Kultur Shock je grupa iz SAD-a, ali njezini članovi potječu i iz drugih zemalja: Bosne, Bugarske, Grčke, Jakarte i Japana. Radi se o veteranskom bendu imigrantskog punka čiji tekstovi obiluju subverzijom, a nastupi energičnošću. Kako ih u filmu opisuje Billy Gould iz Faith No Morea, Kultur Shock je “dom za zalutale mačke” kojima nije mnogo zajedničko “osim činjenice da su se pronašli”. Njihov je zvuk obilježen utjecajem balkanske romske glazbe i drugih tradicionalnih regionalnih formi, tekstovi su im nerijetko na bosanskom, a svaki od članova_ica benda unosi glazbene elemente vlastite kulture. Frontmen i duša benda, a uvjetno rečeno i glavni lik Grandpa Gurua je upravo Gino, poznat i po svom predratnom synth-pop bendu Gino Banana.

Na prvi pogled, film je o Ginovom pronalaženju vlastitog identiteta, no istovremeno je i o Kultur Shocku, migrantskom iskustvu i buntu prema sustavima zapadnih društava koja ne vole one “drugačije”. U filmu, Gino funkcionira kao fokalizator i protagonist, a drugi ga sudionici_e opisuju kao čovjeka zaraznih ideja i energije. Saznajemo o mnoštvu identiteta koji ga čine: kako je odrastao i postao buntovnik, kako je postao zvijezda bosanske estrade, odakle potječe sva teatralnost koja obilježava njegove nastupe, kako je završio i ostao u SAD-u, što misli pod pojmom “posttraumatski stres-rast”, kakav odnos ima sa ženom i sinom i što njegova majka misli o svemu tome. Vidimo ga u rodnom Sarajevu, u Seattleu u kojem je stasao Kultur Shock i na nizu turneja, a pritom otkrivamo njegovo sazrijevanje kao umjetnika, aktivista i osobe. 

Gino postaje glazbenik i kazalištarac unatoč protivljenju obitelji, a njegovo srastanje s rock glazbom, saznajemo u dokumentarcu, počinje paralelno s njegovim otvorenim aktivizmom. Na antiratnom koncertu Yutel za mir 1991. nastupao je uz niz glazbenih skupina poput EKV-a, Crvene Jabuke i Indexa u prosvjedu protiv rastućih ratnih tenzija u Jugoslaviji. Tijekom opsade Sarajeva 1992. predvodi kazališnu produkciju Kose u inat gladi i stradanjima – kako opisuje u filmu, to je bio njihov modus preživljavanja: “Ova predstava je bila važnija od naših života. Mogućnost od snajpera je bila normalna stvar, zato što moraš doć na predstavu. (…) Jebo ovaj život, znaš. Jebote takav život ako nemaš ovu predstavu”. Cijela sekvenca o Kosi etablira Gina kao energičnog gurua čija zarazna upornost i kreativnost pokreće ljude rezignirane ratom.

Nakon što je jednoj izvedbi Kose prisustvovao američki filmaš i novinar Phil Alden Robinson, produkcija je pozvana u SAD širiti svijest o ratu u Bosni. No pobjeći iz zaraćenog Sarajeva uspijevaju samo Amir Bešo “Lazy” i Gino. Prema Gini, dovođenje ostatka glumačke postave “sabotirao” je UNHCR: “Šta bi svijet pomislio kad bi mi sada izveli grupu muzičara, plesača i glumaca, i vi to tako odsvirali maestralno?” 

U Seattleu, Gino i Lazy osnivaju Kultur Shock, Lazy se kasnije odlučuje vratiti u Sarajevo, a Gino ostaje povezivati se s ljudima sličnih interesa. Film pritom ne polemizira pitanje privilegije odlaska, smislenosti kulturnog bunta i hipijevskih poziva na mir, niti se bavi specifičnostima Gininih trauma. Kako piše Ivan Laić za Dokumentarni.net, radi se o “površnom pogledu u mnoštvo” identiteta kojem bi pogodovao čvršći fokus. S ovakvom količinom tema, prema Laiću, “sve ostaje na terenu naznaka i ne saznajemo mnogo o njegovim unutrašnjim nedaćama i traumama koje pospješuju njegov unutarnji rast”, te shodno tome od “gurua nismo ništa naučili”.

