Nakon dvogodišnjeg protivljenja kulturne scene, glumaca i glumica, aktivista i političkih protivnika albanskog premijera Edija Rame – uključujući i predsjednika Albanije Ilira Metu – u nedjelju, 17. svibnja u ranim jutarnjim satima srušena je zgrada Narodnog kazališta u središtu Tirane. Riječ je o jednom od najznačajnijih albanskih spomenika kulture, izgrađenom 1939. godine za vrijeme fašističke okupacije. Odluku o rušenju Rama je donio prije dvije godine kao dio otvaranja Tirane za nekontrolirani upliv građevinskog kapitala i ostavljanja javnog interesa u sjeni spektakularnih “reprezentativnih” projekata. Kako prenosi niz regionalnih medija, čitava procedura vezana uz ovaj slučaj obilježena je duboko netransparentnim i nedemokratskim odlučivanjem. Albanska je vlada Narodnom kazalištu samovoljno ukinula status zaštićenog spomenika kulture, da bi potom za izgradnju novog kazališta angažirala glasoviti Bjarke Ingels Group, nazvan prema danskom arhitektonskom superstaru koji ga predvodi. Kako pokazuje analiza na portalu exit.al, ključ je u veličini ekskluzivnog zemljišta koje je zauzimalo Narodno kazalište: riječ je o parceli od oko 7500 četvornih metara, od čega bi njegova nova inačica trebala zauzimati manje od polovine. Ostatak će, navode, biti namijenjen objektima koji su u opisu projekta navedeni kao popratni, a zapravo vjerojatno čine poslovni smisao cijelog dogovora: luksuznim stambenim zgradama i shopping centru.

Ovaj po svemu tipičan slučaj za građevinske dubioze na kapitalističkoj periferiji, srodan zagrebačkim i beogradskim primjerima, dobio je svoj epilog dosljedan žanru: iskorištavajući pandemijske mjere protiv okupljanja građana, bageri su u 4:30 ujutro počeli sravnjivati staru zgradu kazališta sa zemljom. Na svega par desetaka prosvjednika koji su se počeli okupljati policija je krenula suzavcem i pendrecima, a epilog je 37 uhićenih, uključujući i zastupnicu u albanskom Parlamentu Moniku Kryemadhi. Predsjednik Meta, njezin suprug, koji je ranije zbog čitavog slučaja podnio i prigovor Ustavnom sudu, oglasio se objavom videa rušenja popraćenog komentarom u kojem albansku vladu naziva mafijom i proglašava ju odgovornom za nasilje nad umjetnicima i medijima.

Zanimljivo je da Edi Rama kao predvodnik te vlasti na međunarodnoj sceni figurira kao svojevrsna zvijezda liberalne Albanije: riječ je o umjetniku čiji radovi su izlagani u New Yorku, Berlinu, Veneciji i drugdje, dok mu je projekt bojanja fasada socijalističkih zgrada za vrijeme obnašanja dužnosti gradonačelnika Tirane donio nagradu World Mayor 2004. godine. Međutim, stvarnost njegovog mandata na čelu države bitno je drugačija i prema brojnim izvještajima uključuje rašireno srozavanje demokracije, ljudskih prava i autonomije pravosuđa, osobito od velikog potresa koji je Albaniju zadesio u studenom 2019. i omogućio mu da uvede izvanredno stanje koje mu daje bitno proširene ovlasti.

Najnoviji je slučaj njegovog samovoljnog djelovanja dobro upozorenje i za lokalni kontekst. Zagrebački je potres otvorio dosad neslućen prostor za nekontroliran upliv građevinskog kapitala nauštrb javnog interesa. Odgoda donošenja Zakona o obnovi Zagreba, uzrokovana raspuštanjem Sabora, produbila je ionako prilično duboku bojazan kada je riječ o namjerama gradonačelnika Bandića spram ekskluzivnih nekretnina i parcela u gradskom centru. Primjer iz Tirane, ukratko, još je jedno upozorenje da od katastrofa poput potresa i pandemije ne treba očekivati da će spontano opametiti politički sustav i proizvesti neke solidarnije politike – u slučaju izostanka snažnog političkog odgovora s ljevice, one će prije otvoriti vrata za još bespoštednije slavlje kapitala nad našim razrušenim gradovima i devastiranom kulturnom infrastrukturom.

