Nitko nikoga nije pretukao, ipak nisu letjele bombe – premijera opere Maršal u splitskom HNK-u prošla je, dakle, kao što se i moglo očekivati, bez provokacija, sukoba i incidenata, baš kako treba: s pjesmom umjesto jauka. Pa se Slobodna Dalmacija idućega dana u naslovu reportaže s izvedbe trezveno zapitala “Čega su se svi bojali?”, ne precizirajući, doduše, tko su ti “svi”. Koliko se sjećamo, kada ju je prije mjesec i pol dana, nakon šokantnih & nepravednih haških presuda generalima, skidao s repertoara, bojao se jedino vršitelj dužnosti intendanta Duško Mucalo, a i njegov je strah uglavnom bio induciran sugestijama gradonačelnika Željka Keruma. Nije poznato je li Kerum sugerirao i datum naknadnoga postavljanja premijere – ne bi bilo čudno, čovjek je, uz sve preklapajuće trgovačko-političke uloge i funkcije, očito i vršitelj dužnosti vršitelja dužnosti intendanta – ali zanimljivo je da taj datum koincidira s lažnim Titovim rođendanom koji smo nekada slavili kao Dan mladosti. Što bi nam moglo reći dosta toga o ideološkom statusu onoga famoznog, navodno vrlo subverzivnog, navodno vrlo ljevičarskog fenomena jugonostalgije u Hrvatskoj, danas.

Slovenski sociolog Mitja Velikonja, vjerojatno najutjecajniji teoretičar jugonostagije, ali i njezine specifične modulacije – “titostalgije”, vidi u njima nešto poput latentne kritike dominantnih – prvenstveno neoliberalnih, ali i nacionalističkih, eurointegracijskih itd. – ekonomsko-političkih obrazaca: “sasvim bi se opravdano moglo tvrditi da je titostalgija pre izraz neprihvatanja sadašnje političke situacije i sadašnjih vođa nego nekritično veličanje prilika od pre nekoliko decenija i samoga Broza”, piše on u studiji Titostalgija, izvorno objavljenoj 2008. (a ovdje citiranoj na drugom jeziku naših naroda i narodnosti, prema prošlogodišnjem izdanju beogradske biblioteke XX vek). Velikonja je, pritom, itekako svjestan deklarativne “apolitičnosti” titostalgičnih kulturnih artefakata i rituala – nešto što naziva “simptomom depolitizacije” – ali ipak zdravorazumski pita “zašto status ikone stiče baš Broz, a ne neko drugi”? Kakva je ova tiha, prećutana, čak i gromoglasno negirana političnost ovoga diskursa koje možda nisu svesni ni njegovi nosioci?” I nudi nedvosmislen zaključak: “Repolitizacija se (…) dešava na daleko apstraktnijem metanivou, u utopiji. Ona prevazilazi konkretne levo/desne stranačke podele, dnevnu politiku, stvarne istorijske ličnosti, okolnosti i režime; to je neodređena želja za boljim vremenima, pravednijim svetom i neiskvarenim ljudima, a tek post festum vezuje se na nešto/nekoga određenije”.

Velikonju vrijedi citirati nešto ekstenzivnije jer je riječ o ključnoj referenci, vjerojatno najsustavnijem tretmanu fenomena koji za sada imamo: on detaljno “radi” na bogatom simboličkom materijalu značkica, majica i vrećica za šećer s Titovim likom, retro-kafića, reklama i filmova, štafeta koje i danas kreću od Vardara i od Triglava prema Kući cvijeća, ali se ne ustručava od toga da konačne zaključke izvede na znatno apstraktnijoj razini konceptualizacije, uvodeći u igru utopijsku dimenziju nostalgije. Njegov je zagovor implicitno subverzivnoga potencijala titostalgije uvjerljiv i zavodljiv; pa ipak, ovo premještanje / “podizanje” pojmovne razine rasprave kao da je pomalo zbrzano, ne sasvim utemeljeno. Najjednostavnije rečeno: ako se apostrofirana “repolitizacija” priče o Titu odvija na metanivou i “tek post festum vezuje na nešto/nekoga određenije”, zar ne ostajemo opet uskraćeni za odgovor na ono common sense pitanje s početka: “zašto status ikone stiče baš Broz, a ne neko drugi?” Možda bi stoga ipak trebalo napraviti korak unatrag kako bi se strategije i učinci repolitizacije lika i djela najvećega strojobravara među državnicima ukazali i na nešto “nižoj” razini: to je korak koji vodi od Velikonje do Keruma ili, ako hoćete, od utopije “pravednijeg svijeta i neiskvarenih ljudi” prema distopiji današnjega Splita.

