Od 23. rujna do 17. studenoga 2011, slučajni i namjerni posjetitelji Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu imali su priliku vidjeti, štoviše, istražiti i poigrati se radom umjetnika Ivana Ladislava Galete u retrospektivnoj izložbi Krajolik nulte točke. Ona zaokružuje njegovu istraživačku aktivnost započetu kasnih šezdesetih na polju filmske umjetnosti i novih medija kao instrumenata propitivanja ustaljene percepcije i definicije svijeta, te traženja nove, ili novih. Uz malo sreće, posjetitelji su mogli susresti i samog umjetnika koji je svojom pojavom i komentarom dodatno upotpunjavao doživljaj retrospektive i, naravno, utjecao na njihovu percepciju.

Tema Krajolika nulte točke je svakodnevnica (formalno izražena kružnom kompozicijom) i njena percepcija. To primjećujemo na samom početku izložbe, ispred motiva kruga – bale slame, pa motiva kruga kao kružnog kretanja – život od dječjih kolica do mrtvačkih kola. Izbor kruga kao dominantnog geometrijskog lika cijele retrospektive nije neobičan: pojavni je svijet ponajmanje izgrađen u tom obliku. On je kaotičan, razbijen na komadiće pa je podatan manipulaciji jer nam izmiče cjelokupnost i zaokruženost kao premisa njegove kvalitetne percepcije. Vizualna je umjetnost isključiva – ako ne vidimo, ne možemo sudjelovati. Utoliko Galeta ide korak dalje, postavljajući pitanje vidimo li mi uopće to što gledamo? I ako pomislimo da vidimo, u trenutku kada nešto ugledamo, kako znamo da nismo nešto drugo isključili iz svoga videokruga?

U instalaciji Intervencija u ništa (1982) Galeta naša perceptivna očekivanja izaziva kvadratnim ogledalom u čije središte postavlja još jednu, konkavnu zrcalnu plohu. Klasičan, svakodnevni pogled na sebe tako postaje ‘ništa’, ispražnjeno mjesto u koje iskrivljena, mala slika u središtu, ono što ni ne prepoznajemo na prvi pogled – intervenira. ‘Komponiram nove rečenice od postojećih riječi’, kaže umjetnik. On, kako tvrdi, ne istražuje niti eksperimentira, već samo konstatira. Slažući nove sintagme od postojećih stvari, dobiva nove rečenične konstrukcije, novi jezik, nove poglede na stvarnost. Tako film Wel(l)zen iz 1989. pretapa zrcalno montirane kadrove različitih smjerova sviranja i reproduciranja Chopina. Ovisno o tome s koje strane uđemo u melodiju, ona postaje prepoznatljiva, modificirana ili sasvim nepoznata. Opet je sve u perspektivi, tko nam jamči da iskrivljena slika nije zapravo ispravljena? 

Smjerovima, zrcaljenjem i osi razdvajanja Galeta se bavi i kroz naizgled humorističnu instalaciju Dvosmjerni bicikl (1978-79), koja nadopunjuje videouradak na istu temu. Dva bicikla, jedan s dva lanca i dva para pedala usmjerena u sebe, drugi s dva upravljača usmjerena nasuprotno, predstavljaju nemogućnost stvarnog kretanja. No, oni imaju smjer, štoviše dvosmjerni su, njihova nemogućnost nužno sadržava mogućnost, bez nje je samo prazna negacija. Dok bicikle, iako čine cjelinu, doživljavamo kao prelomljene, Zrcalni ping-pong iz istog stvaralačkog razdoblja ostavlja suprotan dojam: prelomljeni stol sugerira cjelinu. Umjesto suparnika, pred nama je ogledalo i naš odraz. Imamo naizgled sveobuhvatan pregled situacije, pratimo lopticu i suigrača, no naš se odraz ne miče, a loptica se svejedno vraća te ne uspijevamo pravovremeno reagirati na nju. Igramo protiv sebe i gubimo. Ovisni smo o pogledu, naše tijelo je zakašnjeli mehanizam koji najviše vjeruje onome što vidi, a pitanje je vidi li zaista i vidi li sve. Ovakvo rastvaranje svakodnevne perspektive postavlja i pitanje pogleda iz zrcala. Gleda li nas ono što gledamo? Je li zrcalo ‘pošten’ medij? Možemo li računati na točnu i istinitu reprodukciju ‘ove strane’? Ili, Galetinim riječima, nalazi li se ovaj zid iza ili ispred mene?

Krajolik nulte točke ne daje niti želi dati odgovor – otvaranje mogućnosti da se pitanja uopće postave, najsnažniji je domet zrcaljenja kojima je Ivan Ladislav Galeta ispunio izložbeni prostor MSU-a.