Studija The Resilience of Employment in the Culture and Creative Sectors (CCSs) During the Crisis naručena je 2014. godine kako bi se saznalo kakav su trend pada ili rasta imali kulturni i kreativni sektori u državama članicama Europske unije, s posebnim fokusom na broj zaposlenih mladih te mogućnosti rasta zaposlenosti u kontekstu digitalne sfere. U sklopu studije skupljali su se dostupni javni podaci o kulturi, kreativnosti i novim tehnologijama kako bi se dokazala već prethodno izrečena teza da su kulturni i kreativni sektori relativno otporni na ekonomsku krizu. 

Općenita europska situacija u statističkom pogledu izgleda znatno povoljnije no što se očekivalo – zabilježen je pad od tek 5% javnih izdvajanja za kulturu i kreativni sektor u prve 4 godine krize. S obzirom na nedostupnost podataka nakon 2012. godine, pretpostavlja se da je trend izrazito laganog pada nastavljen do danas. Kada su u pitanju mladi, brojke pokazuju da mlađi zaposlenici u kulturnim i kreativnim sektorima prolaze znatno gore od svojih starijih kolega te da broj zaposlenih mladih kontinuirano pada od 2008. godine. Na europskoj razini podaci pokazuju da unatoč tome što zaposleni i samozaposleni jasno pate od posljedica krize, radnici u kulturnim i kreativnim sektorima u boljoj su poziciji od svojih kolega u informacijsko komunikacijskom i umjetničko zabavnom sektoru, dok rastući trend jedino nije zabilježen u izdavačkim aktivnostima.

Obrazloženje trenda rasta i stabilnosti u navedenim sektorima može se pronaći u tome što tim statističkim podacima ponajviše pomaže činjenica da u određenim zemljama dolazi do stvaranja “klastera”, odnosno zabilježeni rast prihoda nastaje kao posljedica grupiranja djelatnosti pri kojem se kulturni i kreativni sektor oslanjaju na srodne sektore koji bilježe minimalan pad prihoda. No, kada se situacije u svim zemljama članicama sagledaju izolirano jasna su odstupanja od navedenih rastućih trendova.  

Studija tako pokazuje da je u Hrvatskoj u posljednjih 5 godina zabilježen pad zaposlenih od 15%, dok pad zaposlenosti mladih u istom razdoblju iznosi čak 47%. Podaci iz 2103. godine pokazuju da zaposleni u kulturnom sektoru čine 7.1% svih zaposlenih, uz izraženi trend pada, dok sveukupni pad zaposlenih u prvih 5 godina krize u kulturnom i kreativnom sektoru iznosi 33.6%. Knjižničarske, arhivske i muzejske djelatnosti jedine pokazuju znakove otpora i nominalnog stagniranja u padu zaposlenih s obzirom da stabilan izvor državnog financiranja. 

Ove brojke indikativne su za ono što je već odavno jasno u domaćem kulturnom sektoru. Podaci kojima studija raspolaže ponešto su ograničeni s obzirom da autorima nisu bile dostupne recentnije brojke, no valja imati na umu da ograničavanje državnog proračuna na svega 0.49% izdvajanja za kulturu nikako nije moglo poboljšati situaciju. S druge strane ograničenja državnog proračuna, praksa je pokazala da financijska sredstva koja dodijeljuju lokalne vlasti gotovo pa uvijek nalaze svoj put prema već etabliranim i profitabilnim gradskim institucijama i organizacijama, što dovodi do toga da iz godine u godinu izvaninstitucionalne kulturne organizacije ostaju zakinute za značajnije financiranje na lokalnoj razini. Osim što se tada moraju oslanjati na neadekvatnu potporu nadležnog ministarstva, to im uvelike koči te potencijalno i dugotrajno onemogućuje normalno funkcioniranje.

Rezultate studije možete pronaći ovdje.

Occupy pokreti diljem svijeta buknuli su kao reakcija na sve naglašeniji upliv logike slobodnog tržišta u područja javnog interesa te pokušaja vlada diljem svijeta da izlaz iz krize pronađu u obračunavanju s najočitijim mjestom otpora, a ujedno i najočitijim mjestom potrebnih financijskih rezova  – kulturi i medijima.  Kao nov način protesta occupy pokreti pokazali su se, u nekim slučajevima, kao djelotvoran tip akcije protiv reperkusija koje su nedvojbeno pogubno utjecale kako na institucionaliziranu kulturu, tako i na nezavisni kulturni sektor. 

