edgar buršić – Kulturpunkt

Upornošću do mreže: studija slučaja mreže Clubture

Matko Vlahović — Mon, 11 Dec 2023 17:34:51 +0000

Udruga Drugo more organizira javni razgovor Upornošću do mreže: studija slučaja mreže Clubture koji će se održati u Galeriji Filodrammatica u utorak, 12. prosinca, s početkom u 19 sati. U razgovoru, koji će voditi sociolog Davor Mišković iz Drugog mora, sudjelovat će povjesničarka umjetnosti Sanja Sekelj, zaposlena na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, i sociolog Edgar Buršić, zaposlen na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli.

“Nalazi istraživanja sugeriraju da je mreža Clubture imala značajnu ulogu u oblikovanju razvoja nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj, i to stvaranjem povezane i podržavajuće zajednice za nezavisne kulturne organizacije, te legitimiziranjem i institucionaliziranjem nezavisne kulturne scene. Iz analize se također može zaključiti kako je mreža nametnula određeni pritisak organizacijama da se prilagode normama i vrijednostima mreže, što je možda dovelo do određenog stupnja homogenosti unutar nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj”, stoji u najavi Drugog mora.

Istraživanje o funkcioniranju i utjecaju mreža provedeno je u okviru projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti.

Osvajanje prostora rada u kulturi i obrazovanju

Matija Mrakovčić — Thu, 02 Jun 2016 13:11:36 +0000

Piše: Matija Mrakovčić

Studija “Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti” autora Valerije Barade, Edgara Buršića i Jake Primorac donosi sveobuhvatnu analizu svakodnevnih praksi i uvjeta stvaranja, koja daje važne uvide u sustav civilnog sektora u suvremenoj kulturi i umjetnosti. Podaci su prikupljeni kroz kvantitativno i kvalitativno istraživanje, a obrađeni su zahvaćajući sektorsku, organizacijsku i individualnu razinu. Vrlo važan aspekt publikacije odnosi se na uvjete rada u kulturnom i kreativnom sektoru na međunarodnoj razini gdje se pokazuje da je svijet rada također nesiguran i nestabilan, a na razmatranje su ponuđene i preporuke koje mogu poslužiti daljnjim unapređenjima institucionalnog i zakonodavnog okvira za podršku razvoju umjetnosti, kulture i civilnog društva.

Istraživanjem je zaključeno da su organizacije i zaposlenici u ovom sektoru osjetljivi na ekonomski i socijalni kontekst u kojemu djeluju, iako se često materijalno i sadržajno uspijevaju donekle održavati unatoč ograničenjima zbog okolišnih zadatosti. Postojanje institucionalnih i projektnih mogućnosti financiranja iz javnih izvora omogućava njihovo djelovanje, premda ih istovremeno trajno zadržava unutar domene atipičnih oblika zaposlenosti. Iako strukturno ograničeni, samoizrabljivani i umorni, radnici u OCD-ima su zadovoljni poslom i mogućnošću djelovanja u ovom području suvremene kulture i umjetnosti.

Nitko od zaposlenika nije procijenio svoj životni standard znatno iznadprosječnim. S financijskom i produkcijskom nesigurnošću su se naučili nositi, premda je ona izvor nelagode i latentno prisutne trajne zabrinutosti. Iako nije eksplicitno izrečeno, fleksibilnost i fluktuacija se uzimaju kao sastavni dio poziva koji obavljaju. Inherentno prekarni rad u ovom sektoru ima lojalne i predane radnike koji ponekad nemaju optimistične vizije za budućnost sektora, ali bi u slučaju promjene posla, preko trećine njih ipak i dalje ostalo u sektoru civilnog društva.

Međutim, nameće se zaključak da rad u ovom sektoru donosi osobne troškove, ali i veliko zadovoljstvo pripadnošću i mogućnošću rada u njemu. Rad u ovom sektoru je nesiguran na svim razinama i podržava oblike samoizrabljivanja bilo da su posredovani okolišnim uvjetima, bilo da zaposlenici pristaju na njih reproducirajući ih vlastitim svakodnevnim praksama. Stalna uključenost u radni proces, osjećaj pripadnosti zajednici i organizaciji, neprekidna produkcija i prijavljivanje na projekte iziskuju prekovremeni rad. Iako se rutina s vremenom pojavljuje na produkcijskoj razini razvitkom znanja, sposobnosti i vještina, dominantna je u administrativnom dijelu vođenja projekata i organizacija. Zaposlenici rade više od osam sati dnevno, rade noću, vikendom, kao i tijekom godišnjeg odmora koji ponekad uzimaju samo formalno. Treba istaknuti da izvanredni oblici rada uglavnom nisu plaćeni.

Uz sve navedene elemente nužno je dodatno naglasiti kako visoka motivacija za rad u ovom sektoru nije utemeljena u stjecanju novca i potrebi za društvenim prepoznavanjem i priznanjem. Zaposlenike u OCD-ima pokreću vlastiti ideali i mogućnost društvene promjene i osobnog razvoja. Stoga se stalna uključenost u nekoj mjeri ne osjeća kao nužna i nametnuta, zaposlenicima ne ograničava osobni život, upravo zato jer je taj aspekt neraskidivo isprepleten profesionalnim. U tome se krije i dio objašnjenja zašto je ulazak u sektor novim, mlađim članovima otežan, a sektor donekle zatvoren.

Osvajanje prostora rada temeljna je i neodvojiva osobina djelovanja u civilnom sektoru na području suvremene kulture i umjetnosti. Organizacije civilnog društva, kao i njihovi osnivači i zaposlenici materijalno su i simbolički u trajnom procesu stvaranja i samodefiniranja prostora vlastite životne i profesionalne aktivnosti. Kako je ovim istraživanjem pokazano, ograničeni institucionalni i osobni resursi čine to osvajanje zahtjevnim, ali i vrijednim neprekidnoga zalaganja. Studiju su recenzirale izv. prof. dr. sc. Jasminka Lažnjak i doc. dr. sc. Marija Brajdić Vuković.

Publikacija “Krojeno po mjeri? Prakse i tendencije kulturnog obrazovanja u Hrvatskoj” autorice Ane Žuvele bavi se obrazovanjem u kulturnom sektoru u Republici Hrvatskoj s fokusom na obrazovne programe koje provode ili u koje ulažu organizacije u kulturi u javnom i civilnom sektoru, a kojima se razvijaju i/ili dodatno nadograđuju kreativne vještine trenutačne i buduće publike ili profesionalni kapaciteti umjetnika i kulturnih profesionalaca, zaposlenih u svim djelatnostima organizacije. Problematika obrazovanja i kulture zahvaćena je široko, od razumijevanja uloge i značaja kulture u suvremenom društvu, kao i kulturnog i umjetničkog obrazovanja, do analize politika i primjera dobre prakse u Europi te uvida u hrvatski sustav kulturne i obrazovne politike, ispitujući pritom prednosti, ali i slabosti razvojne kulturne politike u primjeni na obrazovanje i zagovarajući važnost umjetničkog i kulturnog obrazovanja za održivi razvoj kulturnog sektora.

Obrazovanje i kultura toliko su fundamentalno isprepleteni da bi se kulturna politika i obrazovna politika trebale, u određenim dijelovima, tumačiti kao sinonimi, piše Ana Žuvela. U Hrvatskoj, kultura i obrazovanje dva su zanemarena područja nacionalnog javnog interesa što se dokazuje razinom proračunskih izdvajanja za kulturu i obrazovanje. Oba sektora su stiješnjena između neodlučnog državnog aparata o kojem su ovisni te tržišta koje nudi neizvjesne ishode po kvalitetu, dostupnost i opstojnost oba sektora.

Ipak, zadnje desetljeće u hrvatskom kulturnom sektoru obilježeno je pokušajima uspostave obrazovanja za razvoj kulturnog sektora, posebno u području upravljanja u kulturi namijenjenog ustanovama u kulturi te uspostavi suradnje s međunarodnim partnerima te putem intersektorskih suradnji. Rezultati istraživanja također su pokazali da organizacije civilnog društva (udruge i umjetničke organizacije) provode širok raspon obrazovnih programa. Zanimljiva je činjenica da udruge u kulturi i umjetničke organizacije, koje imaju znakovito manji broj zaposlenika od javnih ustanova, organiziraju toliko više obrazovnih programa za svoje zaposlenike i vanjske suradnike.

Prijedlozi za buduće korake u pozicioniranju kulturnog obrazovanja koji se mogu podvući iz ove studije svakako polaze od preporuke za žurnim uključivanjem kulturnog obrazovanja u propozicije kulturne politike. Plansko uključenje kulturnog obrazovanja – u svim formalnim, neformalnim i informalnim oblicima – u propozicije kulturne politike pomoglo bi i u kvantitativnom praćenju dostupnih programa i projekata kulturnog obrazovanja. Sadašnje stanje raspršenosti programa kulturnog obrazovanja otežava informiranost o mogućnostima izbora za kulturne radnike, umjetnike i ostale aktere uključene u polje kulture.

