Društveni centar Rojc, smješten u bivšoj vojarni u centru Pule, jedinstveni je prostor koji na jednome mjestu okuplja čak 110 udruga iz najrazličitijih područja djelovanja, poput kulture i sporta i rekreacije, koji su u Rojcu najzastupljeniji, psihosocijalne skrbi i zdravstva, djece i mladih, skrbi o osobama s posebnim potrebama, zaštite okoliša, tehničke kulture, nacionalnih manjina i ostalih djelatnosti. Zgrada u kojima udruge djeluju vlasništvo je Grada Pule, a njome upravlja mješovito tijelo – Koordinacija Društvenog centra Rojc, koju čini podjednak broj predstavnika i predstavnica Saveza udruga Rojca i Grada Pule.

O potencijalima sudioničkoga upravljanja jednim društvenim centrom poput Rojca razgovarali smo s Dušicom Radojčić, predsjednicom udruge Zelena Istra te predsjednicom Koordinacije DC Rojc.

KP: Za početak, možete li ukratko prepričati povijesti sudioničkoga upravljanja Rojcem koji je doveo do današnje situacije?

Udruge su u zgradu počele ulaziti devedesetih godina, za vrijeme i nakon što su je napustile privremeno smještene izbjeglice. Zgrada je bila u jadnom stanju, devastirana, zapuštena i na vrlo lošem glasu u gradu. S vremenom je nekoliko grupa i organizacija skvotirao manji dio zgrade. U to vrijeme se rješavalo i pitanje vlasništva između MORH-a i Grada Pule. Grad nije mario za objekt, a udruge su osjetile potrebu za nekim oblikom samoorganiziranja u zgradi o kojoj nitko nije vodio računa. U početku su to bili Veliko i Malo vijeće udruga Rojca, neformalni oblici samoorganiziranja, da bismo 2008. uspjeli nagovoriti Grad da konstituira Koordinaciju Rojca, savjetodavno tijelo sastavljeno od tri predstavnika Grada Pule i tri predstavnika udruga iz Rojca.

Počeci rada u Koordinaciji bili su teški. Mi smo govorili o sudioničkom upravljanju u vrijeme kada taj pojam nije bio prepoznat. Uzor su nam bile zagrebačke udruge koje su s Gradom Zagrebom uspjele osnovati Pogon – prvu mješovitu javno-civilnu ustanovu. U Puli u to vrijeme nije bilo lako zagovarati da korisnici upravljaju zgradom u vlasništvu Grada. Mi smo tada, kao i sada uostalom, tvrdili da je upravljanje daleko učinkovitije kada su u njega uključeni i korisnici, koji prepoznaju potrebe i svakodnevne probleme i prioritete te teže k najracionalnijem mogućem načinu trošenja sredstava namijenjenih Rojcu, za razliku od birokratskog modusa operandi gradske uprave sa svim poznatim problemima – netransparentnošću, neracionalnošću, korupcijom, sporim prilagođavanjem promjenama, minimumom napora, itd.  

KP: Kako je lokalna uprava prihvatila te promjene? Koja je njezina uloga u Rojcu danas?

U početku je bilo teško. Godinama se nismo micali s mjesta zbog nerazumijevanja uloge Koordinacije predstavnika Grada Pule koje je imenovao gradonačelnik. Dugo smo se prepirali oko prava na uvid u sve financijske dokumente koji se tiču Rojca. A kada smo ih konačno dobili, shvatili smo uzrok tom otporu. Nakon toga smo godinama rješavali dugove, nastale kao rezultat lošeg financijskog planiranja, ali i mnoge druge probleme, koji su za posljedicu imali neracionalno trošenje novca. S vremenom su u Gradu prepoznali smisao i dobrobit suradnje u upravljanju Rojcem, što se u najvećoj mjeri dogodilo s novom pročelnicom Upravnog odjela za kulturu, koja razumije vrijednost Rojca. Koordinacija zaključke donosi konsenzusom, a pročelnica Odjela za kulturu članica je Koordinacije pa se tako sve donesene odluke lakše i brže provode.

Grad za redovno održavanje zgrade iz Proračuna svake godine izdvaja određenu svotu, a uloga Koordinacije je da odluči koji su prioriteti u financiranju, te da nadzire kako se sredstva troše. Da suradnja i razumijevanje Grada rastu potvrđuje i činjenica da je Grad po prvi put u Proračunu za 2020. godinu predvidio 8,5 milijuna kuna za obnovu dotrajale infrastrukture u zgradi, uz 1,1 milijuna kuna koje inače izdvaja za redovno održavanje zgrade. 

KP: Koja je uloga Saveza udruga Rojca u svemu tome?

Savez udruga Rojca osnovan je 2012. jer smo nakon pokretanja Koordinacije DC Rojc shvatili da je Vijeće udruga Rojca, kao neformalno tijelo bez pravih predstavnika, obaveza i odgovornosti, funkcioniralo izuzetno kaotično i nedjelotvorno. Predstavnici udruga iz Rojca u Koordinaciji nisu imali pravu “bazu” za dogovaranje i koordiniranje. SUR je zato osnovan kao tijelo koje bira predstavnike Rojca u Koordinaciji, poboljšava međusobnu komunikaciju unutar same zgrade te brine i zagovara zajedničke interese i potrebe udruga prema Gradu. Danas SUR broji dvadesetak udruga, a njegov legitimitet leži u aktivnoj ulozi i postignutim rezultatima vezanim za unapređenje ukupnih uvjeta djelovanja u Rojcu te njegovoj otvorenosti za nove članove. Svaka organizacija koja želi preuzeti aktivniju ulogu u zajedničkim pitanjima i upravljanju može se uključiti u SUR. Savez je također otvaranjem i upravljanjem zajedničkim prostorom Dnevnog boravka započeo proces u kojem će Rojc dobiti veći broj zajednički korištenih i javno dostupnih prostora.

KP: Krajem 2018. započet je projekt Grad(imo) Rojc kojim će se, između ostalog, izraditi i Plan sudioničkog upravljanja DC Rojc. Možete li nam reći nešto više o samome projektu?

Natječaj, u okviru kojega je projekt Grad(imo) Rojc dobio financijsku podršku, rezultat je prepoznatog značaja sudioničkoga upravljanja društveno-kulturnim centrima u Hrvatskoj. Jedan od glavnih ciljeva našeg projekta, osim aktivnosti na području kulture kojima se povezuju udruge unutar Rojca i renoviranje infopunkta na ulazu, jest izrada prvog plana upravljanja DC Rojc. Planom upravljanja nastojat ćemo predložiti rješenje za probleme u upravljanju koji se pojavljuju zbog ograničenih mogućnosti Koordinacije kao savjetodavnog tijela Grada. Vrijednost modela sudioničkog upravljanja koji smo stvorili u Rojcu je prepoznata i često su nas zvali da ga predstavimo i u zemlji i u inozemstvu. Ali Koordinacija, koja je inovativni model upravljanja i s kojom smo postigli puno, ipak je samo prijelazni oblik upravljanja.

Ako se usporedimo s drugim sličnim centrima, ono što nas razlikuje je zaista veliki broj organizacija u centru, preko 100 formalno, ali i više jer se prostori dijele. Druga razlika su šarolike i brojne djelatnosti udruga, koja pokrivaju sva područja djelovanja. Život pod istim krovom naučio nas je na međusobno razumijevanje i suradnju. U Rojcu imamo udruge osoba koje imaju drugačije potrebe, koje društvo često slabo prepoznaje, a mi u Rojcu smo ih svjesniji. Osim toga, u Rojcu ne postoje uobičajeni konflikti i problemi povezani s ideologijom, pa tako imamo miran suživot različitih navijačkih klubova, nacionalnih manjina, braniteljskih udruga, udruge Josip Broz Tito itd.