Potaknuti građanskim akcijama koje su se oduprle dodatnim oporezivanjima, privatizacijama te političkom špekulantstvu i pogodovanju, skupina kulturnih i umjetničkih radnika zauzela je 14. lipnja 2011. godine Teatro Valle kojem je prijetila privatizacija. Kao jedno od starijih rimskih kazališta, s velikom kulturnom i simboličkom vrijednošću, akcija zauzimanja postala je važno mjesto otpora prevladavajućim praksama invazivnih zahvata u kulturne djelatnosti, te se je njen utjecaj otada proširio cijelom Italijom.

Kolektiv kulturnih i umjetničkih radnika okupljenih u akciji napravio je korake prema stvaranju statuta u cilju formiranja organizacije Teatro Valle Bene Comune, alternativnog modela koji se temelji na samoupravljanju kulturnih, umjetničkih radnika i građana po modelu direktne demokracije. Glavni cilj kazališta, prema ovome modelu, jest politika otvorenih vrata – mogućnost edukacije za profesionalce i građane, organiziranje javnih skupova te multidisciplinarni pristup temama javnog interesa.

Čin zauzimanja kazališta, kao i formiranje organizacije od javnog interesa, pokazali su se kao mjesto utvrđivanja pozicije i organiziranog otpora koji nadilazi primarni cilj očuvanja jednog kazališta od polagane propasti te poprimaju dimenzije šireg pokreta usmjerenog prema očuvanju i restrukturiranju različitih tipova kulturnih institucija. Neke od institucije koje su preuzele alternativni model funkcioniranja od Teatra Valle su i Cinema Palazzo, Il Teatro Marinoni, Il Teatro Coppola, Il Teatro Garibaldi, La Balena, Macao te S.A.L.E. Docks. 

Tomislav Žilić

ERT je u vlasništvu više državnih tijela koja se moraju restrukturirati, po dokumentu koji su potpisali Grčka i njezini zajmodavci. Grčka vlada tvrdi da će ERT nastaviti s radom za nekoliko tjedana kada se dovrši restrukturiranje. Kedikoglu izjavio je za Reuters da je o zatvaranju odlučeno prije nekoliko tjedana i da ta odluka nema nikakve veze s neuspješnom prodajom plinske tvrtke DEPA ili s inspekcijom EU-a i MMF-a u Ateni. 

Brojni zaposlenici, usprkos vladinoj odredbi, odbijaju napustiti prostore ERT-a te nastavljaju emitiranje programa putem interneta. Podršku im pruža Europska radiodifuzijska unija (EBU), koja preostalim novinarima omogućuje satelitski prijenos preko vlastite infrastrukture. 

Izvor: H-alter / Guardian

Uz kratki ekskurs u problem ćirilice, da se pokaže da na Srbe nismo zaboravili i da se iskuša taj mobilizacijski potencijal, većina učestalih desnih inicijativa orijentirala se na pitanje seksualnosti i obiteljskih odnosa, s ovotjednim klimaksom u uspješnom prikupljanju potpisa za referendum o uvrštenju diskriminatorne definicije braka u Ustav. Jasna je to odluka s obzirom na izboreni rast društvene svijesti o pravima LGBTIQ osoba kroz zadnje desetljeće. U javnom prostoru naveliko kolaju, i to ne izrečeni samo s lijevih pozicije, eksplanatorni modeli koji rast regresivnih i fašističkih tendencija u društvu pripisuju ekonomskoj krizi. Iako je ekonomska kriza uvijek nužna polazna točka, mehanička ili parolaška forma objašnjavanja društvenih odnosa nam nije od prevelike pomoći. A i da malo otežamo stilske vježbe liberalnim policajcima koji strepe nad javnom epistemološkom higijenom i pažljivo paze na proboje totalitarnog marksističkog ekonomskog redukcionizma, potrebno je taj model društveno i historijski specificirati. Nužno je to učiniti i zbog one liberalne frakcije koja poseže za nominalno istim modelom objašnjavanja društvenih procesa, ali polazi od sasvim suprotnih premisa – ekonomija je u recesiji, a uzrok je u prevelikoj ulozi države, glomaznom javnom sektoru te lijenim i nefleksibilnim radnicima koji na javnim servisima parazitiraju, a upravo je taj tip mentalitetnog parazitizma uzrok i spomenutih regresivnih društvenih tendencija. Prva lekcija iz teorije totalitarizma. Jer fašizam se najbolje liječi smanjivanjem radničkih prava i dizanjem poduzetničkog elana.