Zaklada Kultura nova je 2014. godine pokrenula Program istraživanja u okviru Razvojnih programa i projekata Zaklade kako bi se prikupile informacije na temelju kojih će biti moguće učiti, donositi odluke i generirati podlogu za daljnje djelovanje, nova promišljanja i tumačenja postojećih uloga i značenja kultura te na taj način doprinositi održivom kulturnom razvoju. Zaklada je tada započela istraživanja o uvjetima rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti te o obrazovanju u kulturnom sektoru, koja je provela u suradnji s vanjskim stručnjacima. Urednica publikacija je Dea Vidović, a izvršna urednica Tamara Zamelli, dok dizajn potpisuju Dario Dević i Hrvoje Živčić. Studije su ustupljene pod Creative Commons licencom Imenovanje – Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Croatia te ih je moguće preuzeti sa službene stranice Zaklade u elektroničkom formatu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Bijeg od stvarnosti

admin — Sun, 06 Nov 2011 12:39:18 +0000

KP: Možeš li se osvrnuti na alternativnu glazbenu scenu u Puli koja prethodi festivalu Monteparadiso?

I.Š.: Pula već krajem 1980-ih ima izuzetno bogatu alternativnu glazbenu scenu, pa se može reći da ona aktivno živi već desetljećima. Na stadionu današnjeg prvoligaša Istre 1990. se održao veliki Arena festival na kojem su svirali Einstürzende Neubauten, Disciplina kičme i slični bendovi. Dražen Majić je u to vrijeme bio glavni promotor te je često organizirao koncerte. Prije raspada Jugoslavije imali smo Paradise city, osmodnevni festival svih jugoslavenskih alternativnih bendova. Majić se pojavljivao i nakon što je počeo rat sa svojim Melody festivalom i Histeria festivalom. Mislim da je scena mnogih pulskih subkulturnih pokreta povezana sa samoinicijativnim organiziranjem koncerata po mjesnim zajednicama u 1980-ima. U tom smislu su lokalne mjesne zajednice odigrale ključnu ulogu, posebno ona iznad Arene. Upravo je ta mjesna zajednica 1980-ih dobila nagradu Saveza socijalističke omladine zbog velikog broja organiziranih koncerata za mlade. Zbog takve prakse smo početkom 1990-ih, sa svojih 15, 16 godina imali ideju o samostalnom organiziranju svirki. Sjećam se da je prvi koncert na koji sam otišao bio u Mjesnoj zajednici Valdebek kada su svirali Trijo Porcodijo i Frontalni udar.

KP: Što je potaknulo zauzimanje tvrđave Casoni Vecchi? Kako je to izgledalo na samom početku? Jeste li planirali raditi festival ili ste imali ideju o nekom drugom sadržaju?

I.Š.: Scena je u ranije opisanom obliku prestala funkcionirati kada je počeo rat. Sve je stalo, u medijima su se vrtile samo mračne vijesti, situacija u Puli je bila nerazjašnjena, a mi smo imali šesnaestak godina i osjetili smo potrebu za bijegom od stvarnosti. Tako smo 1992. došli na ideju da organiziramo samostalni koncert na tvrđavi Casoni Vecchi. Bili smo poput Družbe Pere Kvržice. Znači: “Di ćemo se skupljati? Gle gore – tvrđava!”. Prve godine smo sve morali očistiti i dovesti u red. Više od pola tvrđave bilo je zaraslo u grmlje, bilo je puno prašine, materijala i navezenog smeća. U roku od dvije godine očistili smo prostor, za svaki Paradiso po jedan dio. Nismo imali nikakve financijske mogućnosti pa smo posudili svu opremu, obične i najjeftinije kante od zvučnika. Što se tiče scenografije, uokolo smo postavili žarulje, a moj brat nam je nabavio dimne bombe koje smo bacali na pozornicu. Plakat smo također vlastoručno napravili, onako pankerski, kao fotokopirani kolaž. Malo po malo, kako smo se angažirali oko tvrđave, tako se formirala i ekipa te smo na kraju tamo provodili svaki vikend.

KP: Možeš li mapirati prostore alternativne kulturne scene u Puli početkom 1990-ih?

I.Š.: Što se tiče drugih mjesta za izlazak u gradu je postojalo nekoliko legendarnih disko klubova. U Hotelu Pula se puštala više-manje samo alternativna glazba, od darka, preko starog rocka do noisea, panka, metala, sve je bilo pomalo zastupljeno. Brada iz Art&Music festivala tamo je radio kao DJ i njemu se uvijek moglo odnijeti ploču koju bi on tijekom večeri pustio. Kao klinci smo izlazili van s punim torbama ploča i znali smo po cijelu noć čekati te dvije minute kada bi nam Brada pustio naručenu “stvar” na koju smo tada skakali i plesali. Kada bi pjesma odsvirala, uzimali smo naše ploče, spremali ih i nosili kući. Uljanik je tada bio ultrašminkersko mjesto, baš pravi disko. Klub Talijana Circolo imao je svoju scenu na kojoj su nekada znali biti koncerti, ali većinu stvari smo sami nekako organizirali. Na tvrđavi smo radili koncerte samo za festival. Zimi nismo radili ništa organizirano, ali bi se okupljali oko tvrđave prije nego bi išli van. Običaj je bio da s pićem i cigaretama dođeš na tvrđavu oko 7 ili 8 sati, sjedneš, pričaš, eventualno i zapjevaš kada se spusti mrak. Klasična parkić spika, samo smo imali svoj dvorac. Nakon takvog druženja odlazili bismo u Hotel Pulu ili na neko drugo mjesto gdje se održavao koncert ili slušaonica. Sredinom 1990-ih niti jedan disko više nije radio, tako da smo se okupljali na tvrđavi. U međuvremenu se dogodilo jedno kratko razdoblje kada je Uljanik preuzeo pokojni Bato koji je podržavao rokersku scenu. Svaki četvrtak su svirali bendovi iz cijele Evrope, ali i iz svijeta. U Uljaniku su tada gostovali poznati pankerski bendovi kao MDC, Peter and The Test Tube Babies, The Anti-Nowhere League i mnogi drugi, tako da smo tamo bili često.

KP: S obzirom da ste na Monteparadiso festivalu okupljali isključuvo nekomercijalne i demo bendove možeš li se prisjetiti nekih od njih s pulske scene, ali i šire iz cijele Hrvatske?

I.Š.: Sjećam se da su početkom 1990-ih u Puli svirali Frontalni udar, Kriza, Trijo Porcodijo, te mnogi drugi, ali oni se mogu smatrati nekom osi, jer su u to vrijeme bendovi bili vrlo fluidni. Brzo su nastajali, članovi su se mijenjali, jedna osoba je svirala u tri benda, a i kada bi se jedan bend raspao – nastalo bi nekoliko novih, tako da smo, na kraju, bili isprepleteni. Na samom početku rata bilo je najteže, jer smo te 1991. ostali začahureni. Za vrijeme prekida vatre 1993. slučajno smo čuli da tamo negdje u Šibeniku postoji bend Nula, otkrili smo da u Ljubljani svira bend Proleterijat, povezali smo se s Delirium Tremens iz Kutine, a u Zagrebu smo došli u kontakt s Vukovićem iz Bijesa zdravog razuma. To se dogodilo posve slučajno. U jednom trenutku je netko donio knjigu Punk u Jugoslaviji koja je izašla 1990. i gdje smo saznali za Apatride iz Požege i velik broj ostalih bendova, a k’o za čudo te se godine pojavio i neki Henny, izdavač iz Istočne Njemačke s kojim smo također stupili u kontakt. Scena u Pazinu se digla, Vedran Močibob je radio fanzin Make a Change, svi smo se dopisivali i umrežavali. Sada vidim da je upravo taj dvodnevni koncert koji smo organizirali 1993. bio i najvažniji, jer smo se napokon upoznali i uživo družili. Došli su Vedran Meniga i Marko Vuković koji su osnovali Humanita nova, platformu za izdavanje kazeta i fanzina, a i svirali su svi bendovi koje sam ranije spomenuo. Naravno, sve smo samoinicijativno organizirali: dobili smo dozvolu od gradskih vlasti, iznajmili smo razglas na dva dana te je snimljen i audio i video materijal – cijeli festival je ostao zabilježen.

KP: Rekao si da niste imali nikakve financijske mogućnosti. Da li ste na prvom Monteparadiso festivalu naplaćivali ulaz?

I.Š.: Da, ali simbolično. Uvijek smo se trudili, pa i danas, da cijena ulaznice za Paradiso ne bude više od 5 maraka. Dugo vremena je cijena ulaznice bila popularnih 20 kuna, pivo je uvijek moralo biti jeftino, a gosti su mogli ući sa svojim pićem. Redarsku službu smo također sami formirali, čak smo morali organizirati “hodajuće patrole”, jer se tvrđava nalazi među zgradama i morali smo paziti da pankeri ne odlaze “u štetu”. Dolazili su svakakvi ljudi, bilo je tu skvotera iz Italije koji bi često napravili neki šou. Jednom prilikom su susjedu poplavili podrumski apartman. Što se tiče susjeda, neki su nas prihvatili negativno, a neki su na nas gledali opuštenije i sa simpatijama.

