostornost nudi opasnost pretvaranja u šablonski trik, izvedbe koje je publika imala priliku iskusiti druge večeri tim se podražajima koriste suptilno i često učinkovito.

U odsutnosti bolešću spriječenog Radigueina prijatelja, skladatelja i direktora pariškog Ina GRM-a, Françoisa J. Bonneta, difuziju Kyeme u svoje ruke preuzima Miodrag Gladović. On nas vodi kroz mekane i odmjerene zvučne kretnje na granici percepcije, koje od slušatelja traže da svojim stanjem uma popuni praznine između petlji podharmoničkih, mikrotonalnih zvučnih gesti. Gladović će, nešto kasnije i u sličnom raspoloženju, izvesti svoju dosad uvjerljivo najuspješniju kompoziciju, The Last Trace (Non-Intentional), koja duboko osobnu tematiku pogrešaka, razilaženja i rastanaka pretače u osjetilno neposredan, iskustveno dirljiv doživljaj.

Upravo će ova dva komada obilježiti večer, upotpunjenu nastupom Davora Gazdea na modularnom sintesajzeru Buchla – instrumentu koji svojim predivnim tonom i toplim vibratom zamagljuje umjetnikove decentne strukturne progresije – te nešto pompozniji i tjelesno prisutniji rad BJ Nilsena čija se efektnost nažalost rasplinje u razvučenom drugom dijelu.

Sljedeću večer obilježio je povratak programskom eklekticizmu. Duo udaraljkašice Kaje Farszky i saksofonista Grgura Savića proveo nas je kroz nekoliko improviziranih segmenata koji su međusobnom estetskom distancom djelovali poput ideja u nastanku, ne još sasvim razvijenih ali dovoljno zanimljivih već i u ovoj inkubacijskoj fazi, od zaigranog dueta kinderklaviera i melodike do moćnog, poentilističkog sudara timpana i prepariranog saksofona. Posebno je, pritom, bilo zanimljivo promatrati kako Farszky i Savić pregovaraju o glazbenom jeziku, pristajući na kompromise između nešto formalnijih obrazaca akademski obilježene eksperimentalne glazbe, kojoj pripada Farszky, i otvorenosti slobodne improvizacije koju baštini Savić.

A propos društvene angažiranosti eksperimentalne umjetnosti, na nju se uvijek može računati u radovima filmašice Nicole Hewitt, ovoga puta u suradnji s kolegom Ivanom Slipčevićem i vizualnom umjetnicom Vidom Guzmić pod projektom Zvukospjevi. Ono plače ljudskim suzama odskočište pronalazi u Moru plastike, nepreglednom kompleksu staklenika koji se proteže na 40 tisuća hektara u španjolskoj pokrajini Almeriji. Kombinacijom glazbe, filma i izgovorene riječi, trojac spaja ekološke, agrarne, biološke, radničke i humanističke teme, uzdižući povijest, sadašnjost i budućnost regije na razinu pitanja koja se tiču čovječanstva u cjelini.

Ispod često humorističnih ali i mučnih skica, beatovima popločena glazbena podloga kreće se od plesnosti techna do nelagode dark ambienta, dok sugestivne no nikad plastične projekcije postaju terenom za upečatljive, često nadahnute naracije na rubu pjevnosti u kojima se izmjenjuju Hewitt i, kao posebna gošća, njena kći Billie Grace. Nakon što se računala, projektori i pojačala ugase, ostaju nam slike, zvukovi i ideje zapečene negdje duboko u podsvijesti.

Nastup škotske umjetnice Care Tolmie i engleskog producenta Riana Treanora, utemeljen u materijalu s njihova prošlogodišnjeg albuma Body Lapse, nudi sličnu silinu angažmana, ali fokus stavlja na individuu i njene limite. Suočena s Treanorovim prvo nervoznim i izlomljenim pa ekspanzivnim produkcijama, na tragu dekonstruirane plesne glazbe, Tolmie se opire glasom i pokretom, ispipavajući karakteristike vlastita uma i tijela, provodeći glas od minucioznih afektacija i narativne poezije do granica pucanja. Riječ je o nastupu koji računa na empatiju i prisutnost publike, tjerajući one okupljene oko izvođača da i sami osjete napetost tijela, krhkost glasa, ali i konačni otpust.