Signifikantno je da u tom Splitu premijera Maršala djeluje problematično na dan kada medijski i politički populizam pokušava – ne baš uspješno, pokazat će se – konstruirati sliku izvanrednoga stanja u državi, proklinjući suca Oriea i izvodeći četiri i pol milijuna ljudi na njegovu optuženičku klupu, dok gradonačelnik na Rivi javno bulazni o urbanim Jugoslavenima; s druge strane, njezino izvođenje na Dan mladosti, datum koji bi, je li, trebao simbolički kondenzirati svu pretpostavljenu subverzivnost prijeteće aveti jugonostalgije, prikazano je kao rubna, relativno duhovita doskočica koja s provokacijom nema nikakve veze. Taj detalj jasno ukazuje na aktualni politički ulog jugonostalgije: ako na apstraktnijoj ravni i odražava mutni utopijski potencijal, u čemu bismo se s Velikonjom mogli složiti, na onoj konkretnijoj njezino je polje značenja zapravo monopolizirala desnica, pa ga aktualizira svaki put kada se ukaže potreba za proizvodnjom straha i potenciranjem nacionalističke histerije; a ako te potrebe nema, cijela se stvar neizbježno svede na prigodnu operetnu inscenaciju.

Svako je ljevičarsko koketiranje s jugonostalgijom stoga kontraproduktivno, to je unaprijed izgubljena bitka, u kojoj se bilo kakav eventualni pokušaj reartikuliranja i reafirmiranja pojedinih socijalnih i ekonomskih aspekata “baštine” bivše države – solidarnosti, samoupravljanja, industrijalizacije (ili, barem, čuvanja onoga što nam je od industrije ostalo) itd. – urušava pod balastom jugo-ikonografije. Nepristajanje na hegemonijsku igru oblikovanja značenja jugonostalgije neophodno je da bi se rasprava premjestila prema ključnim pitanjima metastaziranja logike tržišta društvenim tkivom, logike kojoj su danas jednako podređeni i jugonostalgičarsko obilježavanje Dana mladosti i nacionalni patos obrane generalske časti (ako bilo tko u ovo sumnja, dovoljno je prisjetiti se kako je Večernji list, nakon što je presudu dočekao rijetko bljutavim naslovnicama s Gotovininim likom i natpisom “Heroj”, samo par dana kasnije, na valu desničarskih, domoljubno-flagelantskih tumačenja kako smo “izdali” svoje junake, bezbrižno lansirao navodno duhovitu marketinšku kampanju “Izdali smo ga za 5 kuna”, reklamirajući novi medijski projekt).

Premijera Maršala, konačno, podučila nas je i tome, unutar prikladnih, karikaturalno sitnoračundžijskih okvira: ona nije odigrana, znamo, zbog revolta tzv. kulturne javnosti i brojnih pritisaka na Mucala i Keruma, nego naprosto stoga što je koproducent predstave, zagrebački Muzički biennale, zaprijetio tužbom, pa je strah vršitelja dužnosti i vršitelja vršitelja dužnosti da će izgubiti nešto novaca u hipu nadvladao prvotnu strepnju od incidenata i bombi… A Danu mladosti u cijeloj je priči pritom namijenjena tek uloga zgodne dosjetke i simpatičnoga marketinškog trika – posve u skladu s njegovim stvarnim ideo-političkim potencijalom. Zato i treba zaključiti negdje na tragu naslova onoga osmomartovskog teksta koji je Mima Simić nedavno objavila u ovoj rubrici, kritizirajući Dan žena: dolje, dakle, Dan mladosti!

Zabrana opere Maršal u splitskom HNK je bez sumnje zabrinjavajući šou, bez obzira što su ga režirala dva komična lika. Priču o tome kako se HNK Split prometnuo u teatar apsurda ispričao nam je redatelj zabranjenog komada Mario Kovač i u njoj ima stvarno svega – od obilatog laganja, preko “čovika s čudnim očima” koji baca bombe u rupe od orkestra, pa do performansa s urbanim Jugoslavenima i ruralnim gradonačelnikom.

KP: Vaša prva reakcija na skidanje predstave s repertoara, objavljena u Slobodnoj Dalmaciji, imala je neki pomirljivi ton, što se u međuvremenu promijenilo?