KP: Na koje ste se način oglašavali? Kako ste komunicirali s internacionalnom javnošću?

I.Š.: Glas Istre nas je pratio na lokalnoj razini. Tada još nije bilo interneta pa smo poštom slali flajere i plakate, nadajući se da će ih netko negdje distribuirati. Talijani su geografski blizu i aktivno smo pratili njihovu izrazito politički angažiranu muzičku scenu. Kontaktirali bi bendove iz inozemstva, jer nam je uvijek bio cilj povezati nekoliko regija i scena. Uvijek smo gledali da pozovemo bend iz Slovenije, Italije, Njemačke i Austrije. Kada su se otvorile granice prema istočnim susjedima, na Monteparadisu su počeli svirati bendovi iz Srbije, Bosne i Hercegovine te Makedonije. Sjećam se da smo Brigade OD iz Skopja pozvali na jedan festival.

KP: Koliko je u to vrijeme bila važna fanzinska scena i na koje načine ste surađivali s drugim sličnim akterima na kulturnoj sceni širom zemlje?

I.Š.: Fanzinska kultura je za nas bila izuzetno važna kao izvor informacija i kao mjesto susreta i suradnje. Dario Adamić iz Splita je početkom 1990-ih studirao u Italiji i radio je Zips and Chains, tada možda najprepoznatljiviji fanzin iz naših krajeva. Zips and Chains je bio svjetski poznat, a sjećam se da je u jednom od brojeva napravio prikaz jugoslavenske fanzinske scene prije 1990-ih. Inače, fanzinska scena postojala je kroz cijele 1990-e, ali i u 1980-ima, znači i prije nas. Obično je nešto angažiraniji pojedinac radio fanzin, fotokopirao ga, slao drugima, tražio i dobivao intervjue. Važan aspekt su bile i kompilacijske kazete koje su također služile kao izvor informacija. Sjećam se mnogih kazeta koje i danas volim poslušati. Ovdje u Puli kultni status je imala kompilacija Paris-Texas-Teheran. Na takvim samoizdanim kompilacijama su obično snimljene po dvije do tri pjesme od nekoliko bendova, dizajn omota je bio ručno rađen, fotokopirani kolaž, vrlo slatko i lijepo dotjerano. U modernoj glazbi takvih kompilacija nema, ali u panku je to bitan dio “folklora”.

I mi sami smo počeli raditi fanzin. Mladen Rabota i Edgar Buršić – Rošo su radili fanzin Monteparadiso koji je imao dva broja. Surađivali smo s požeškim War Head, čakovečkom Živjela komercijala, a ubrzo se pojavio i Marko Strpić s franzinom In Medias Res, sa Zagrebačkim anarhističkim pokretom koji je tada izdavao i fanzin Comunitas. Čitava produkcija sa scene se u to vrijeme slobodno dijelila, stvari su išle iz ruke u ruku. Anarhizam nam je tada super zvučao, što je razumljivo, jer smo smatrali da normalan čovjek ne može prihvatiti da država ili vlada ima autoritet nad pojedincem. Brijali smo po toj i sličnoj literaturi, svemu što ima veze sa Španjolskim građanskim ratom ili anarhističkim pokretom.

KP: Gdje ste nabavljali anarhističku literaturu?

I.Š.: U 1970-im i 1980-im je u Jugoslaviji izdano nekoliko knjižica o anarhizmu. Sjećam se da je u Gradskoj knjižnici postojala Povijest anarhizma u kojoj je autor pokušao uklopiti anarhizam u radničko samoupravljanje u Jugoslaviji, režimski obojano, ali eto… S druge strane, u Zagrebu su počele izlaziti knjige u izdanju Zagrebačkog anarhističkog pokreta i fanzin Comunitas. Kompilacija Preko zidova nacionalizma i rata te izdanja Crnog mačka dolazila su iz Srbije pa bi ih distribuirali na festivalu. Onda su nastale i prve rasprave, naravno oko jezika. Znam da su se aktivisti iz Srbije naljutili zato što je ekipa iz Zagreba prevodila tekstove na ijekavicu. Bilo je tu komičnih situacija, radikalizma; odjednom su svi postali vegetarijanci, nitko nije htio piti Coca-Colu itd. Sve se to kasnije raslojilo, ali je važno reći da u vrijeme ranih 1990-ih, hrvatska scena nije imala ništa drugo, nego angažiranu antiratnu scenu, mislim da do kraja 1990-ih nije postojao niti jedan nazi bend. Čak je i skinheada bilo malo, ne sjećam se da je bilo ikakvih priča o tome. Tek se nakon onog nesretnog filma Romper Stomper u Zagrebu pojavilo na desetke skinheada koji su prije bili pankeri. Ponekad su ti skinheadi iz Zagreba dolazili u Pulu, znali su napraviti neko sranje, no na početku to nije bila ništa previše ozbiljno. Poslije je, od druge polovice 1990-ih, krenula agresivna naci spika.

KP: Kako je izgledao ulazak Monteparadisa u vojarnu Karlo Rojc i koliko je bio različit od zauzimanja tvrđave za potrebe festivala? Kako je na vaš kolektiv utjecala promjena prostora djelovanja?

I.Š.: Zauzimanje tvrđave se nije odvijalo po zapadnom principu provaljivanja i političkog organiziranja unutar prostora. Jednostavno, u Puli je postojalo više napuštenih vojnih objekata za koje nikog nije bilo briga. Paradiso je bio prvi prostor gdje je lokalna ekipa pokušala nešto napraviti, a kasnije se taj model proširio. Nakon tvrđave Casoni Vecchi zauzeto je još nekoliko lokacija na području grada Pule. Na primjer, u vojnim prostorima prema Šikićima bajkeri su organizirali svoj festival, a na tvrđavi Punta Kristo se i danas održava program udruge Seasplash koja organizira reggae festival. Ta tvrđava je također samoinicijativno zauzeta, ekipa se složila i počela raditi festival, ulagati svoj trud i vrijeme i još se nije pojavio nitko iz Grada tko bi im to imao hrabrosti uzeti ili naplatiti. Ipak se smatra da pojedinci koji nešto rade imaju pravo koristiti te objekte.

Priča o Rojcu kreće 1999. godine. Branko Sušac iz Kazališta Dr. INAT je 1998. uspio probiti barijeru i dobiti prostor u vojarni Karlo Rojc nakon što su iz njega izašle izbjeglice. Njihova prostorija za vježbanje se nalazila na 3. katu, a FakOfBolan i Dark Busters su prvi bendovi koji su tamo svirali. To je trajalo sve dok te iste godine jedan od gradskih poglavara nije pulskim NVO-ima ponudio mogućnost djelovanja u prostorijama vojarne. U tom trenutku sve je krenulo i Rojc je postao matica. Odjednom se stvorilo nebrojeno različitih udruga, svih mogućih profila. Od udruga manjina, sportskih udruga, udruga svih mogućih glazbenih usmjerenja do Zelene Istre, eko-udruge koja mi se čini nekako najaktivnija.

Budući da je s vremenom i naš festival sve više i više rastao, krajem 1990-ih smo prešli u formu NVO-a. Potom smo svoje dosadašnje djelovanje oko festivala formalizirali u udrugu u koju smo uklopili angažiranost i nove medije. Sve se odvijalo postupno, napravili smo projekt, skupili ljude, organizirali Skupštinu i od Grada zatražili da kao udruga građana dobijemo neki od prostora na korištenje, te smo u proljeće 1999. dobili 100 metara kvadratnih u prizemlju Rojca. S vremenom smo ih uredili i napravili dvije velike prostorije – jednu za potrebe bendova i drugu u koju smo postavili televizor, stolice i šank. Postupno smo krenuli s druženjima, gledali bi filmove, igrali stolni nogomet, pikado itd. U početku se nisu održavali koncerti, ali bi tamo započinjalo svako druženje. Budući da su nam sve aktivnosti bile vezane uz muziku i trebalo nam je trajno mjesto za koncerte, u podrumu Rojca smo skvotirali veći prostor. Tamo smo napravili klub i dvoranu za svirke. Taj korak je bio izuzetno važan, s obzirom da više nismo ovisili o nikom drugom. Svoje djelovanje smo u toj fazi financirali novcem kojeg bi sakupili od ljetnih koncerata, tako da smo njime kupili vlastitu opremu. Možda je Močvara bila prva, ali mi smo svakako bili među prvima koji su sami organizirali svoj klub sa svojim prostorom, opremom, organizacijom i redarskom službom. To je bilo najljepše razdoblje.

