Zatvaranje je uslijedilo nakon što je Grad Zagreb kao vlasnik prostora obavijestio zakupca Zagreb Film Festival na čelu s Borisom T. Matićem o isteku desetogodišnjeg ugovora. Reakcije javnosti nisu bile burne samo zbog promjene upravljačke strukture, već upravo zbog zatvaranja omiljenog gradskog kina. Tadašnji pročelnik Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Damir Lasić, naveo je da je do toga došlo zbog “nužne obnove dotrajalog objekta”. Utvrđeno je da zgrada prokišnjava, da otpada žbuka, inventar i oprema su dotrajali, a kotlovnica radi na lož ulje i cijeli energetski sustav nije bio adekvatan za daljnje korištenje. Iz ZFF-a su tvrdili da je obnova u tijeku te da im Grad ignorira zahtjeve za produljenjem ugovora o najmu na razdoblje tijekom kojega bi te zahvate proveli u potpunosti. U pobuni koja je uslijedila nisu bili usamljeni; organizirali su se prosvjedi, strepili smo od privatizacije, slušali smo istupe kulturnjaka i opozicijskih političara, a usprotivila se čak i neslavna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. 

“Zatvaranje je bilo opravdano. Kino je bilo u izrazito lošem stanju i ispod svih standarda korištenja”, reći će nam Alan Braun, viši predavač na Arhitektonskom fakultetu na kolegijima iz područja obnove i zaštite graditeljskog nasljeđa, trenutno voditelj obnove kina. 

Braun ističe da nisu bili osigurani niti osnovni sigurnosni uvjeti. Iz gledališta to možda nije bilo vidljivo, kaže, no čim bi se zašlo u pomoćne prostorije, bilo je razvidno koliko je krov zaista prokišnjavao i u koliko su lošem stanju bili svi instalacijski sustavi, izloženi neadekvatnim klimatskim uvjetima. K tome, nije postojala odgovarajuća zaštita od požara niti vatrodojava, nije bila dobro riješena evakuacija niti pristup osobama smanjene pokretljivosti. “Ukratko, zatekli smo cijeli niz problema, a sve zato jer se zgradu godinama nije održavalo i nije se u nju sustavno ulagalo”, kaže Alan Braun. 

Europu je već dan po zatvaranju od pogleda zaklonila skela. Bez radnika na njoj, bez radova, bez elaborata i bez projekta, stajala je skela tamo puna tri mjeseca. Pisao je tada Večernji list kako je prema rješenju Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Grad bio obvezan unutar 120 dana od zatvaranja predstaviti dokumente za daljnju sanaciju, što bi bilo najkasnije do rujna 2019. godine. To se nije dogodilo. Tek krajem 2019. godine Zavod za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta na čelu s Alanom Braunom potpisuje ugovor s Gradom Zagrebom o izradi projekta obnove i sanacije kina Europa. U proračunu za predstojeću godinu, pak, predviđenih sredstava za provedbu radova nema. Gradonačelnik Bandić je tvrdio da novca ima, no koliko i kako raspodijeljenog, nije bilo poznato. Potom započinje izrada arhitektonskog snimka postojećeg stanja i konzervatorskog elaborata. Zgrada kina nalazi se otprije pod trojakom zaštitom: sama zgrada s dvorištem zaštićena je kao pojedinačno kulturno dobro (Z-3929), zaštićen je urbano-arhitektonski sklop unutar kojega se nalazi omeđen Masarykovom 10, Varšavskom 3-5 i Prolazom sestara Baković (Z-4753), a sve to dio je Kulturno povijesne cjeline Donjeg grada (Z-1525).

Vladalo je opće mišljenje da se program mogao održavati dok zaista ne krenu radovi na obnovi, a pogotovo s obzirom na to da su bez prostora ostali mnogi festivalski programi poput ZFF-a, Animafesta, Subversive film festivala, ali i drugi kulturni događaji koje je kino udomljavalo. Da je upravljanje gradom u mnogočemu bilo drugačije, postojala bi mreža institucija koje bi na sebe barem dijelom mogle preuzeti programe Europe dok traje obnova.  No za izradu konzervatorske studije i elaborata potrebno je napraviti detaljnu snimku postojećeg stanja, što znači osloboditi prostor od inventara i opreme, sondirati građevne elemente, pristupiti krovnoj konstrukciji, skinuti završnu obradu zidova i podova, a to se ne može odvijati usporedno s kino programom. 