M. K.: Nakon generalne probe Duško Mucalo nam je saopćio da je bilo prijetnji i da se premijera odgađa za dva dana. U tom ozračju čak i unutar ansambla je bilo ljudi koji su rekli da to možda i nije loša ideja. Nismo bili potpuno svjesni situacije. Činilo se, ako je sigurnosna situacija problematična, odgoda od dva dana se ne čini kao neka cenzorska odluka, koja bi se iz ideoloških razloga doticala opere. Bilo je tu i blago sebičnih redateljskih razloga – kao što je slučaj na svakoj predstavi, izvođači i svi ostali uvijek kukaju – da nam je još tjedan dana. Nakon generalne probe još je bilo tehničkih aspekata vezanih recimo uz brzinu izmjene scenografije koje nismo stigli uvježbati. Naime, imali smo jako malo termina za probe na pozornici jer je splitski HNK imao čak dvije premijere u zadnjih mjesec dana. Činilo mi se da će nam dobro doći ako iskoristimo ta dva dana za probe. Ja sam rekao da je to ishitrena odluka na koju ne mogu utjecati, ali da u tom ozračju mogu shvatiti zašto je donesena. No već idući dan spoznao sam dvije stvari koje su mi dale naslutiti da je posrijedi nešto drugo. Kao prvo ni u petak ni u subotu nije odgođen niti jedan drugi kulturni ili sportski događaj.

KP: Pa čak ni koncert Jelene Karleuše…

M. K.: Tako je, koncert Karleuše, Jelene Rozge, premijera Gogoljeve Ženidbe – dakle također jednog komičnog djela u Zagrebu, u Šibeniku je normalno izvedena premijera. Nije proglašen nikakav službeni dan žalosti. Druga stvar je da je izišlo priopćenje HNK Split da je odgoda napravljena u suradnji s autorskim timom. To je bila čista laž, autorski tim smo činili kostimograf, scenograf, koreografkinja, koproducent Muzički biennale i ja i mogu reći da nikoga od nas nisu ništa pitali nego nam je ta odluka objavljena kao konačna. Kad sam u subotu ujutro saznao da nisu predviđene nikakve probe za subotu i nedjelju postalo mi je jasno da se radi o nečem ozbiljnijem. Sve je postalo još jasnije kad sam pogledao gradonačelnikov performans na Rivi. Nakon toga počele su se pojavljivati i druge laži – prva je bila da se predstava odgađa zbog slabe prodaje karata, no nama su se neki ljudi nakon što su to čuli javili da su probali u petak ujutro kupiti karte i da im je na blagajni već tada rečeno da predstave neće biti. Dakle ne samo premijerne izvedbe, nego čitave predstave. Potom je intendant Mucalo izišao s pričom s prijetnjama koja je nama bila spomenuta u petak na što se javila glasnogovornica PU splitske i rekla da njima nisu nikakve prijetnje dojavljene, kao ni da uvidom u telefonske pozive i e-mailove kazališta nisu pronađeni dokazi za njegove tvrdnje. Sve zajedno kulminiralo je izjavom gospodina Mucala koji rekao da mu je “priša čovik sa čudnim očima” i rekao da će “bacit bombu u rupu od orkestra”, što već postaje farsa. Kad se sjetimo da je prije tjedan dana održao i press konferenciju na kojoj je spominjao i prislušne uređaje koji nisu pronađeni – jasno je da zalazimo u područje patologije. Javili su nam se i novinari s tvrdnjama da im je anonimno dojavljeno da opera nije niti gotova, da nije niti napisana do kraja. Tko god da je to pokušao plasirati sigurno zna da je to notorna laž, a mi je lako možemo oboriti jer je predstava i snimljena u cijelosti – preko dva sata s pauzom. Snimili su je gospodin Siriščević i ekipa HRT-a. Nakon što se cijelo vrijeme pojavljuje to degutatno spominjanje haške presude kao izlike za odgađanje premijere kap koja je prelila čašu bila je ponuda HNK da se premijera odgodi za 24. siječnja 2012.

KP: To dakle znači da opera uopće ne bi igrala u ovoj kalendarskoj godini?

M. K.: Upravo tako, a to je pravno gledano i nemoguće jer se sredstva dodjeljuju za 2011. godinu i bilo koji kulturni djelatnik zna da ako je sredstva dobio za ovu godinu u njoj mora i realizirati program. Izlika je bila da se ne mogu uskladiti termini izvođača, što je notorna glupost. Od cijelog ansambla predstave samo troje čine gosti – tenor, gospodin Branko Robinšak i dvije pjevačice iz Zagreba. Ideja da njih troje ne može naći zajednički termin prije siječnja je kompletna glupost. Sve je do kraja bilo jasno kad je gradonačelnik Kerum izjavio kako je uspio spriječiti premijeru Maršala.

