Piše: Vatroslav Miloš

Očekivano, prva od žrtava aktualnih montiranih procesa na HRT-u upravo je – Montirani proces. Satirična emisija u produkciji News Bara, portala koji se u proteklih nekoliko sezona etablirao kao nužno potreban kritički glas razuma u sve više nerazumnoj stvarnosti, izdržala je u eteru, uključujući i novogodišnji specijal, čitave tri emisije. Optužba je, HNIP-ovski rečeno, “raspirivanje vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti”, uz nezaobilazni komentar aktualnog glavnog urednika HRT-a Tomislava Karamarka kako se radi o “netalentiranim pojedincima koji se ismijavaju iz države” te da ih je zato trebalo maknuti. I dok se teško može reći da je Montirani proces bio na razini Charliea Brookera, Armanda Ianuccija ili Johna Olivera, bio je, prikladno za zemlju u kojoj činjenice ne znače apsolutno ništa, pokušaj da se satirički revalorizira aktualnopolitički besmisao. Mogućnost humora uvijek je šaka u oko autoritetu i dogmi; mogućnost je to kojoj se ne smije dopustiti da se rasplamsa. Osim, naravno, ukoliko oni sami nisu podmetač požara. Razgovor s Bornom Sorom, jednim od autora Montiranog procesa, možete pročitati na Libelinim stranicama.

Istovremeno, rasplamsala se ponovno rasprava o mekoj integraciji sveučilišnih programa Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta u Zagrebu. “Radi se o ugovorima FFZG-a s nekolicinom drugih fakulteta i akademija, pri čemu je posebno sporan onaj s Katoličkim bogoslovnim fakultetom (KBF) kojim se dio studenata diskriminira te se slabi njihova kasnija konkurentnost na tržištu radne snage. Osim toga, mnogi segmenti same izvedbe plana i programa ostali su tajni i nedefinirani, a na cjelokupnoj razini, radi se o klerikalizaciji obrazovanja koja je mnogima neprihvatljiva”, piše Luka Resanović u tekstu na H-alteru za koji su komentare dali Mislav Žitko s Odsjeka za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Zrinka Breglec iz Studentskog zbora te članica uredništva portala Slobodni Filozofski Ivana Jandrić. 

S “raspravom” o HAVC-ovom financiranju danskog dokumentarnog filma 15 minuta – Masakr u Dvoru aktualnim je ponovno postao slučaj zločina u Dvoru na Uni gdje je 8. kolovoza 1995. pobijeno devetero duševnih bolesnika, od kojih se za sedmero i dalje ne zna tko su bili. Kao ni tko su dvanaestorica bez vojnih oznaka koji su taj strašan zločin počinili. “Oni nisu bili ničiji”, piše Boris Dežulović, “njihovi su jedini pasoši bili zdravstveni kartoni, njihova je nacionalnost i doslovno bila njihova dijagnoza. A kad takvi nestanu, nitko ih ne traži, takvi nikome ne pripadaju. Zato nikome nije važno ni tko su one četiri do dana današnjeg neidentificirane žrtve, ni čijih je onih pet identificiranih. Nema zemlje za ubijene bolesne starce, nema je ni za državljanstvo ni za grob”. 

“Neću oklijevati da kažem da je ovo suvremeni Dachau”, rekao je grčki ministar unutarnjih poslova Panajotis Kurumplis tijekom posjeta Idomeniju, prenapučenom izbjegličkom kampu na grčko-makedonskoj granici. Unatoč tome što je kapacitet kampa za oko dvije tisuće ljudi, tamo se trenutno nalazi otprilike 12 tisuća ljudi, a grčki je ministar rekao da se čovjeku od uvjeta u Idomeniju “okreće želudac”.  

Umro je Asa Briggs, povjesničar koji je karijeru posvetio proučavanju viktorijanskog razdoblja britanske povijesti i povijesti radija i televizije u Velikoj Britaniji te, kao jedan od ljudi uključenih u pokretanje tamošnjeg Open Universityja, unapređenju visokog obrazovanja. Ovdašnjim je čitateljima i čitateljicama poznat po studiji Socijalna povijest medija, nastaloj u suradnji s Peterom Burkeom, a čiji je prijevod 2011. godine izdala naklada Pelago.  

Kritičar New York Timesa Ben Ratliff nedavno je objavio knjigu Every Song Ever: Twenty Ways To Listen In An Age Of Musical Plenty, knjigu koja, najkraće rečeno, pokušava pronaći smisao u nevjerojatnoj količini dostupne nam snimljene glazbe. “S jedne strane”, piše Emily Bick za The Wire, “Ratliff odbacuje kanonske ili hijerarhijske, a s druge, naivne ili poptimistične pristupe slušanju glazbe i traži načine na koje bi mapirao odnose između pjesama, tijela, fizičkog prostora i osobne povijesti svakog slušatelja te količine iskustva koje kroz vrijeme postaje bogatije”. Intervju s Ratliffom možete čitati ovdje.