U Greški sustava redatelj postepeno dekonstruira dobro učvršćeni ekonomski mit da samo gospodarski rast ljudima može donijeti prosperitet i sigurnost. Pritom dotiče ključne točke problema neprekidnog rasta kao što je primjerice uništavanje lokalnih zajednica, zagađenje, iscrpljivanje zemljinih resursa i gomilanje bogatstva kod sve manjeg broja ljudi. Kao ilustrativni primjer Opitz uzima agrikulturalnu proizvodnju na amazonskom području radi koje su iskrčena velika šumska područja. Poljoprivrednici predstavljeni u filmu ističu kako ove nove obradive površine “hrane svijet” i šire se u ime napretka, no zaboravlja se da je krčenjem šuma ugrožen opstanak brojnih naroda koji su živjeli na ovom području puno prije europske kolonizacije. Na nekadašnjem prostoru iznimne bioraznolikosti sada se uzgajaju monokulture uz ogromne količine pesticida koji kratkoročno povećavaju dobit, ali nepovratno zagađuju tlo i vodu. Istovremeno, poljoprivrednici se žale jer 25 posto od obradivih površina moraju ostati netaknuti radi zaštite šuma i bioraznolikosti te spominju kako zajednički lobiraju pri brazilskoj vladi i međunarodnim institucijama kako bi se smanjile ili ukinule regulacije za zaštitu okoliša koje ograničavaju njihovu još veću zaradu.

Pitanje kako možemo globalnu ekonomiju zasnivati na ideji neograničenog rasta s istovremeno vrlo jasno ograničenim resursima, podtekst je čitavog filma, no na njega ne daje konačan odgovor. Redatelj kroz niz sugovornika prikazuje način na koji financijski sektor, a ne nacionalne vlade kao što bismo možda voljeli misliti, upravljaju svijetom i našim životima. Pritom osobe koje ih vode uopće ne vide mogućnost postojanja svijeta bez rasta. Krupnim kadrovima koji se zadržavaju na  licima sugovornika autor naglašava apsurdnost povjerenja koje dajemo ljudima  vrlo ograničenih mogućnosti apstraktnog mišljenja. Njihove teze objašnjava citatima Karla Marxa koji se kao već prilično klišeizirani element u filmu nalaze vjerojatno samo kako bi potvrdili tužnu činjenicu da se u više od sto godina ništa nije promijenilo i da i dalje vrlo sigurno i strmoglavo jurimo u vlastitu propast.

Na sličnom tragu kreće se i film američke redateljice Susan Kucere Živjeti u prošlosti budućnosti (Living in the Future’s Past), no pritom se koncentrira na posljedice koju ljudsko djelovanje i beskrajna glad za potrošnjom ostavlja na okoliš u kojem živimo. Kroz različite filmske postupke, brojne sugovornike (fizičare, filozofe, klimatske znanstvenike i vojne generale), propitivanje ljudske prirode i naraciju Jeffa Bridgesa, film donosi ključnu činjenicu da je naša trenutna potrošnja energije s resursima koji su nam na raspolaganju neodrživa, a ideja da samo s energijom sunca i vjetra možemo nastaviti živjeti na isti način je samozavaravanje. Generacija bogatstva (Generation Wealth), film fotografkinje i redateljice Lauren Greenfield s druge strane prikazuje upravo društveni sloj koji uživa sve blagodati kapitalizma, potrošnje i beskonačnog materijalizma, ocrtavajući pritom lažnu sliku društvenog blagostanja, napretka i zadovoljstva koje proizlazi isključivo iz materijalnih dobara. Generacija bogatstva slika je društva koje živi prema vrijednostima “više je bolje” i rast je jedina opcija. Ovaj film stoga možemo uzeti kao simboličnu ilustraciju citata jednog od sugovornika u filmu Greška sustava koji je spomenuo kako svi poznati organizmi koji rastu i crpe resurse beskonačno, na kraju ubiju svog domaćina.