Početkom 2020. godine Bandić dodjeljuje kino na korištenje Kulturno informativnom centru (KIC) kojem je tada bio ravnatelj Petar Bujas, uz obrazloženje da se radi o ustanovi čija djelatnost obuhvaća “prikazivanje filmova odnosno audiovizualnih djela, organizaciju tribina, promociju knjiga i drugih kulturnih priredbi”. Krajem ožujka 2020. godine dogodio se potres koji nas je sve podsjetio kako su sve te nama drage i zaštićene kuće u središtu grada uistinu krhke, građene ispod suvremenih standarda i potencijalno opasne za korištenje. “Popodne na dan potresa sam bio u kinu”, prisjeća se Braun: “Ozbiljnijih oštećenja nije bilo, iako je zgrada svojom geometrijom vrlo nezahvalna po tom pitanju. Poput kutije je, bez poprečnih ukruta, osim gledališta, no i ono počinje dosta duboko u odnosu na dimenziju kuće i postavljeno je zapravo vrlo nisko. Sreća je bila u tome što je smjer potresa bio sjever-jug. Da smo imali potres istok-zapad, došlo bi do većih problema.”

Do kraja 2020. godine napravljena je snimka postojećeg stanja i dovršen je konzervatorski elaborat. Projekt obnove i sanacije pročelja bio je tada u završnoj fazi. Na javnom predstavljanju Braun je najavio povratak izvornog izgleda kino dvorane. Naime, ispod bijele boje štukatura koje pamtimo s obodnih zidova u interijeru, otkriven je bogat kolorit. Ukrasi su, kaže, dijelom bili i pozlaćeni. Namjera je u cijelosti poštivati oblikovanje Srećka Flörschutza, arhitekta koji potpisuje, između ostalog, i brojne kuće u središtu grada pa i onu obraslu bršljanom na istočnoj strani Mažuranićevog trga.

“Europa je jedna od rijetkih sačuvanih kino dvorana tog razdoblja. I vrlo je ambiciozno zamišljena”, govori Braun. Kino pod imenom Balkan Palace počinje s radom 8. travnja 1925., prikazivanjem filmova Dalmacija, zemlja sunca i Nibelunzi. Sagrađeno je u godinu dana. Sto godina kasnije, u četiri godine ga još nismo obnovili. 

Kino dvorana bila je dio stambeno-poslovnog bloka trgovca Adolfa Müllera. Skupivši kapital trgovanjem mješovitom robom i gostionicama, Müller ga je  uložio u otvaranje ciglana, a kultura je pratila industriju. Müller prvo otvara kino Helios (današnje kazalište Gavella), da bi potom objedinio to i tada postojeća kina Apollo (danas kazalište Kerempuh), Union (kasnije poznatije kao kino Mosor) i Uraniju (danas polivalentna dvorana i prostor arhitektonskog studija 3LHD) u poduzeće pod zajedničkom upravom. Müller kupuje zemljišta u Varšavskoj i Masarykovoj ulici i na temeljima male kino dvorane u vlasništvu Ćirilmetodskih zidara gradi današnje kino Europa.

Projektirajući taj složeni sklop, koji do danas udomljuje poslovne prostore, stanovanje, kino, Flörschutz projektira pješački prolaz kroz parcelu, zvan Miškecov, a službeno sestara Baković, jedan od čudesnih, intimnih zakutaka Zagreba, sam vrijedan zaštite. Vanjsko je pročelje dijela sklopa prema Masarykovoj ulici, kao i interijer foajea kina, uređeno u stilu neoklasicizma; sjetit ćete se masivnih stupova i skulptura koje se obilazi pri usponu ka gornjem foajeu nazvanom u čast osnivača. Kino je poslije rata nacionalizirano, da bi nakon 1991. došlo pod vlasništvo Kinematografa, a onda Grada Zagreba. Godine 2021. Grad je ishodio prvu dozvolu i započela je obnova pročelja, koja je i završena, a troškovi za tu obnovu, izradu projekta, projektantski nadzor, prethodno provedeno ispitivanje konstrukcije i izradu konzervatorskog elaborata iznosili su oko 650.000 eura. 