Unutar udruge smo se organizirali u manje grupe, ekipa bi se profilirala zavisno o potrebi. Netko je bio zadužen za formalnu organizaciju, netko je pisao članke, netko dopise, organizirao koncerte itd. Na početku sam bio u ekipi koja je osnovala redarsku službu, potom sam dugo vremena bio u kuhinji, a zadnje tri do četiri godine sam snimao Monteparadiso festival. Uglavnom smo se svi međusobno slušali. Među nama je bilo onih koji bi svojim radom zaslužili povjerenje ostalih. Na primjer, Mladen Rabota je bio sjajan za povući spiku, organizirati ekipu i napraviti konkretne stvari. Rošo je bio odličan za projekte i u organizaciji novih medija, pa je na kraju napravio Hacklab.

KP: Kakve sadržaje je Monteparadiso nudio u Rojcu i koja je bila njegova publika?

I.Š.: Nakon osnivanja kluba i uređenja prostora, priča se počela širiti na nove medije i internet. Rošo je 2004. organizirao Trans Hack Meeting, nakon toga u Rojc je došla grupa nizozemskih skvotera koji su nam spojili wireless antene. Plan je bio da se zadržimo na tom programu i da aktivizam prebacimo na internet. Počeli smo organizirati predavanja, dolazili su zanimljivi ljudi, puštali smo filmove i održavali filmske tečajeve. Smatrali smo da je važno prikazivati dokumentarne ili na neki način intrigantne filmove koji bi mogli potaknuti na razmišljanje. Hacklab je u ideji trebao biti otvoreni prostor u kojem je moguće koristiti internet i trebao je potaknuti aktivizam. Svakodnevni korisnici su uglavnom bili korisnici Rojca, članovi udruga i djeca iz okolice koja nisu imala internet niti drugo mjesto na kojem bi provodili vrijeme ili igrali igrice. Zanimljivo je da su često dolazili Romi koji su preko interneta tražili bolivudske zvijezde. Mi iz udruge bi volontirali i po jedan dan vodili Hacklab. Nama je to opet bilo zanimljivo jer smo skidali tisuće i tisuće albuma, istraživali u svim smjerovima, od glazbe do filmova. Jedno vrijeme je bio aktivan infoshop Mica maca, specijaliziran za anarhističku literaturu i aktivizam no kasnije su se odvojili od Paradisa. Tako je bilo na početku, a kasnije je sve pomalo zamrlo…

Antifa festival je krenuo nakon onog nesretnog napada skinheada na naše članove. Kako smo bili prvi koji su prakticirali samoorganizaciju, skinheadi su to vjerojatno pokupili od nas. Prvi organizirani nazi-punk koncert održan je upravo u Puli, na tajnoj lokaciji i o njemu se nije mnogo znalo. Povezali su se sa stranim udrugama tipa Blood and Honor i radili velike probleme dok i njihova oštrica nije otupjela. Pratili bi nas po gradu i tukli, ponekad bi čekali do tri ili četiri ujutro kada bi se ekipa razilazila i onda bi u Rojcu napali nekog. Njihovi napadi su bili totalna glupost, napili bi se i išli testirati svoje herojstvo. Jedan od njih je nosio nož s kojim je ranio jednog dečka s kojim su se potukli. Nakon što se taj napad dogodio, protestirali smo ispred gradskih vlasti, a čak smo išli i na sastanke kod državnog tužitelja i policije, vršili pritisak preko novina. Kao odgovor na taj događaj organiziran je prosvjedni marš na kojem se skupilo preko 1500 ljudi. Zanimljivo je bilo da je jedan od optuženika bio sin visokog dužnosnika policije i on se izvukao s uvjetnom kaznom. Onaj drugi, nekakav šljaker iz Uljanika koji je ovdje bio na privremenom radu, anonimus iz Osijeka koji je zaglavio u Uljaniku i počeo se družiti sa skinheadima, on je dobio četiri godine. Hrvatska policija je uvijek negirala postojanje skinhead skupina, i to je mogla sve do trenutka dok ovaj nije došao na sud i izjavio da je ponosni pripadnik nazi skinheadsa. Na kraju je ipak dobro ispalo, imali smo, moram priznati, korektnu suradnju s policijom. Od tada svake godine radimo Antifa festival u znak sjećanja na spomenuti događaj. Budući da se uvijek održava u studenom, znamo se šaliti da nam je dobro došao jedan zimski festival.

Grad uvijek gleda kako bi Rojc raskomadao na sitne dijelove i iskoristio ga u komercijalne svrhe. Bio je plan da naprave komercijalno parkiralište na velikom igralištu ispred vojarne. Protiv te inicijative smo na prvi dan proljeća imali veliku akciju. Udruge iz Rojca zajedno su posadile šest ili sedam lipa, a naziv akcije je bio “Lipe za lipe”. Znači, opet smo se svi okupili za Rojc, i to je uobičajena praksa. Iako neki podmladak djeluje, čini se da je srž ekipe generacija rođena 1970-ih. Ne znam da li je to naša greška, ali od mlađih generacija bi na sceni ostalo svega dvoje ili troje, a ostali bi se s vremenom uklopili u neku drugu priču. Međutim, posljednja akcija prikupljanja priloga za oboljelog pjevača KUD Idijota ipak nešto govori. Tih 700 prodanih ulaznica i 21 tisuća kuna koliko se skupilo dokazuje da su ljudi koji su bili prisutni na sceni još uvijek tu i da su spremni podržati kada za to osjete potrebu. Rekao bih da se nitko nije do kraja oprostio, već su svi uglavnom u stanju hibernacije. Imam osjećaj da se bolje sjećamo 1990-ih, a da su nam 2000. nekako proletjele. Bilo je dosta uspona i padova, kao da je splasnuo entuzijazam. S druge strane, mnoge se stvari i dalje događaju.

KP: Zašto ti se čini da je entuzijazam splasnuo nakon dobivanja kluba?

I.Š.: Ne znam da li je to itko ranije primijetio, ali mi smo svoj vrhunac doživjeli 2004. ili 2005. Nekako je taj klub koji smo osnovali na koncu ispao prokletstvo. Možda zbog prevelikog broja koncerata i prevelike ponude. Nekada se znalo događati da smo tjedno gledali po nekoliko koncerata, čak i nedjeljom i četvrtkom. Svirke su u Uljaniku znale biti nedjeljom u podne! Ne znam što se točno dogodilo, ali interes za scenu je splasnuo. Na kraju nismo mogli skupiti publiku za tjedne koncerte. Bend bi bio na turneji i treba mu nastup, ali mi mu nismo mogli garantirati ni sto eura od ulaznica ako se koncert održava radnim danom. Postupno smo klub počeli otvarati samo vikendima. Budući da se i to pokazalo kao previše, prestali smo s praksom održavanja po dva koncerta tjedno. Ljudi nisu dolazili, čak niti jednom tjedno. Dolazili bi eventualno jedanput mjesečno i to je postao održivi ritam. Općenito se puno stvari promijenilo, muzika koja je nama bila jako bitna mlađe generacije kao da ne interesira. Događa se da više ljudi bude ispred kluba nego na koncertu, jer nitko ne želi plaćati ulaznicu. Više nikog ne interesiraju nepoznati bendovi, a prije je to bio sastavni dio priče. Kao da je došlo do zasićenja. Ipak, ne smatram to nekom pretužnom situacijom, jer je bilo iluzorno misliti da će scena potrajati cijeli život. Možda trenutno imamo slabiji ritam, ali opet, djeluje se, radi se. Vidjeti ćemo što će biti u budućnosti.

U svakom slučaju, dogodila se smjena generacija. Mi smo završili fakultete, počeli raditi i polako smo se micali. Nakon nas su došli neki drugi, u početku je tu bilo dosta učenja. Pero i Matko (Perica Grgić i Matko Plovanić, op.ur.) koji danas vode Monteparadiso nisu iz prve generacije. No, mi stariji ipak ostajemo kao bazični članovi i simpatizeri, samo se nemamo vremena pojavljivati na svim događanjima. Vjerujemo da sadašnji voditelji kluba rade najbolje što znaju. I rade dobar posao. Kao i svugdje, i među nama ima razmirica, ali vjerujem da je to ljudski. To je vrlo prirodan slijed događaja i mislim da ćemo se mi u našim 40-ima ponovno početi vraćati na scenu, dok će se ovi mlađi u svojim 30-ima malo odmaknuti. Nama je ovo uvijek bio hobi, a ne profesionalno zanimanje. Hobijem se baviš jer te zanima i uvijek mu se vraćaš, makar za 50 ili 60 godina.

KP: Možeš li se prisjetiti nekih oblika kulturne produkcije koji su nastajali u okviru Monteparadisa?