Bacimo pogled na kartu Europe nedugo nakon Drugog svjetskog rata: na Istoku su zemlje socijalističkog lagera u kojima je zaposlenje osigurano, a na Zapadu kapitalističke zemlje u kojima je nezaposlenost činjenica, čak i u najboljim danima. Tamo dolazi do međuklasnog kompromisa uvjetovanog podjednako unutrašnjim razvojem kapitalizma i strahom od komunizma kao vanjske opasnosti: radnici se odriču organiziranog nasilnog otpora kapitalu u zamjenu za socijalna prava i institucionalnu zastupljenost radničkog pokreta u regulatornim tijelima kapitalističke države. Taj klasni kompromis bio je osnova za redefiniranje kategorije građanstva. Poratno socijalno građanstvo nije bilo tek mehanizam za zaštitu ili osiguranje od najdrastičnijih oblika siromaštva, već prije mehanizam univerzalne solidarnosti na razini države. Mehanizam solidarnosti uspostavljen od strane države blagostanja, utemeljene na klasnom kompromisu, pokrivao je gotovo cijelo društvo što znači da su bogati i siromašni imali jednako pravo na njega. To je ključno: umjesto tvrdnje “da su otada siromašni bili tretirani kao bogati, bilo bi točnije reći” – poput Etiennea Balibara – “da su bogati bili tretirani kao siromašni na osnovu univerzalizacije antropološke kategorije ‘rada’ kao specifično ljudskog obilježja”. Većina socijalnih prava koje je država jamčila ili pružala bila je zapravo uvjetovana manje ili više stabilnim sudjelovanjem aktivnih pojedinaca u profesijama koje su im pružile status prepoznat od društva u cjelini. Može se reći da je u državi blagostanja posao počeo zamjenjivati obitelj na mjestu osnove društva. Jedna od posljedica univerzalizacije kategorije rada jest da ljudi koji ne rade postaju građani drugog reda.

Jugoslavija je na toj karti između Istoka i Zapada. Poseban put u socijalizam podario joj je doista  iznimno mjesto: s jedne strane jugoslavensko je vodstvo direktnije nego u bilo kojoj drugoj socijalističkoj državi kreiralo društvo oko pojma radne zajednice, pri čemu je osnovna jedinica društvene, ekonomske i političke organizacije bilo radno mjesto. S druge strane jugoslavensko je vodstvo, za razliku od drugih socijalističkih zemalja, priznavalo da u socijalizmu može postojati nezaposlenost te je ona, na tragu tog priznanja, uskoro postala bitna varijabla u društvenom životu. Zaposlenje je bilo diskriminatorni kriterij. Biti zaposlen značilo je uživati status prepoznat od društva u cjelini. Taj status, slično kao u kapitalističkim zemljama, nije bio univerzalan jer je nezaposlenost zahvaćala postotak populacije koji nije bilo moguće zanemariti. Biti nezaposlen značilo je biti isključen iz punopravnog članstva u društvu; značilo je gubitak određenih građanskih prava, sudjelovanja u određenim vidovima odlučivanja i, posljedično, drugorazredan status. Susan Woodward tvrdi da je broj ljudi koji su registrirani kao nezaposleni rastao kako je vrijeme odmicalo; 1952. godine nanovo otvoreni zavodi za zapošljavanje zabilježili su da je stopa nezaposlenosti neznatno veća od onog što se smatralo normalnom stopom u zapadnoeuropskim zemljama; godine 1985., kad se broj ljudi koji su tražili posao popeo iznad milijuna, stopa nezaposlenosti se utrostručila postajući akutni politički problem premda on nikad nije nazvan pravim imenom i adresiran na odgovarajući način.

U nastavku teksta želim se osvrnuti na sljedeće: u prvom dijelu istaknut ću tendenciju prisutnu u prva dva desetljeća ekonomskog razvoja koja je pogodovala porastu nezaposlenosti, dok ću u drugom pokušati makar šturo skicirati porijeklo, profil i očekivanja gastarbajtera – ljudi koji su se, ne mogavši osigurati egzistenciju ili ispuniti vlastita očekivanja u Jugoslaviji, uputili na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku.

Porast nezaposlenosti

Početni uvjeti razvoja socijalističkog društva nisu bili nimalo povoljni. U godinama prije rata tri su četvrtine stanovništva živjele na selu, zemlja je bila nerazvijena i siromašna, a ratna su razaranja dodatno pogoršala ekonomsku situaciju: pri završetku masovnih sukoba proizvodnja žitarica pala je na trećinu predratnog prosjeka, a uništen je i dobar dio željezničke mreže za distribuciju uroda što je rezultiralo ekstremnom gladi. Nova narodna vlast, vođena sovjetskim modelom, krenula je u brzu industrijalizaciju zemlje što je bio preduvjet njene tehnološke i kulturne modernizacije. Industrijalizacija je u startu nailazila na mnoge probleme: ruralno stanovništvo nije se moglo lako naviknuti na industrijski ritam rada, potrošnih dobara nije bilo pa se seljacima činilo isplativije obrađivati vlastitu zemlju nego tražiti zaposlenje unutar industrijskih postrojenja. Radna nemotiviranost dobrog dijela seoskog stanovništva na podlozi nedovoljne razine tehnološke razvijenosti nije mogla osigurati priželjkivanu visoku produktivnost.