U okviru projekta Grad(imo) Rojc proveli smo istraživanje percepcije DC Rojca među građanima Pule. Istraživanje je provela agencija Ipsos na reprezentativnom uzorku s malom statističkom pogreškom, te ono pokazuje da čak 90,1 % stanovnika Pule zna za Rojc, a od njih ga je čak 90,2 % posjetilo, odnosno sudjelovalo u nekim sadržajima koje nudi. Kao najpozitivniju osobinu najčešće ističu da je Rojc dobar primjer reaktivacije bivših vojnih objekata te mjesto gdje sve kategorije građana mogu provoditi vrijeme. Čak dvije trećine građana smatra kako je Centar izrazito potreban Puli, a još 19 % potrebnost Centra ocjenjuje s četvorkom. Prosječna ocjena je vrlo visokih 4,5. To istraživanje nam je jako dobar alat za zagovaranje većih ulaganja i veće institucionalne brige o Rojcu, što je i Grad očito prepoznao povećavši ove godine iznos u proračunu. 

KP: Novim planom upravljanja društvenim centrom Rojc trebalo bi se institucionalizirati civilno-javno partnerstvo. Koje promjene u funkcioniranju Rojca možemo očekivati?

Tijekom ovih deset godina rada u Koordinaciji shvatili smo i njezina ograničenja. Putem projekta Grad(imo) Rojc pokušavamo pronaći način da uklonimo nedostatke koji nastaju upravljanjem putem Koordinacije. Za izradu plana upravljanja odlučili smo formirati radnu grupu. U njoj su predstavnici Grada Pule te pet predstavnika udruga iz Rojca, koje smo na početku izabrali javnim pozivom svim udrugama koje djeluju unutar zgrade, a ne samo onima uključenima u SUR. Jedan od problema način funkcioniranja sadašnje Koordinacije je što predstavnici Grada imaju ograničeno vrijeme na raspolaganju jer sudjeluju u njezinome radu za vrijeme svojega radnog vremena, dok predstavnici Rojca to rade potpuno volonterski, te se zbog svojih poslova ili aktivnosti ne mogu u tolikoj mjeri baviti tim pitanjima. Drugi je problem što odluke koje se donose na Koordinaciji treba netko i provesti. Za provedbu odluka nadležan je određeni odjel u Gradu, gdje postoji hijerarhija i spora procedura, dijelom i zbog preopterećenosti. Između Koordinacije i nadležnih gradskih odjela koji odluke provode postoji još i Castrum, gradska tvrtka koja se bavi upravljanjem zgradama. Zato gubimo jako puno vremena od trenutka u kojem se neka odluka donese do trenutka u kojemu se ona provede.

Razmotrili smo nekoliko mogućih modela upravljanja i došli smo do zaključka da bi optimalna bila uspostava mješovite civilno-javne ustanove. U njoj bi, kao i u Koordinaciji, na ravnopravni način o upravljanju odlučivali Grad i predstavnici Rojca, ali bi se za izvršavanje zaposlili ljudi koji bi se cijelo svoje radno vrijeme bavili Rojcem. U tijeku je analiza pravnih i financijskih aspekata jedne takve civilno-javne gradske ustanove i izrada prijedloga broja zaposlenika i opisa radnih mjesta. Izračunali smo da bi za redovno funkcioniranje Rojca putem jedne takve ustanove bio potreban novac vrlo blizu iznosa koji Grad Pula sada izdvaja za redovno održavanje Rojca.

KP: Za kraj, koji su potencijali sudioničkoga upravljanja kakvo imamo u Rojcu za šire društvo i okolinu? Što možemo naučiti na primjeru Rojca?

Ono što je u cijeloj priči meni važno, čime se bavim i u svojoj udruzi Zelena Istra, je briga o javnim dobrima i sprječavanje njihove privatizacije. Postoji taj mit da je država na svim razinama uprave nesposobna učinkovito upravljati javnim dobrima i uslugama, pa se kao rješenje nudi isključivo njihova privatizacija. Međutim, javna dobra i usluge su društveno bogatstvo i treba ih unaprjeđivati, a ne privatizirati. U Rojcu smo pokazali da je upravo sudjelovanje korisnika u upravljanju i nadzoru nad javnim dobrima i uslugama rješenje kojim se ona mogu razvijati u korist sviju. Mi u Puli jako dobro znamo o čemu se radi jer je mnogo bivših vojnih nekretnina sličnih Rojcu propalo upravo zato što su država i Grad uzaludno čekali investitore s vrećama novca koji će u njih uložiti. Pokazalo se da je iluzija da je jedino turistifikacija rješenje i da je špekulanata vrijednim zemljištem u priobalju više od ozbiljnih investitora.

Mi smo s druge strane dokazali kako se jedno javno dobro kao što je Rojc angažmanom građana može spasiti od propadanja i stvoriti iznimnu društvenu vrijednost i korist. Ujedno smo dokazali da se javnim dobrom može upravljati transparentno i racionalno – ako u njemu sudjeluju korisnici. Svrha sudioničkog upravljanja je demokratizacija upravljanja kojom se oni kojih se odluke tiču uključuju kao ravnopravni akteri donošenja tih odluka. To je model koji mi predlažemo i u drugim sferama upravljanja javnim i zajedničkim dobrima. 

U situaciji ekonomske krize i “stezanja remena”, privremeno korištenje napuštenih prostora moglo bi označiti početak novog doba u urbanom planiranju kad je nekorištena javna imovina u pitanju. Ono je pravi odgovor na nedostatak sredstava za privođenje nekoj namjeni praznih zgrada i cijelih područja uz istodobno poticanje osoba na njihovom profesionalnom putu u klasičnom ili socijalnom poduzetništvu. Poticanje novih tvrtki, zadrugarstva i djelovanja udruga dodjelom nekorištenih prostora doprinosi gospodarskom i društvenom razvoju te samozapošljavanju.  

Na tribini 6. rujna u 18 sati u Knjižnici za mlade Karlovac gostuju Dušica Radojčić (Zelena Istra, Pula), Sanda Kočevar (profesorica, Karlovac) i Luka Lipšinić (arhitekt, Karlovac). Uvod u raspravu bit će predstavljanje publikacije Privremeno korištenje napuštenih javnih prostora u kojoj su predstavljene europske prakse korištenja napuštenih objekata.

“Razgovorom želimo javnosti približiti mogućnosti i načine privremenog korištenja napuštenih zgrada što je u Hrvatskoj gotovo nepoznato pa imamo tek nekoliko primjera uspješne prakse. Kroz razgovor ujedno će se tematizirati kvaliteta života u modernom gradu i mogućnosti unaprjeđenja uz uključivanje građana po principima inkluzivnosti, neelitističnosti, angažiranosti, društvene osviještenosti i participativnosti u promišljanju, predlaganju i odlučivanju”, najavljuju organizatori.

Aktivistkinje i aktivisti ispred termoelektrane u Plominu, 17. veljače  formirali su ljudski lanac te izvjesili natpis Cijena ugljena? Naši životi, kako bi upozorili na opasnost korištenja ugljena i  još jednom pozvali vladu da definitivno i trajno odustane od štetnog projekta Plomin C.

Ljudski lanac u Plominu formirali su aktivisti i aktivistkinje Zelene Istre, Zelene akcije, Greenpeacea, CEE Bankwatch Networka, organizacija FoE Colombia i Re:Common te Mladen Bastijanić, labinski aktivist, uz podršku Labin Art Expressa, a u njega su bile uključene i siluete ljudi, kao simbol onih koji su zbog ugljena izgubili život.

O stravičnim posljedicama eksploatacije ugljena za okoliš i lokalne zajednice govorio je Danilo Urrea iz kolumbijske udruge CENSAT-Agua Viva/Friends of the Earth Colombia, naglasivši primjer rudnika ugljena El Cerrejon u kolumbijskoj regiji La Guajira, iz koje je tijekom posljednjih petnaestak godina stiglo tisuće tona ugljena za termoelektrane u Plominu.

“Na teritoriju kolumbijske La Guajire u ovom trenutku djeca umiru zbog žeđi i gladi”, rekao je Urrea. “U manje od 30 godina tvrtke koje se bave eksploatacijom ugljena, veliki farmeri i poljoprivredna industrija zagadili su, prisvojili, uspostavili kontrolu i ogolili glavne vodne resurse La Guajire. Samo El Cerrejon troši 17 milijuna litara vode dnevno za polijevanje cesta zbog prašine koja se diže od prolaska kamiona s ugljenom. U isto vrijeme prosječni stanovnik La Guajire pije manje od jedne litre vode dnevno. U uvjetima oskudice vodom lokalne zajednice nisu u mogućnosti proizvesti potrebnu hranu i živjeti na samoodrživ način kao ranije. Za ovaj sukob odgovorne su i zemlje koje uvoze ugljen”, poručio je.

