Na ova pitanja odgovor je imala Andrea Anđelinić, doktorandica Znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u svome predavanju Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?, koje je održala 18. ožujka u CeKaTe-u. Anđelinić je, pozivajući se na radove feminističkih i queer teoretičara_ki Rite Felski, Sare Ahmed, Deana Spadea, Alana Searsa i drugih, predstavila čitanje kao proces recepcije, odnosno načina na koje se uspostavljaju prepoznavanje i identifikacija čitatelja_ice s tekstom, ali i na koji način marginalizirani_e recipijenti_ce dominantne kulture, odnosno queer osobe, reintepretiraju njezine proizvode, dijelom ih prisvajajući, a dijelom odbacujući.

Na tome tragu, Anđelinić je dala nekolicinu primjera na koji su način queer osobe i skupine subverzirale produkte dominantne kulture – LeZbor sa svojom obradom Thompsonove pjesme Lijepa li si (2008.) u kojoj, umjesto hrvatskih regija i prirode, članice zbora opjevavaju ljepote Hrvatica te queer umjetnički kolektiv House of Flamingo s obradom pjesme Moja domovina (1991.) novoga naslova Samo s kondomima (2023.) Među primjerima se još našao i kartonski izrez bivšeg splitskog gradonačelnika Željka Keruma u povorci splitskog Pridea 2011. jer se Kerum tijekom svog mandata aktivno protivio njegovu održavanju.

Prema ovim primjerima Anđelinić smatra kako se njegovanje kolektivnog identiteta može odviti na dva načina: zajedništvo, otpor i užitak mogu proizaći iz samog čina rekontekstualizacije ksenofobnih poruka, odnosno njihova preuzimanja i prilagodbe vlastitim iskustvima (primjerice, u obradi domoljubnih pjesama nacionalističkih impulsa); s druge strane, može se uspostaviti (ne)ironično prepoznavanje u kojem su prisutni politički oštri i aktivistički impulsi, ali je istodobno otvoren prostor za sreću i užitak (recimo, donošenje kartonskog izreza Keruma na Pride). 

Osim načina na koje queer osobe u Hrvatskoj percipiraju, konzumiraju i subvertiraju dominantnu kulturu, Anđelinić se osvrnula i na to kako dominantna hrvatska kultura doživljava i tretira queer osobe u javnom prostoru. Od tradicionalnog spaljivanja Fašnika čija je žrtva 2018. u Kaštelima bila slikovnica o gay roditeljima do novinskih članaka senzacionalističkih naslova u kojima se neki od LGBTIQ+ identiteta spominje ili pogrdno ili u formi clickbaita. 

Ovdje je Anđelinić napravila poveznicu s Eurosongom i Markom Bošnjakom, koji se našao na meti napada kada se autao kao gay muškarac. Činjenica je da se queer osobe i odnose, kada ih se već odluči podržati ili prikazati u dominantnom medijskom prostoru u Hrvatskoj, pokušava neutralizirati i normalizirati. Portretirani su kao dio većine na način da javnost može lakše probaviti njihov queer identitet ili seksualnost (za primjer Anđelinić navodi kampanju za senzibilizaciju javnosti o pravima transrodnih osoba udruge kolekTIRV “Ja sam kao ti”).

Anđelinić se zadržala na televiziji te je nastavila svoje predavanje o prikazivanju queer osoba i ljubavi u hrvatskim televizijskim serijama poput dobro poznate sapunice iz dvijetisućitih, Zabranjene ljubavi (2004. – 2011.) i tinejdžerske serije Sram (2024. –) te filma Zečji nasip (2025.) redateljice Čejen Černić Čanak koji je, kako smo saznali na predavanju, krivo promoviran kao “prvi domaći gay film”. Za primjer Anđelinić navodi likove u Zabranjenoj ljubavi, Karolinu i Andreu te Jakova i Leona, čiji su odnosi ili tek naznačeni ili tragično okončani. Karolina i Andrea nisu eksplicitno prikazane kao par – njihov se odnos svodi na jedan poljubac i sugestiju o bliskosti tijekom zajedničkog boravka u zatvoru – dok je priča Jakova i Leona oblikovana kroz poznati trop “bury your gays” s Leonovom smrću u automobilskoj nesreći. 