Svi smo mi Albanija

Albanija, nekada najzatvorenija i vjerojatno još uvijek najsiromašnija evropska zemlja bila je svojevrsni ekscesni simptom blokovske podjele Evrope. Kao što se Balkan, imaginarna geografska tvorevina, doživljavao i još uvijek uglavnom doživljava kao egzotični Drugi Evrope, tako je Albanija Balkanu praktično služila kao Drugi Drugoga, svojevrsni izgovor ili utjeha da postoji mjesto gdje je vrijeme zastalo ranije, gdje je totalitarizam totalitarniji, a izolacija potpuna.

Danas posjet Albaniji pokazuje jednu hektičnu sliku izgrađenog okoliša koja posjetitelju s prostora Jugoistočne Evrope djeluje poznatom barem u dva smisla. S jedne strane očiti su slojevi povijesnih modernizacija, od neo-kolonijalnih preostataka talijanske racionalističke arhitekture do masovne stambene izgradnje ili stilski hibridnih inačica reprezentativne arhitekture komunističkog režima. S druge strane, na djelu je aktualna totalna deregulacija u kojem dva standardna graditeljska žarna tranzicijskog pejzaža– ružne uredske zgrade i glomazni, loše projektirani i još lošije izvedeni stambeni blokovi gaze postojeću morfologiju. Na periferiji ali i u međuprostorima središta grada buja individualna gradnja kao znak radikalnih demografskih i ekonomskih promjena koja iznenađuje vrlo preciznom izvedbom skeletne betonske konstrukcije maison domino tipa. Kolizija preostataka modernizacijskih zahvata i aktualne gradnje koja nastaje kao parazit na naslijeđenoj infrastrukturi, ako ona postoji, uobičajena je i u drugim gradovima podvrgnutim tranzicijskim procesima, no fragmentarnost strukture grada nastala brzim transformacijama u Tirani dovedena je do ekstrema.

 

Episode 2

Unutar tog nestabilnog miljea, Biennale vizualnih umjetnosti u Tirani je odista smisleni događaj s koncepcijom u kojoj se ispravno insistira na povezivanju kuratorskih zamisli i umjetničkih radova s lokalnom situacijom. Uz vrlo dobru izložbu pod naslovom The Symbolic Efficiency of the Frame postavljenu u intrigantnom ambijentu šarmantno oronulog i elegantnog bivšeg Hotela Dajti, grupa Stealth.unlimited – Ana Đokić i Marc Neelen osmislila je Episode 2 Biennala koji se sastoji od izložbe 11 rooms, instalacije City logs te niza sažetih predavanja i panel-diskusija održanih u bivšoj plesnoj dvorani hotela. U razgovorima organiziranim u suradnji s Emilianom Gandolfijem sudjelovali su arhitekti, aktivisti i drugi kulturni radnici okupljeni oko aktualne teme emancipacijske uloge arhitekture i otpora prema regresivnim politikama prostora. Odlično odabran široki, ali tematski konzistentan raspon tema te optimalni balans između internacionalnih i regionalnih protagonista učinio je seriju od šest sesija poticajnom sredinom za razmjenu iskustava i polemiku o različitim oblicima kritičkog diskursa u formiranju izgrađenog okoliša. Prezentirane su inicijative u različitim kontekstima koje koriste i sasvim različite metode ili kanale djelovanja: od građanskog aktivizma, preko diseminacije suvremene ubrane misli putem izložbi ili izdavaštva, do planerskih intervencija najvećeg mjerila. Tako su, uz ostalo, prikazane aktivističke inicijative u beogradskom predgrađu Kaluđerica, organiziranje političkog otpora protiv rekonstrukcija u centru Zagreba, protesti protiv devastacija u urbanom i prirodnom okolišu u Crnoj Gori, infrastrukturne planske aktivnosti u Albaniji, alternativni prijedlozi za razvoj pulske regije, taktike redefiniranja programskih obrazaca suburbijskih parcela u južnoj Kaliforniji ili obimni zahvati urbane obnove grada Medellin u Kolumbiji.

 

Taj vijugavi trajektorij kroz divergentne aktivističke, istraživačke ili projektantske prakse na okupu drži predodžba o gradu kao fenomenu koji neizbježno reflektira društvene antagonizme ali i sadrži latentni potencijal socijalnog boljitka koji leži i izvan konvencionalnog projektantskog polja arhitektonskog djelovanja. Štoviše, baš zbir svih tih inicijativa i praksi čini idealnu platformu za uravnotežen urbani razvoj kojoj nedostaje tek jedan, ali ključan protagonist: politička elita. Naime, iako je Edi Rama bio najavljen kao gost diskusija njegov izostanak je odaslao simbolički problematičnu političku poruku u kojoj idealizam protagonista ostaje zagledan u utopijski horizont.