“Drugim licem” eksploatacije bavio se fotograf i aktivist Luka Tomac koji je izložbom Sretno! Priče koje nam dolaze s ugljenom, predstavljenoj prošle godinne u Labinu i Puli, prikazao izravan negativan socio-politički utjecaj iskorištavanja prirodnih resursa. Tom prilikom naglasio je da “moramo biti svjesni kako se uvozom tobože povoljnih energenta iz udaljenih krajeva svijeta, uvoze i tragične sudbine pojedinaca i povijesti zajednica kojih smo rijetko svjesni ako se vodimo kratkoročnom ekonomskom računicom umjesto altruizmom i razumom”. 

Nova Hrvatska vlada stavila je privremeni moratorij na izgradnju termoelektrana, a Most je već u svom izbornom programu najavio “puni otklon od ugljikovodika u energetici”, no organizacije za zaštitu okoliša smatraju kako privremeni moratorij nikako nije dovoljan te je potrebno definitivno i trajno odustati od ovog skupog i okolišno štetnog projekta koji je na referendumu odbacilo 94% građana Labinštine. Također, brine ih mogućnost da vlada zapravo želi nastaviti s ovim projektom, no traži drugačiji način izvedbe kako uvjeti izgradnje ili financiranja ne bi bili problematični Europskoj komisiji.

Dušica Radojčić iz Zelene Istre poručila je stoga da Hrvatska treba definitivno i trajno odustati od projekta Plomin C koji bi stvorio potrebu za još većim količinama uvoznog ugljena, a razvoj koji se temelji na ugljenu nije ni moralan ni pravedan.

Intervju s Darkom Ciglarom, voditeljem koordinacijskog tima čakovečke Inicijative 1729/2, o stvaranju Društvenog centra Čakovec na dijelu prostora bivše vojarne Nikola Šubić Zrinski možete čitati ovdje, a o riječkim modelima upravljanja prostorima Palacha, Filodrammaticae i Marganova razgovarali smo s Damirom Batarelom, predsjednikom Saveza udruga Molekula. S koordinatoricom platforme Okret potpora Samantom Stepčić razgovarali smo o različitim oblicima nezavisnog kulturnog djelovanja u Zadru, a intervju s Antoniom Kuzmanić, koordinatoricom splitske Platforme Doma mladih, o prošlosti i budućnosti Doma mladih te zagovaračkim mogućnostima Platforme čitajte ovdje.

O Društvenom centru koji je nastao u prostoru bivše vojarne Karlo Rojc u Puli, postojećem i željenom načinu upravljanja, civilno-javnim partnerstvima te samoodrživosti i samofinanciranju razgovaramo s Dušicom Radojčić, predsjednicom udruge Zelena Istra.

KP: Možete li ukratko opisati najvažnije momente u kronologiji razvoja društvenog centra Karlo Rojc? Kako se razvijala osnovna ideja društvenog centra koji želi poboljšati kvalitetu lokalne zajednice, koje su bile glavne prepreke na koje se nailazilo i ključni ljudi koji su zaslužni za to?  

D.R.: Na početku, u drugoj polovini 90-ih kada prve udruge ulaze u Rojc, i dugo nakon toga, nije uopće postojala ideja o društvenom centru. Mnoge su okolnosti, specifične, slučajne i neponovljive, utjecale na to što se u početku zbivalo u Rojcu. Naprimjer, to što je nakon MORH-ova odlaska zgrada opustošena i devastirana, ali se nitko nije sjetio isključiti struju i vodu. Upravo je to ilegalnim novim stanarima omogućilo obnovu, rad u tim prostorima, grijanje… Zatim se dogodio jedan pročelnik Upravnog odjela za kulturu sa sluhom za Rojc i jezgra korisnika prostora s vizijom samoupravljanja u zgradi. Sretna okolnost bila je i zapanjujuća veličina i dizajn zgrade kao kasarne, pa za ulaganje u obnovu i prenamjenu s komercijalnom svrhom nije bilo zainteresiranih.

Ključno je vrijeme bilo ono predizborno 2008. godine. Rojčani pokreću inicijativu za uspostavljanje djelotvornijeg upravljanja tada Centrom gradskih udruga Rojc. Ukazuju na neracionalnost financijskog upravljanja i predlažu sanacijske mjere. Rojčani od gradonačelnika traže formiranje zajedničkog tijela koje bi upravljalo zgradom i kontroliralo troškove, iskazujući ambiciju za ravnopravnim partnerskim odnosom i preuzimanjem suodgovornosti. U travnju 2008. formirano je Vijeće udruga Rojca, neformano tijelo koje je okupljalo udruge korisnice prostora u zgradi.

Nezadovoljstvo korisnika situacijom u zgradi bilo je tada golemo zbog loših sigurnosnih i higijenskih uvjeta te neracionalnog trošenja novca koji se za održavanje zgrade izdvajao iz gradskog proračuna. Gradonačenik je te 2008. prihvatio prijedlog predstavnika Rojca i imenovao Koordinaciju Rojca – tijelo koje čine po 3 predstavnika udruga iz Rojca i Grada kako bi zajedno upravljali zgradom. Tada je pristao i na sudjelovanje u projektu edukacije i zajedničkog osmišljavanja sudioničkog modela upravljanja Rojcem utemeljenog na javno-civilnom partnerstvu. Zelena Istra, jedna od udruga s adresom u Rojcu, osmislila je projekt “Edukacija i razvoj modela sudioničkog javno-civilnog upravljanja društvenim centrom Rojc”, koji dobiva financijsku potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, s idejom uključivanja Rojčana u upravljačke mehanizme i preuzimanja dijela odgovornosti koja je do tada bila isključivo u domeni javne uprave. Projekt je proveden 2011. godine u suradnji s Pravom na grad i ustanovom Pogon – Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade. Ta suradnja postaje ključna u osvještavanju ideje o kreiranju društvenog centra i povezivanje s drugim sličnim inicijativama u Hrvatskoj.

Proces koji je uslijedio išao je ka postizanju više razine zajedništva i unutarnje koordinacije organizacija i rezultirao osnivanjem Saveza udruga Rojca – SUR-a 2012. godine. Godine 2013. Rojc službeno mijenja ime iz Centar gradskih udruga u Društveni centar Rojc. Iste godine SUR otvara Dnevni boravak – veliki zajednički prostor, mjesto za druženje i prezentaciju programa udruga iz Rojca, ali i onih vanjskih. Dnevni boravak je vrlo brzo postao srce Rojca. Tijekom 2014. održana su 72 događanja – izložbe, koncerti, tribine, predavanja, radionice i druge aktivnosti.

KP: Kako biste opisali fazu u kojoj se centar nalazi danas?

D.R.: Kao prijelaznu. Naime, Rojcem i dalje upravlja Koordinacija koja se sastoji od 3 predstavnika Saveza udruga Rojca i 3 predstavnika Grada, no njihove zaključke prethodno mora odobriti nadležna osoba u Gradu. Takav se model upravljanja pokazao spor i nedovoljno učinkovit. Budući da je zgrada u vlasništvu Grada, sve veće investicije podliježu procedurama na koje Koordinacija nema utjecaja i rezultati su daleko od zadovoljavajućih. To postaje kočnica u razvoju planova koje imamo za budućnost Rojca, naprimjer za realizaciju hostela u zgradi, kao jednog od oblika samofinanciranja. Taj tromi način upravljanja ne može na odgovarajući način zadovoljiti nove potrebe i ambicije organiziranog civilnog društva. Samo dugoročno orijentirano upravljanje omogućio bi razvoj i neophodno raznoliko izvanproračunsko financiranje, a to je moguće ostvariti samo na način da je subjektu koji bi upravljao Rojcem to osnovna djelatnost. To vidim kao jedinu mogućnost kompenzacije svih nedostataka današnjeg načina upravljanja Rojcem. Taj novi subjekt mora imati stabilnost koju imaju javne institucije te mora na ravnopravan način uključiti i korisnike – dakle, radi se o mješovitoj javno-civilnoj ustanovi koja bi se trebala formirati za Rojc.