S druge strane, u slučaju Srama, Anđelinić navodi intervju Večernjeg lista s producentom serije Brunom Mustićem, u kojem je izjavio kako tema najnovije sezone “u biti govori o istim stvarima kao i prethodne: prijateljstvima, ljubavi, nesigurnostima i potrazi za identitetom”, čime se nastoji neutralizirati specifičnost queer priče i uklopiti je u već postojeće narativne obrasce. Anđelinić smatra da se reprezentacija gay iskustva na hrvatskoj televiziji doima razvodnjenom, gotovo cenzuriranom, plasiranom za strana tržišta koja će dobiti ideju o queer životu u Hrvatskoj kao ekstremno regresivnom i tužnom životu vrijednom žaljenja. Stoga, ni ne čudi što se na predavanju izdvojio lapsus BBC-jevog komentatora Eurosonga kada je predstavljao Marka Bošnjaka i izjavio da je “[on] prva gay osoba u Hrvatskoj”.

Predavanje doktorandice završava Ahmedinim terminom “happy queer, happily queer” i razgovorom o turbofolku. Prema Ahmed, ono što nazivamo “queer srećom” često nije spontano ili individualno iskustvo, nego društveno oblikovan ideal: queer osobe potiče se da budu sretne na način koji je već definiran unutar heteronormativnog poretka. Drugim riječima, sreća se ne prepoznaje kao nešto što osoba sama određuje, nego kao nešto što joj se implicitno pripisuje. 

Za primjer, Anđelinić je iskoristila scenu iz najnovije sezone Srama (S.03 EP.08, Zadržati nekoga zauvijek) u kojoj Lovro, glavni lik ove sezone, prizna svojoj majci da je gay. Iako njegova majka ima pretežito pozitivnu reakciju, ona mu na to odgovara: “Dokle god si ti zdrav i sretan, ja ću biti najsretnija mama na svijetu”. Takva izjava pretpostavlja određenu verziju sreće koju bi Lovro trebao ostvariti – onu koja je razumljiva i prihvatljiva većinskom društvu – čime se njegova iskustva potencijalno potiskuju u korist normativnog ideala.

A na tragu queer (ne)sreće, već spomenut Zbeletronov parti TURBO DAME: Sestro, drži me održao se u petak, 20. ožujka, a tema mu je bila pet faza tugovanja (pjesme i izvođačice turbofolk glazbe podijeljene su u pet kategorija: poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje). Ovakav tip partija, smatra Anđelinić, potvrđuje kako je turbofolk zaživio kao dio queer kulture u čijim se maksimalističkim, pretežito emocionalnim pjesmama i spotovima te camp estetici odjeće i šminke izvođačica queer osobe pronalaze. Iako se u turbofolk pjesmama pjeva o heteroseksualnim odnosima, ljubavima, bolima i ljubomorama, queer osobe mogu pronaći užitak u njihovim sastavnicama.

Odgovor na pitanja postavljena u uvodu ovoga teksta kao i na pitanje “Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?” može se, prema Anđelinić, sumirati na sljedeći način: nije presudno autorstvo niti primarno značenje nekog kulturnog proizvoda, već načini na koje mi, kao recipijenti_ce kulturnih fenomena, čitatelji_ce, slušatelji_ce i/ili gledatelji_ce interpretiramo, prisvajamo i učitavamo vlastita značenja. Time, kako Anđelinić zaključuje, dolazi do konstruiranja zajedništva i međusobnog prepoznavanja. 

Ovo je predavanje dio ciklusa od šest besplatnih predavanja naziva Aspekti nevidljivog – rod, emocije i kultura. Ono je, prema opisu na stranici CeKaTe-a, “interdisciplinarni projekt o rodnim aspektima ‘nevidljivog’ i njihovim reprezentacijama na filmu, televiziji i fotografiji te u književnosti, izvedbenim i likovnim umjetnostima”. Autorica projekta Dunja Plazonja, književna i filmska kritičarka te esejistica, pozvala je još četiri predavača_ice koji_e će svoja predavanja održati tijekom sljedeće četiri srijede s početkom u 18 sati u prostorima CeKaTe-a. Za više informacija i najave predavanja, posjetite službene stranice CeKaTe-a. 

Razgovor pod nazivom Romansa na aparatima: Novi Orkanski visovi bavit će se temom ekranizacije Orkanskih visova Emily Brontë i njenom novom iteracijom koja je 2026. izazvala niz podijeljenih reakcija na internetu. U tom povodu, suradnice portala Vox Feminae okupljaju se kako bi predstavile svoje dojmove, “fascinaciju, odbojnost ili ravnodušnost prema ovom filmskom fenomenu”, stoji u najavi. Neka od pitanja kojima će se sudionice razgovora baviti su: “Gledamo li subverziju kanona ili samo njegovu haute couture verziju? Koliko adaptacija uopće smije adaptirati? I ako je film doista loš, tko je najveća žrtva: gledatelj_ice, likovi ili izvorni tekst?”

