Video instalacija East Side Story Igora Grubića dinamičnim medijskim jezikom govori o društvenom problemu današnjice – problemu nasilja i netolerancije drugih i drukčijih. Sučeljavajući medijsku reprezentaciju prizora arhivskog, dokumentarnog materijala o nasilju na ulicama Zagreba i Beograda kao suvremeni, recentni found footage sa “režiranim” performativnim materijalom – plesnom izvedbom koja stiliziranim jezikom pokreta oponaša nasilje na mjestima gdje se ono uistinu dogodilo – Grubić jednostavnim sredstvima postiže dramatičan učinak.

Igor Grubić (Zagreb, 1969.) multimedijalni je umjetnik i performer, bavi se fotografijom, videom te umjetničkim aktivizmom. Autor je brojnih projekata te je sudjelovao na niz skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. 

Izvor: Kreativni Sindikat

Projekt East Side Story umjetnika Igora Grubića jedan je od hrvatskih radova koji je predstavljen na 11. Istanbulskom bijenalu. Rad se bavi pravima seksualnih manjina, a umjetnika su potaknule zastrašujuće snimke i događanja s Gay Pridea u Beogradu 2001. i Zagrebu 2002. koje je pokušao komentirati umjetničkim jezikom. U projektu su uz Grubića sudjelovali plesači Pravdan Devlahović, Darko Japelj, Zrinka Šimičić i Zrinka Užbinec, dok je za koreografiju zaslužna Irma Omerzo, a kameru i montažu Jasenko Rasol i Zoran Minić. East Side Story je vidjela brojna publika, kako hrvatska tako i međunarodna, otkupio ga je beogradski Muzej suvremene umjetnosti, a nagrađen je na 43. Zagrebačkom salonu dizajna i primijenjene umjetnosti. Rad je također uključen i na Oktobarski salon u Beogradu, čija je ovogodišnja selektorica Branka Anđelković odlučila ući u dodatnu produkciju rada, kako bi se uključili i beogradski dijelovi iz 2009., a također je izložen i u okviru izložbe Gender Chek (intervju s kustosicom izložbe Bojanom Pejić možete pročitati ovdje) u bečkom MUMOK-u.

KP: East Side Story još je jedan u nizu tvojih konceptualnih radova, reakcija na aktualne prilike koje te okružuju, ovoga puta na nasilje i mržnju koje već nažalost tradicionalno prate Gay Pride u Zagrebu i Beogradu. Site specific radovi su jedna od najvažnijih odrednica tvojeg umjetničkog djelovanja.  

I. G.: Da, najčešće radim site specific radove zato jer pokušavam odreagirati na neku temu, odnosno kad se nađem u nekoj novoj situaciji, pokušam iščitati kontekst u kojem se nalazim. Nakon toga radim veliko istraživanje na osnovu  kojeg se već u njegovom tijeku počinju rađati nekakve ideje i slike koje kasnije uobličavam u različite medije. Istraživanje je u tom procesu najvažnije. Zašto su mi važni site specific radovi? Uvijek mi je izazov prolaziti kroz taj kreativni i emocionalni proces jer sam konstantno u neizvjesnosti što će proizaći iz njega.

KP: Kako je tekao taj proces u radu East Side Story gdje si se odlučio kontrapostirati snimke nasilja s Gay Prideova u Zagrebu i Beogradu s performansima plesača?

I. G.: Na ideju sam došao gledajući materijale pri čemu sam, kad god sam ih gledao, imao gotovu fizičku reakciju i osjećaj tuge, nevjerice i prestrašenosti da ljudi mogu biti toliko brutalni prema nekome drugom samo zato što je taj različit. I svaki put kad sam pregledavao materijale, bilo iz Zagreba, bilo iz Beograda, bio sam šokiran reakcijama ljudi i tom agresijom koju izražavaju prema drugim ljudima. Tad sam još bio u neizvjesnosti u kojem ću smjeru krenuti s kreiranjem rada. Prvo sam imao ideju raditi dokumentarni film od pola sata, ali onda sam, uvidjevši da se iste fizičke reakcije stalno ponavljaju i da imam isti osjećaj u želucu, shvatio da bih trebao raditi s tijelom i s plesom. Ples ima transformirajući učinak i za onoga koji izvodi i za onoga koji gleda. Zbog toga sam se odlučio obratiti Irmi Omerzo i plesačima koji su radili na koreografiji i izvedbi. U konačnici se pokazalo da ta kombinacija sirove emocije koju sadrži dokumentarizam i videa koji je iscenirani ples snažnih gesti i pokreta, djeluje kao okidač.