KP: Što smatrate da je ključni doprinos i važnost postojanja ovakvog centra za jednu sredinu, konkretno za grad Pulu?

D.R.: Sigurni prostor pod povoljnim uvjetima je temeljna pretpostavka za razvojh organizacija civilnog društva. Rojc je pridonio razvoju organizacija civilnog društva u Puli, povezao ih je, učinio vidljivima, a one zauzvrat gradu daju mnoge i raznolike aktivnosti i programe. Pula se putem Rojca može pohvaliti suradnjom javnog i civilnog sektora, što je u skladu s najboljim europskim praksama. Rojc je stekao prepoznatljivost u Europi i to doprinosi ugledu grada. Pula se nedavno kandidirala za Europsku prijestolnicu kulture, a u predloženim programima Rojc ima važno mjesto s obzirom da su upravo participacija građana, demokratske procedure, uključenost korisnika i sl. bitni pri ocjenjivanju programa. 

U Rojcu se pokazala sva korist i potencijali korištenja javne infrastrukture za društvene svrhe. Rojc je postao primjer angažmana korisnika u odgovornom su-upravljanju javnom infrastrukturom odnosno dobrim modelom koji predlažemo i za nadzor nad djelovanjem drugih javnih institucija i poduzeća. Primjer Rojca koristimo kao dokaz učinkovitosti sinergije javnog i civilnog pri zagovaranju korištenja javnog dobra, npr. za novi projekt Muzil Starter kojim predlažemo korištenje dijela bivših vojnih zgrada na Muzilu. Uvjereni smo da suradnički javno-civilni modeli daju bolje društvene i ekonomske rezultate, a Rojc je za to postao dobar primjer.

KP: Model funkcioniranja centra, kako internog tako i prema van, te upravljanje, izuzetno je zahtjevan zadatak, s obzirom na 109 organizacija i grupa koje djeluju na devet različitih područja. S obzirom da se puno pažnje polagalo na participaciju pri donošenju odluka, a time ste se i osobno bavili, kako je strukturiran rad centra i kako izgleda model upravljanja?

D.R.: Već početkom 2000-ih organizacije iz Rojca pokazale su interes za samoorganizranjem i osnivanjem tijela koje bi ih okupljalo i predstavljalo u pregovorima s Gradom. Tih su godina osnovani Malo i Veliko vijeće Rojca, koji su s vremenom zamrli. Zatim je 2008. godine osnovano Vijeće udruga Rojca s istim ciljem, ali ovaj put i jasnom idejom o želji za sudjelovanjem u upravljanju zgradom. Vijeću je pristupilo 60-ak udruga korisnica prostora u zgradi. Vijeće je imenovalo svoje predstavnike u Koordinaciju – mješovito tijelo u kojem o upravljanju Rojcem na ravnopravni način odlučuju predstavnici Grada i Rojca. No, pokazalo se s vremenom da na sastancima Vijeća sudjeluje uvijek manje-više istih 20-ak udruga, da je teško donositi i provoditi odluke kada ne postoje utvrđene procedure i odgovornosti. Nakon analize svih za i protiv, udruge u Vijeću Rojca odlučile su da bi formaliziranje zajedništva udruga u Rojcu dovelo do boljeg vođenja procesa komunikacija i odlučivanja, većeg angažmana barem manje grupe ljudi, veće formalne snage odnosno pravne težine, jasnijeg definiranja ciljeva i lakšeg zastupanja i zagovaranja te mogućnosti profesionalizacije.

U osnivanju Saveza smo na početku imali poteškoću jer ga Ured državne uprave u Istarskoj župaiji nije htio registrirati, tvrdeći da zakon ne dopušta registraciju saveza koji čine udruge iz različitih područja djelatnosti. Nakon žalbe višoj instanci Savez je ipak registriran. Na osnivačkoj Skupštini sudjelovalo je 17 organizacija. Dvije su u međuvremenu zatražile istupanje iz Saveza, a tri zatražile pristup članstvu o čemu će biti odlučeno na sljedećoj Skupštini. Potrebno je naglasiti da Savez svoj legitimitet ne crpi iz broja organizacija koje su mu se priključile nego iz otvorenosti za svakoga tko se želi aktivirati u njegovu radu. Ne možete natjerati ljude da se aktiviraju, ali ih možete kontinuirano pozivati. Cijeli proces informiranja i rada Saveza je dokumentiran i javan putem internetske stranice rojcnet.org i novina Centra Veznik (8 brojeva od 2011. godine). Napravili smo veliki pomak – od pozicije korisnika prostora orijentiranih na vlastiti interes formirao se dio aktivnih udruga odgovornih i za zajedničko dobro i spremnih na širi društveni angažman. No, to ne znači da dobar dio udruga i dalje nije orijentiran samo na sebe i svoje korisnike.

KP: Ideja socio-kulturnog centra o kojoj se sve više govori u Splitu, Rijeci, Karlovcu, Čakovcu i drugim gradovima, u Rojcu zapravo živi već dugo vremena. Kako vidite budućnost centra i što je potrebno za njegov razvoj?

D.R.: Trenutni model upravljanja nije dobar jer ne postoje ni ljudi ni subjekt ili pravna osoba kojima bi upravljanje Rojcem bila osnovna i jedina djelatnost. Predstavnici Saveza udruga Rojca u Koordinaciji volontiraju već 6 godina, a obujam svakodnevnog posla stalno raste. To je neodrživo. A u skoroj budućnosti čekaju nas mnogo zahtjevniji poslovi. U Gradu Puli nema niti jedne osobe posvećene Rojcu, nema pravog interesa, samo osobe po “službenoj dužnosti” bez istinske motivacije i entuzijazma. Nužno je, stoga, osnivanje javne institucije u kojoj bi na ravnopravni način bili zastupljeni predstavnici Grada i Rojca, sa zaposlenim profesionalcima zaduženima i predanima planiranju budućnosti Rojca i s odgovornošću za realizaciju tih planova. Toga trenutno nema.

KP: Samoodrživost i samofinanciranje uvijek je jedan od glavnih, gotovo nedostižnih izazova s kojima se organizacije pokušavaju uhvatiti u koštac, a razvoj neke vrste socijalnog poduzeća jedan je od mogućih putova. O kakvih se idejama razmišljalo u dosadašnjem razvoju i kojoj je fazi njihova realizacija?

D.R.: U lipnju 2013. godine Savez udruga Rojca dobio je od Grada ugovor o korištenju prostora “dnevnog boravka”, zajedničkog prostora svih udruga, te cca 600 m2 za razvoj artist-in-residence programa i modela samoodrživosti kroz otvaranje hostela. U Dnevnom boravku želimo realizirati ugostiteljski objekt. U vezi s hostelom, u suradnji s Gradom smo započeli sve nužne predradnje za financiranje projekta iz europskih fondova. Do sad smo napravili idejni projekt za hostel i preliminarnu studiju izvedivosti, a uz pomoć sredstava Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva do svibnja 2015. izradit ćemo Plan održivosti društvenog centra koji će obuhvatiti model upravljanja te programsku, ekonomsku, društvenu, energetsku, okolišnu i financijsku održivost. Izradit ćemo i Plan društvenog poduzetništva hostela u Rojcu te njegov marketinški plan. Savez udruga Rojca danas ima na projektnoj osnovi 3 zaposlene osobe koje brinu o programskim aktivnostima u Dnevnom boravku te o realizaciji prije navedenih aktivnosti. 

KP: Na koji su način politička klima i kontekst utjecali na to što je Rojc danas?

D.R.: Razvoj Rojca kao društvenog centra bio je potaknut inicijativom nekih udruga i pojedinaca koji su, bez obzira na prevladavajući model javnih kulturnih i društvenih ustanova, težili i realizirali neovisne kulturne i društvene centre. Bez njihove angažiranosti i pomoći Rojc se ne bi razvio u smjeru kojim ide danas. Ti su akteri civilnog društva započeli proces zagovaranja osiguranja dugoročne perspektive za djelovanje nezavisnih kulturnih i društvenih centara što je podrazumijevalo i dodjelu prostora i institucionalnu podršku. Osnovni je argument pri tome bio služenje lokalnoj zajednici i značajna uključenost građana, s čime se ni jedna javna ustanova baš ne može pohvaliti. Rojc se našao na tom valu.