I.Š.: Vlastoručno crtanje unikatnih majica i zakrpa radio je Zlajo Gotovac iz metalskog đira i po tome je godinama bio poznat, osim njega mnogi su si ručno pravili majice. Pronašao bi se motiv, kupila bi se prazna majica, odnio bi je prijatelju koji bi je uskoro iscrtao crnim tušem koji bi i nakon pranja ostao. Na kraju bi njegov crtež izgledao bolje nego original. Od sredine 1990-ih je malo tko naručivao ili kupovao majice, sve bi smo uglavnom sami radili. Nosili bismo dijelove vojničkih uniformi, vojničke čizme i jakne, preko ljeta bi nosili bermude ili neke kratke lagane hlače… Unutar Monteparadisa smo sami tiskali majice za festival za koje bi se ljudi grčili da ih nabave. Mislim da je uvijek bio plusić negdje drugdje doći u Monteparadiso majici. Što se tiče glazbenih izdanja, tu smo najbolji i time se osobno najviše ponosim. Imamo net-label na stranicama Monteparadisa, na kojem svaki bend iz Rojca može predati snimku na upload. Sve demo snimke objavljujemo na našoj stranici, ali također stavljamo i sve snimke iz 1990-ih. Po mom mišljenju najplodnije su godine bile 1996. i 1997. kada je izdavačka kuća Monteparadiso izdala čak sedam izdanja. Za nas je bilo nevjerojatno imati toliko izdanja u jednoj godini. Hoc, član Anti-otpada skupio je sve bendove koji su nastali od 1990. do 2003. i ta se kolekcija, Pulska žgadija, sada može naći na stranicama net-labela. Naši bendovi su, zapravo, sve sami radili. Izdavali smo prve ploče, radili omote, lijepili ih te distribuirali po Hrvatskoj. Proces je postao još lakši kada su došli CD-i, pa tako svatko u Puli ima samizdat CD. Fanzini su nakratko zamrli. Sada su se u nekoj formi pojavili na internet stranicama, ali nisam s tim previše upoznat.

Osim toga, Monteparadiso nije bio samo festival, već i sajam. Kazete, fanzini, zakrpe – sve se to moglo naći na festivalu. Na kraju je moda prevagnula i u zadnjih nekoliko godina je ta vrsta ponude vrlo široka. Na primjer, sada prave torbice od gramofonskih ploča, naušnice od plastične mase, jedna cjelokupna kreativnost – od izdavanja fanzina do izrade nakita. Što se tiče političke priče, uvijek je postojao bunt i angažman, ali na kraju ništa revolucionarno. Osim vizualno. Nekada su ljudi kupovali ploče i fanzine, a sada je to prešlo na taj modni izraz. Mislim da je lijepo vidjeti sređenog pankera s bodljama i sto zakrpa; i to je jedan kolorit na Monteparadiso festivalu koji ti bude baš gušt vidjeti. Čak i ljudi iz Pule koji nisu pankeri, ali su simpatizeri, dolaze i druže se.

KP: Kakvu ste finacijsku podršku imali?

I.Š.: Ne znam da li je tko prije mene govorio o tome, ali to je javna stvar. Iz gradskog proračuna smo u najboljim godinama dobivali 30 tisuća kuna. S tim smo novcem trebali pokriti troškove festivala i potrošili bi ga uglavnom na putne troškove bendova. Mogli smo si dozvoliti da zovemo i neke veće bendove kao što su Citizen Fish, Subhumans, Conflict i druge.

No, da se vratim na pitanje, da – većinom smo se financirali unutar scene, od ulaznica za festival. Velikih problema u sferi financija smo imali sa ZAMP-om (Zaštita autorskih muzičkih prava). ZAMP je kao krovna organizacija glazbenika od nas tražio da plaćamo postotak. Mi smo to naravno odbijali pa su se, između ostalog, i na njihov račun zbijale razne pošalice. Sjećam se da su jednom došli i pitali nas tko to svira, a netko im je odgovorio da večeras gostuje bend Jorgovan iz Banja Luke. Kasnije smo dobili prijavu da je 300 ljudi bilo na koncertu benda Jorgovan iz Banja Luke i da moramo platiti 1000 kuna. Na kraju smo se pridružili svjetskoj platformi za zaštitu autorskih prava koja nam je poslužila da skinemo ZAMP s vrata.

KP: Spomenuo si da Grad uporno pokušava što komercijalnije iskoristiti Rojc. U kojoj sve mjeri gradske vlasti vrše pritisak na vas? Može li se odluka o smještanju svih pulskih udruga u Rojc shvatiti kao pripitomljavanje, možda kao proračunat potez?

I.Š.: Budući da je dolazilo do otpora pri svakom pokušaju naplaćivanja Rojca, možda je Grad zažalio zbog svoje odluke, aktivisti iz Rojca bi se počeli organizirano buniti, a kako bi političari trebali generalno pozitivno mnijenje, uvijek bi prekinuli pokušaje naplate Rojca. Sada, nakon više od deset godina, ipak se plaća struja. Voda se ne naplaćuje i nema nikakve priče o najmu prostora. Bilo je pokušaja nametanja najma svakoj udruzi, ali to je gotovo nemoguće jer niti jedna udruga ne bi imala novaca za plaćanje tako velikih prostorija. Grad to kompenzira tako da, tobože, daje besplatan postor, a mi kao korisnici plaćamo struju.

Osobno ne mislim da smo ikada bili prevelika opasnost za lokalne vlasti. Oni su nas uvijek gledali kao nešto pozitivno, kao sastavni dio grada, ali pazeći pritom i na vlastite interese. Preko priče o Puli kao “rock gradu” su isplivali bajkeri koji su razmišljali potpuno komercijalno. Oni su jedno vrijeme bili vrlo bliski s gradskim vlastima i dobivali veliku novčanu potporu. Kada u grad dođe deset tisuća ljudi na motorima, to je neminovno dobar input za gradski proračun. Cijeli muzički turizam pruža dojam da se u Puli nešto događa. Opet, mi kao takvi nismo bili od prevelike važnosti za grad, ali budući da Monteparadiso ove godine slavi 19. rođendan, ispada da smo nakon Pulskog filmskog festivala najdugovječniji festival u Istri. Preko toga se ne može, i s obzirom na to, nitko nam nikada nije ništa zabranjivao, išlo nam se na ruku; imali smo prostor i dozvolu za koncerte.

KP: U kojoj mjeri vas je iscrpljivalo organiziranje tako velikog festivala kao što je Monteparadiso? Je li vam festival skretao fokus s nekih drugih aktivnosti?

I.Š.: U nekim trenucima u 1990-ima i ranim 2000-ima se činilo da smo sve ostale stvari zapostavili i koncentrirali se isključivo na Paradiso. Pero, naš mlađi kolega koji sada vodi klub u Rojcu u jednom je intervjuu povodom 17. festivala lijepo opisao iskustvo vođenja kluba: vikend, ponedjeljkom i utorkom se oporavljaš od vikenda, srijedom odeš na faks, četvrtak ti dođe kao mali petak pa opet ideš van, u petak sređuješ obaveze oko šanka pa si vani do nedjelje; i tako u krug dok ne padneš godinu na fakultetu. To je stvarno tako. Mnogi sudionici scene su izgubili barem godinu ili dvije, što zbog vođenja kluba, što zbog drugih aktivnosti u Rojcu. Nekima je možda žao, neki to prihvaćaju sa smiješkom, neki s nostalgijom… Koliko je samoorganiziranje bilo iscrpljujuće? Najviše su me pogodili spomenuti sukobi sa skinheadima i navijačima te to smatram iscrpljujućim trenucima. U tim situacijama nismo mogli ništa. Policija je bila nedjelotvorna, a napadi su bili izrazito agresivni. Radili su nam gadne probleme. Sve ostalo je bio jedan lijep zajednički hobi od kojih smo svi imali koristi. Stekli smo popularnost, gdje god bi išli na koncerte znali su nas po dobrom, kao pozitivnu ekipu iz Montepradisa. Na koncu konca, da nije bilo dobro ne bismo to ni radili – mislim da je to suština stvari.

***

Intervju s Edgarom Buršićem, još jednim akterom pulske nezavisne scene i pokretačem Monteparadisa, pročitajte ovdje.

Od festivala do udruge i natrag

admin — Sun, 30 Oct 2011 10:08:02 +0000

KP: Kako su transformacije koje su početkom 1990-ih zahvatile hrvatsko društvo, ekonomski i politički sustav, utjecale na tadašnju pulsku alternativnu kulturnu scenu?