Iako je Farida Amadou prvenstveno prepoznata kao basistica u bučnijim granama improvizacije, na Gibanjima se pojavljuje u ulozi elektroničke glazbenice, laptopom, kontrolerima i padovima izvodeći solo djelo Darwinian 1.0. Kao refleks i odgovor na percipiranu zatvorenost eksperimentalne glazbene scene – čije potpuno razumijevanje i tumačenje traži naučeni diskurzivno-teoretski aparat, narušavajući inkluzivnost – Amadou se, kao što naslov sugerira, vraća temeljnim glazbenim principima, te poseže za zapadnoafričkim ritmovima i teksturama malijskog glazbenika Alija Farke Touréa.

U tom, po njenim riječima, primitivnom obliku, svjedočimo glazbenici koja se odriče virtuoznosti u poznatim joj formama kako bi otvorila vrata iskonske radosti muziciranja u gotovo amaterskim okvirima. Dok se Amadou kreće kroz materijal, naziru se momenti nepreciznosti i učenja, čak i šlampavosti, no oni su namjerni, a glazbeničin je instinkt nepogrešiv dok u hodu isprepliće ritmički bogatu mrežu glazbenih motiva.

Nešto ranije posljednje večeri festivala, česti zagrebački gosti, engleski gitarist Fred Frith i slovenski bubnjar Jaka Berger – koji su se, ako je vjerovati anegdoti, na jednom od ranijih KONTEJNERovih zbivanja i upoznali – proveli su nas kroz klasičniji repertoar free jazza i slobodne improvizacije. Igrajući se naizmjenično gušćim, u rocku utemeljenim figurama i labavim motivima, dvojac slaže gotovo prijemčive strukture između škriputavih akorda i podjednako nijansiranih intervencija na činelama.

Ako su tijekom prethodna četiri dana nastupi često sugerirali distancirani aktivizam i neostvarenu želju za uvlačenjem publike u fenomenološki prostor umjetnosti – bilo u ulozi svjedoka ili aktivnih dionika – američka glazbenica Felicia Chen ili Dis Fig crpi iz svoje raznolike pozadine u njujorškom eksperimentalnom undergroundu, hardcoreu i industrialu kako bi srušila sve barijere i konačno uspostavila vrlo doslovan kontakt. Pretvarajući zlokobno ali pasivnije tkanje dronea, ambienta i manipuliranih vokala u sirovi krik, Chen se u posljednjim trenucima nastupa – indikativno, i festivala – u potpunosti prepušta energiji vlastitih pjesama, rušeći se na pod među publikom i kanalizirajući mrak onog neba koje se srušilo u preplavljujuću, blistavu katarzu.

Po izlasku s posljednje večeri, ipak sjedam u taksi uz nadu da je vozač stranac ili barem blaženo nezainteresiran za lokalnopolitičku situaciju. Unatoč pritiscima i uskraćenim sredstvima za KONTEJNERov cjelogodišnji koncertni program, staviti financiranje Gibanja iz Javnih potreba u kulturi pod znak upitnika bio bi skandalozan potez čak i za poslovično plašljive članove povjerenstava. Ipak, dok mi u ušima odzvanjaju Chenini posljednji distorzijom omotani vrisak, dozvoljavam si sanjariti o gradskoj vlasti koja umjesto upornog povlačenja dolazi na nastup poput njenog, napojiti se prkosom i energijom za širi društveni otpor. Možda nagodinu.

Europa je pseudonim berlinskog umjetnika Moritza Haasa koji se bavi zvukom, videom i fizičkim instalacijama. Široki spektar njegovog zvučnog stvaralaštva uključuje utjecaje ambienta, glitch popa, indie glazbe i trapa.

Gomila najjače je multimedijalni kolektiv koji svoje djelovanje zasniva na internet i underground kulturi i muzici. Njihov zvuk obilježen je rasklopljenim ritmovima, digitalnim okruženjem, ali i izvornim, tradicionalnim melodijama i ritmovima.

Lokalnu podršku Gomili pružaju Lovačka srca, suorganizatori programa, odnosno zagrebački audio-vizualni kolektiv. Kolektiv čine DJ trio Hantaro, Seretkrzmal i šakon_cute te VJ duo Ž1v1na i purikulo, a njihov pristup utemeljen je na kontradiktornim žanrovima i sinergiji audio-reaktivnih vizuala.

Ulaznice, po cijeni od 8 eura dostupne su u pretprodaji online na linku, te se mogu kupiti i na ulazu na dan događanja po cijeni od 10 eura ili za 12 eura iza ponoći.