Biografski dokumentarci o glazbenicima_ama često se fokusiraju na unutrašnje i vanjske nedaće protagonista, kako možemo vidjeti u primjerima poput Autoluminescent (2011.) koji obrađuje život Rowlanda S. Howarda primarno kroz leću njegove borbe za priznanje, emotivnih previranja i smrtonosne bolesti ili pak One Way or Another (2006.) u kojem je velika pozornost posvećena ovisnosti Debbie Harry i Chrisa Steina (iz grupe Blondie) o heroinu i posljedičnom raspadu njihove veze.

No Grandpa Guru svjesno i namjerno subvertira očekivanja narativa o mračnim dubinama života glazbenika i migranta. Centralna tema filma upravo su svjetlije strane, a lekcija koju film prenosi su nužnost kolektiva za pojedinca i njegov bijeg iz okvira tuđih očekivanja. Ovaj film nije samo o imigrantu, njegovom iskustvu nepripadanja i unutarnjim demonima, iako bi se mogao i tako konfigurirati; ovaj film je manifest jednog čitavog, neformalnog i buntovnog međunarodnog pokreta ljudi koje ne veže nacionalnost ili trauma, već organske spone razvijene izvan kategorija ili definicija. Kako nam kontekstualizira Edo Maajka u zaključku filma govoreći o jednoj od pjesama koje je snimio s Kultur Shockom: “Većina ljudi kojima se ja divim su izdajnici. Staza manjine i govori o tom. Kad ti je pripadnost naciji glupost, kad ti je pripadnost religiji glupost, i kad je određivanje ljudi po boji kože – ovo ono – glupost, [a] živiš u sredini [u] kojoj nije glupost, ti si izdajnik.” 

Okosnicu filma tako otkrivamo kada fokus s Gina kao individue prelazi na Kultur Shock kao zajednicu. Električni zvuk benda razvija se dolaskom Marija Butkovića, također bosanskog imigranta, koji u filmu opisuje što je Kultur Shock značio zajednici balkanskih iseljenika u Seattleu devedesetih: “Postojala je praznina u našim ljudima koji su dolazili u SAD, htjeli su čuti tradicionalnu glazbu. Nijedan drugi bend osim Kultur Shocka nije im to mogao pružiti pa su počeli masovno dolaziti.” Zatim saznajemo da je i seattleska glazbena scena prigrlila Kultur Shock kao svježi i energični zvuk koji joj je nedostajao. Gould tvrdi da je upravo iz te želje za širim kulturnim utjecajima izdao prvi Kultur Shockov album, na kojem je bend obradio tradicionalnu srpsku pjesmu Ajde, Jano. Obožavatelji_ce Faith No Morea ovu će scenu svakako povezati s nastupom na Exitu 2010. kada je Mike Patton pred oduševljenom publikom dvaput otpjevao tu istu pjesmu.

Potpisni zvuk Kultur Shocka formira se u tom multikulturalnom žrvnju seattleske alternativne scene, ali i u restriktivnoj političkoj atmosferi SAD-a, u kojem biti etnički, rasno ili migrantski obilježen znači biti gurnut na marginu. Bunt protiv te restrikcije obilježava stvaralaštvo benda od samog početka. Spomenuti prvi album,  izdan 2001., nazvan je Fucc the I.N.S. čime je bend podigao srednji prst u lice tadašnjoj američkoj službi za procedure imigracije i kontrolu granica (Immigration and Naturalization Services). Kako saznajemo u filmu, supruga ilustratora albuma nije mogla dobiti vizu za ulazak u SAD te je ime albuma bila izravna reakcija na to. Saznajemo i da Fucc the I.N.S. nije uspio na tržištu zbog animoziteta prema migrantima uslijed napada na Svjetski trgovački centar 11. rujna 2001.

