Izložbu otvaraju tri politički obojene skulpture (Bakić, Džamonja, Putrih), zatim slijedi red arhitekture (obnova Slavonskog Broda), red slikarstva i plakata (Salon 54, Exat 51), dizajna, pop kulture, pa opet red slikarstva, još malo arhitekture, konceptuala, i tako dalje, tko bi to više pratio. Osim toga, ono što posebno upada u oči je ne samo gotovo potpuni manjak komunikacije između radova, već i postepeno blijeđenje čitljivosti izložbe, tj. pokušaja sagledavanja političkog i kulturološkog konteksta, u korist tipičnog, autističnog modela izlaganja umjetničkih radova koji bi valjda trebali govoriti sami za sebe, odnosno za stručnu publiku. Uostalom, u deplijanu stoji kako je upravo visoka kultura najjači adut soc-modernizma – što je diskutabilna vrijednosna prosudba očito izrečena od strane struke povijesti umjetnosti, a ne povijesti ili kulturalnih studija. Dok se u prvom dijelu izložbe barem donekle postavom pokušalo stvoriti ambijent i smjestiti izloške u okvir socijalizma pomoću panela s tekstom, u drugom dijelu su to uglavnom “slike ovješene na zid” – i to puno, puno slika, strpanih zajedno i organiziranih po nedokučivim principima (više je bolje?).

Ako, zavedeni naslovom izložbe, kojim slučajem očekujete interdisciplinarni pogled na razdoblje socijalizma, nećete dobiti puno više od utvrđivanja gradiva iz povijesti umjetnosti. Kod nas očito postoji fiksacija na neka od “ključnih” mjesta iz područja umjetnosti, pa se koristi svaka prilika kako bi Ivana Picelja, Tomislava Gotovca, Sanju Iveković i slične autore ugurali u bilo koju kustosku ili izložbenu koncepciju. Pritom, usput rečeno, pada u vodu izjava iz deplijana kako izložba nije pregled remek-djela najvećih imena umjetničke scene na ex-Yu prostoru, s obzirom da se postav sastoji upravo od takvih djela.

Iako se navodi da je izložba nastala kao završni rad znanstvenih istraživanja koja su na temu tog razdoblja provodili autori, nigdje se ne spominje kakvo je to istraživanje niti koji su bili zaključci (valjda trebamo pričekati katalog koji bi trebao izaći u veljači 2012). Odsustvo bilo kakvog kritičkog pristupa ili novog čitanja je možda aspekt koji u cijeloj priči najviše razočarava. Možda sam, očekujući obuhvatnu, svježu studiju kulture proizišle iz jugoslavenske verzije socijalizma, pogrešno shvatila poantu izložbe; možda nisam trebala očekivati kritički pogled na cjelokupnu sliku jednog vremena, već jednostavno depolitizirani (ili “znanstveni”, kako ističe Kolešnik) prikaz njegove vizualne kulture – to bi objasnilo nezastupljenost, primjerice, glazbe ili kazališta, iako su i oni dio kulture iz naslova. Sve u svemu, onima koji se žele prisjetiti prošlih vremena, fićeka i plakata za Yugococktu ili Labud, izložba Socijalizam i modernost može poslužiti kao korektan vremenski stroj, no svima drugima nudi samo pokazivanje s povremenim pokušajima pripovijedanja ili interpretacije koji ipak ne uspijevaju oblikovati homogenu cjelinu.

Evo, dakle, još jednog neuspjelog pokušaja priređivanja blockbuster izložbe. Naš dragi MSU nikako da usavrši tu, od strane velikih muzeja već desetljećima prakticiranu formu. Iako su izložbe relativno dobro medijski pokrivene, imaju sponzore, čak i neke popratne/edukativne programe, posjetitelji, izgleda, nikako da budu impresionirani megalomanskim postavima i navodno kontroverznim temama. Da li je to zbog upornog strukovnog odbijanja imalo populističkog pristupa, neprekidnog prežvakavanja sličnih tema ili nečeg trećeg, teško je reći. Ukratko, najbolja stvar koju ćete dobiti od ove izložbe je besplatna bočica Cockte uz ulaznicu.