Skidanje završnog sloja pročelja ogolilo je srž Zagreba, podsjetnik da smo i u najraskošnijim gradskim dvoranama ipak još duboko malograđani. Naime, vlasnici ciglana Mülleri izgradili su svoj reprezentativni blok koristeći i opeku starog malog kina. “Našli smo ugrađene tri vrste cigle”, kaže Braun te objašnjava kako nije problem što je ta cigla bila polovna, već što je njezina kvaliteta daleko ispod očekivane od velikih industrijalaca, k tome vlasnika ciglane. “Više se ulagalo u dojam i interijer, nego u konstrukciju”, dodaje. To je u obnovi iziskivalo i izvođenje neplaniranih ojačanja same ovojnice. Krajem 2022. je ishođena i dozvola za cjelovitu obnovu.

Grad je u međuvremenu preuzela nova vlast kojoj je otvaranje kina Europa bio jedan od glavnih strateških ciljeva u kampanji. I gdje stvar stoji? S obzirom na iskustvo potresa, nova vlast inzistira na osiguranju statičke sigurnosti zgrade, što nije bilo predviđeno u projektu dogovorenom krajem 2019. godine, no sada jest posljednjim, finalnim i zahtjevnim projektom koji nije invazivan prema izvornoj gradnji. Usvojenim projektom se predviđa i zamjena krovnog pokrova, uspostava izvorne tlocrtne dispozicije unutrašnjosti, odnosno uklanjanje naknadnih pregradnji, restauracija zidnih, stropnih i podnih obloga te interijerske opreme, obnova sustava vodovoda i odvodnje, potpuna zamjena elektrotehničkih instalacija, sustava grijanja, hlađenja i ventilacije te osiguranje pristupačnosti osobama smanjene pokretljivosti.

Najavljuju i osuvremenjivanje kina – visoku razinu ozvučenja i projekcije, titl i slušalice za osobe oštećenog sluha, a predviđeno je i postavljanje punionice za električne bicikle ispred kina.

Koliko će nas sve to koštati? Iz Grada navode kako prema trenutnim procjenama ukupan iznos za obnovu i nabavu opreme iznosi oko 10 milijuna eura s PDV-om. Plan je financirati obnovu iz EU fondova, kredita Europske investicijske banke i gradskog proračuna. Razgovarali smo o tome s novim ravnateljem KIC-a Hrvojem Hribarom: “Upravo se dovršava prijava na natječaj za obnovu kulturne infrastrukture. Predviđeni izvor sredstava je Europski strukturni fond, a provođenje koordiniraju tijela Vlade Republike Hrvatske.” No ako ne prođe sufinanciranje, Grad je spreman osigurati sredstva, potvrdili su nam iz Ureda za kulturu. Kako stvari sada stoje, početak radova bi mogao biti tek krajem ove godine.

 A što se tiče programa, Hribar odgovara: “Zajednički cilj svih koji sudjeluju u provođenju nove kulturne strategije Grada je stvoriti policentrično kulturno djelovanje kako bi se dokinule uspavane rutine postojećih kulturnih ustanova te, s druge strane, povezivanje s povijesnim kontinuitetom vibrantne i inovativne produkcije nekih ranijih razdoblja. Kriza nastala gašenjem dvije glavne kino adrese – Europe i Tuškanca – izgleda da je osvijestila poticaj za neke nove suradnje.”

Kako će se taj poticaj odraziti kada Europa napokon bude obnovljena, znat ćemo, nadajmo se, krajem 2025. godine.

Bez obzira na žanrovske i druge profile, svi manji filmski festivali dijele poprilične organizacijske izazove. Okruglim stolom nastojat će se detektirati glavne probleme i prepreke s kojima se organizatori susreću prilikom pripreme i realizacije svojih malih festivala, ali i inicirati njihovo umrežavanje.

Je li rješenje u zajedničkom nastupu ne samo prema dobavljačima usluga i dobara radi stjecanja povoljnijih uvjeta već i prema nadležnim institucijama i financijerima? Mogu li organizatori imati koristi od dijeljenja opreme, prostora za rad, čak i dijela programa? Može li se umrežavanjem i međusobnom podrškom doći do nove publike? Što festivali mogu naučiti jedni od drugih? – neka su od pitanja o kojima će biti riječi na okruglom stolu.