S promjenom geopolitičkih okolnosti, odnosno raskida u odnosima između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, mijenja se i privredna politika. Rezultati su vrlo brzo vidljivi: dolazi do nezapamćenog ekonomskog booma kojem je dobrim dijelom u podlozi sve veća ovisnost o zapadnim, kapitalističkim zemljama. Dva su modusa te ovisnosti – kreditiranje i vanjskotrgovinska razmjena. Promotrimo ukratko svaki od njih u desetljeću kad ovisnost o zapadnom kapitalu predstavlja priliku i omogućuje zemlji da otpočne komprimiranu modernizaciju koja će u manje od trideset godina potpuno izmijeniti lice zemlje. Tijekom pedesetih godina osnovica politike bila je centralno planirana industrijalizacija oslonjena na kredite MMF-a i Svjetske banke koji su bili lako dostupni te ih je zbog velikih stopa ekonomskog rasta bilo lako otplaćivani: uvjeti kreditiranja bili su povoljni, a jugoslavenske investicije imale su visoku stopu povrata. Osim kredita, proces industrijalizacije financiran je i trgovinskim viškovima. Zato ne treba čuditi što je u planovima favorizirano podizanje poduzeća orijentiranih izvozu. Dok je ekonomski rast Zapadne Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država kao glavnih trgovinskih partnera Jugoslavije bio postojan, jugoslavenska ekonomija imala je zajamčen rast. U narednim desetljećima pogoršali su se uvjeti kreditiranja, a povremene recesije u zemljama vanjskotrgovinskih partnera mehanički su se prenosile u jugoslavensku ekonomiju. No, još jednom, u pedesetim godinama produktivnost rada strelovito se uspinjala uslijed čega je Jugoslavija spadala među zemlje s najbržim gospodarskim rastom na svijetu. Ne čudi stoga što je te godine obilježila velika potražnja za radom, iako bi bilo netočno bezostatno ih opisati kao razdoblje ekstenzivnog zapošljavanja – nezaposlenost je također povremeno rasla. Ipak, nakon prijave na zavod za zapošljavanje, posao nije trebalo dugo čekati, obično se dobivao u razdoblju između jednog i šest mjeseci, a i puno veći broj radnika je na taj način dolazio do posla nego u kasnijim godinama.

Početkom šezdesetih godina na djelu je postupna promjena ekonomskog smjera koja kulminira privrednom reformom sredinom desetljeća. Reformom se namjeravalo osloboditi poduzeća tereta centralnog ekonomskog plana, kao i reducirati federalne ovlasti u oblasti proizvodnje. Teret planskih ograničenja zamijenjen je tržišnim natjecanjem između samih poduzeća, kao i njihovim izlaganjem izravnim pritiscima svjetskog tržišta uslijed paralelne liberalizacije vanjske trgovine. Veća sloboda poduzeća u raspolaganju viškom dohotka vodila je kapitalno-intenzivnim investicijama što znači da su, u zaoštrenoj konkurenciji, ona radije podizala vlastitu produktivnost na štetu zapošljavanja. Tu dolazimo do srži problema: od implementacije privredne reforme stalno se produžavalo vrijeme potrebno za pronalazak posla. Woodward navodi da je 1965., dakle u godini početka reforme, tek 16.6 posto nezaposlenih tražilo posao duže od godinu dana dok je dvadeset godina kasnije više od polovine ljudi na zavodima za zapošljavanje u potrazi za poslom provodilo dulje od dvije godine. Nezaposlenost mlađih od dvadeset i pet godina, koji nisu mogli pronaći prvi posao, postala je akutna (napustimo bar načas suhi svijet statistike i okrenimo se umjetnosti: Džimi Barka, vagabund kojeg je osmislio Žika Pavlović, a maestralno odigrao Dragan Nikolić, utjelovljenje je tog društvenog viška koji, u nemogućnosti da nađe svoje mjesto, srlja u propast povlačeći druge za sobom). Statistički pokazatelji bili su zabrinjavajući, a situacija na terenu još i gora. Stopa nezaposlenosti ponekad se znala i smanjiti budući da su se mnogi beznadnici odjavili sa zavoda premda nisu pronašli posao. To će pokušati učiniti u inozemstvu.