KP: Što biste rekli, je li i na koji način Rojc utjecao na maloprije spomenute inicijative i pothvate u drugim gradovima u Hrvatskoj? 

D.R.: Kao što su nama neki od realiziranih centara u Europi bili i još uvijek jesu inspiracija, vjerujemo da je model koji smo primijenili u Rojcu motivacija drugima. I to ne samo za inicijative ili udruge već i za gradske uprave. Jer, kao što je rekao pametni gradonačelnik jednog europskog grada – svaki euro uložen u civilno društvo dvostruko se vraća. Aktivni građani koji preuzimaju teret odgovornosti upravljanja javnim dobrom – pa što bi više neka mudra gradska uprava mogla poželjeti? Svoj model i iskustvo podijelili smo s mnogim organizacijama i inicijativama u Hrvatskoj i izvan nje. S organizacijama i centrima u zemlji povezani smo na mnogo razina, dok je najsnažnija veza sa sličnim centrima u Europi uspostavljena putem mreže centara Trans European Halles.

Piše: Ana Orsag

“Sve je ovo jadno, tužno i bez veze. Inscenacija donošenja tih planova, javne rasprave, ulaganje primjedbi, odgovaranje na iste. Poslao sam pet zasebnih primjedbi na koje sam dobio isti odgovor! Sve je ovo ispod svake razine uključujući i sjednicu Gradskog vijeća i to što smo mi morali sjediti ispred dok su oni gazili preko nas kao što nas i inače gaze. Bijedan grad, bijedna uprava, bijedno urbanističko planiranje”, rekao je Vjekoslav Gašparović, arhitekt iz Pule, za potrebe HRT-ova audio dokumentarca Daske za lijes, maske za ples. Njegovoj izjavi prethodilo je izglasavanje izmjena Generalnog urbanističkog plana Grada Pule 8. svibnja ove godine čime je gradska vlast učinila sve da omogući prodaju i elitnu apartmanizaciju jednog od najljepših dijelova grada i jedini preostali slobodan prostor za njegovo širenje i razvoj. Građani su se okupili na prosvjedu tek kada su iscrpili sve formalne demokratske procedure za izražavanje nezadovoljstva. Njihovom prosvjedu prethodile su četiri iscrpljujuće javne rasprave i odbijanje zajedničkog prijedloga 1503 građana koji su željeli drugačiji Muzil, Muzil od kojeg će i oni imati koristi. Grad Pula ignorirao je i preko 5000 potpisa građana koji su se otvoreno usprotivili njegovoj prodaji i elitnoj apartmanizaciji. Naime, 8. svibnja izglasavanjem izmjena GUP-a, otvorena je mogućnost da se cijelo ovo područje, a radi se o jednoj petini grada Pule, ustupi na korištenje odabranom investitoru na rok od najmanje 66, a prema Zakonu o strateškim ulaganjima, i na 99 godina.

Većina građana Pule o Muzilu ne zna mnogo budući da na njemu nikad nije ni bila. Neobično, naime, radi se o poluotoku udaljenom samo nekoliko minuta od centra grada, no na Muzil se danas može doći isključivo uz dozvolu MORH-a ili kao što je bio slučaj krajem prošle godine, ako vladajuća garnitura u sklopu vlastite političke propagande za građane na njemu organizira dane otvorenih vrata. Iako je Muzil vojska službeno napustila 2007. godine, ona ga i dalje održava kako ga ne bi zadesila sudbina nekih drugih bivših vojnih kompleksa iz kojih je po odlasku vojske otuđeno sve zatečeno od čega je postojala ikakva materijalna korist. 

Grad Pula trenutno je vlasnik samo 23 hektara ovog poluotoka, a preduvjet za pregovore s državom koja je većinski vlasnik bila je “sređena” prostorno-planska dokumentacija s ucrtanim golf igralištem, i doista, pulska vlast učinila je sve da do toga i dođe. Nakon što je odbila primjedbe više od 5000 građana, Društva arhitekata Istre, Udruge hrvatskih arhitekata, Državnog zavoda za zaštitu prirode te bez obzira na to što plan gradskih vlasti nije sukladan s brojnim zakonskim propisima, koalicija IDS-HNS-Zeleni usvojila je toga četvrtka u Puli urbanistički plan koji uključuje hotele, marine i za Puležane ono najspornije, golf teren od 72 hektra. Doduše, odluka je donesena iza zaključanih vrata uz svesrdnu zaštitu unajmljenih tjelohranitelja, a vijećnici su nekoliko sati nakon donošenja odluke od vlastitih građana pobjegli na stražnji izlaz. “Što reći nakon što su Zeleni glasali za devastaciju jednog od najljepših ekosistema u regiji?”, tužno je konstatirao ispred pulskih novinara toga četvrtka predsjednik istarskog ogranka Hrvatskog društva pisaca Nenad Popović, koji je i sam prisustvovao sjednici, ali mu je na istoj zabranjeno govoriti. 

Vizija Ivana Jakovčića naziva se konceptom Grada Pule

No, vratimo se na arhitekta s početka priče. Priča Vjekoslava Gašparovića počinje 2005. godine kada se s još četiri studenta arhitekture s fakulteta u Zagrebu, Veneciji i Ljubljani našao u rodnoj Puli zbog razočaranja planovima tvrtke Brijuni Rivijera za bivša vojna područja. Radi se o turističkim resortima visoke kategorije ili turističkim naseljima zatvorenog tipa. Prema riječima Dušice Radojčić iz Zelene Istre, ovakva vrsta turizma u Hrvatskoj nema budućnosti. “Turisti se žele stopiti s lokalnim stanovništvom, turistički resorti visoke kategorije za nas su štetni i nepotrebni, zagađuju obalu i državu dovode u krizu”, naglašavala je Radojčić i u svom gostovanju u HRT-ovoj emisiji Turistička klasa.

O članovima ove neformalne udruge arhitekata koju su nazvali Pulska grupa, čije su ideje kasnije pretočene u zadrugu unutar koje ravnopravno djeluju, pisao je i tjednik Nacional u kojem stoji kako su za Pulu imali neke konkretne vlastite prijedloge za koje su se nadali kako će ih prepoznati i gradske strukture. “Međutim, bili smo tada mladi i naivni”, kaže Emil Jurcan iz Pulske grupe koji je danas aktivan član inicijative Volim Pulu – Za Muzil. Kako navodi tjednik Nacional, kada su vladajuće garniture shvatile kako se u Puli rađa otpor planovima Brijuni Rivijere, pozvale su 2007. godine studente arhitekture na razgovor gdje im je, prema riječima Emila Jurcana, tadašnji župan Ivan Jakovčić ponudio posao i novac samo da se prestanu baviti tim područjem. Kad su ga odbili, zaprijetio im je neka se odsele jer u Istri nikada neće naći posao.  

Pet godina kasnije, ovi su pulski arhitekti mlađe generacije dobili priliku kritiku političke situacije u Hrvatskoj iz aspekta vlastite struke predstaviti i na 13. Bijenalu arhitekture u Veneciji. Ivana Debeljuh, Vjekoslav Gašparović, Emil i Edna Jurcan, Ida Križaj, Iva Marčetić, Jerolim Mladinov, Marko Perčić, Sara Perović i Helena Sterpin uputili su kritiku koja je zahvatila širi kontekst građanskih inicijativa okupljenih oko teme javnog prostora – od Varšavske u Zagrebu, Marjana u Splitu, dubrovačkog Srđa, do vlastitih problema s Brijuni Rivijerom u Puli. 