Migrantsko porijeklo članova benda u takvoj je klimi počelo sve više obilježavati njihov društveni angažman. Kako kaže saksofonistica Amy Denio, bend je počeo “preispitivati čitav taj stav, zašto kontroliramo granice, zašto ugrađujemo u ljude strah od onih koji su drugačiji?” U Kultur Shocku tako nalazimo višeglasje jedne šarene manjine koja odbija šutjeti i koja probija kroz dominantan jezik uniformiranog nacionalnog identiteta. U nizu albuma poput We Came to Take Your Jobs Away kritiziraju antiimigrantske ideje, a u pjesmama poput Racist Song ili Build a Wall bave se rasizmom u američkom društvu. U opusu Kultur Shocka, takvih je primjera bezbroj. 

Kakofonija tema u Grandpa Guru smislena je kad ga sagledamo kao priču o čovjeku koji ima mnogo identiteta, ali i kao priču o kolektivu koji je taj čovjek okupio. Isto vrijedi i za formalne elemente. Film nije raspoređen kronološki, ne podliježe narativnim standardima i koristi više filmskih jezika – u segmentima o Gininom “demonu” pojavljuju se animirani kadrovi, a osim intervjua vidimo i Ginine razgovore sa suradnicima i prijateljima. Dodigina montaža spaja te raznovrsne scene u koherentan skup čiju dinamiku održava konzistentna ritmičnost kadrova, prilagođena i pozadinskoj glazbi Kultur Shockovih pjesama. Dizajn prijelaznih animacija odražava vizualni identitet Kultur Shocka, a geografski skokovi s lokacije na lokaciju snimanja nalikuju snimci s turneje.

Grandpa Guru zato funkcionira kao jednoiposatni ep o identitetu, umjetnosti i zajedništvu, a Kultur Shock kroz njegovu vizuru podsjeća na tradicionalnu sliku balkanskog stola za kojim su svi dobrodošli. Dok se mezi i toče se rakije, svaki novi gost može donijeti nešto svoje za podijeliti, a bit će dočekan svime što skupina oko stola ima za ponuditi. Za ovim se stolom ne pita za nacionalnost, kako čujemo u pjesmi Staza manjine: “Moj brate u tuđini, domovini i divljini / Brat je mio ko god bio, u ma, u ma, u manjini.”

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

Da je Manson u globalu bezopasna figura, s tim bi se uglavnom i mogao složiti. No, ono što mi je išlo na živce je to kako su spomenuti kolumnisti redom kao suprotnost Mansonovom “ispraznom teatru” prizivali u sjećanje vremena kad je glazba “mijenjala svijet” – Woodstock, punk, bla bla bla. Išlo mi je to na živce jer mislim kako glazba nikad nije uistinu bila katalizator društvenih promjena (u domeni onoga što nazivamo dnevnom politikom, jel), nego samo popratna kulisa glazbenih promjena.

OK, možete sad reći kako pokušavam braniti “svoju” glazbu zanoseći se tobožnjim iluzijama da je podjednako značajna koliko i glazba tzv. “bolje prošlosti”. Možete reći da sam tipični predstavnik postmoderne, ultraliberalne, ultracinične generacije kojoj je “sve OK”. Ali možete li, uistinu, dokazati kako je, u generalnom poretku stvari, glazba mijenjala svijet?