Prvi analitički korak je premještanje ideološkog antagonizma iz sfere obiteljskih odnosa u ekonomski antagonizam logike periferne države u doba krize i mjera štednje. Nakon početnog iluzornog pokušaja stvaranja stabilne nacionalne buržoazije u maloj, otvorenoj ekonomiji na evropskoj periferiji, u popularnom imaginariju znanom kao projekt formiranja “200 bogatih obitelji” pomoću menadžerskih kredita, krajem devedesetih sanacijom i prodajom bankarskog sektora stvari dolaze na svoje mjesto. Jer, kako često ističe lijevi kejnzijanski ekonomist Michael Hudson, i u kapitalizmu netko mora planirati reprodukciju sistema. Bankarski sustav prepušten u potpunosti (95%) stranom, privatnom vlasništvu u privilegiranoj je poziciji da to i radi, uz asistenciju neovisne centralne banke. Paralelno je evropski kapital pokupovao ostale najprofitabilnije sektore koji nisi iziskivali pretjerano ulaganje, primjerice trgovinu i telekomunikacije, i pritom je iz prijašnjih domaćih, tehnokratskih kadrova izrasla stabilna kompradorska buržoazija koja tim sektorima upravlja i vrši pritisak na države da osigura daljnje pogodnosti stranom kapitalu. Pritom se često koristi metaforom, poput one predsjednika HUP-a Ivice Mudrinića, izrečene na svečanosti povodom dana poduzetnika, o domaćoj ekonomiji kao beskonačnom kružnom toku. Srećom, tu imamo na obračune spremnog premijera da mu odgovori kako bar još nismo sletjeli s ceste. No, što se dogodilo s nacionalnom buržoazijom? Manji dio je, pogotovo u trgovačkom sektoru, ušao u odnos sa stranim kapitalom, dok se ostali dio snalazio kako je znao. Određeni broj se namirio prodajom nekretnina i imovine uništenih tvornica, i pritom za njih taj spomenuti nacionalni projekt nije bio nimalo iluzoran. Jedan dio se stabilizirao na tržištu, pretežno u prehrambenoj industriji, ali njihova šutnja prije referenduma o ulasku u EU najbolje je ilustrirala odnos snaga između buržoaskih frakcija. Tek kad je referendum završio onako kako je i trebao, javili su se zabrinutim glasovima kako njima ulazak u EU zapravo i ne odgovara jer time gube dosadašnja tržišta, odnosno Hrvatska izlazi iz CEFTA-e. Zadnjih mjeseci su počeli provoditi jasnu politiku u svom interesu, pa tako sele pogone na istok, u BiH i Srbiju. Ma što neki pričali, tržište od 500 milijuna ljudi ipak nije neki izazov. Oni koji ostaju, primjerice građevinski sektor ili u velikoj mjeri i privatno zdravstvo i razni drugi sitni i srednji poduzetnici, osuđeni su na državu kao potrošača u zadnjoj instanci. Oni nas trenutno zanimaju kao faktor, iako ni slučajno ne treba zanemariti ulogu države u kupoprodajnim odnosima sa stranim kapitalom. Samo što taj odnos  pod etiketom transparentosti izgleda elegantnije. Pritom treba naglasiti da ta funkcija države nije endemična za postsocijalističke države već je itekako prisutna i u zemljama razvijenog kapitalizma. Od samog početka njegova razvoja.