Sudionici su Jelena Androić (Liburnia Film Festival), Nenad Borovčak (Tabor Film Festival), Maša Drndić (STIFF – Međunarodni studentski filmski festival), Andrea Jakovac (Kino mreža), dr. sc. Tomislav Šakić (HAVC), Sanja Šamanović (One Take Film Festival), Tanja Vrvilo (Filmske mutacije) i Toma Zidić (Diversions International Short Film Festival).

Razgovor će moderirati Dunja Bovan.

Glavna govornica je Alison Spillane, stručnjakinja za javne politike Irish Family Planning Association, koja je iz prve ruke upoznata s dinamikom irskog referenduma o pobačaju na kojem je 25. svibnja ove godine dvotrećinskom većinom Irkinjama omogućeno pravo na izbor, nakon trideset i pet godina ustavne zabrane, također izglasane na referendumu. U razgovoru će kao komentatorica sudjelovati Ana Brakus, istraživačka novinarka tjednika Novosti koja se sustavno bavi problematikom reproduktivnih prava i rodne ravnopravnosti na udaru ultrakonzervativnih skupina. Raspravu će moderirati Marina Škrabalo iz Zaklade Solidarna, članice Platforme za reproduktivna prava. 

Razgovor će uključiti i vrijeme za pitanja publike i raspravu, a vodit će se, kako stoji u najavi, sljedećim ključnim pitanjima: “Što je bilo ključno za toliki odaziv građana ove tradicionalno katoličke zemlje i njihovo snažno DA pravu žena na izbor? Kako se Irska vrijednosno i društveno promijenila u proteklim desetljećima Kako su referendumske kampanje za i protiv legalizacije pobačaja utjecale na javno mnijenje, političke i društvene odnose? Što su sljedeći koraci na dnevnom redu irske Vlade u regulaciji pobačaja? Što Hrvatska može naučiti iz irskoga iskustva u pogledu predstojećeg zakonodavnog procesa modernizacije hrvatskoga zakona o pobačaju?”

Razgovor će se voditi na engleskom jeziku, uz mogućnost postavljanja pitanja i komentiranja na hrvatskom jeziku. 

Kako navodi Ivica Prtenjača, “Zemlja Zemlja prostor je velikog pjesničkog umijeća jer se s paradoksima prolaznosti, ljudske društvenosti i apokalipse koja se neprestano događa pokušava razračunati bez ostatka, hrabro, pogubno i samotnički”. 

Uz autora, o zbirci će govoriti Ivica Prtenjača i Roman Simić.

Održava se predstavljanje knjige Katarine Peović Vuković Marx u digitalnom dobu. Dijalektički materijalizam pred vratima tehnologije, u Dvorani Müller kina Europa Zagreb, Varšavska 3, u petak, 3. veljače 2017. u 19 sati.

O knjizi govore teoretičari Žarko Paić i Boris Postnikov, urednica knjige Ivana Rogar te autorica Katarina Peović Vuković.

Marx u digitalnom dobu. Dijalektički materijalizam na vratima tehnologije knjiga je koja propituje razumijevanje političke emancipacije uz pomoć novih tehnologija. Ona postavlja pitanje: kako nove tehnologije, posebice novi mediji, mogu pridonijeti demokratizaciji društva i emancipaciji manjinskih kultura? Pritom se sustavno i epistemološki precizno obrazlažu temeljna pitanja kao što su: politička emancipacija i emancipacijske politike na internetu, ideologija i njezina refleksija na probleme novih medija, promjene do kojih dolazi u strukturi i karakteru rada u doba kognitarijata, razumijevanje koncepta »virtualnosti«.

U knjizi se primjenjuje teorija brojnih autora, napose filozofa kao što su Martin Heidegger, Michel Foucault i Jacques Lacan, premošćujući pritom granicu između klasične filozofije i sfere tehnologije. Studija je vrlo precizna i elokventna elaboracija suvremenog tehno–znanstvenog, političko–ekonomskog poretka. Pritom ona ukazuje na nekoliko ključnih problema s razumijevanjem uloge i konteksta novih tehnologija. Prije svega, riječ je o ozbiljnom utemeljenju teorije novih medija iz perspektive kritike političke ekonomije. Drugo, o svakom se od ključnih problema elaboriranih u knjizi stvaraju pretpostavke za primjenu filozofskog i fenomenološkog pristupa novim medijima. Studija se naslanja na novoobnovljeni teorijski interes i školu dijalektičkog materijalizma (S. Žižek, A. Badiou). I konačno studija, neizravno, raspravlja i s hrvatskim kontekstom proučavanja novih medija, koji je kronično zarobljen u onome što je Heidegger nazivao »aktualnost«. Takvo razumijevanje novih medija u studijima komunikologije, mediologije, politologije i sociologije najčešće ne uspijeva sagledati svu širinu problema. Djelo je relevatna znanstvena studija koja će pridonijeti razumijevanju fenomena novih tehnologija.