Program ovog mikrofestivala otvorit će a cappella izvedba tradicijskih pjesama u izvedbi kvinteta PJEV. Nakon toga, Oka (Eva Mulej Vrabič) izvest će elektroakustični album Larv, kojeg vizualno oživljuju animacije nadrealnih mikroorganizama Kaje Horvat (Sun for Roses). Glazbeni dio kolektiva SNOP, varboska i Kornet ukrstit će medij live, DJ i VJ seta. HV$VH (Hugo Baranger) predstavit će vlastitu mobilnu aplikaciju kao digitalni instrument u svrhu senzornih i spiritualnih doživljaja, a Dimitrijević & Cole zaronit će u istraživanje zvučnog ispreplitanja računalne glazbe i cimbala.

Za bučniji dio večeri u dnevnom boravku Filozofske kuće zaduženi su industrijska elektronika i povici Ferrari Blondea, a slojevitim teksturama, napetošću i emo senzibilitetom odisat će i eksperimentalni DJ set beogradske UBICE. Za finalni plesni blok odgovoran je audiovizualni kolektiv Lovačka srca, koji inspiraciju crpi iz underground internet kulture. Zaigrani setovi DJ-ica šeretkrzmal, šakon_cute i Hantaro odvijaju se u suradnji s VJ-icama Živina i purikulo.

Za vizualni ugođaj i scenografiju zadužena je vizualna umjetnica SNOP kolektiva Monika Milas, a za dizajn svjetla studio Elektrika. Zvučnu podršku pružaju D&A Innovations iz Slovenije.

Ulaznice se mogu nabaviti u pretprodaji preko portala tootoot.fm po cijeni od 15, a na dan događanja 18 eura.

Festival počinje besplatnim programom u nedjelju, 17. svibnja od 17 sati ispred KONTEJNERa u Odranskoj 1/1. Umjetnica i istraživačica Hrvoslava Brkušić posjetitelje će povesti na Zvučnu šetnju Cvjetnim naseljem – poetičnu posvetu kvartu nastalu u razgovorima sa stanovnicima kroz koje je prikupljala bilješke iz svakodnevice. Šetnja završava na Savskom nasipu, gdje se u 19 sati odvija praizvedba eksperimentalne kompozicije Skyfall Petera Kutina za ansambl za suvremenu glazbu NAMES, zajednički projekt KONTEJNERa i Subversive Festivala.

Od ponedjeljka, 18. svibnja, program seli u KONTEJNER gdje nastupa Jessica Ekomane s imerzivnom izvedbom koja istovremeno djeluje na tijelo i auditivnu percepciju. Slijedi trio Noëla Akchotéa, Tonyja Bucka i Vesne Pisarović koji polazi od poravne, gotovo zaboravljene vokalne forme iz okolice rijeke Vrbas, a večer zatvaraju Julien Desprez i Claire Gapenne tehnoidnim noise setom.

Utorak donosi višekanalne i prostorno-zvučne izvedbe – posvetu pionirki musique concrète Éliane Radigue, improvizaciju Davora Gazdea na Buchla modularnom sustavu te kompozicije Miodraga Gladovića i BJ Nilsena. Srijedu obilježavaju dueti i suradnje: udaraljkašica Kaja Farszky i saksofonist Grgur Savić prvi put nastupaju kao duo, vokalistica Cara Tolmie i elektroničar Rian Treanor predstavljaju prvi zajednički album Body Lapse, dok kolektiv Zvukospjevi praizvodi audiovizualno djelo Ono plače ljudskim suzama. 

Program posljednjeg dana 6. Gibanja počinje druženjem s kolektivom tiskare Smak Press, a koncertni program otvara legenda eksperimentalne gitare Fred Frith u duetu s bubnjarom Jakom Bergerom. Slijedi Farida Amadou sa solo setom, a festival zatvara Dis Fig, performerica čiji intenzivni nastupi brišu granicu između publike i izvođača.

Cjelokupni raspored izvedbi 6. Gibanja i više o programu dostupno je na službenim stranicama organizatora.

Riječ je o sastavu koji čine Vania Janković (sintisajzer, teremín, harmonij, vokal) i Jovan Ilić (gitara, sintisajzer, vokal), glazbenici iz srpskog benda Mitsko Biće. Izvođački duo opisao je očekivani ambijent nastupa riječima:

“Odvoji svoj um od svega.
Neka se um spusti u srce i tamo ostane.
zaboravimo buku sveta; neka um utine izvan rasuđivanja i nastani se u tišini”.

