SEE Media Observatory regionalna je partnerska mreža fokusirana na medijske slobode i pluralizam medija, s ciljem utjecanja na reforme medijskog zakonodavstva i medijskih sustava u Jugoistočnoj Europi. Poseban fokus organizacijskih nastojanja su medijski integritet, stanje novinarske profesije u regiji, medijsko vlasništvo i financiranje medija. Tijekom 2013. i 2014, SEEMO je u suradnji s organizacijama i pojedincima iz Albanije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Hrvatske objavio izvješća o medijskom integritetu u tim zemljama. U drugoj fazi projekta mreža je proširena partnerima iz Crne Gore, Kosova i Turske.

Finalna konferencija projekta održana je u Novom Sadu, okupila je više od 70 medijskih stručnjaka, a primarno je bila fokusirana na alternative korumpiranim medijskim sistemima, te se održala netom po trećem protestu zbog smjena četrnaest ključnih urednika i zaposlenika Radio-televizije Vojvodine (RTV). Tijekom šest panela razgovaralo se o važnosti emancipatornih medijskih politika i građanskog sudjelovanja, ulozi urednika u zaštiti novinarskog integriteta, prijenosu znanja i vještina između različitih generacija novinara, statusu neovisnih medijskih regulatora te alternativnim modelima financiranja medija koji služe javnom interesu.

Osnivanje javnog fonda za novinarstvo i medijski rad, fiksna naknada za financiranje javne radiotelevizije na osnovu individualnih prihoda, porezni propisi koji omogućuju manje individualne donacije neprofitnim medijima, neke su od preporuka za uspostavljanje stabilnijeg sistema financijske podrške medijima. Kako bi se takva podrška povećala, a javno financiranje novih medija postalo otporno na politiku štednje, potrebno je pronaći nove izvore financiranja i demokratizirati način raspodjele sredstava. 

Na primjer, nizozemske lokalne javne radiostanice financiraju se iz posebne male naknade, a francuski community radiji dobivaju sredstva iz posebnog poreza na oglašivačke prihode komercijalnih medija. Finski model naplate doprinosa po postotku individualnih prihoda rasteretio je ekonomski slabije građane i snizio troškove naplate. Među preporukama se spominju građanske donacije za novinarstvo i medijski rad te osiguravanje sredstava za podzastupljene sadržaje, nove i male medije, medijsko obrazovanje, medije u inozemstvu i medije na stranim jezicima. 

Konferencija je zaključena predlaganjem manifesta medijskog integriteta u Jugoistočnoj Europi. Izlaganja uključenih medijskih profesionalaca, među njima Brankice Petković, Ilde Londo, Dunje Mijatović, Milana Živkovića, Renea van Zantena, možete pronaći na istaknutoj poveznici.

Televizije i radija u Istočnoj Europi služili su komunističkim partijama koje su ih administrirale i financirale, piše Dunja Mijatović, predstavnica OSCE-a za slobodu medija na portalu međunarodne organizacije posvećene promociji i zaštiti prava na slobodu izražavanja Indeks cenzure. Kolapsom komunističke ideologije došlo je do njihovog političkog bankrota, podcrtanog nadirućom pluralnosti privatnih emitera ranih 1990-ih. Privatnim medijima, punim dotad nedostupnih zapadnjačkih programa, okreću se političari koji gostuju u njihovim emisijama i publika čija percepcija javne, dotad državne televizije (p)ostaje negativna. Umjesto javne diskusije o razvoju javnih medija, njihovu transformaciju vode birokrati potaknuti gotovo isključivo Strasbourgom i Bruxellesom koji inzistiraju na javnim servisima kao “vitalnim elementima demokracije”. 

Mnogo je primjera neodgovornog i kratkoročnog odnosa prema javnim medijima koji su donedavno bili državni. Poljski senat, kojim dominiraju konzervativci vladajuće stranke Pravo i pravda (PiS), krajem 2015. potvrdio je zakon koji javne medije stavlja pod kontrolu stranke na vlasti. Na temelju odredbi tog zakona, prestao je mandat ravnateljima javnog radija i televizije kao i članovima nadzornih vijeća, a ministar financija postaje nadležan za imenovanje i opoziv novih ravnatelja. Nakon prebacivanja nadležnosti poljskom ministru financija, više od stotinjak novinara ostalo je bez posla. Mađarska je prvi primjer u EU u kojoj je javni medijski servis transformiran u državnu televiziju. Novi medijski zakoni iz 2010. i restrukturiranje medijskog krajolika dovelo je u manje od godine dana do podčinjavanja svih javnih medija političkim odlukama aktualne vlasti koja imenuje njihove direktore i nadzire im budžet.

U Hrvatskoj, nakon što je Sabor izglasao smjenu glavnog ravnatelja HRT-a, Vlada je dala i negativno mišljenje o radu Vijeća za elektroničke medije. U manje od dva mjeseca više od 70 novinara, urednika i ostalih medijskih radnika na HRT-u smijenjeno je ili otpušteno. Krajem svibnja Upravni odbor Radio-televizija Bosne i Hercegovine odlučio je privremeno prekinuti produkciju i emitiranje programa radi dugovanja entitetskih emitera, Radio-televizije Federacije BiH i Radio-televizije Republike Srpske. Zaposlenici BHRT-a su nekoliko puta održavali protestne skupove na kojima su pokušali upozoriti na teškoće s kojima se suočavaju i na financijske probleme u kojima se nalaze. Krajem lipnja prestaje važiti dosadašnji model prikupljanja pristojbe (uz račune za fiksne telefonske priključke), a za redovno minimalno poslovanje BHRT-u nedostaje oko pola milijuna maraka mjesečno.

U Novom Sadu nedavno se održao treći po redu protest zbog smjena urednika i zaposlenih na RTV-u. Ukupno 14 urednika i zaposlenih u informativnom programu smijenjeno je u svibnju nakon što je Upravni odbor smijenio programskog direktora i nakon što su ostavke podnijeli generalni direktor i glavna urednica Prvog programa televizije. Prosvjednici traže ostavku Upravnog odbora i poništavanje svih odluka koje je to tijelo donijelo. Reforma medijskog sektora u Makedoniji koju je 2010. godine započela vladajuća stranka VMRO potpuno je devastirala sektor. Različitim oblicima napada na medije uspjeli su potpuno dokinuti svaki oblik tržišta komercijalnih medija učinivši ga ovisnim o vladajućoj stranci, nju pozicioniravši kao najvažnijeg tržišnog igrača u medijskom polju koristeći državne resurse za oglašavanje. Nastala je i konglomeracija provladinih privatnih medija dok je javna televizija postala potpuno impotentna.

Nakon uspostavljanja (podfinanciranih) javnih medija, s više ili manje vidljivim vezama s vladama i bez odgovornosti prema javnosti, većina vlada u tranzicijskim zemljama nije znala što bi dalje s njima, piše Mijatović. Ostavljeni da preživljavaju u ogromnim zgradama brutalističke arhitekture, počeli su prodavati termine oglašivačima, okretati se zapadnim donacijama i štediti na svemu. U upravljačkom smislu, smatra Mijatović, nužno je uspostavljanje neovisnih nadzornih tijela te davanje većih ovlasti samoj javnosti, možda i u smislu vlasničkih prava. Ipak, dok različiti mediji trećeg sektora i komercijalni mediji mogu razvijati svoje specijalizacije u odnosu na različite publike ili uvjetovati pristup plaćanjem, javni mediji trebaju osigurati kulturnu, cjenovnu i tehnološku univerzalnost pristupa svojim sadržajima.