Takve mistifikacije samo služe generacijama da si tepaju kako su bile super i za pet. Jesu li hipiji spriječili Vijetnam? Jesu li punkeri spriječili dolazak Margaret Thatcher na vlast? Jesu li milijuni posjetitelja Live8-a ojačali svijest o problemima u Trećem svijetu? Naravno da nisu. Svijet su u šezdesetima mijenjali pokreti za građanska prava i procvjet feminizma, dok su hipiji samo priredili popratni tulum. Punkeri su ustoličili mehanizme alternative postojećoj glazbenoj industriji (što bi se ionako, na ovaj ili onaj način, dogodilo da se i nisu pojavili), i to je to – punk je mijenjao osobne svijetove, ali Svijet nije niti drmnuo. A milijuni posjetitelja Live8-a došli su pogledati Coldplay ili koga god već, i onda se vratili svojim kućama i nastavili sa svojim životima kao da se ništa nije dogodilo.

“Problem” je u tome što popularna glazba jednostavno nije prikladna platforma za iznošenje smislenih političkih ideja. Glazba, prije svega, udara na emocije. A bit politike je u racionalnom… ili bi, barem, trebala biti. Kad je u politici višak emocija, onda se dogodi sranje, kao recimo ovo naše sranje što se dogodilo u devedesetima.

Pa ipak, unatoč tome, česta su apeliranja na domaće glazbenike da se više politički angažiraju. Kao uzorit primjer pritom se navodi Edo Maajka, i često se citira njegov poklič “Jebo Sabor, jebo vladu”. No, zar ima uistinu išta kontroverzno u tom pokliču? Ta svi u ovoj zemlji mrze i Sabor i vladu! Da je uskliknuo “Jebo zastavu, jebo himnu”, e tad bi se već moglo reći da je zarezao u kancerogeno tkivo ovih prostora. Ali nije.

A i, ono, da jest, to bi i dalje bilo emotivno nabrijavanje bez suvislije razrade. Hmm… što to kažete, da hip hop pjesme imaju puno stihova, u kojima ima itekako prostora za suvisliju razradu? Prostora za poruku ima, svakako, ali hip hop je i dalje uglazbljena poruka, i kao takva ovisna o ritmu i metrici, koje su uvelike ograničavajuće. Jedini primjer suvislog iznošenja političkih ideja u hip hopu koji mi pada na pamet su Disposable Heroes of Hiphoprisy, koji su to ionako postigli po cijenu muzikalnosti. I ne samo da su bili i ostali opskurna pojava, već je politiziranje i njima samima dodijalo već nakon prvog albuma, pa su se raspali a lider Michael Franti prešao u vode apolitičnog organskog soula.

S druge strane, moć glazbe da mijenja svijet pojedinca već je sama po sebi velika stvar. Nijedan bend nije igrao nikakvu ulogu u tome čiji ću broj zaokružiti na izborima, ali mi je zato, recimo, suočavanje s eksplicitno prozelitskim houseom Todda Edwardsa pomoglo u razvijanju tolerancije spram kršćana. (No obratite pažnju kako nisam napisao “igralo krucijalnu ulogu” nego “pomoglo”!)

Glazba ne nastaje u vakuumu, i promišljanje glazbe može nam itekako pomoći pri promišljanju svijeta oko nas. Primjerice, odnos različitih dijelova naše javnosti prema turbofolku simptomatičan je za brojne aspekte naše geopolitičke stvarnosti (o tome više neki drugi put). Ali ipak, činjenica ostaje: neki novi Sunčani Hvarovi, Liburnije, Imostrojevi, Palestine, Čečenije, Srebrenice – dogodit će se neovisno od bilo čega što se bude događalo u svijetu glazbe.

Jest da nema ničeg lošeg u tome da glazbenici dižu glas protiv takvih pojava, dapače, to je sasvim plemenita nakana. Ali, nerealno je očekivati da će to polučiti ikakav osjetniji učinak. Plemenite nakane često su beskorisne nakane, i obratno… U svakom slučaju, nije fer kritizirati glazbenike ako zaziru od društvenog angažmana.

A i uostalom, ljudi koji traže od glazbe da ih informira o politici umjesto da se uhvate novina i knjiga su debili.