Geografija iseljavanja

Na ovako malo mjesta mogu se ocrtati tek glavne tendencije migracija jugoslavenskog stanovništva u potrazi za poslom. Prije početka, treba naglasiti nešto što sam dosad u tekstu zanemarivao: ogromne razlike u razvijenosti republika i pokrajina te s njom pozitivno koreliranu disproporciju između udjela pojedine republike u ukupnom broju stanovnika i ukupnom broju zaposlenih. Najrazvijeniji dijelovi Jugoslavije – Slovenija, Hrvatska i Vojvodina –  imali su veći udio u ukupnom broju zaposlenih nego što im je bio udio u ukupnom broju stanovnika, za razliku od svih drugih republika. Pokušat ću na temelju studije Porijeklo i struktura radnika iz Jugoslavije u SR Njemačkoj koju je obavio Institut za geografiju Sveučilišta u Zagrebu nabaciti kratke odgovore na sljedeća pitanja: koja su bila žarišta migracije?; koji su bili motivi migranata za odlazak?; koje su bile njihove kvalifikacije i što su radili u Njemačkoj?; i, konačno, što je država dobivala, a što očekivala od njihovog boravka u inozemstvu?

Republike koje su imale relativno velik udio u broju zaposlenih u Jugoslaviji istodobno su imale i najveći udio u broju migranata na radu u Njemačkoj. Jedan od mnogih faktora koji su pridonijeli takvoj, ipak, protuintuitivnoj situaciji jest da je nezaposlenost čak i u dijelovima tih republika bila velika, ali i da je njihovo stanovništvo u Njemačkoj imalo rodbinsko-poznaničku mrežu uspostavljenu prije rata koja im je služila kao materijalna i logistička potpora te omogućavala i ohrabrivala integraciju. Kad se promatra broj migranata po općinama njihov najveći broj na razini Jugoslavije bilježila su dva područja. Prvo, to su bile općine u gospodarski slabo razvijenom planinskom i krškom području Dalmatinske zagore (s Imotskom krajinom), jugozapadne Bosne i zapadne Hercegovine. Drugo, to su također bile općine u Panonskoj nizini, zatim u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj, Bačkoj i sjeveroistočnoj Sloveniji. To je u  prostornom pogledu bilo područje najveće migracije u Zapadnu Njemačku u razdoblju između 1965. i 1968. godine (na koje se odnosi rad Instituta za geografiju), ali apsolutni broj migranata po općinama nije bio velik kao u prvom migrantskom području.

Razlog za odlazak na rad u inozemstvo u prvom području bio je višak radne snage: splet velikog prirodnog prirasta, agrarne prenaseljenosti i izrazite nerazvijenosti sekundarnih i tercijarnih djelatnosti. No, pored tog razloga, zasigurno nisu zanemarivi ni motivi migranata poput mogućnosti znatno veće zarade u inozemstvu. Žene iz ovog područja činile su vrlo mali udio u ukupnom broju zaposlenih u inozemstvu; one su u pravilu ostajale kod kuće. U drugom području, većinski poljoprivrednom, udio žena u promatranom razdoblju bio je, naprotiv, iznad polovine ukupnog broja onih koji su otišli. Razloga za to je puno: u domaćinstvima koja su imala malo obradivih površina, ili uopće nisu imala zemlje, i u kojima je bračni partner bio zaposlen u Jugoslaviji, ženi je bilo relativno lako privremeno otići na rad u inozemstvo te spremanjem novca sa strane tijekom nekoliko godina rada u inozemstvu poboljšati stanje domaćinstva. Suprug je izbjegavao odlazak u inozemstvo jer u tom slučaju ne bi mogao računati na ponovno zaposlenje u zemlji. Iz domaćinstava koja su imala više zemlje, supruga je odlazila zbog toga što je njezin partner bio potrebniji za obavljanje težih radova na poljoprivrednom imanju. Međutim, budući da prihod od rada u tadašnjim uvjetima poljoprivredne proizvodnje najčešće nije bio dovoljan za ono što bismo uvjetno mogli nazvati pristojnim životom, žena je odlazila u inozemstvu i vraćala se da bi tako u domaćinstvo donijela dopunski prihod.