Neformalno i profitersko

U perifernom i nestabilnom kontekstu Jugoistočne Evrope modernizacijski zahvati su značili kreiranje jedne sasvim nove urbane i društvene stvarnosti koja je u punoj formi bila često ispred realnih ekonomskih kapaciteta ali i limitirane socio-političke imaginacije i kompetencije vladajućih poredaka. Sljedovi modernizacija redom bivaju abortirani, trajno nedovršeni ili napušteni pa projektirani, a “oficijelni” pejzaž socijalističkog urbanog razvoja nije bio u stanju zadovoljiti sve zadatke i očekivanja koji su se pred njega postavljali. Sistemski inducira i u osnovi tehnicistička urbanizacija koja je izazvala paralelne procese rasta takozvane divlje gradnje. Upravo je ona nadopuna nepotpune modernizacije i predstavlja specifični oblik nastojanja stanovništva da se izbore za pravo na život u, odnosno, pored grada.

 

Tirana + Edi Rama = Tirama. Tim spojem je nastalo novo, nazovimo kuloarsko ime, glavnog grada Albanije. Nama gotovo susjedna zemlja, barem gledano iz perspektive ex-jugoslavenskih granica, zahvaljujući gradonačelniku glavnog grada, likovnom umjetniku Ediju Rami postala je case–study u međunarodnim krugovima. Njegov čin bojanja fasada i preoblikovanja urbanog krajolika intenzivnim bojama svjetski je fenomen i primjer velikog učinka minimalnim sredstvima.

Prezentacija transformacije urbanog krajolika tog grada šarmantan je, u pop duhu, zaključak filozofskim i teorijskim diskursom nabijene konferencije. Dramaturški mudro smišljeno podizanje noge s gasa i pogled u svjetlije primjere nakon strelovitih problematskih diskusija u vrijeme opće krize i globalnih društvenih mijena.

KP: Za pretpostaviti je da su vam već dozlogrdila pitanja o bojenju fasada, no upravo je to ono čim je taj grad stekao svjetsku slavu. Možete li objasniti korijene te ideje? Otkud ona potječe?

ER: Bojanje zgrada nije bio umjetnički već politički čin. Izgnati očaj, tugu iz sivog i sumornog grada. Očekivanja su bila pregolema, a budžet nula zarez nešto. Grad nije bio samo siv, bio je potpuno uništen, a javni prostor je bio prostor otimanja na kojem je svatko mogao što je htio. Bio je to grad bez ijednog kvadratnog metra zelene površine, s parkovima u kojima su nikle bespravne zgrade, javna je rasvjeta tada brojala samo 78 valjanih uličnih svjetiljki. U prvih sto dana iznijeli smo 9 000 tona smeća koje je u oblicima brda stajalo uokolo.

Očekivanja su bila velika pa smo započeli s čišćenjem i bojenjem fasada, a kasnije smo srušili tisuće bespravnih objekata, vratili gradu neke javne prostore i zelenilo, posadili smo tisuće stabala. Ofarbali smo prvu zgradu nezamislivo intenzivnom narančastom bojom. Ljudi su gledali zgradu i vrištali. To je postala tema u medijima i u javnosti, i tada se po prvi puta govorilo o nečem drugom, a da to nisu mogućnosti bijega iz zemlje, ugovoreni brakovi radi papira i slično.

Ljudi su različito reagirali, neki su bili suglasni, neki su se protivili, no postepeno su i oni koji su bili protiv postali zagovornici toga.

KP: Što su godine rigidnog komunizma, a zatim i godine anarhije koje su uslijedile nakon toga učinile za mentalnu sliku društva?

ER: Komunizam je uništio mnoge aspekte društva, a možda je najviše štete napravio kada je uništio sadržaj nekih ključnih pojmova kao što su kolektivna odgovornost, pripadnost gradu ili državi, solidarnost – komunisti su te riječi nesmiljeno upotrebljavali i sasvim im oduzeli značenje, a one su temeljni pojmovi funkcionalne zajednice i bez njih doista ništa ne možete postići.