Tri godine nakon toga, ponovno su se okupili u rodnom gradu kako bi prosvjedom spriječili devastaciju još jednog dijela tisuće godina stare antičke Pule, područja bogatog drevnim austrougarskim zdanjima, kako i priliči nekadašnjoj glavnoj carskoj ratnoj luci. Muzil su činile kružne utvrde koje su branile cijeli grad i prostorni resurs nemjerljive vrijednosti na kojem se isprepliće višestoljetna pulska povijest i s čije istoimene utvrde puca najljepši pogled na grad i cijelu Istru. Danas je na tom mjestu predviđena golf kuća u koju većina građana Pule nikad neće ući i nemoguće je ne zapitati se koliko smo se udaljili od vremena kada su neke utvrde zbog neznanja i antigermanskog raspoloženja za vrijeme Jugoslavije sravnjene sa zemljom, pretvorene u cement i poslane u Irak za Sadamovo sklonište, dok je prema riječima Gorana Šaponje iz udruge Casoni Vecchi koja se bavi zaštitom i očuvanjem pulskih utvrda za potrebe radio dokumentarca Maske za ples, daske za lijes, austrougarska utvrda Maksimilijan jednostavno nestala s Muzila zbog potreba obližnje cementare.  

Iako osiromašen za nekoliko tvrđava, Muzil je danas, nakon 150 godina vojne vladavine, izuzetno dobro sačuvan. No, na sjevernoj strani pulske luke njegove zgrade propadaju. Dušica Radojčić napominje kako se zgrada po zgrada mora početi koristiti odmah kako bi sama lokalna zajednica od njega imala koristi. Također, kritizira turizam kao stratešku orijentaciju dugoročnog razvoja budući da niti jedna zemlja nije postala razvijena ulažući prvo u turizam, a tek onda u gospodarstvo, već je proces obrnut.

No, iz grada su ipak učinili sve da Muzil nakon stoljeća vojne vladavine ne završi u civilnim rukama. Vojska je Muzil napustila još 2007. godine i od tada država, županija i grad žele ostvariti viziju jednog čovjeka. Ta vizija se prvi puta spominje u stranačkom dokumentu pod nazivom Pula demilitarizirani grad čiji su autori, u ime stranke IDS, bivši župan Ivan Jakovčić i bivši ministar turizma Veljko Ostojić. “Golf na Muzilu tada je nazivan ‘vizijom Ivana Jakovčića’, a sada se naziva konceptom Grada Pule i nepromijenjena je već desetak godina”, napominje Emil Jurcan. Od 2009. godine inicijativa okupljena pod nazivom Volim Pulu pokušavala je argumentima osporiti turistifikaciju cijelog poluotoka, no gradska uprava odbijala je svaku argumentiranu raspravu. Dušica Radojčić u HRT-ovoj emisiji javno je upozorila na to kako je jedina ekonomska aktivnost koju su istarski političari u stanju osmisliti prodavanje zemljišta u vlasništvu gradova i općina. 

Puna je Pula mladih golfera

“Aj puna je Pula, aj puna je Pula, ma mladih marinera…”, početak je narodne pjesme i istoimene knjige o Puli istarskog književnika, akademika i ekonomista Mate Balote koja je za vrijeme prosvjeda za Muzil dobila novu konotaciju. Ne bez razloga, s obzirom da su čak 23 golf igrališta ucrtana u prostorni plan istarske županije. Kad uzmemo u obzir da Istra ima 29 općina i 11 gradova, to bi značilo kako se u gotovo svakoj općini planira jedan golf teren. Dušica Radojčić napominje kako je golf isključivo mamac za prodaju zemljišta na kojima će se graditi apartmani, od čega korist imaju isključivo oni koji se bave mešetarenjem nekretninama. Radi se o modelu koji je pokazao svu svoju pogubnost u Španjolskoj i Portugalu s kobnim djelovanjem na lokalnu zajednicu, nacionalnu ekonomiju i okoliš. Hrvatska ponavlja istu pogrešku i postaje pravi eldorado za špekulativni kapital, zaključuje Radojčić.

No, ono što aktivisti nazivaju špekulativnim kapitalom za gradonačelnika Pule Borisa Miletića je uspješna turistička priča. Prema njegovim riječima, Pula će kroz turistički kompleks na Muzilu svake godine u proračun dobiti 107 milijuna kuna, a prostor će zapošljavati 1700 djelatnika. Gradonačelnik tvrdi kako Muzil mora biti dostupan svim građanima i da je upravo to ono što je grad Pula u svim svojim prostornim planovima definirao i negira kako je na Muzilu planiran zatvoren turistički resort. “Muzil ima 170 hektara, od čega je oko 12 posto predviđeno za izgradnju dok će na 83 posto biti zelene površine”, najavljuje gradonačelnik Pule koji golf igralište od 72 hektra također smatra zelenom površinom, a na Muzilu, osim golfa, priželjkuje i hotele s 2500 ležajeve i marinu s 500 vezova.

Javne tribine – izigravanje javnosti

Službeno razilaženje u mišljenjima na relaciji gradska vlast – struka – građani započelo je krajem prošle godine kada je kratka javna rasprava o Muzilu u gradskoj vijećnici odgođena zbog prevelikog broja zainteresiranih sudionika, dok su iduću građani napustili uz povike “Adio Pola” jer im je aktivno sudjelovanje bilo onemogućeno, a jedini način za obraćanje vladajućima sveden je na ispisivanje pitanja na papirićima. Ljutiti građani nisu niti jedan jedini put dobili odgovor na pitanje zašto su petinu grada dali na prodaju bez da su građanima dali pravo da o tome odlučuju. Umjesto argumentirane rasprave, vladajući pulski političari na tribinama su ponudili jedino kršenje elementarnih pravila političke kulture i pristojnosti, što se nisu libili sakriti čak ni u medijskom prostoru: “I Hong Kong su Britanci uzeli u koncesiju, pa nijedan Kinez zbog toga nije izumro”, izjavio je svojevremeno za HRT pulski pročelnik za prostorno uređenje Giordano Škuflić, i ostao živ.

Zadnji pokušaj prije izglasavanja izmjena GUP-a na kojem se pokušalo pronaći zajednički jezik s predstavnicima lokalne vlasti odvio se ususret velike proslave Dana Grada Pule. Simbolično, Muzil je od strane fašističkih okupatora bio oslobođen upravo početkom svibnja kada se i održavao taj zadnji čin pseudodemokracije. Tog davnog svibnja 1945. godine, Pulu su zauzele partizanske snage koje su prethodno oslobodile čitavu Istru i sjedinile ju s Hrvatskom. Bitka za Pulu okončana je upravo padom Muzila zbog čega se 5. svibnja i slavi Dan Grada. Ove su godine Pulu obasjale svjetleće dizalice pulskog brodogradilišta Uljanik. I dok se gradska vlast, točnije turistička zajednica, zbog blještanja 45 jakih reflektora poprilično kreditno zaduživala pripremajući veliku proslavu, stigla je i odbiti prijedloge 1503 građana za drugačiji Muzil, s obrazloženjem da se ne uklapaju u već postojeće planove. Grad Pula odbio je i primjedbe struke, Hrvatskih šuma i Državnog zavoda za zaštitu prirode. Na posljednjoj javnoj raspravi, Helena Sterpin, arhitektica iz Pule, još jednom je uzalud naglasila kako je prostor neobnovljiv resurs i tražila u ime Društva arhitekata Istre da se gradnja golf terena privremeno onemogući kako bi se dalo prostora i vremena podrobnijem razmišljanju o takvoj namjeni i koristi, utjecaju na okoliš područja Muzila i šireg gradskog prostora.