Opće je mjesto da su gastarbajteri pretežno bili nekvalificirani i priučeni radnici koji su zauzimali slabo plaćena mjesta što ih je njemačko domaće stanovništvo nerado prihvaćalo. Pri ispunjavanju prijava za zaposlenje naši su radnici proizvoljno unosili zanimanje i pri tome često nisu unosili ono kojim su se dotad bavili, već ono kojim su se namjeravali baviti u Njemačkoj. Mnogi su svoje dotadašnje zanimanje navodili potpuno općenito (npr. radnik). Metalurgija, metalna industrija i, naravno, građevinarstvo (mitsko mjesto iz jugoslavenskog imaginarija – bauštela!) bile su osnovne grane njihovih djelatnosti. Njihove su se djelatnosti u novoj zemlji, s obzirom na dostupna radna mjesta u Njemačkoj, znatno razlikovala od djelatnosti ostalih stranih radnika: od ukupnog broja gastarbajtera bitno je manji broj jugoslavenskih radnika u odnosu na ostatak stranih radnika bio zaposlen u uslužnim djelatnostima, rudarstvu i energetici, poljoprivredi i šumarstvu, nešto manji broj u prerađivačkoj industriji, ali je zato, kad je građevinarstvo u pitanju, njihov udio bio dvostruko veći.

Koliko god njihovi životni i radni uvjeti u Njemačkoj bili nezavidni, plaća koju su tamo dobivali bila je otprilike tri i pol puta veća od plaće njihovih jugoslavenskih kolega. Taj je rad dominantno bio “privremen” te su se migranti u pravilu vraćali kući s novcem koji se trošio po određenim uzusima. Jedan od najjačih među njima bio je popravak i dogradnja stare kuće ili izgradnja nove. Najprije su se kuće izgrađivale u mjestu stalnog boravaka, a kasnije – barem u slučaju Dalmatinske zagore – i u primorskim mjestima ili gradskim centrima u unutrašnjosti, osobito na periferiji Zagreba.

Sa svoje strane, jugoslavenska je država s posebnim interesom gledala gdje se i kako troše gastarbajterske devize. Iz podataka o kretanju broja radnika, njihovih zarada i doznaka u domaće banke donesen je zaključak, naznačen i u spomenutoj studiji Instituta za geografiju, da se relativno malen postotak zarade slao domaćim bankama. Radnici iz drugih zemalja općenito su veći udio zarade od rada u Njemačkoj slali preko banaka svojih zemalja. Gastarbajteri bi, kako su primijetili autori studije, slali još i manje u jugoslavenske banke kada na to ne bi bili prinuđeni zakonskim propisima prema kojima se, primjerice, automobil mogao kući uvesti uplatom samo preko neke banke u Jugoslaviji. Dakle, država je imala velika očekivanja od gastarbajtera. No, njezin odnos prema njima nije bio pasivan; prepoznajući koristi od samonikle, žilave prakse odlaska ljudi na privremeni rad u inozemstvo, država je pokušala jasno razumjeti postojeći proces te ga, uspostavljanjem službi za posredovanje u zapošljavanju viška radne snage u inozemstvu, bilateralnim međudržavnim ugovorima i izgradnjom pripadajuće infrastrukture proširiti i staviti u službu ekonomskog i društvenog razvitka nerazvijenih krajeva. Na jedan historijski kontingentan, čudan i neponovljiv način, nastojala je ukrotiti varijablu nezaposlenosti i njome ovladati.

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat s namjerom da potaknemo širu, dugotrajniju i obuhvatniju raspravu o temi migracije i različitih aspekata tog slojevitog i višeznačnog sklopa koji određuje našu prošlost, našu sadašnjost, našu budućnost.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Program nove sezone Filozofskog teatra – multidisciplinarnog diskurzivnog programa koji je posljednjih godina ugostio Thomasa Pikettyja, Vanessu Redgrave, Terryja Eagletona, Margarethe von Trotta, Juliju Kristevu – predstavili su njegov urednik i voditelj Srećko Horvat i Dubravka Vrgoč, intendantica HNK u Zagrebu. 

Prvo od potvrđenih gostovanja održat će se 30. listopada, kada u Zagreb stiže Tariq Ali, i time vraća dug za nastup otkazan krajem prošle godine, s time da će ovoga puta biti izveden i njegov dramski tekst Nove avanture Don Quijotea u produkciji HNK-a i režiji Paola Tišljarića.  

U narednim mjesecima, s datumima koji tek trebaju biti potvrđeni, očekuju nas gostovanja uglednih poljskih sociologa Zygmunta Baumana i Aleksandre Jasińske Kanie, a potom i razgovor Franca Berardija Bifa s Bobbyjem Gillespiem, vođom škotske rock-grupe Primal Scream, a koji onedavno stvara upravo pod utjecajem tog talijanskog filozofa. Svijet teško da se može snaći bez ekonomije pa se stoga očekuje da će gostovanje bivšeg grčkog ministra financija Janisa Varufakisa izazvati poseban interes publike, ističu iz Filozofskog teatra.