Katarina Peović Vuković docentica je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Magistrirala je i doktorirala na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Priredila je zbornik tekstova američkog teoretičara Hakima Beya Privremene autonomne zone i drugi tekstovi (2003). Godine 2012. objavljuje studiju Mediji i kultura. Ideologija medija nakon decentralizacije. Radove publicira u časopisima Crisis & Critique, Badiou Studies, Stasis, Književna smotra, Trípodos i Synthesis Philosophica.

O tome što se trenutno dešava u Poljskoj i Mađarskoj imati će te priliku čuti iz prve ruke od Desi Andrasa, novinara i urednika nedavno ukinutih mađarskih novina Nepszabadsag i Barbare Grabowska-Moroz, pravnice i aktivistkinje Helsinškog odbora za ljudska prava u Poljskoj.

U sklopu festivala bit će prikazano 30 minuta koji govore o stanju u Hrvatskoj. Projekcija je zakazana za 12. svibnja 2016. godine u 20 sati u dvorani Muller u kinu Europa. Nakon filma, pod nazivom Normalizacija ekstremno desnih ideja i revizionizma u demokratskom društvu organizirana je rasprava o filmu ali i o uzrocima nagle pojavnosti ekstremno desnih političkih ideja u javnom prostoru RH.  

Cilj rasprave je osvrnuti se na niz događaja koji idu u smjeru re-ustašizacije našeg društva kao i u smjeru “normaliziranja” ekstremno desnih ideja u javnom prostoru. Kroz tribinu se želi analizirati i zašto su demokratski standardi i osigurači u Republici Hrvatskoj, koji bi trebali spriječiti ovako nagli porast ekstremizma u našem društvu, tako slabi. Pitanje revizionizma kao poseban oblik neprihvatljivog govora je polazišna točka u diskusiji koja treba ukazati na uzroke i strategije u borbi protiv posljedica.

Na tribini govore Rajko Grlić, filmski redatelj, Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava i Antifašistička liga, Sanja Zoričić Tabaković, predstavnica židovske nacionalne manjine Grada Zagreba, Nikola Bajto, novinar u tjedniku Novosti.

Moderator razgovora je Eugen Jakovčić iz Dokumente.

Pod redateljskom palicom Goebbelsovog štićenika Veita Harlana, u osjetljivom dobu nakon Drugog svjetskog rata, nastao je jedan od kontroverznijih filmova o progonu gej osoba koje su se “ogriješile” o Paragraf 175, njemačkog Kaznenog zakona. Mimikrija ublaženog diskursa kojim se u filmu tematiziraju istospolni odnosi evocira pristup kojim se i u novostečenoj političkoj korektnosti nove desnice progovara o Drugome.

Naime, dotičan Paragraf 175, koji je svoj vrhunac doživio u nacističkoj Njemačkoj, zabranjivao je “nepoćudne” radnje među muškarcima, a sama provedba zakona rezultirala je uhićenjem preko 100.000 osoba, od kojih je, prema procjenama, 15.000 poslano u koncentracijske logore. Film Drugačiji od mene i tebe radnju gradi oko 17-godišnjeg Klausa iz dobrostojeće berlinske obitelji Teichmann koji, na sveopću zgroženost njegove obitelji, počinje pokazivati prve znakove sklonosti ka istom spolu.

Uz dramatičnu glazbenu podlogu Oskara Sale, Harlan, poznat prema svojoj sklonosti ka nacizmu, pokušao se kroz ovaj film iskupiti u očima javnosti za sav filmski rad kojim se bavio u nacističkoj Njemačkoj. Sam film, koji je sniman u doba kad je još uvijek Paragraf 175 bio na snazi, sa svojom nadprosječnom glumačkom postavom te predloškom scenarija pisanom od strane Felixa Lützkendorfa, na prvi se pogled učinio pravim hitom. No, njemačka agencija FSK (Freiwillige Selbstkontrolle) ocijenila je kako film previše pozitivno predstavlja gejeve te je Harlan bio primoran cenzurirati određene dijelove filma te ih napraviti više homofobnima, a gej likove u filmu prikazati plitkima kako bi zadovoljio zahtjeve cenzora.