Grad Pula oglušio se i na primjedbe Ire Maslovar, biologinje koja je dugi niz godina istraživala floru i faunu Muzila i upozorila kako na njemu žive dvije endemske vrste orhideja koje rastu na samo dva mjesta u Hrvatskoj, rtu Kamenjak i Muzilu. “Radi se o prirodnoj vrijednosti koja je milijune godina stara, koja je slučajno ostala sačuvana i koja je starija i od Arene i Istrijana. Ta orhideja je dan danas tamo i živa je! Priroda je ustavna kategorija! Molim Vas poštujte prirodu! Ne vrijeđajte građane i struku”, uzalud je objašnjavala Maslovar predstavnicima pulske vlasti. “Moja je dužnost brinuti o svim građanima ovog grada, a ono što njih brine je nezaposlenost i mi moramo razmišljati kako da građani od Muzila imaju korist u tom smislu. Danas od Muzila nitko nema koristi”, odgovorio joj je gradonačelnik Miletić na što je Dušica Radojčić komentirala kako je u vrijeme Miletićeva dolaska na vlast u gradu Puli broj nezaposlenih bio 2000, dok se danas ta brojka popela na 4500, te kako megalomanski projekti planirani na Muzilu sigurno neće pomoći da se ta brojka smanji, kasnije pojašnjavajući kako je manipulacija radnim mjestima kad ovakvih projekata tipičan primjer koji se ponavljao i u Španjolskoj, Grčkoj i Portugalu, te kako se te neutemeljene i pretjerane brojke kasnije vrlo lako pokažu neistinitima. Napominje da iako turizam u Istri stoji relativno dobro, nezaposlenost i dalje raste kao i u svim drugim dijelovima Hrvatske. 

Da Pula ne pripada suvremenom svijetu dokazuje i to što su predstavnici Grada Pule ostali gluhi i na riječi arhitekta Brune Nefata koji dugi niz godina istražuje američke fortifikacijske sustave i koji je s Muzilom usporedio Fort Sumter u Južnoj Karolini gdje je započeo Američki građanski rat. Fort Sumter za razliku od Muzila ima samo 14  hektara i jednu utvrdu koja je bila sravnjena sa zemljom i nakon toga potpuno obnovljena. Danas taj prostor nema nikakvu drugu namjenu osim nacionalnog i povijesnog resursa. Fort Sumter sada je muzej i izletište koje posjeti oko 150 tisuća ljudi godišnje, a svakako je zanimljiv podatak kako cijela američka obala zajedno ima manje fortifikacija od Pule, no one imaju nekoliko desetaka milijuna posjetitelja godišnje. “Pula je grad isprepletene memorije kroz koji je prošlo pet država, radi se o pet generacija isprepletenih memorija, svaka na određeni način tumači taj prostor i svaka ga želi vidjeti i valorizirati u određenom prostoru. Sve susjedne zemlje imaju ovdje dio svoje povijesti, Muzil je bitan kako bi se dio preostale memorije vezane uz pretke realizirao u njegovom prostoru”, napominjao je ovaj istraživač uzalud. 

IDS-ova ostavka prvi je i osnovni preduvjet da Pula doista doživi demokraciju

I dok pulski aktivisti u Domu hrvatskih branitelja pripremaju izložbu fotografija, video-snimaka i press materijala s događanja ispred Gradske vijećnice 8. svibnja, koja će, kako kažu, zorno dočarati dramatične trenutke tog pulskog popodneva, u dalekoj Dohi održava se 38. sastanak Odbora Svjetske baštine uz raspravu i o Gradu Dubrovniku, točnije Srđu na kojem se planira izgradnja 240 vila, 480 apartmana, kruzerski turizam i neizostavni golf. Zbog svega navedenog postoji mogućnost da se Dubrovniku oduzme status UNESCO-ve Svjetske baštine. Ideja koja se rodila u Parizu 2008. godine, da Pula kao jedina ratna luka s cijelim sustavom fortifikacija Austro-Ugarske monarhije bude stavljena pod zaštitu UNESCO-a nažalost nije zaživjela zbog nedostatka političke volje iako je prema riječima prof. Hansa-Rudolfa Neumanna, predstavnika međunarodne organizacije za zaštitu fortifikacija, za to imala sve uvjete, a o ovoj temi svojevremeno je pisala i najstarija istarska tiskovina Glas Istre. I dok će Dubrovnik morati zaštiti UNESCO, inicijativa Volim Pulu i dalje ne gubi vjeru u domaće institucije. Zbog nezakonitosti GUP-a poslala je prijavu Urbanističkoj inspekciji, a Dušica Radojčić napominje kako će i dalje čini sve što je u njihovoj moći da blokiraju projekt koji je toliko štetan za lokalnu zajednicu. Hoće li to biti moguće teško je predvidjeti budući da “slučaj Muzil” ovisi o čvrstoći vladajuće koalicije SDP-HNS-HSU-IDS na državnoj razini, ali i praćenju u lokalnim medijima koje je dosad bilo “prešutno”. Zadnje obraćanje javnosti inicijative Volim Pulu, u kojem između ostalog stoji “da je vladajuća koalicija predvođena IDS-om potpuno sama, bez podrške struke, građana i ostalih stranaka usvojila presudan plan za razvoj grada Pule i kako je jedino što se može učiniti sa gluhom i nedoraslom gradskom upravom traženje njezine ostavke što je ujedno prvi i osnovni preduvjet da Pula doista doživi demokraciju”, nije prenijela većina županijskih i gradskih medija.

Osim što je Muzil zabranjena zona za građane, zabranjena je tema i za lokalne medije koji su većinski u vlasništvu IDS-u vrlo bliske osobe Alberta Faggiana. Snažna cenzura nije iznenađujuća kada se uzme u obzir da je 4157 glasova Ivanu Jakovčiću, EU parlamentarcu, tisuću manje glasova od glasova građana koji su se svojim potpisima usprotivili ideji golfa na Muzilu. “To je u gradu Puli dovoljno glasova da počasna prva rezerva zasjedne u Europski parlament i realizira svoj osobni, partiklularni interes. Ali više od 5000 potpisa nije dovoljno da se još jednom razmisli o golferskoj halucinaciji iste osobe”, zaključuje za kraj pulski sociolog Željko Marković.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Matija Mrakovčić

Nakon industrijskih kompleksa Stare klaonice i bivše Tvornice željezničkih vozila Gredelj, međunarodni festival dizajna Dan D za svoje je peto izdanje odabrao prostore bivše vojne bolnice u Vlaškoj ulici u Zagrebu. U sklopu festivala, održana je tribina u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva i Centra za mirovne studije, naslovljena Kome pri(o)padaju demilitarizirani prostori?, a koja je obuhvatila tri osnovna pitanja: kako upravljati bivšim vojnim prostorima, kako provoditi proces konverzije koji je uključiv prema lokalnoj zajednici, te kako uravnotežiti javni i privatni interes pri namjeni ovih objekata. Tribinu je moderirao CMS-ov Gordan Bosanac čiji je tekst o prošlosti prostora u Vlaškoj 87 i potrebi zagovaranja javnog interesa u upravljanju državnom imovinom otisnut na dizajnerski uspješno izvedenom formatu razglednice, a koju je svatko mogao poslati gradonačelniku Zagreba s upitom o sadašnjosti i budućnosti namjene tog prostora. 

Naime, raspadom Jugoslavije, na teritoriju Hrvatske zatekao se čitav niz vojnih prostora koje je naslijedilo Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Smanjenjem opsega Hrvatske vojske, brojne vojne nekretnine počele su MORH-u predstavljati sve veći teret za održavanje te su s vremenom pojedini vojni prostori postepeno napuštani. Sam sustav konverzija vojnih u civilne prostore nikada nije bio do kraja uređen i ostavljao je diskrecijsko-lobistički prostor kroz koji su pojedine jedinice lokalne samouprave dolazile u posjed reprezentativnih prostora. Konkretno, prostor od 12 000 kvadrata u Vlaškoj predan je u vlasništvo Gradu Zagrebu i otada zjapi prazan i neiskorišten.

Igor Tabak, neovisni vojni analitičar, napomenuo je da od izgradnje 1862. godine svi režimi, države, gradske uprave i ministarstva žele ostaviti dojam da im je stalo do tog prostora, pa su tako zabilježena povremena uređenja u vidu bojanja zidova, lakiranja podova, pa čak i (loše izvedenog) uvođenja centralnog grijanja, no jasno je da odlaskom države iz prostora nadležna tijela igraju s njim ping-pong te on postaje slika institucionalne nepažnje. Republika Hrvatska donedavno nije imala jasnu strategiju što učiniti s bivšim vojnim prostorima, a ponajmanje kako u procese konverzija uključivati građane. Primjeri su relativno uspješnih konverzija u novijoj povijesti kampus Borongaj u Zagrebu ili Gradska knjižnica u Zadru. S druge strane, oni bivši vojni prostori koji su predani lokalnoj samoupravi, a prenamjene se nisu dogodile, izloženi su potpunoj devastaciji.