Prigoda je iskorištena i za predstavljanje posebnog izdanja HNK-a, knjige Alaina Badioua Rapsodija za teatar, kao i za najavu dugoočekivane izvedbe Antigone Slavoja Žižeka, koja će u režiji Angele Richter biti izvedena sljedeće godine.

“U sveopćoj atmosferi raspada svih društvenih vrijednosti, od jačanja nacionalizma diljem Europe sve do Donalda Trumpa, upravo bi Filozofski teatar – kroz spoj radikalne ekonomije, filozofije, a ovaj put i rocka – trebao ponuditi nove alternative i pogled na svijet koji nam nerijetko nedostaje ovdje u Hrvatskoj”, izjavio je Srećko Horvat.

Velika Britanija plebiscitarno je pokrenula proces razdruživanja s Europskom unijom. Ovo je prvi put da je neka zemlja ušla u takav proces, a radi se prijelomnom političkom, društvenom, diplomatskom, kulturnom i ekonomskom trenutku našeg vremena. 

Prema detaljnim rezultatima koje je objavio The Guardian, 16 141 241 ljudi je glasalo za ostanak, a 17 410 742 ljudi glasalo je izlazak iz Europske unije. Uz izuzetak urbanih središta Manchestera, Liverpoola, Leedsa, Yorka, Cardiffa, Bristola, administrativnog područja Londona te velikih sveučilišnih centara Oxforda, Cambridgea i Warwicka, u Engleskoj i Walesu prevladali su glasovi za izlazak, dok su Škotska i Sjeverna Irska glasale za ostanak. Prevladali su – upozoravao je na to Owen Jones, a sada potvrđuju sociodemografski podaci – glasovi obespravljene radničke klase koju, sada je jasno, političke elite nisu uspjele uvjeriti da je ostanak njihova budućnost.  

Velika Britanija ulazi u proces razdruživanja koji – aktivacijom članka 50 Lisabonskog sporazuma – može trajati minimalno dvije godine, ovisno o tome kada će ga aktivirati britanski premijer David Cameron. Prema svemu sudeći trajat će mnogo duže, ovisno o tome hoće li se u tom periodu doći do dogovora oko krucijalnih pitanja granica te fluktuacije ljudi i kapitala, ali i hoće li sve zemlje članice jednoglasno biti za ekstenziju tih pregovora. Diplomatski pregovori zasigurno će biti spori i teški, uključujući i interne dogovore s vladama Sjeverne Irske, Škotske i Walesa te pregovore s NATO-om, zemljama članicama Commonwealtha, Republikom Irskom s kojom dijele kopnenu granicu, SAD-om itd. U godinama koje slijede, rezultata ovog referenduma mogao bi značiti i geopolitičko prekrajanje karte Europe: već se sada špekulira da će Škotska – u kojoj niti jedno administrativno područje nije glasalo za izlazak – definitivno tražiti raspisivanje novog referenduma o neovisnosti od Ujedinjenog Kraljevstva, a prema nekim procjenama – to bi mogla učiniti i Sjeverna Irska. 

Pokretanje referenduma i njegove reperkusije mnogi vide kao posljedicu internih frakcijskih borbi unutar tamošnje Konzervativne stranke, kost koju je njihov vođa, britanski premijer David Cameron, bacio skepticima unutar stranke, vjerujući da do njega zapravo neće doći. U javnom obraćanju po objavi rezultata referenduma, Cameron je odstupio s premijerske dužnosti i dužnosti vođe Torijevaca, no formalno taj posao mora raditi sve dok kraljici Elizabeti II. ne predloži nasljednika, što će vjerojatno biti netom prije stranačke konferencije Konzervativne stranke u listopadu. Njegovo nasljeđe je duboko podijeljena Britanija, obespravljena i ponižena radnička klasa, sustav javnog zdravstvenog osiguranja pred slomom, razočarana mladež koja je statistički dominantno glasala za ostanak u EU, a vjerojatno i Boris Johnson na čelu Konzervativne stranke.    

Kako će se u sve tome snaći Jeremy Corbyn, vođa Laburističke stranke koji nije učinio mnogo u kampanji za ostanak, pokazat će vrijeme. “Ukoliko ljevica želi imati budućnost u Britaniji”, piše Owen Jones, “morat će se suočiti s kulturnim i političkim razdorom između nje i života i zajednica ljudi iz radničke klase”. 

Tribina se održava u srijedu, 17. veljače u 18 sati, u sklopu ciklusa Sociologija dijaloga – društvene teme u srcu grada organizira Sekcija “Društvo, ekonomija, rad” Hrvatskog sociološkog društva.  