Ulaz na koncert se ne naplaćuje, a više detalja pronađite ovdje.

Jedna od takvih inicijativa je Sound Art Lab, program koji je krajem 2024. Tin Dožić pokrenuo u klubu MaMa. Kroz format radnih sesija otvorenog tipa, Sound Art Lab potiče razmjenu znanja i teži stvaranju zajednice ljubitelja_ica svih oblika sound arta i eksperimentalne glazbe. Dožić naglašava da je program decidirano DIY karaktera i održava se uz pomoć tima Multimedijalnog instituta, prvenstveno Marije Krstanović koja koordinira program. Uz aktivnosti poput radionice izrade viktorijanskog sintesajzera ili audiomiksera pod vodstvom Dožića, u programu često gostuju inozemni umjetnici i umjetnice koji_e kroz radionice predstavljaju specifične aspekte umjetnosti zvuka. U 2025. održana su i dva koncerta: performans slobodne improvizacije slovenskog umjetnika Tarika Haskića / Listening Circuits te Ultra Slow Party, “mogući serijal klupskih večeri ili izvanrednih glazbenih događanja” umjetnice i DJ-ice Maje Milić, poznate i kao Geanina Gypt. 

Najava nastupa eksperimentalnog noise umjetnika Ruhaila Qaisara, održanog 27. siječnja u Mjesnom odboru Staro Trnje, u zatišju početka godine došla je kao ugodno iznenađenje, dijelom zbog izbora umjetnika, a dijelom zbog mjesta održavanja njegova nastupa. Dožić pojašnjava da je koncert organizirao na inicijativu novomedijskog umjetnika Vjerana Vukašinovića, koji je bio u kontaktu s Ruhailom Qaisarom za vrijeme njegove europske turneje. S obzirom na to da mu program omogućava uvjete i podršku za organizaciju ad hoc događanja u izvaninstitucionalnom kontekstu, Dožić kaže da je to bila impulzivna odluka iza koje apsolutno stoji. Naglašava da upravo tako i želi raditi, entuzijastično i samoorganizirano. 

Neočekivano iz vanjske perspektive, Mjesni odbor Staro Trnje pokazao se zanimljivim izborom lokacije za ovakav tip događanja. Predsjednik vijeća Mjesnog odbora Vatroslav Miloš ističe težnju da prostor bude otvoren građanima i zajednici u najširem smislu, od društvenih igara i kvizova do eksperimentalne elektronike, noisea i folka. Prvi koncert sličnog tipa odvio se u studenom prošle godine, kada su u sklopu novopokrenute serije zvučnih zbivanja u organizaciji Nike Mihaljevića, Andra Giunia i Tina Dožića nastupili eksperimentalna umjetnica Manja Ristić i australski skladatelj, istraživač i umjetnik zvuka Colin Black. Ad hoc koncert Ruhaila Qaisara nadovezao se kao logičan nastavak suradnje Mjesnog odbora i dijela nezavisne scene.

Kako ovakav tip prostora nije namijenjen koncertima, sa sobom donosi određene izazove nedostatka infrastrukture, pri čemu Dožić ističe angažman tehničara i majstora zvuka Filipa Pacaka u prenamjeni dvorane u koncertni prostor. Čak i tom karakteristikom izbor lokacije korespondira DIY etosu samog događanja, ujedno stvarajući priliku za izmještanje i rekonfiguraciju eksperimentalnih praksi iz galerijskih i klupskih prostora koji sa sobom ponekad nose određenu ozbiljnost rezerviranu za domenu visoke umjetnosti. “Mislim da je jako bitno da se stvari koje bismo klasično smatrali avangardnima, eksperimentalnima, događaju u kontekstima koji su pristupačni ljudima i da se sruši ta barijera koju bijela kocka galerije može stvoriti”, kaže Dožić. 

Navodi i mogućnosti za razvoj publike kroz neposredniji kontakt lokalne zajednice i alternativnih scena: “Čini mi se da je možda trend da se mjesne i lokalne zajednice otvaraju prema nezavisnoj sceni. Mislim da bi to mogao biti super moment za scenu kojoj kronično nedostaju prostori – od KSET-a koji je u obnovi do SC-a koji je devastiran još 2018. Velika potreba za prostorima osjeti se i u smislu da pojedini zagrebački prostori koji nude besplatan najam i infrastrukturu budu zauzeti godinu dana unaprijed.” Tu je potrebu prepoznala i ustanova Novi prostori kulture, čiji program Mjesni boravak teži kulturnom oživljavanju zagrebačkih mjesnih odbora kao mjesta susreta umjetnosti, kulture i lokalne zajednice.