KP: Dakle ti ljudi su ponosni na činjenicu da su sabotirali jednu kazališnu predstavu?

M. K.: Da. Mislim da je Mucalo u toj priči obična marioneta dovedena na tu funkciju da služi bez pogovora. Mnogi ljudi su bili sumnjičavi kad je doveden, a ovo je prvi slučaj koji direktno pokazuje što se dogodilo u splitskom HNK. Mucalo je tamo doveden da provodi Kerumove odluke, a to nije intendantska pozicija. Inendant bi trebao biti osoba koja samostalno donosi bitne odluke.

KP: Stručna i autonomna?

M. K.: Upravo tako, a on to sasvim sigurno nije. Po svemu je jasno da on nije kazališni niti umjetnički čovjek. Vjerojatno nije očekivao ovakvu reakciju kulturne javnosti koja je odmah prepoznala o čemu je ovdje riječ. Vjerojatno su očekivali da će to proći kao i većina Kerumovih skandaloznih odluka. Ovaj put se to nije desilo dijelom zbog ugleda institucije Muzičkog biennalea Zagreb, kao i zbog Foretića i svih ostalih ljudi uključenih u projekt, ali zbog toga što je libreto opere poznat – Maršal je jedan od naših gledanijih filmova koji s dnevnom politikom nema nikakve veze. Ne bavi se domovinskim ratom niti generalima. Treba biti sulud um da se tako nešto uopće spoji, pa da se benignu komediju na ovakav način ispolitizira. Bili bi mi manje odbojni da imaju hrabrosti reći “da, mi ne postavljamo Maršala jer nam ideološki ne odgovara”. Brešanov film je satira koja se sprda i s kapitalizmom i s bivšim sustavom.

KP: No čini se da se ovdje radi o tolikoj razini ideološke simplifikacije da im samo ime dovoljno smeta?

M. K.: Tako je, mislim da je gradonačelniku zaista bio dovoljan naslov. Ljudi su reagirali i komentirali na razne načine, a jedan od meni najdražih komentara s nekog foruma pita – kako objasniti Kerumu da Idiot od Dostojevskog nije roman koji govori o mentalno retardiranoj osobi, nego o predivnom ljudskom biću? Isto tako njemu se ne može objasniti da Maršal nije ni opera ni film o Titu, nego o onome što nam je donijelo vrijeme nakon Tita i utjecaju mita o Titu na nas danas. Pozivajući se na križarsku borbu protiv komunista, sam Kerum je posegnuo za postupkom kojeg se ne bi postidio ni Staljin. Brešan stariji nije bio cenzuriran s predstavom Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj koja je bila jasna satira na mehanizme samoupravljačkog odlučivanja u kulturi. Taj komunistički mrak kojim nas straše je demokratskiji i otvoreniji od ovih koji ga se groze. Bilo koja naznaka slobodarstva koja im se pričini sumnjiva mora biti zaustavljena. Bizarno je da se to radi na ovakav način, na generalnoj probi. Postoje drugi mehanizmi kojima se služe subjekti u kulturi, pa, nemojmo se zavaravati, čak i demokratska vlast. To su obično financijske restrikcije, to je odabir ljudi na određene pozicije, u kulturna vijeća i slično.

KP: Odnosno sve ono što vidimo u Zagrebu…

M. K.: Tako je, Bandić, što god mi mislili o njemu, nikad neće direktno zabraniti premijeru neke predstave. To je nemoguće, njegovi savjetnici, u prvom redu gospodin Ljuština bi mu sasvim sigurno objasnili da je neizmjerno veća šteta od zabrane, nego od izvođenja nečega što bi njega kritiziralo. Ljudi s nešto većom razinom inteligencije i logičnijim tokom misli od Keruma i njegovih ljudi sasvim sigurno bi taj problem riješili na neki drugi način. Prije svega pazili bi da na ključne pozicije postave ljude koji se autocenzuriraju. Pogledamo li zagrebački HNK – sasvim sigurno se ne bi doveli do toga da moraju zabraniti premijeru. Tamo vlada drugi princip – oni bi morali biti kazalište koje pomno prati najsuvremenije trendove svjetske dramaturgije, a umjesto toga igraju lektire, apolitične komade kojima se ne može ni slučajno desiti izlet u nešto subverzivno.