Izabrani dijelovi iz knjiga Patricka Cockburna, Johna Bergera, Kennetha Goldsmitha, Gabrielle Coleman, Shulamith Firestone, Matthewa Beaumonta, Juliet Jacques, Tariqa Alija, Pabla Iglesiasa i Tejua Colea dostupni su kao besplatna “književna kompilacija” naslovljena Verso Mixtape 2015. 

Ovom je elektroničkom kompilacijom pokriven tek dio tema kojima su se Versova ovogodišnja izdanja bavila, od uspona “Islamske države” i  mogućnostima nove ljevice u Španjolskoj i Velikoj Britaniji, preko noćnog istraživanja Londona i poetičke povijesti New Yorka, do transrodnih politika i novih strujanja u povijesti i teoriji umjetnosti. 

Ovdje posebno ističemo Trans, memoar Juliet Jacques, britanske spisateljice koja je o svom životu i iskustvima transrodne osobe pisala u kolumni A Transgender Journey za The Guardian. “Trans predstavlja priču o njenom iskustvu do ovog trenutka u vremenu”, ističe se, “priča je to o odrastanju i definiranju samog sebe, kao i o dinamičnim promjenama u svijetu rodnih politika”.

Verso Mixtape 2015 možete besplatno skinuti ovdje. 

Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS) osnovan je 2012. godine pri Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli i u središtvu njegova znanstveno-istraživačkog rada je još uvijek relativno neistraženi socijalizam hrvatskog i jugoslavenskog prostora. Sustavno se tako radi na interdisciplinarnom i multidisciplinarnom istraživanju socijalizma kao povijesnog, političkog, ekonomskog, društvenog i kulturnog pojma, ali i na međunarodnom znanstvenom umrežavanju i širenju područja djelovanja te javnom djelovanju kroz radionice, konferencije te, dakako, izdavaštvo. 

U tom smislu vrijedi spomenuti dva izdanja koja iz tiska izašla ove godine: Socijalizam s udarničkim licem. Etnografija radnog pregalaštva Andree Matoševića i Danas kada postajem pionir. Djetinjstvo i ideologija jugoslavenskoga socijalizma Igora Dude. Obje knjige izlaze u sklopu projekta Stvaranje socijalističkog čovjeka. Hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskoga socijalizma, a kojemu je cilj istražiti specifikume društvenog, kulturnog i političkog projekta “stvaranja novog socijalističkog čovjeka” nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. 

Andrea Matošević u knjizi Socijalizam s udarničkim licem “kroz četiri opsežna poglavlja analizira i interpretira radno junaštvo, odnosno udarništvo kao jedan od specifičnih i nosećih fenomena ranog, poratnog, jugoslavenskog socijalizma”, a specifičan se naglasak stavlja i na “njegove medijske artikulacije”. Igor Duda u knjizi Danas kada postajem pionir bavi se “oblikovanjem idealnoga lika pionira”, odnosno “prvim korakom u stvaranju novoga socijalističkog čovjeka kao ‘svestrane stvaralačke ličnosti’”, a ujedno je i “prva znanstvena monografija o Savezu pionira Jugoslavije, njegovim ideološkim polazištima i djelovanju te njegovu mjestu u povijesti djetinjstva”.

Također, ovdje valja podsjetiti i znanstveni projekt Chiare Bonfiglioli Tkanje socijalizma: usmena povijest odjevne industrije u Hrvatskoj od poslijeratne industrijalizacije do postsocijalističke deindustrijalizacije na kojem radi u sklopu CKPIS-a. Bonfiglioli se bavi sudbinom tekstilne industrije i njenih radnica i radnika, a rad je to koji bi uskoro – istraživački proširen na područje čitave Jugoslavije – također trebao izaći u obliku knjige. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kao što smo već pisali, pregovori o Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP), uspostavi slobodne trgovinske zone između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, vode se već neko vrijeme, a tim se ugovorom uvode liberalniji standardi radnog prava, zaštite podataka, financijske regulacije i zaštite okoliša. 

“Sporazum je gotovo u cijelosti tajan, pregovarači ga brižno čuvaju. WikiLeaks danas poduzima korake kojima želi osigurati da Europljani mogu napokon pročitati taj čudovišni trgovinski sporazum”, objavio je WikiLeaks. “Tajnovitost TTIP-a baca sjenu na buduću europsku demokraciju”, ističe osnivač WikiLeaksa Julian Assange i dodaje: “Pod tom krinkom divljaju posebni interesi… Vrijeme je da se prekine ta tajnovitost”.