U kontekstu zagrebačke eksperimentalne glazbene scene, noise koncerte i nastupe alternativnog predznaka najčešće možemo vidjeti u sklopu programa ZEZ festivala. Fizički i konceptualni prostor za istraživanja abrazivnijeg zvuka – pogotovo onog koji se odmiče od standardne harsh noise scene, dok svjesno ulazi u dijalog s njenom estetikom iz interdisciplinarne i antikapitalističke perspektive – uglavnom ostaje nepopunjen između festivalskih izdanja. Uz prošlogodišnje studenačko izdanje programa onkraj producentice i DJ-ice Nine Maštruko, Qaisarov nastup predstavljao je rijetku priliku da jednog od najzanimljivijih aktualnih noise umjetnika vidimo uživo u Zagrebu. 

Ruhail Qaisar samouki je interdisciplinarni umjetnik iz Leha u Ladakhu (Indija) koji u svojoj praksi kombinira harsh noise i power electronics s ambijentom, improviziranim zvučnim eksperimentima, performansom i gestom. Njegov album Fatima iz 2023. godine, izdan na etiketi Danse Noire umjetnice Aïshe Devi, u žanrovskom je i konceptualnom smislu predstavio intrigantan razvoj umjetnikovih dotadašnjih zvučnih istraživanja. Intenzivni odsječci industrial noisea, pod jasnim utjecajem death i black metala koji su obilježili njegov raniji rad, na albumu se javljaju ponajviše kao tekstualni elementi ili nagli presjeci, signali disrupcije unutar pomno građenih droneova i ambijentalnih melodija prožetih terenskim snimkama i melodijama iz Ladakha. 

Album koji  umjetnik opisuje kao “rekvijem za mrtvu budućnost” tematizira Ladakh prošlosti koji se zbog vojne okupacije, kontinuiranih geopolitičkih konflikta i turističke eksploatacije nikad nije realizirao. U posljednje tri godine, Qaisar je boravio na rezidencijama i festivalima diljem Europe što je njegov izričaj odvelo u novom smjeru, usmjeravajući ga prema novim tehnikama izgradnje zvuka i ispreplićući ih s vizualnim umjetnostima. 

U sklopu rezidencije u Grazu 2024., radio je na 36-kanalnoj ambisoničnoj kompoziciji Namkhay Rtsima / The Spine of the Sky pod vodstvom ukrajinske skladateljice Katarine Gryvul. Qaisar ističe da je njegov proces komponiranja prije rezidencije bio puno drugačiji. Uglavnom je radio u live tejkovima i nije koristio prednosti softwarea koji ima jer ga nije znao koristiti kao produkcijski alat.

“Katarina mi je kao mentorica otvorila posve novi svijet gdje stvaranje glazbe ne mora iziskivati toliki trud. Nakon što sam premijerno izveo svoje djelo, imao sam više varijacije i kontrapunkta u svojim kompozicijama i procesu. Radio sam s ekskluzivnim softwareom Instituta za elektroničku glazbu u Grazu i izvodio sa 96 zvučnika i 18 sub-baseva u špilji pa sam imao puno prostora za rad s novim idejama. Zvučni elementi činili su se poput malih duhova u prostoriji”, pojašnjava Qaisar. 

Na sličan način može se opisati i njegov live nastup u Zagrebu. Od samog početka bilo je jasno da ovo neće biti klasičan noise koncert već gotovo pa vođena seansa koja publiku vješto premješta između stadija anticipacije i imerzije, ne gubeći pritom konfrontacijski potencijal ni ekspresivni senzibilitet. U recenzijama često spominjana atemporalnost Qaisarove izvedbe manifestirala se kao sloboda od svijesti o protoku vremena, mjerenog primarno kroz nagle izmjene tempa, uplive visokih frekvencija, dubokih beatova ili iznenadno uvođenje sampleova vrištanja, terenskih snimki koraka, kamenja ili odjeka riječi. Fragmenti traka s albuma razbacani su kroz izvedbu kao polazišta za gradnju improvizacije, istovremeno nudeći moment prepoznatljivog za koji se možemo uhvatiti.