E. B.: Možda bih u kao uvod mogao reći nešto o vremenu kada je moja generacija počela izlaziti i uključila se u već postojeće događaje na pulskoj sceni. Aktivirali smo se negdje između 1989. i 1990. Te 1990. u Puli se održao veliki Arena festival na gradskom nogometnom stadionu koji se danas zove Aldo Drosina. Koliko se mogu prisjetiti, festival su radili stranci, netko iz Slovenije, zajedno s lokalnim organizatorom Draženom Majićem. Arena festival je bio veliki događaj i tek je neizravno vezan za naše kasnije aktivnosti. Na njemu su svirali poznati i zanimljivi bendovi, kao na primjer Einstürzende Neuebauten i Disciplina kičme, a mi smo bili klinci i te godine nam je bilo fora vidjeti toliko “alternativaca”, pankera i ostalih na okupu. Nakon Arena festa krenulo je dosta toga. Često su se održavali koncerti po manjim mjestima, po kafićima i u Uljaniku. Doduše, u Uljaniku manje, jer je u to vrijeme bio pravi disko klub. Tih godina i nešto kasnije, najkasnije do 1993, koncerte u Puli je uglavnom organizirao Majić, najčešće preko Foruma mladih SDP-a koji je direktno proizašao iz SSOH (Saveza socijalističke omladine Hrvatske). Kako je 1991. počeo rat, Arena festival nije nastavljen, no Majić je i dalje radio manje koncerte. Nama se to baš i nije sviđalo jer smo sva događanja prepoznali kao komercijalna. Mislili smo da je cijela priča tu radi profita i to nam nikako nije bilo blisko. Kada smo 1992. radili prvi festival na tvrđavi Casoni Vecchi, interno smo ga prozvali “Anti-Majić fest”. To jest bila ideja, ali mi protiv njega osobno nismo imali ništa posebno. On je u našim očima jednostavno bio komercijalni organizator, dovodio je znane bendove, a nama je u to vrijeme sve živo bilo komercijalno, čak i ono što se jedva pokrivalo, htjeli smo nešto mračnije, onako više underground. Kada danas gledam unazad više mi se ne čini da je to bilo tako komercijalno.

KP: Možeš li se sjetiti koji su bili vaši argumenti zbog kojih ste nešto proglašavali komercijalnim?

E. B.: Smetalo nam je što je upad bio skup i što se bendovi preseravaju. U tom smislu, postojalo je i nekoliko frakcija unutar naše pankerske scene. Jedan dio nas bili su više hardkoraši, nismo imali jakne na bodlje i zakrpe, jer smo smatrali da je taj stil za one koji ništa ne kuže. Bili smo u trenirkama, ružno obučeni, ali smo kao sve kužili. Organizirali smo koncerte, putovali smo i pratili muzičku scenu, dok oni drugi, “naortisani”, nisu nigdje išli, ali su izgledali ljepše što se punk estetike tiče. Smetalo nam je što su svoje postojanje na sceni centrirali na ono što nama nije bilo važno, na kožnjake i irokeze, odnosno na izgled. Unutar našeg društva više se cijenilo dobiti majicu od benda na njihovom koncertu, nego je kupiti, kao što to svatko može. Insistirali smo na tome da scena bude u duhu DIY kulture (Do-It-Yourself). Slušali smo bendove koji se sami produciraju, koji nisu melodični, nabavljali smo muziku nepoznatih bendova i nismo slušali Sex Pistols ili The Clash. Naša ekipa iz principa nije ulazila na koncert ili u disko Colosseum u Hotelu Pula ukoliko je ulaznica bila skuplja od jedne marke. Prihvatljiv je bio upad do pet kuna, ako je bio više nije postojala nikakva šansa da uđemo na koncert plativši kartu.

KP: Je li vaše odbijanje plaćanja ulaznica koje su bile skuplje od 5 kuna isključivo rezultat vašeg otpora komercijalizaciji alternativne glazbe ili je bila i posljedica vaših nedostatnih financijskih sredstava?

E. B.: U to vrijeme smo bili stvarno jadni jer smo proživljavali sve negativne eksternalije rata. U Puli nas nisu bombardirali, živjeli smo gotovo normalno, ali smo bili izrazito siromašni. Doslovno smo bili jadni. Činjenica da je Italija blizu, da smo gledali talijansku televiziju i mogli biti tamo za samo sat vremena, dodatno je isticala naše siromaštvo. Što se tiče socijalnog konteksta u to doba, u svom krugu smo imali dosta prijatelja koji su bili srpske ili neke druge jugoslavenske nacionalnosti i čiji roditelji su bili zaposlenici JNA. Oni su s vremenom napustili Pulu zbog niza razloga, tako da je početkom 1990-ih dosta naših prijatelja i poznanika otišlo. Bilo nam je jasno zašto. Takve specifične demografske promjene na sceni vidim kao svojstvene Puli više nego nekim drugim gradovima koji su u Jugoslaviji imali manje vojske. U Puli je bila komanda za Sjeverni Jadran i ovdje je živjelo mnogo oficira čija su djeca bila dio rock’n’roll scene. Jedan prijatelj je izložio zanimljivu teoriju o velikom broju oficirske djece na rock’n’roll sceni koju, doduše, još uvijek nisam uspio potvrditi. Njegova teza jest da veliki broj sudionika scene dolazi iz vojnog miljea jer je takav kulturni identitet bio jedini moguć s obzirom na njihov “nomadski” način života. Lokalni Istrijani, nevezano za nacionalnost, imali su kulturni background u mjestu u kojem žive. Dakle, folklor, dijalekt i tako dalje, dok oficirska djeca nisu imala nešto takvog tipa pošto su im korijeni bili negdje drugdje, roditelji su im većinom slušali neku vrstu narodnjaka i slično, a djeca se nisu mogla prilagoditi nečemu tako dalekom. Njihova je glavna karakteristika bila da kruže Jugoslavijom slijedeći svoje roditelje. Rock’n’roll je bio njihov folklor iz razloga što ništa drugo nisu imali i s ničim drugim se nisu mogli identificirati. Takvu tezu potvrđuje činjenica da ih je bilo izrazito puno na sceni i u raznim nezavisnim organizacijama. No, kad sam probao malo istražiti početke scene uočio sam da su mnogi akteri bili iz Istre, čak štoviše sa sela kao što je Rakalj ili gradića poput Raše.

KP: Monteparadiso festival pokrećete 1992. godine. Jeste li od početka planirali festivalski koncept?

E. B.: Da, ali se događaj u početku nije zvao Monteparadiso festival. Nije se nikako zvao i imao je WGW-ov logo. Znali smo da od ulaznica ne možemo skupiti novac za pokrivanje troškova pa smo tražili sponzora. Na kraju smo stavili WGW-ov logo na plakat i dobili 500 kuna kako bi barem nešto napravili. Sve ostalo smo radili volonterski. Susjed nam je prepustio struju za tvrđavu. Iako se taj prvi koncert nije službeno zvao Monteparadiso festival, već koncert ili tako nešto, mi taj događaj smatramo početkom našeg djelovanja. Te 1992. godine nismo znali organizirati koncerte. U sve smo ušli bez ikakvog znanja, iskustva i tutorstva. Vjerujem da su to bila prva nezavisna događanja u pravom smislu riječi u Puli. Ostali koncerti, i ranije i kasnije, organizirani su ili od SSOH-a ili od Foruma mladih SDP-a, ili od privatnika. Budući da su to institucije i da su se koncerti održavali u nekom privatnom bircu, smatram da se takve aktivnosti ipak ne može smatrati nezavisnom kulturom u tom smislu. Po mom mišljenju, Monteparadiso festivali su bili prvi nezavisni koncerti koje je radio netko iz scene, za scenu.

KP: Na koji način ste uspostavili kontinuitet festivala? Dakle, krenuli ste potpuno samoorganizirano i samoinicirano čak i bez ideje da festival radite iz godine u godinu. Kako se s vremenom razvijala priča koja je dovela do velikog i prepoznatljivog festivala na koji su dolazili mladi iz svih dijelova zemlje?

E. B.: Ne bih mogao reći da je Monteparadiso polako rastao. Mladen Rabota, poznatiji kao Maske, i ja smo radili fanzin preko kojeg smo sve više dolazili u kontakt s ostalim akterima u Hrvatskoj i Evropi. Često smo autostopom odlazili na koncerte i obećavali ljudima da ćemo organizirati koncert u Puli, pa smo na slična događanja u drugim gradovima ulazili besplatno ili plaćajući jeftiniju kartu. Nakon prvog festivala kojeg smo tako i zvali, 1993. godine smo imali već popriličan broj kontakata i mogli smo napraviti prvi veliki Monteparadiso festival. Na njemu su svirali svi najvažniji bendovi s hardcore i punk scene iz Hrvatske i Slovenije, kao na primjer Deafness by Noise i Nula koji i danas postoje na underground sceni. Nakon Paradisa iz 1993. smo prikupili još više kontakata! Međutim, iduće godine se promijenio zakon i nije bilo dopušteno organizirati koncerte kao neregistrirana fizička osoba. Do tada bismo dozvolu iz MUP-a tražili preko jednog od nas, jer udruga nije postojala. Promjena zakona i još neke peripetije, dovele su do toga da se festival 1994. nije održao. Do zadnjeg dana se nije znalo hoćemo li dobiti dozvolu, ali su pankeri svejedno došli u Pulu, tako da je na kraju bilo mnogo posjetitelja, ali ne i festivala. Čak su i bendovi došli, ali nisu svirali.