“U prevladavajućoj klimi odmjeravanja politički ispravnog u opreci spram drugačijeg (a time u novog kulturnoj paradigmi, nemojmo se zavaravati, i pogrešnog), Domino u okviru svog redovitog filmskog programa u kinu Europa podsjeća na činjenicu da totalitarno mnijenje koje nam se danas u Hrvatskoj nudi pod ciničnom krinkom kulturološko-vrijednosnog revizionizma nije ništa manje totalitarno. Kroz različite istupe i izjave koje dolaze iz Runjaninove 2, otkako je tamo ministra Zlatka Hasanbegovića, može se steći dojam da se kulturni programi trebaju usmjeriti (i) na preispitivanje povijesnih činjenica.

S obzirom na tu indirektnu uputu, odlučili smo u program Queer MoMenata uvrstiti jedan od klasika njemačke kinematografije kako bismo još jednom ukazali na povijesni progon kojem je LGBTQ zajednica (odnosno zajednica „drugačijih“) bila podvrgnuta u vrijeme koje nas nažalost sve više podsjeća na trenutni fokus interesa povjesničara u ministarskoj fotelji.

Da bismo dobili jasniji uvid u povijest koju ne bismo voljeli ponavljati, pozivamo ministra kulture u kino Europa da pred projekciju filma pozdravi prisutne te da nam kaže nekoliko riječi o ‘novoj hrvatskoj kulturnoj paradigmi’ te na što bismo, kao predani kulturnjaci, trebali u budućnosti koju on obilježava točno trebali paziti”, stoji u najavi događaja umjetničkog direktora Zvonimira Dobrovića.

Annie Sprinkle strastveno istražuje seksualnost više od 40 godina, kroz to razdoblje postaje svojevrsni feministički brend, kroz vrlo široke načine djelovanja preko filma, vizualne umjetnosti i performansa, ali i pisanja, učenja i predavanja. Jedna je naistaknutijih aktivistkinja za prava seksualnih radnika i istaknutiji je član u Sex Positive pokretu. Bila je prva seksualna radnica s doktorskom titulom koju je stekla na New York School of Visual Arts. 2013. nagrađena je na Sveučilištu Stanford za doprinos povezivanju umjetnosti i aktivizma, a iste godine prima nagradu Acker za svoj avangardni pristup.

Beth Stephens je interdisciplinarna umjetnica, aktivistkinja i profesorica na UC Santa Cruz. U posljednih 25 godina bavi se vizualnim i izvedbenim djelovanjem u kojem propituje teme tijela i feminizma. Stephens je izlagala i nastupala u muzejima, galerijama i kazalištima diljem SAD-a i Europe, uključujući Muzej suvremene umjetnosti u San Franciscu, Vortex u Austinu, PS1 u New Yorku, Muzej Reina Sofija u Madridu i Muzej Kunstpalast u Düsseldorfu, Njemačka.

Projekcije će biti održane u ponedjeljak i utorak, 21. i 22. rujna, u dvorani Müller kina Europa, s početkom u 21 sat.

Udruga Blaberon osnovana je krajem 2011. s ciljem intelektualne emancipacije pripadnika svih dobnih skupina, što zasad podrazumijeva prvenstveno uključivanje u nastavni proces u školama. Promičući participativni karakter odgojno-obrazovnog procesa i poticanjem kritičkog mišljenja, diskusije i individualnog rada, udruga nastoji pridonijeti jačanju svijesti mladih o potrebi i mogućnostima direktnog sudjelovanja u odlukama koje se tiču njih i čitave zajednice.

Zborničke tekstove potpisuju Alen Sućeska, Ana Tomčić, Goran Pavlić, Ivana Perica, Hrvoje Tutek, Marija Ott Franolić i Nataša Govedić, a Martina Poljak prevela jedan tekst Henryja Girouxa.

Promocija zbornika bit će održana u ponedjeljak, 3. veljače, u 17 sati u dvorani Müller kina Europa.

Zbornik možete besplatno skinuti ovdje.