Govoreći o razvoju svoje prakse od izlaska albuma, Qaisar ističe da mu je trebalo neko vrijeme da stvori novi materijal, koji testira uživo na europskoj turneji prije nego ga snimi. “Dijelove Fatime i dalje izvodim live jer još uvijek užvam u njihovoj grubosti, ali osim toga se izvedba sastoji od novog materijala ili improvizacijskih dijelova preko kojih pjevam”, pojašnjava Qaisar. 

Kaže da je novi materijal stvoren nekoliko tjedana nakon pobuna u njegovom rodnom gradu u listopadu 2025., čije posljedice su kanalizirane u njegov vokalni izraz. Qaisarov se vokal naizgled kreće na poznatom i prokušanom terenu no wave monotona, povika i vrištanja, no njegov registar koji efektno podržava siktanje i naricanje otkrivaju rijetko doživljenu kompleksnost emocionalnog izraza. Posebno intenzivni dijelovi nastupa oni su kada povike i prodorne vriskove uparuje s pulsirajućom bukom i sekvancama čija težina podsjeća na iščašeni doom metal. U nekom drugom trenutku, ritamska struktura prizivat će blastbeat. Žanrovske reference dijelom su osobnog emocionalnog inventara, javljaju se i raspršuju izvan ustaljenih logika estetske emulacije. 

Pažnja i elegancija kojom Qaisar tretira i uslojava zvučne detalje posebno dolazi do izražaja u novom prostoru Mjesnog odbora čiji mrak ne priziva prijašnje izvedbene kontekste. Upitan o iskustvu izvođenja u netipičnom prostoru, Qaisar kaže: “Svaki put kad sam izmoren od svojevrsnih robotskih gradova zapadne Europe, volim doći u srednju Europu i imati intimnije nastupe na mjestima gdje ne bih očekivao da ću izvoditi. Osjećam ih stvarnijima, a i publika je iskrenija. Mislim da je lijepo da u 2026. godini još uvijek izvodim u društvenim centrima. U mom gradu, tamo se održavaju samo izbori i vjenčanja.”

Detalj koji vrijedi spomenuti za kraj ovog teksta neočekivano je velik odaziv publike na događanje, najavljeno donekle iznenada i koje se odvijalo na radni dan. Unatoč popunjenosti dvorane Mjesnog odbora Staro Trnje, prevladavao je dojam intimnosti i lakoće supostojanja s drugima, koji se u nekom drugom kontekstu možda ne bi dogodio. Izbor lokacije pokazao se primjerenim za zahtjevniji tip umjetničke prakse, unoseći dozu opuštenosti i svježine u iskustvo posjećivanja eksperimentalnih nastupa. Bit će zanimljivo promatrati na koje će se načine potencijal ovog prostora realizirati u budućnosti.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Talijanski eksperimentalni bend ZU vraća se u Močvaru nakon lanjskog koncerta, a ovom prilikom predstavlja svoj novi album Ferrum Sidereum koji će ove godine objaviti. Riječ je o prvom studijskom albumu koji su basist Massimo Pupillo i saksofonist Luca T. Mai snimili s bubnjarem Paolom Mongardijem, višegodišnjim članom benda. Kako piše u tekstu najave, “monolitni zid buke koji ZU stvaraju jedinstvena je mješavina avant metala, free jazza, psihodelije, no wavea, eksperimentalne elektronike i drugih bliskih žanrova.”

Market Saturée je tursko-francuski eksperimentalni trio iz Basela koji vlastiti zvuk opisuje kao hyper prog noise, odnosno “zasićenu mješavinu metala, proga, slobodne improvizacije, noisea i hardcorea s jazz elementima, a često ih se smješta uz bok bendovima poput The Flying Luttenbachers ili Yowie“, stoji u najavi.

Koncert počinje u 21 sat, ulaznice u pretprodaji mogu se kupiti po cijeni od 15, a na dan koncerta 19 eura.

Više detalja pronađite ovdje.

Rad na vokalnom performansu Kimera u kojem istražuje mogućnosti glasa, Wasserman je započela 2021. godine. U to procesu, kako stoji u tekstu najave, njen glas se “transformira u mnogobrojna hibridna bića kroz korištenje ptičjih zviždaljki, membrana i udaraljki. (…) Sa svakim izvođenjem kimere, ona iznova pregovara odnos između kompozicije i improvizacije. Njezin glas je hibrid, kimera, kiborg. Granica između subjekta i okoline postaje fluidna, tako da i sama okolina postaje iluzija u korist složenije stvarnosti.”