KP: Oslanjali ste se na volonterski rad i male sponzorske donacije. No, trebalo je osigurati putne troškove i smještaj za sve bendove koji su dolazili iz drugih krajeva. Kako ste financirali navedene troškove?

E. B.: Od 1993. putne smo troškove bendova pokrivali prodajom ulaznica za festival. Iako je ulaz na festival uvijek bio minimalan – insistirali smo na cijeni od 5 kuna – uspijevali smo skupiti dovoljno sredstava za pokrivanje tih troškova. Uvijek je postojala čvrsta politika oko cijene ulaznica i pića na šanku – one su bile minimalne. I sad je manje-više tako, ali ne toliko fanatično koliko se tada držalo do toga. Festival smo 1995. organizirali preko Foruma mladih. Mislim da je Majić u to vrijeme bio u Amsterdamu, pa je jedan od nas od nekoga iz SDP-a uspio dobiti ključeve prostora Foruma i njihovog pečata kojim smo se poslužili kako bi ispunili birokratske zahtjeve i dobili dopuštenje za održavanje koncerta. Mislim da smo isto napravili i 1996, da bi 1997. osnovali svoju udrugu i preko nje nastavili rješavati te birokratske obaveze. Udrugu Monteparadiso osnovali smo s kopijom statuta zagrebačkog URK-a (Udruženja za razvoj kulture), kojeg sam posudio od Marka Vukovića. Njihov statut smo malo prepravili i tako se registrirali. Do 2001. smo održavali koncerte na tvrđavi Casoni Vecchi, a 2001. smo festival prebacili u vojarnu Karlo Rojc.

KP: Koliko je formaliziranje vašeg djelovanja i osnivanje udruge utjecalo na vaš rad i je li došlo do nekih vidljivih promjena s vašim prelaskom u vojarnu Karlo Rojc?

E. B.: Iz naše perspektive, osnivanjem udruge Monteparadiso nije se ništa promijenilo. Bili smo u filmu da “varamo” – formalno smo napravili što smo morali, a dalje od toga nas postojanje udruge uopće nije zanimalo. Tek smo 19. veljače 2004. imali prvu pravu Skupštinu udruge. Zapravo, Skupštine smo imali i prije, ali ne i ozbiljne i participativne sastanke na kojima bi mijenjali Statut, sređivali račune i zapisnike. Do 2004. smo sve to radili pro forma. Zapravo je bio važan kolektiv i mogućnost da svi mogu sudjelovati bez obzira na bilo kakve formalnosti i bez “pametovanja”, kako smo tada mislili o nekim participativnim procedurama.

Što se pak tiče akcije oko vojarne Karlo Rojc, one su za nas bile veliki skok u kontekstu druženja i međusobnog povezivanja. Preseljenje u Rojc je bilo super, jer smo tamo imali stalno i funkcionalno sjedište. U srpnju 1999. smo dobili prvu prostoriju koja je u rujnu počela raditi kao društveni centar u kojem su se ljudi okupljali i organizirali zauzimanje ostalih prostorija. Prostore koje smo mogli održavati smo zadržali za naše potrebe, a ostale smo prepustili drugim udrugama, na primjer Metamediji. U vrijeme osvajanja vojarne Karlo Rojc Boris Šuran je bio predsjednik Gradskog vijeća Grada Pule koji je vodio politiku dijaloga s građanima i želio se družiti sa svima koji su se u Puli nečim bavili. On je uostalom bio prvi koji je dolazio na tvrđavu Casoni Vecchi kako bi pacificirao susjede koji su se žalili zbog buke. Dakle, uz njegovu podršku je i krenulo osvajanje vojarne Karlo Rojc.

KP: Što se dogodilo 2004. godine kada ste odlučili potpuno prihvatiti svoju formalizaciju i na neki način “birokratizirati” svoje djelovanje?

E. B.: Budući da sam imao iskustvo rada u udrugama u Zagrebu, u KSFF-u i KSI “Mate Balota”, i ranije sam razmišljao urediti Monteparadiso u formalniju udrugu. Iskustvo iz Zagreba sam htio i ovdje primijeniti, ali trudeći se da budemo više autonomni. Sve je krenulo iz Rojca. Uredili smo prostoriju koja je doslovno svaki dan bila krcata ljudima. Nedavno sam uzeo popis iz 1999. po kojem ispada da smo u to vrijeme imali 170 članova koji su bez problema plaćali članarinu od 50 kuna. Svaku večer su dolazili ljudi, volonterski sam organizirao i vodio šank, a imali smo i jednog zaposlenog šankera s plaćom od 1500 kuna. U ono vrijeme je taj iznos bio veći od onog koji je na crno mogla zaraditi konobarica u privatnom kafiću. Pivo smo prodavali po 5 kuna ili manje – iz iskustva u KSFF-u sam znao da se može smisliti sistem u kojem je moguće nešto sitno zaraditi, a da svi budu sretni. No s vremenom, kada je jedan “lik” počeo raditi na šanku, sve je počelo ići prema dnu. Na šanku su se održavale prave alkoholičarske seanse, članstvo se osipalo itd.

KP: Znači li to da je kriza koja je početkom nultih godina zahvatila Monteparadiso proizašla iz orijentiranosti udruge na rad šanka i društvenog centra – kluba, a manje na razvijanje sadržaja i kulturnih programa?

E. B.: Mislim da tome nije bio razlog nedostatak programa, jer je klub u početku bio bez ikakvog sadržaja i upravo je to privlačilo ljude. Htjeli smo se družiti i stvari su super funkcionirale. Nije bilo ni projekcija, ni koncerata, niti bilo kakvog drugog programa. Koncerte u klubu smo počeli organizirati tek kasnije i oni su u prvo vrijeme bili posjećeni, ali se publika počela osipati. Moja je pretpostavka da su nas u propast odvukli ljudi koji nisu imali što izgubiti, koji nikada nisu imali nikakve veze s punkom kao idejom ili bilo kojim drugim žanrom alternativne muzike, a na neki način su djelovali i unutar i oko Udruge. Oni su imali bodlje, tetovaže, zakovice i prije svega su bili vidljivi mladima koje su svojim ponašanjem na kraju i otjerali. Razmišljajući o odnosima između nas i njih, pokrenuo sam svoju teoriju za koju imam i argumente. Problem je bio što su oni počeli raditi između 16. i 18. godine. Moja generacija koja je otišla na studij u Zagreb, počinje se u Pulu vraćati između 1999. i 2001. U to vrijeme smo još uvijek studenti koji nemaju ni posao ni novac, ali smo društveno i ekonomski mogli napredovati. S druge strane, oni su bili “face” cijelo to vrijeme dok nas nije bilo – imali su automobile, možda su od roditelja dobili i stan – pulska radnička klasa je uvijek bila malo imućnija. Dakle, tih se godina vraćaju studenti kojima ide sve bolje, dok njima, koji su cijelo vrijeme na istom mjestu u Puli, ide sve gore ili stagniraju. Od kada su počeli raditi padaju u čisti alkoholizam i narkomaniju. Da skratim, ti atraktivni, ali izgubljeni ljudi, su uvijek prisutni u kafiću preko puta Rojca. Tamo piju pivo, i kada dođe novi klinac on ne vidi mene koji sam normalno obučen i stojim u kutu, nego vidi njih, vidi tu tetovažu, irokezu, i krene njihovim putem. Znam da su neke klince odvukli u propast. Iako sam ja organizirao koncerte i vodio djelomično scenu, poznavao ljude i organizaciju, oni su se nametnuli kao dominantni, a zbog vlastitog kompleksa su nas ocrnili pred mlađima.

Problem je i u tome što se oni nikada nisu angažirali ili surađivali, osim u onome gdje su mogli biti vidljivi. Takva ekipa nikada neće pomoći oko koncerta, ali će pomoći oko festivala jer tada dolazi puno ljudi s kojima se mogu družiti. Oni se skupe na Paradisu, prenesu jednu cijev, dobiju majicu, narukvicu za besplatan ulaz, ukradu par piva i izađu pred Rojc i pričaju s ljudima koji su došli na festival. A ti ne pričaš s ljudima, jer moraš raditi na festivalu! Oni iskoriste sve pozitivne stvari od Paradisa, a sve negativne ne doživljavaju na svojoj koži. Zbog toga se i pitaju zašto mi radimo sve ovo i zaključuju da smo pokvareni, jer mora da imamo neku korist od svega. Takve stvari su zaista govorili klincima koji su tek ulazili na scenu. Klinci su takve priče “popili” i sada su tamo gdje jesu. Na kraju smo ipak uspjeli “uloviti” dvojicu mlađih, Pericu Grgića i Matka Plovanića, koji su odlični i sada vode Udrugu, ali i oni imaju iste probleme sa svojom generacijom.