Zagovornici TTIP-a tvrde da će potaknuti gospodarski rast i zapošljavanje, no kritičari strahuju da će ugroziti zaštitu potrošača i omogućiti korporacijama da blokiraju zakone koji im ne odgovaraju, prenosi HINA.

WikiLeaks kontinuirano objavljuje dokumente vezane i uz TISA-u (Trade in Services Agreement), ugovor nastao inicijativom SAD-a radi daljnje liberalizacije svjetske trgovine usluga, a koji uključuje 23 zemlje i područje Europske unije. Udruženje sindikata Public Services International (PSI) opisuje TISA-u kao ugovor koji će daljnje liberalizirati trgovinu i investicije u uslugama te proširiti “regulatorne odredbe” na sve sektore uključujući javne usluge. Odredbe će omogućiti stranim pružateljima usluga ulazak na domaća tržišta pod jednakim uvjetima te ograničiti mogućnosti vlada da te usluge reguliraju, kupuju i dobavljaju. Tijek pregovora i sadržaj tog ugovora bili su tajni do lipnja 2014. godine kada je WikiLeaks objavio sadržaj dodataka na ugovor, a od 3. lipnja 2015. dokumenti i dalje pristižu.

Za fond koji bi imao omogućiti razotkrivanje vela tajni iza TTIP-a do sada je skupljeno gotovo 60 tisuća američkih dolara, a među donatorima su ekonomist Janis Varufakis, modna dizajnerica Vivenne Westwood, zviždač Daniel Ellsberg, filozof Slavoj Žižek i novinar Jevgenij Morozov. 

Christian Fuchs profesor je u području društvenih medija (eng. social media) u Institutu za istraživanje medija i komunikacije na Sveučilištu Westminster u Londonu i ravnatelj Centra za istraživanje društvenih medija. Također je urednik časopisa tripleC: Communication, Capitalism & Critique, zamjenik voditeljice EU COST akcije Dynamics of Virtual Work, voditelj je Istraživačke mreže 18 – Sociologija komunikacija i istraživanja medija Europske sociološke asocijacije i autor knjiga Culture and Economy in the Age of Social Media, Digital Labour and Karl Marx, Social Media: A Critical Introduction, OccupyMedia! The Occupy Movement and Social Media in Crisis Capitalism. 

Predavanje će se održati u petak, 8. svibnja u Zadru, a subotu, 9. svibnja u 18 sati u net.kulturnom klubu mama.

Od početka svjetske gospodarske krize 2008. godine veoma se glasno artikuliraju stavovi protiv neoliberalnih doktrina koje su potpomogle krahu slobodnog tržišta, pri čemu kritičari ističu da je do krize došlo zbog sustavnog provođenja neoliberalnih praksi koje su utvrđene 1970-ih i 1980-ih godina prošlog stoljeća. Kada pogledamo aktivističke prakse u vremenu krize, neoliberalizam je jedan od prvih naslovljenika, što je dovelo do toga da sam termin postane od velike važnosti za bilo kakvu smisleniju kritiku suvremenog kapitalističkog društva. 

Kean Birch u svojoj knjizi We Have Never Been Neoliberal: A Manifesto for a Doomed Youth ističe da postoji jedan bitan aspekt koji se rijetko pojavljuje u pokušajima kritike neoliberalnih ideja i praksi. Odnosno, promatrajući ekonomije SAD-a i Velike Britanije Birch zaključuje kako ove zemlje nisu savršeni primjeri zastupanja neoliberalnog kapitalizma jer u suštini ne slijede neoliberalnu recepturu. Raskorak između teorije i prakse pokazuje kroz istraživanje proturječnosti u područjima monetarne politike, prevladavajuće prakse monopolizma te financijalizacije. 

Usto, kao što i podnaslov knjige ukazuje, Birch ispisuje i manifest za ugroženu mladež u kojem zastupa tezu da bi oni zahvaćeni “američkim” modelom financiranja višeg obrazovanja trebali naprosto prestati sudjelovati u stvaranju dužničkog sustava kroz odbijanje plaćanja bilo kakvih kredita i kamata. Unatoč tome što se knjiga uže većinom bavi američkim i britanskim primjerima, kroz isticanje da je neoliberalna fantazija sve osim održiva, prozivanje korporativnog monopolizma te izostanka političke volje za intervencijom u kritičnim trenucima, Birch ocrtava širu sliku suvremenog društva u kojemu kapital ima prvu i zadnju riječ.

Kean Birch predaje na sveučilištu York u Torontu, a u svom radu fokusira se na restrukturiranje i transformaciju ekonomije, tehnologije, znanosti i okoliša.