KP: Odlučio si zajedno s koreografkinjom i plesačima da izvedete umjetničke plesne intervencije na istim lokacijama na kojima se nasilje i dogodilo. Budući da su se probe, a onda i finalno snimanje, događali u javnim prostorima, možeš li se prisjetiti reakcija slučajnih prolaznika koji su gotovo uvijek sastavni dio tvojih radova?

I. G.: Izlazak u javni prostor je bio bitan moment kreiranja rada. Kada sam razgovarao s plesačima oko proba njihovih izvedbi, onda smo zaključili da bi se one trebale čitavo vrijeme provoditi u javnom prostoru. Naime, kroz čin plesa smo željeli na neki simbolički i metaforički način iscjeljivati bolna mjesta na kojima su se ti okrutni događaji i zbivali. Upravo zbog toga je izlazak u javni prostor i odlazak na lokacije događanja bio jedini mogući i ispravni izbor. I naravno, čim se nalaziš u javnom prostoru, neminovno je da dođe do interakcije sa slučajnim prolaznicima.

Osobno mi je bilo jako zanimljivo i važno promatrati njihove reakcije. Pri tome je važno istaknuti da smo zapravo kreirali dvije različite situacije, jedna za vrijeme proba dok nisu bile prisutne kamere i fotoaparati i druga za vrijeme snimanja na kojem su bile prisutne kamere i fotoaparati. Te su dvije situacije onda izazivale i drugačije reakcije prolaznika. Tako se za vrijeme proba prolaznici nisu imali za što uhvatiti što bi im opisivalo situaciju, osim za ples koji izvode neke njima sasvim nepoznate osobe. Na njihovim licima bi prvotno zatitralo čuđenje, a nakon toga bi potražili neku točku za koju bi se mogli primiti, na način da su htjeli iščitati radi li se o realnoj situaciji ili ne. Dakle, činjenica da nisu nailazili na kameru ili fotoaparat koji bi ih vraćao u realnost govoreći im da to nije nikakav čudak koji pleše u javnom prostoru, otežavala je njihovo snalaženje u nepredviđenoj situaciji. Jer kako svi dobro znamo, nije uobičajeno da netko samo tako pleše u javnom prostoru i izvodi simbolički jake geste u kojima izvođač u jednom trenu glumi agresora, a u drugom žrtvu. No, prolaznici su svejedno snažno reagirali na scene koje su zatekli u javnom prostoru, jer su ih one podsjećale na live snimke strahota kako su ljudi okrutni jedni prema drugima. Osim toga, kada bi na klupi vidjeli mene i koreografkinju te da se plesači nerijetko obraćaju baš nama, onda bi znali započeti komunikaciju, a ja bih kao autor objašnjavao o čemu se radi, a prolaznici bi redovno davali svoju podršku. Kada se pak odvijala finalna izvedba, a ujedno i snimanje, kada su dakle bile prisutne kamere i foto aparat, tada su prolaznici isto tako reagirali čuđenjem, ali čim bi vidjeli kamere shvaćali bi da se radi o isceniranoj situaciji. U svakom slučaju uspostavili bismo komunikaciju koja se inače provlači kroz mnoge moje radove, a posebice kroz one koji se odvijaju u javnim prostorima u kojima uspostavljam dijalog sa širom publikom koja inače ne ide u muzeje, galerije, izložbe i sl.

KP: Otkuda ime rada?

I. G.: Promišljajući tu ideju o plesu sjetio sam se filma West Side Story pa sam tu povukao paralelu sa činjenicom da se ova brutalnost javlja konstantno u zemljama bivšeg Istočnog bloka i tu sam došao do ideje za naslov rada. S obzirom da je West Side Story priča koja govori o urbanim plemenima koja međusobno ratuju i o predrasudama koje postoje među njima. Također, to je suvremena priča o Romeu i Juliji koji ljubavlju uspijevaju nadići predrasude i negativitet društvene okoline koja ih na neki način određuje.

Zbog toga sam razmišljao da bi ova ritualna gesta s plesačima zapravo trebala govoriti istu stvar. Posebno je važno da mi svi svojom kreativnošču pokušavamo zapravo transformirati negativni društveni naboj koji sami posjedujemo u sebi. Ja sam po sebi vidim kako kreativnošću transformiram svoju vlastitu neurozu. Jednostavno želim kreativnim radom ukazati drugima primjer da će se i sami, ako budu kreativniji u svojim životima, lakše nositi s vlastitim neurozama i negativnošću.