Najveći sukob smo imali 2002. i 2003, i to je iskustvo srž moje motivacije da 2004, kroz sređivanje Udruge, stvari pokušam dovesti u red. Uostalom, uvijek sam Paradiso želio urediti. Preko Clubturea sam vidio kako se možeš organizirati i koliko je potrebno formalizirati udrugu kako bi ju pokrenuo s mrtve točke. Shvatio sam koliko je važno imati funkcionalan žiro račun ako želiš nabavljati donacije. Sada kad na sve gledam s odmakom i nakon što sam dobio informacije zašto su ljudi odlazili iz Monteparadisa, vidim da se u stvari ništa nije moglo napraviti. No, tada sam vjerovao da je potrebno postati dio formalne scene koja više nije vezana isključivo uz punk. To je bila moja eksplicitna politika, maknuti Paradiso od punka i muzike kao čistog hedonizma, ostaviti njegov originalni karakter, ali vezati ga i uz neke druge sadržaje. Po uzoru na klub mama iz Zagreba, ali s više undreground duha. Želio sam da Monteparadiso prestane biti stanje duha i postane udruga. Mislim da su mikro priče, vezane uz Monteparadiso, jako važne. Za vrijeme festivala bi svi glumili da su Paradiso, a nikada ne bi logistički pomogli ni na kakav način. Pokušao sam formirati udrugu kako bih probao angažirati te koji se duhom osjećaju kao Paradiso. Dao bih im da boje zidove, što bi nas na koncu stajalo više nego da smo angažirali profesionalne malere. I to uglavnom zbog cuge koju bi za vrijeme posla popili. Kasnije bismo od njih dobili gadne kritike, čak je išlo do toga da su smatrali kako sam protiv radničke klase. Jednom mi je jedan od njih rekao da su oni napravili Hacklab a da se mi samo “furamo”. Mislim, kakva je to mjera, ofarbao je zid! Hacklab je ono što se događa unutra, a ne ono materijalno.

KP: Dakle, dio problema je proizlazio i iz razlike između materijalnog i nematerijalnog rada?

E. B.: Ponekad me je zbog takve atmosfere čak bilo sram kada bih išao predstavljati Monteparadiso. Ta je skupina zbog nas dobila mogućnost da stvori neki identitet. Vjerojatno bi sa šesnaest godina prestali biti pankeri da nije bilo nas i Monteparadisa. No, upravo je u tome šteta koju je Monteparadiso napravio i sebi, i njima i cijeloj sceni. Naime, Festival i Udruga su im dali identitet – dobili su mjesto gdje alkoholiziranje nije bilo alkoholiziranje u bircu, već je to bio… punk.

Sve takve mikro priče sada dekonstruiram, a ranije dosta toga nisam primjećivao ili želio vidjeti. Nisam se želio suočiti s činjenicom da su stvari tako jadne. U to vrijeme (do siječnja 2004) sam gotovo isključivo ja radio koncerte, ali kako me počeo zaimati haktivizam, htio sam se maknuti od tog dijela organizacije. Zadnji koncert sam organizirao krajem 2004. Te zime je kod nas održan Winter Meeting organizacije European Youth for Action, a u ljeto je održan i Trans Hack Meeting te još tri ili četiri velika međunarodna događaja. Na kraju godine sam shvatio da nemam ekipu. Mladi se jednostavno nisu priključili jer su ovi alkoholičari govorili svašta o meni. Usprkos svemu, uspio sam urediti Udrugu s točnim brojem članova i alkoholičari su se počeli udaljavati. Postali smo prava udruga, s pravim Skupštinama na kojima netko radi, računovodstvo je bilo savršeno i dobivali smo donacije. Svoju “karijeru” završio sa tako da sam 2008. vratio oko 150 tisuća kuna donacija. Ministarstvu kulture sam vratio 40 tisuća kuna, a Zakladi za razvoj civilnog društva 100 tisuća kuna.

KP: Što se dogodilo?

E.B.: Možda sam i mogao izvući te projekte, ali da ih apsolutno sam radim. To nisam htio. Rekao sam: “Ili će to netko drugi raditi, ili ću vratiti novac”. Nitko nije preuzeo posao, vratio sam pare i to je bilo to. Vrata od Hacklaba sam zaključao u ponedjeljak 7. svibnja 2007. Od tada Hacklab ne radi kao prije kada je svaki dan imao različiti program, od edukacija do filmova. Rekao sam da stavljam ključ, jer su sve rjeđe dolazili volonteri i to stvarno više nije imalo smisla. Nakon toga se kompletno udaljavam od scene. Imao sam PTSP zbog svega što mi se dogodilo. Ispadalo je da je sve oko Monteparadisa bilo vezano za mene, moje ime je uvijek moralo služiti kao potpis za sve, bilo to dobro ili loše.

KP: Sada kada pogledaš sveukupnu dvadesetogodišnju povijest Monteparadisa, je li kriza povezana s nedostatkom ljudi koji bi pratili profesionalizaciju udruge koju si htio provesti?

E. B.: Na primjer, kada smo u Clubtureu govorili o strategijama, kod mnogih je do izražaja došla ista greška. Svi razmišljamo o budućnosti, a nitko ne razmišlja o tome da zapravo nema ljude koji će u toj budućnosti djelovati. Kada se i koncentriraš na osposobljavanje i ništa drugo ne radiš, u rezultatu imaš ljudstvo, ali ne i sadržaj. Zapravo ništa ne radiš, jer si postao edukativna organizacija.

S druge strane, Udruga Monteparadiso je nastala samo zbog jedne stvari – zbog organiziranja ljetnog festivala. To je jedino što Monteparadiso radi perfektno. Festival nikada nije loše radio, oko njega se svi skupljaju i oko njega postoji kolektiv. Pa čak postoji i to (kvazi)zajedništvo dok se gradi pozornica. Opet, bilo bi nam jeftinije da uzmemo gradski stage kojeg možemo besplatno dobiti jer smo na popisu udruga važnih za grad, ali kako, kad je izgradnja bine pravi team building za Udrugu Monteparadiso? Na takvoj akciji vidimo mlade koji dolaze i uključuju se u scenu. Tako smo i primijetili sadašnje voditelje Monteparadisa, koji pak imaju iste probleme kao i mi. Znači, ta komponenta je uvijek ostala ista. Dakle, pokušaj da se Monteparadiso profesionalizira i aktivistički angažira bio je priličan promašaj. To jednostavno nije bilo to, jer Monteparadiso nije napravljen radi aktivizma. Eventualno se moglo napraviti drugu udrugu, pa ‘ko voli nek’ izvoli.

KP: Unatoč krizi kroz koju je Monteparadiso prolazio nekoliko godina i nemogućnosti da se uspostavi dinamika kolektiva, udruga i danas postoji i to ne samo kao ljetni festival. Što je dakle danas Monteparadiso i kako funkcionira?

E. B.: Maske i ja smo uspjeli naći zamjene. Nakon dugo godina su se pojavila dvojica mlađih članova, Perica Grgić i Matko Plovanić, koji su se nekako oduprijeli negativnom krugu ljudi koji je uništio dosta mladih iz njihove generacije i prethodnih generacija. Oni su ’87. godište, a između naše ’75-’78. i njihove ’87, sve ostale generacije uništili su pojedinci kojima nije stalo do organizacije i programa, nego samo do zabave i pozicioniranja, odnosno pozerstva. No, i sadašnji voditelji imaju iste probleme kao i mi – napadaju ih da kradu novac, da ne znaju raditi, da ništa ne funkcionira, a u stvari sve radi gotovo savršeno. Vode udrugu po pravilima, točno onako kako treba. Sve je čisto i Paradiso je sada prava udruga. Problemi nastaju kada se požele riješiti alkoholičara koji onda grme protiv njih. A glasni su i neki koji nisu alkoholičari, ali bi željeli da su stvari ležernije, u smislu da bi im odgovaralo da je sve striktno i po pravilima kada oni nisu tu, a kada jesu da mogu besplatno piti, razbijati i tome slično.

Kada je riječ o sadržaju i programima mlađa ekipa je počela svaki ponedjeljak organizirati projekcije tematskih igranih filmova ili dokumentaraca. Nakon projekcije se obično održava tribina na zadanu temu. Mislim da to dosta dobro ide. Na početku je program bio slabo posjećen, ali je kasnije krenulo i publika danas dolazi bez posebnih najava i obavijesti. Zadnja tribina je bila organizirana na temu konzumerizma. Igor Duda je napisao knjigu o tome pa je pozvan da govori i sudjeluje na tribini. Nedavno se u Pulu preselio jedan programer iz Poreča i sada se u Hacklabu nalazi grupa koju striktno interesira programiranje, po principu zagrebačke Razmjene vještina. Oni koji se sada okupljaju u Hacklabu nemaju apsolutno nikakve veze s kulturnom scenom, vole računala, programiranje i nisu zainteresirani za međusobne ideološke preferencije. To je možda dobar put.

***

Intervju s Igorom Šaponjom, još jednim akterom pulske nezavisne scene i pokretačem Monteparadisa, pročitajte ovdje.