Komunizam je također uništio odnos ljudi s prostorom u kojem žive, čak i s prirodom, jer se to u komunizmu doživljavalo kao neprijateljevo bogatstvo, a ne kao dio zajedničke svojine. Pa su godine anarhije koje su uslijedile, predstavljale godine osvete. U nedostatku pojmova kojima bi se izrazio, bilo je teško iskomunicirati potrebu da se tako nešto ne treba činiti. Iznova izgraditi zdraviji oblik prethodno proigranog zajedništva bio je najveći izazov postkomunizma.

KP: Kultura i kulturne institucije u Albaniji bile su na rubu iščezavanja krajem prošlog stoljeća. U kakvom ste ih stanju zatekli kad ste stupili na mjesto ministra?

ER: Bilo je to vrijeme kada su prilike u zemlji bile složene sa svih društvenih aspekata, i ekonomskog, i socijalnog i političkog. Bilo je to vrijeme u kojem ima malo mjesta za kulturu kao organiziranu strukturu, i njoj potrebnu infrastrukturu. Mnoge je stvari trebalo tek uspostaviti. I pokušao sam to s vrlo malo sredstava, s gotovo nikakvom financijskom podrškom, budžetom koji gotovo nije postojao, ali s puno strasti i nekim efektnim idejama. Kulturne institucije su i dalje u dosta lošem stanju. Boljem no prije, no i dalje je sve to slabo. Ustanovili smo godišnju izložbu vizualnih umjetnosti, Bienale suvremene umjetnosti, Međunarodni operni festival, Festivale kratkog i dokumentarnog filma, i preuredili odnos prema baštini, vlastitom povijesnom naslijeđu i povijesnim prostorima. Bio je to kratak period. Na poziciji ministra kulture bio sam samo godinu i pol prije nego sam postao gradonačelnikom Tirane, no mislim da smo pokrenuli neke krucijalne reforme u kulturi.

KP: Kakva je nezavisna kulturna scena u Albaniji danas?

ER: Nezavisna kultura je također slaba i slabo razvijena. Tu nastaje nekoliko kvalitetnih radova i gomila smeća. No to što vrijedi ujedno su i međunarodno priznati autori. Suradnja između institucija i nezavisne kulturne proizvodnje postoji, no niti jedni niti drugi nisu dovoljno kvalitetni niti snažni.

KP: Ovdje se trenutno intenzivno radi na osvještavanju građanske participacije, civilnog društva i važnosti njezinog djelovanja. Ti impulsi primarno stižu od strane nezavisnih organizacija. Kakvo je stanje po tim pitanjima u Albaniji?

ER: Naravno da je potrebno poticati građansko uključivanje, na tome treba konstantno raditi, no nemojte misliti da je u Zapadnoj Europi bolje. Ovo što se kod vas događa izrazito je snažno i intenzivno, rezonantno, i nemojte misliti da je išta manje snažno od onoga što se događa u Rimu, dapače moglo bi se reći da je puno dinamičnije i intenzivnije. U Albaniji su takve inicijative tek u začecima.

KP: Još je jedan fenomen specifičan za Albaniju – to su brojni betonski bunkeri, njih oko 600 000 sagrađenih u vrijeme Envera Hoxhe. Što je danas s njima? U kolikoj mjeri su opstali? Postoji li možda nekakav plan prenamijene tih prostora?

ER: Da, njih je zaista bilo mnoštvo i oni danas nestaju jer ih ljudi na čijoj zemlji se nalaze uklanjaju, tako da ih je već danas bitno manje, no ne postoje nikakvi planovi za njih, oni će naprosto nestati.

KP: I za kraj, da se vratimo samo na trenutak vašeg izbora – likovni umjetnik koji ulazi u svijet politike. Otkuda stiže poriv za takav prevrat? Odluku?

ER: Da, ja jesam likovni umjetnik, no u nekom trenutku sam osjetio da bih možda mogao biti korisniji ako djelujem politički nego maljajući boje po platnu. Prihvatio sam mjesto ministra kulture i bio dijelom vlade koja je uz sav bijes različitih piramida moći gledala unaprijed s teškim zadatkom da nakon sloma 1997. uspostavi novi početak i neki vid normalnosti. Bilo je to vrijeme apsolutnog očaja, užasa koji je nastao pri suočavanju s onim što smo zatekli. Ja sam samo slijedio svoj instinkt.

Pročitajte razgovore s Borisom Budenom i Brianom Holmesom.