KP: Osim direktne cenzure komada tu se radi i o pokušaju da se umjetno proizvede atmosfera izvanrednog stanja, ima li uopće u hrvatskoj kulturi usporedivih primjera?

M. K.: Ja se zbilja ne mogu tako nečega sjetiti. Sjećam se kad se dogodila sama Oluja bio sam klinac koji je autostopom putovao preko Slovenije u Pulu na Art and Music Festival. Kad sam tamo došao rečeno nam je da je festival odgođen. Ali to su dakako bile drugačije okolnosti. Što se tiče realnosti ove situacije, dovoljno je pogledati reakcije ljudi u samom Splitu – na skupu podrške što ga je Kerum besramno iskoristio za vlastitu promociju nije se okupilo niti tisuću ljudi. I onda su još od svega napravili primitivno naguravanje, spustivši skup na razinu koja u sebi sasvim sigurno nije imala više ništa dostojanstveno.

KP: Nije li činjenica da se premijera odgađa jer je to navodno opasno, upravo poziv svima koji se ideološki ili iz bilo kojeg drugog razloga ne slažu s nečim, da to riješe prijetnjama?

M. K.: Naravno, oni su otvorili tu mogućnost i sad nije nemoguće da se, potaknuti time, nađu ekstremisti ili klinci koji će smatrati da ono što im se u kazalištu ili bilo gdje drugdje ne sviđa pokušaju spriječiti dojavom o lažnoj bombi. No Mucalo i Kerum su otišli i korak dalje – oni su premijeru spriječili lažnom dojavom o lažnoj bombi. Cijeli slučaj je ipak daleko od smiješnog, to je vrlo opasan presedan koji može potaknuti klimu straha. Kad se uspostavi takvo stanje onda se sve teže nalazi glas koji misli drugačije od većine, a ako se i pojavi treba ga zatrti prijetnjama. Ovih dana nam se događa upravo nešto takvo – većina je okupirala medijski prostor takvom samouvjerenošću da se praktički ne mogu ni čuti oni koji misle drugačije.

KP: Ovo asocira i na situaciju neuspješne zabrane Frljićevih Bakhi.

M. K.: Istina, postoji sličnost, no postoji i bitna razlika – tadašnji intendant Milan Štrljić u ranoj je fazi spoznao da će kulturna javnost njegov čin prepoznati kao cenzuru pa je povukao svoju odluku. Štrljić kakav god da je – oprezan, konzervativan, nesklon zamjeranju – on je ipak sugovornik, i to takav da će priznati svoju grešku. Kod Mucala i Keruma nema mogućnosti za razgovor. Kod Keruma postoji isključivo monološka forma.

KP: I to anticivilizacijska po formi i sadržaju?

M. K.: Tako je, a tko god mu se suprotstavi je “urbani Jugoslaven”, što god to značilo. Vrlo je bizarno da čovjek koji je gradonačelnik jednog grada, i to iz stranke koja se zove Hrvatska građanska stranka, nekoga vrijeđa nazivajući ga urbanim. Da neki satiričar napiše takvu komediju, rekli bismo da je pretjerao. Stvarnost je još jednom nadmašila maštu i dovela dva lika s kojima komunikacija ne postoji. Kerum najvjerojatnije sad likuje u nekom kafiću jer je zabranio predstavu, a oni koji će najviše ispaštati su grad Split i splitski HNK. Muzički Biennale Zagreb će podići tužbu koju ne može izgubiti, postoji vrlo jasan ugovor i jasno je tko ga krši. Žalosno je da će po svoj prilici taj slučaj biti riješen za tko zna koliko godina kad, nadajmo se, ni Kerum ni Mucalo više neće biti tu gdje su sad, a nekome će račun doći na naplatu. U HNK-u će možda sjediti neki pozitivni, dobri ljudi, a trebat će plaćati račune štetočina.

KP: Boji li se hrvatska institucionalna kultura lijevih ideja?

M. K.: Salonsko ljevičarstvo joj je čak simpatično, što je simpatija koja vuče korijene još od Krleže. S lijevim idejama se rado koketira dok su na općenitoj razini, ali kad počnu poprimati konkretne izraze onda ih se počinje bojati. Odgovor je dakle: ne, hrvatska institucionalna kultura se ne boji lijevih ideja, tako dugo dok su samo ideje.

***

]]>