Trodnevni masterclass pod vodstvom Wasserman održan je u Zagrebu, a polaznici_e su: Dunja Bahtijarević, Magdalena Bilić, Filip Borelli, Silvija Dogan, Nikolina Kovačević, Melita Lovričević, Alena Orović, Demirel Pašalić, Dina Puhovski, Dinka Radonić, Maja Rivić, Silvija Stipanov i Ana-Marija Zubčić. Tijekom masterclassa polaznici_e su formirali privremeni zbor u kojem su njihovi glasovi prezentirani kao “svestrani, iznenađujući i ekstremni zvučni instrumenti”, piše u najavi.

Ulaznice po pretprodajnoj cijeni od šest eura mogu se kupiti putem sustava Entrio dok će cijena na ulazu iznositi 10 eura. Za osobe s invaliditetom, starije od 65 godina i djecu do 16 godina starosti ulaz je besplatan.

Više detalja pronađite ovdje.

Dolaskom publike, jastučići i kauči ubrzo su se pretvorili u oazu žamora i iščekivanja, a do početka prvog seta tijela koja su se te večeri pojedinačno okupila da slušaju glazbu, metamorfozirala su se u ujedinjenu masu; u svjedoke_inje i suučesnike_ce ovog muzičkog eksperimenta. U toj atmosferi održalo se novo izdanje programa Onkraj, organiziranog u suradnji s budimpeštanskim kolektivom Noise’n’Roses, koji su za cilj imali približiti izvedbenu praksu ambijentalne muzike publici i od toplog dnevnog boravka napraviti zonu dubokog slušanja. Pritom su inspiraciju potražili u tami i hladnoći novembarske večeri, a glavni motivi programa bili su sve ono jezivo što se može naći u okolini prostora Xantipe, koja se nalazi na samom rubu Mirogoja.

Organizatori su taj ambijent tihe jeze predstavili već od prvog koraka na putu do kuće, po kojemu su bile postavljene plastične svijeće da pridošlicama pokažu smjer i osvijetle šumski puteljak prekriven izmaglicom, trulim lišćem i jesenskim blatom. Usred hladne i mračne šume našao se kolektiv ljudi koji su se okupili da zajedno slušaju glazbu – to je dihotomija koja je dominirala ugođajem te večeri. 

Program je otvorila Marianna Nardini – dherm’n, interdisciplinarna umjetnica koja se bavi performansom, video i audio materijalima. Njen 40-minutni set bio je glazbeno minimalističan, s dugim i ujednačenim dijelovima kojima je polako nadodavala nove zvučne elemente. Publika je ubrzo utonula u meditativni trans, a ambijentalna svjetla koja su tu prostoriju obojila u plavo-ljubičastu boju nadodala su osjećaju da je u pitanju glazbena seansa. Instrumentalu se sredinom nastupa priključio i Nardinin glas, kada je umjetnica u mikrofon krenula čitati poeziju. Rečenice na talijanskom, hrvatskom i engleskom lelujale su zrakom kao nedovršene misli, djelomično jer su to i bile, a djelomično jer im nedovoljna glasnoća mikrofona nije dopuštala razgovijetnost. 

[Puš pauza od dvadeset minuta za razbijanje kolektivne opijenosti, a onda novi set.]

Na istom stoliću ispred okupljene publike ‘pozornicu’ je preuzela Lucia Udvardyova – Palmovka, koja je već otpočetka odlučila prodrmati meditativni osjećaj prvog seta malo bogatijim instrumentalnim aranžmanom i osjećajem nelagode koji je bio potpomognut dodavanjem zvukova kao što je škripanje dasaka. Tempo je bio jednako daleko od plesnog, no dok se Nardinin set slušao opušteno, Palmovka je konstantno iznenađivala oštrim zvukovima koji bi trajali par minuta pa se potom pretočili u drugi. Glazba je bila prožeta već spomenutom tihom jezom, a prisutnost groblja i tama šume kao da su prodrli u svijest prostorije i učinili atmosferu napetijom. Da je u tom trenutku neki crni gavran uletio kroz prozor i smjestio se na drvene stropne grede, začudio bi se kako smo mu dobru ulaznu špicu pripremili. 

[Još jedna puš pauza, za smirivanje naježene kože i istjerivanje duhova.] 

Rozi Mákó je zvučna umjetnica i skladateljica koja je svojim nastupom zaokružila ambijentalni dio programa. Mákino ekstenzivno skladateljsko iskustvo te korištenje improvizacije u setovima kako bi se sa slušateljima_cama povezala kroz jedinstvene aranžmane, rezultiralo je istančanim senzibilitetom za oblikovanje raznolikih atmosfera i prijelaza među njima. To umijeće upravljanja prijelazima očitovalo se i u ovom setu, koji je započeo posve drugačijim zvukom nego što je završio.