Iako su sektori kojima u određenoj mjeri upravlja nacionalna buržoazija do izbijanja krize svoju efektivnu potražnju nalazili i u kreditnom boomu u doba sanaderovskog prosperiteta, praćenog procesom deindustrijalizacije i stvaranjem kupovne moći za uvoz proizvoda sa zapada, oni su i onda, a pogotovo danas nakon što su kreditne linije kućanstvima presahle i potražnja pala, prilično ovisni o državi. Ili o onome tko upravlja državom. Kao što je vidljivo iz sanaderovskog perioda, dobar dio je vezan uz HDZ. To je jedan dio klijentelističko-koruptivne mreže, odnosno neksusa države i kapitala. A drugi, jer it takes two to tango, formirao se kroz kadroviranja u javnoj i državnoj upravi koji kroz logiku javne nabave, javno-privatna partnerstva, privatizacije pojedinih dijelova komunalnih poduzeća i druge mehanizme, osigurava ugovore s privilegiranim klijentima. U istom ključu osigurana je politička i logistička podrška u bazi sa zaposlenom glasačkom mašinerijom u javnom sektoru i javnim poduzećima koje kapitalističko tržište rada na deindustrijaliziranoj periferiji jednostavno nije u stanju apsorbirati. Drugi dio radne snage kojeg tržište rada nije u stanju apsorbirati od kraja devedesetih naovamo riješen je prijevremenim umirovljenjem, kao u slučaju braniteljske populacije. Ni tu se ne radi o nekakvoj balkanskoj mentalitetnoj navadi pospješenoj socijalističkim periodom parazitiranja na državnoj sisi, već o o međunarodnoj kapitalističkoj konkurenciji i posljedičnoj imperijalističkoj logici periferizacije (više u tekstu Mislava Žitka) u kojoj lokalnim elitama ništa drugo ne preostaje jer su svi profitabilni resori zauzeti ili uništeni, a jedini preostali resur je državni proračun. A u vrijeme krize taj resurs polako presušuje zbog međunarodnih pritisaka, privlačenja stranog kapitala kroz porezne pogodnosti i prispijevanja dugova na naplatu, dok se proračun pokušava držati iznad vode povećanjem regresivnih poreza, poput PDV-a koji narušava standard većine stanovništva. S tim, da treba naglasiti da ni druge stranke nisu imune na takve politike. To se vidi i na državnoj razini, a pogotovo u onim regijama i gradovima u kojima su dulje na vlasti i imali su vremena stvoriti strukturnu klijentelističku mrežu. Samo je HDZ dulje bio na vlasti i logikom stvari tu dominira.

Kao što je već naznačeno, stranke kad dođu na vlast zapravo o ničemu relevantnom ne mogu odlučivati. Uskoro, nakon ulaska u EU, će to biti i de iure. Naravno, ni HDZ ni SDP niti razmišljaju, niti žele niti znaju kako bi počeli raditi na drukčijem razvojnom modelu, čega su Kerum, Bandić i ostala populistička ekipa simptom, iako oni koriste istu političku strategiju stabiliziranja. Jedino kako donekle mogu minimalno ublažiti pauperizaciju stanovništva jest kroz navedenu proračunsku logiku. HDZ nije pritom samo u prednosti zbog snažnije logističke prisutnosti na terenu već i zbog ideološke prtljage iz devedesetih koju uvijek može aktivirati. SDP-u vlažni snovi urbanih srednjih klasa o uređenoj Evropi više ne pomažu.

Vratimo se sad na obitelj. Dominantni ideologem restauracije kapitalizma u Hrvatskoj bila je nacija, i to etnički definirana u opreci prema Srbima. Njima je još i socijalizam bio pripisan u etnički DNA da se ubije dvije muhe jednim udarcem. A jedan od ključnih subideologema dodatno definiran reklerikalizacijom društva bila je obitelj. Razlog izbora tih (sub)ideologema ni tada nije bio nimalo arbitraran. Osim rasapa društvenih odnosa koje je kao socijalno ljepilo prije upliva stranih kredita kućanstvima (nedvojbeno su oni bili i jedan od ključnih neutralizatora splitske Rive početko prošlog desetljeća i tadašnjeg pokušaja desnog puča) držala nacija, rasap mikro odnosa, odnosno obitelji kroz rast nezaposlenosti i osiromašenje, ideološki je stopirala kršćanska figura obitelji kao svete zajednice. Danas, nakon što su spomenuti krediti postali omča oko vrata mnogim obiteljima, savršena je prilika da se taj subideologem opet aktivira. Jer treba nekako zamagliti činjenicu da je brak u realnosti sveta zajednica između radnika, radnice i hipotekarnog kredita. S valutnom klauzulom. 

Na taj ekonomsko-ideološki sklop igra trenutno HDZ i njegova klijentelistička mreža. U njemu traži ulaznu točku u povrat na poziciju vlasti i zadovoljenje materijalnih interesa. Pritom nije bitno ni ako je neka od inicijativa i stvarno bila grassroots pokrenuta, logistički aparat i materijalni resursi uključeni u proces zasigurno ukazuju na ključnog investitora. Nema dvojbe da veliki broj potpisnika vjeruje u svetost braka kao zajednice muškarca i žene, kao što vjeruje i u sudbinsku podmuklost Srba, ali je isto tako veliki broj potpisnika umrežen u klijentelističku mrežu, i svjesno ili nesvjesno se potpisivanjem bori za svoje materijalne interese. Jer ne postoji nikakva organizacija, sindikat ili lijeva partija, koja bi te interese, interese radničke klase artikulirala kroz drukčiji političko-ekonomski antagonizam. Točne ideje ne padaju s neba.