MORH je 2013. godine objavio evidenciju vojnih nekretnina među kojima se nalazi 226 perspektivnih nekretnina koje koriste Oružane snage i MORH te 392 neperspektivne vojne nekretnine, kao i 358 nekretnina koje su predane državnim tijelima nadležnim za upravljanje i raspolaganje imovinom u vlasništvu Republike. MORH je najavio kako će nakon izvršenog popisa izdvojiti perspektivnu imovinu koju će zadržati i njome raspolagati, a ostalu imovinu koja je neperspektivna predat će Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). DUUDI je osnovan u prosincu 2011. godine i, kako piše na službenim mu stranicama, nije pravni sljednik niti jednog sličnog tijela. Služi kao koordinacijsko tijelo za upravljanje državnom imovinom – i to svom imovinom, od nekretnina preko dionica do trgovačkih društava. 

Zamjenik predstojnika DUUDI-ja Alen Čičak na početku je spomenuo slab odaziv građana na javne rasprave o strategiji i zakonu o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Kao osnovni problem u konverziji bivših vojnih prostora naveo je njihovo poklanjanje bez kriterija, planova i natječaja jedinicama lokalne samouprave koje se na temelju njih onda zadužuju i podižu kredite. Zanimljiv je podatak da u prosjeku na 100 metara kvadratnih u prostorima u državnom vlasništvu radi jedan građanin. Što se tiče prostora u Vlaškoj, Čičak je prijenos vlasništva na Grad Zagreb opisao kao “Sanader i Bandić zamijenili su zgrade”, neimenovavši objekt u Krajiškoj ulici koji je državi dan u zamjenu. Čičak je napomenuo da se radi o prijenosu u kojem je država izgubila mnogo i u financijskom i u prostornom smislu. Naime, kad bi uredi državne uprave radili u prostorima koji su u državnom vlasništvu, država bi uštedila milijune na poprilično skupim najamninama koje sada plaća i u tom je kontekstu važan podatak da je Republika Hrvatska peta u Europi, iza skandinavskih zemalja, po veličini imovine u državnom vlasništvu.

DUUDI u svojoj strategiji za 2014. godinu navodi kako će se vojne nekretnine ustupati zainteresiranim stranama po najvažnijem kriteriju – razvojnim projektima i sukladnosti prostornom uređenju. Prostorno planiranje tako se ispostavilo kao najveći problem u dodjeljivanju državne imovine, konkretno nekretnina: njih čak 900 u MORH-ovim se popisima vodi kao prostore posebne namjene iako oni to više nisu. Čičak je spomenuo vojarnu Jelas u Slavonskom Brodu koja se nalazi u centru grada i koja bi mogla zadovoljavati komunalne i kulturne potrebe građana, no vojarna je neiskorištena otkako je darovana Gradu. S druge je strane primjer vojarne u Otočcu, prostor od 14 000 kvadrata koji je općina dala građanima na korištenje.

Na tribini je gostovala i Dušica Radojčić iz udruge Zelena Istra i građanske inicijative Volim Pulu! koja je prisutne upoznala s nastankom inicijative povodom projekta Brijuni rivijera, započetim 2000. godine, a koji je svoju prvu javnu raspravu dočekao tek 2013. godine. Trenutno je aktualno pitanje Muzila, poluotoka veličine petine Pule koji je više od sto godina bio isključivo vojno područje, a sada su pulski gradski vijećnici izglasali izmjene i dopune Prostornog plana uređenja grada i GUP kojim su omogućili izgradnju elitnog turističkog kompleksa s 2500 postelja, terenima za golf, marinom i hotelima na tom području. Radojčić je istaknula da je Pula kao (bivše) strateško vojno područje prepuno vojnih kompleksa i nekretnina, pogotovo na sjeveru i jugu grada, no da je odlaskom vojske iz sjevernog dijela došlo do potpune devastacije, a u takvoj je sada situaciji i Muzil. Istaknula je da kod nas ne postoji pojam privremenog korištenja prostora, odnosno u vremenu od izglasavanja plana do njegove realizacije, te naglasila opravdanu bojazan građana za budućnost prostora ukoliko vojska napusti Muzil, a investitora nema na vidiku.

Upravo je slučaj Muzila posljednji primjer nepostojanja dijaloga u procesu donošenja odluka o upravljanju i korištenju imovine odnosno nekretnina u državnom vlasništvu. S druge je strane primjer Društvenog centra Karlo Rojc, bivše vojarne u Puli, koji je okupacijom građanskih inicijativa 1997. godine postao jedan od ključnih prostora aktera koji rade u javnom interesu. Konverzija prostora dugotrajan je proces koji zahtijeva planiranje, istaknuo je Kruno Kardov s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je svoju doktorsku tezu posvetio upravo vojnim prostorima u Hrvatskoj. No, nažalost u Hrvatskoj se to rijetko događa, a javnost je iz tih procesa uglavnom isključena, osim u sporadičnim situacijama kada interni birokratski sukobi koji usporavaju proces otvaraju prostor za javnu debatu. 

Tako je prostor u Vlaškoj postao privremeno utočište građanske inicijative Muzej ulične umjetnosti i festivala Dan D, a tribina održana u njemu prvi glas o potrebi transparentnog, uključivog i održivog upravljanja prostorima u vlasništvu države, dakle u zajedničkom vlasništvu svih nas.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Duga financijska kriza u Hrvatskoj ključni je trenutni problem svih javnih politika. Tako u prednji plan izlazi problematika ekonomskog razvoja i temeljna socijalna pitanja, dok se drugi elementi društvenog života zajednice ostavljaju po strani. Takav razvoj situacije je očekivan i u dobroj mjeri opravdan. Međutim, postoji opasnost da financijska kriza postane samorazumljiv izgovor za uvođenje metoda tzv. šok-terapije, koja uključuje insistiranje na uvođenju tržišne logike u sve aspekte života u zajednici, opravdavajući tako sve manja javna ulaganja u društvene djelatnosti (poput kulture), a sve veću komercijalizaciju javnih dobara kroz različite politike – kulturne, prostorne i mnoge druge.

Istovremeno, subjekti koji čine sustav javnih institucija krizom bivaju samo okrznuti. Na to ukazuju i ovogodišnji proračuni za kulturu u mnogim gradovima Hrvatske: dok se tzv. hladni pogon često uspavanih javnih ustanova ostavlja netaknut, ogromni rezovi se rade upravo tamo gdje je kulturna produkcija najčešće i najživlja – na nezavisnoj sceni.

Takva je situacija izravna posljedica zastarjelog sustava i legislative na kojoj on počiva, kao i političke prakse na lokalnoj razini. Stoga upravo kriza otvara pitanja kako postojeće javne institucije učiniti otvorenijima, kako ih snažnije uključiti u društveni život, ali i kako osigurati instrumente za opstanak, a onda i razvoj civilno-društvenih organizacija i inicijativa, čije je djelovanje posebno važno na lokalnom nivou. Jedno od ključnih pitanja kulturnog sustava, ali i društvenih djelatnosti općenito, jest pitanje infrastrukture i prostora.

O temi će na okruglom stolu razgovarati: sociolog Željko Marković; Emina Višnić, ravnateljica POGON-a; Teodor Celakoski iz Saveza udruga Operacija grad, Tanja Miličić, Pula Film Festival; Vladimir Torbica, pročelnik Upravnog odjela za kulturu Istarske županije; Dušica Radojčić iz udruge Zelena Istra te voditeljica projekta Edukacija i razvoj sudioničkog javno-civilnog modela upravljanja Društvenim centrom Rojc. Oni će dati svoj komentar o ukupnoj situaciji te otvoriti diskusiju na kojoj mogu sudjelovati svi posjetitelji te tako pokušati pronaći rješenje.

Okrugli stol dio je projekta Edukacija i razvoj sudioničkog javno-civilnog modela upravljanja Društvenim centrom Rojc koji provodi Zelena Istra u suradnji sa Savezom udruga Operacija Grad i ustanovom POGON – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade.

Početak je u 18.30 sati.