Kao što se promjena boje videa ne primijeti ako se to događa polako, tako je i Mákó uspjela napraviti vrstu zvučnog psihološkog eksperimenta pa je i ovaj prijelaz, iz jedne (svemirske) u drugu (industrijsku) temu, bio neprimjetan do samog kraja. Muzički je set bio puno razigraniji od prva dva, s kompleksnijim slaganjem zvučnih elemenata. Iako je Palmovka također imala pojačan bas koji se mogao osjetiti i u prsima, Mákó je cijeli prostor pretvorila u bas zvučnu kutiju pa se do kraja seta moglo zamijetiti poskakivanje zidnih polica.   

[Finalna puš pauza, prostor se pretvara u plesni podij. Kupe se jastučići s poda i bacaju na kauče, pomiču se stolovi.] 

Muzički drugačiji od prijašnjih statičnih setova, Budokan Boysi stvaraju glazbu (kako sami kažu) na raskršću avant-popa, no-wavea i ekscentričnog synth-popa. Pjesme su im spoj elektroničke glazbe, saksofona koji sviran kroz filter zadobiva duhovni i skoro gotički zvuk, i pjevane poezije. Duo se sastoji od Michaela Jeffreyja Leeja, tekstopisca koji je prostoriju obogatio naracijom teksta i Jeffa T Byrda, koji je osim miksetom te večeri zapovijedao i saksofonom. Odjeveni u bijele potkošulje i bijele duge gaće, koji čine sastavni dio njihove vizualne prezentacije, pozornost su privukli kako ruhom, tako i duhom.

U obliku šapta ili dramatične recitacije, svaka naracija bila je prizivanje folklornih motiva, a pulsirajući ritmovi i melankolične saksofon dionice stvarali su mračni ugođaj koji je publiku transponirao u alternativne svjetove nadrealističkih priča. Iako stihovi istražuju tematski mračna polja, njihova izvedba i kompozicija pjesama pridodaju efekt (ne)namjerne tragikomičnosti. To se posebno može osjetiti u pjesmama poput Magic Power ili The Ooze s najnovijeg, istoimenog albuma, koje balansiraju na rubu bizarnosti ili avangarde (oni hrabriji bi ih možda prozvali i campy). Osvježavajuća pomaknutost i čudnjikavost muzike Budokan Boysa savršeno je zaokružila večer koja je okultnu inspiraciju pronašla u tami onkraj krematorija. 

Dnevni boravak zamagljenih prozora Xantipe te studene, mračne večeri pretvoren je u utočište u kojemu su glazbenici_e i slušatelji_ce zajedno sudjelovali_e u preispitivanju granica zvuka i istraživali liminalne prostore ambijentalne muzike. Ako glazba uistinu potiče slušatelje_ice da u njoj pronađu ono nešto natprirodno, onda je ambijent Onkraja otključao vrata između tih svjetova, a seansa na groblju održala se u ritmu elektroničkih beatova. 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Antonija Pošćića.

Novopokrenute slušaonice fokus stavljaju na albume kao glazbene cjeline čije je slušanje ugroženo i izmijenjeno streaming platformama poput Spotifyja i sličnih. Kako poručuju organizatorice ove večeri, “ideja iza slušaonica je da slavimo umjetnost stvaranja albuma kao glazbenih cjelina i zajedno treniramo svoju oštećenu pozornost da ih poslušamo od početka do kraja. Osim albuma, slušamo i jedni druge i otkrivamo kako muziku slično/različito doživljavamo, povezujemo i smještamo u svoje živote i svjetove.”

Program će svaki put koncipirati novi gosti ili gošće s naglaskom na raznolike estetske pristupe koji su konceptualniji ili eksperimentalniji. Osim odabira, selektori_ce albuma predstavit će ukratko vlastitu poveznicu s glazbenim sadržajem, a nakon slušanja publika će biti pozvana podijeliti vlastite dojmove i asocijacije.

Na prvoj slušaonici albume bira Onkraj tim. Dizajnerica Josipa Tadić izabrala je album Promises Floating Pointsa, Pharaoha Sandersa i Simfonijskog orkestra Londona, a organizatorica Nina Maštruko album Hymnal Lyre Pramuk.

Više detalja o programu pročitajte ovdje.