Što se tiče pozicije ljevice, to jest amorfne skupine različitim intenzitetima povezanih udruga i pojedinaca, u trenutnim ideološkim borbama bitno je istaknuti dvije stvari. Bez obzira na iznimno loše stanje u javnom sektoru i javnim poduzećima, bezostatno se mora boriti za njihovo očuvanje i inzistirati na tome da je njihovo stanje efekt krize kapitalističkog načina proizvodnje u specifičnim uvjetima periferne restauracije kapitalizma, a ne uzrok koji priječi proplamsaj kapitalizma i opće blagostanje. Ako se dopusti privatizacija, polje borbe je izgubljeno, a ovako manevarski prostor ostaje. Borba za prava LGBTIQ populacije mora biti bezuvjetna i ultimativna. Čest je prigovor da artikulacija identitarne društvene diskriminacije kroz širi političko-ekonomski okvir, osim što je, naravno, marksistički redukcionizam, ne nudi produktivan okvir političkoj borbi diskriminiranih. Ili da je čak u kontradikciji s ljudskopravaškom, identitetskom političkom pozicijom kao ishodišnoj u svakodnevnim borbama, na ulici, na sudu, u medijima, kad se direktno mora braniti napadnute. Ljevica si taj previd ne smije dopustiti. Analitički i aktivistički angažman se odvijaju na različitim razinama, iako su nedvojbeno povezani. No, kontradikcije koje se na prvi pogled javljaju nisu plod nepomirljivih epistemoloških načela, već efekt činjenice da se političke borbe ne odvijaju u historijskom vakuumu te da posjeduju specifičnu dinamiku. Naprimjer, moment u kojem ćete odustati od agitacije i objašnjavanja društvenog i ekonomskog ishodišta i zabluda pozicije nekome tko osporava prava gay osoba ili neke druge manjine te ga  etiketirat kao onoga s druge strane barikade stvar je političke odluke, a ne ahistorijskih recepata. A koherentnost političke odluke prije svega ovisi o organizacijskoj i društvenoj snazi pozicije koju zastupate.

Izvor: HBS

Ante Jerić / Na fotografiji: Mladen Stilinović, Time-based Currency Prototype, 2009.

Druga izložba bit će postavljena u đenoveškoj Palazzo Ducale – Sala Dogana od 8. do 24. srpnja, a nosi naslov Un altro mondo è ancora possibile? – Je li još uvijek moguć drugačiji svijet? Izložba obilježava desetu godišnjicu godišnjeg samita zemalja G8 odžanog u Genovi 2001. Ovaj je događaj potakao brojne prosvjede u kojima su se skupile stotine ljudi prosvjedujući protiv dominantne neoliberalne globalizacijske paradigme, nedostatka demokratske participacije u ovim procesima, ekonomskih nejednakosti, uništavanja okoliša te pozivali na promišljanje radikalno drugačijeg svijeta.

Izložba predstavlja trinaest međunarodnih umjetnika i kolektiva koji promatraju svijet s kritičkim pogledom na deset godišnjicu ovih događaja, zadržavajući glavni fokus promišljanja na temama zaštite okoliša, ekonomske krize, socijalnih nejednakosti i sredstava aktivne participacije kojom građani promiću društvene promjene. Izložba predstavlja radove grupa Democracia, NoiSeGrUp, Alterazioni Video i Ciro Vitale, te umjetnika Emanuele Ascari, Darija Azzellinija i Olivera Resslera, Minerve Cuevas, Claire Fontaine, Cipriana Muresana, Giuditte Nelli, Giuliane Racco, Marca Villanija te Nemanje Cvijanovića. U izložbu je uvršten Cvijanovićev rad Aplauz, realiziran 2008. u sklopu Operacije: grad, u kojem je je dvjestotinjak statista plaćenih javnim novcima prosvjedovalo protiv neoliberalnog kapitalizma. 

Kako vjerovati da je HRT javni servis? Postoji mogućnost da stvari nisu strašne koliko izgledaju. Možda je veliki povratak Hloverke zapravo prvi korak u smjeru prestrukturiranja HRT-a u nešto ozbiljniju televiziju. Jedno od onih iskustava koje je toliko nevjerojatno da našu predstavu svijeta mrvi u komadiće. Ljudi bi nakon ovog mogli svog barda početi doživljavati kao krezubu senilnu budalu koji pjeva kad mu se plati koja kuna. Ako tako posložimo stvari, ispada da je HRT doista javna kuća.