U razgovoru će sudjelovati Dunja Plazonja, književna i filmska kritičarka opsjednuta slasherima, Rebbeca Mikulandra, knjižničarka i entuzijastica za sva kostimirana pitanja te Lucija Tunković, modno osviještena književnica. Razgovor će moderirati Barbara Gregov, obožavateljica Kate Bush.

Više detalja pronađite ovdje.

Projekt se realizira kroz ciklus od šest javnih predavanja i radionica vezanih za feminističku teoriju i poimanje “nevidljivog” u okvirima različitih društvenih i humanističkih disciplina. Svi susreti odvijaju se u prostoru Centra za kulturu Trešnjevka s početkom u 18 sati.

U ciklusu predavanja i radionica, svoja će izlaganja održati Višnja Pentić, Dina Pokrajac, Dunja Plazonja, Maša Grdešić, Jasna Žmak i Barbara Pleić-Tomić.

“Neke od temeljnih proizvoljnih opreka na kojima počiva represivna mašinerija patrijarhata one su koje potiču i perpetuiraju nečujnost, nevidljivost, neisticanje ili pak nepostojanje određenih marginaliziranih glasova, tijela ili skupina. Unutar takvih patrijarhalnih dihotomija kao što su privatno-javno, emocije-mišljenje ili pak tijelo-um, djevojke, žene i queer osobe uporno se smješta u prostor doma i privatnosti, tradicionalno ih se smatra (suviše) emotivnima i nastoji se obezvrijediti ili čak onemogućiti njihovo istupanje ili djelovanje unutar javnog prostora.”, stoji u najavi programa.

Više informacija o ciklusu potražite ovdje.

Uskoro, u srijedu 17. travnja u 20 sati, u Pogonu priređuju pizza party Happy Hour of Renouncing Ambition, participativnu situaciju u kojoj će s publikom razmišljati, razgovarati, sastavljati popise i jesti pizzu te podijeliti svoje metode istraživanja ‘običnog’ u svijetu koji zahtijeva ‘izvanredno’. Tim povodom, donosimo intervju u kojemu članice_ovi tima govore, pretražuju se i dopisuju o kolektivnom procesu i interesima, anomalijama, uspjesima, promašajima, žongliranju i drugim metodama nošenja s pritiscima i posvemašnjom nestašicom vremena koja vlada u kulturnom sektoru.

Što se pojavi kada upišete vlastito ime u tražilicu, i vjerujete li da vas rezultati dobro predstavljaju? Za što biste iz vašeg rada voljeli da se pojavi prvo, na vrhu, i zašto?

Nismo se osjećali_e najugodnije s guglanjem samih sebe, pa smo odlučili pretražiti jedni druge i za ovu priliku prepustili_e Secret Santa Online Toolu da iz grupe izabere tko čije ime pretražuje. 

Ana: Ovo je vjerojatno prvi put da guglam nekoga “na naredbu”, kao zadatak. Ne znajući što mogu očekivati, ulazim u pretragu otvorenog uma, naoružana samo osobnim (doduše, Zoomom posredovanim) iskustvom Maxa. Osjećaj je pomalo čudan, kao da zabadam nos – voajerka; osjećam potrebu da mu obznanim sve što “otkrijem”, kako bi postalo dijeljeno, manje skriveno…

Maximilian Lehner. Prvo, naravno, Instagram. Ne otvaram ga, već ga imam u svom mobitelu, u timu si stalno šaljemo memeove. Nailazim na par lažnih LinkedIn profila, krivi Maxovi, puno ljudi koji se bave financijama; i onda prepoznam njegovo lice, ozbiljno, ali nježno, s nagovještajem osmijeha. Max nema razloga za brigu, njegova online persona se čini vrlo “ispeglana”, biografija konzistentna i posložena, baš onako kako bi bilo tko poželio da ga/ju se na internetu pronađe.

Malo iznenađenje – postoji SoundCloud profil – kustos / filozof / glazbenik? Inače mi se jako sviđa kako razmišlja, tako da mu dobro pristaje uloga “filozofa”. Nažalost, sve je s profila uklonjeno pa mi Maxove muzičke vještine ostaju nepoznate, barem za sada…

Primjećujem lijepu ravnotežu akademskih referenci i kustoskog rada, radionica i članaka, gubim pojam o vremenu istražujući njegove tekstove na Artforumu i nenamjerno mu šaljem obavijest Academia.edu (sada zna da sam njuškala). S obzirom na to da se bavimo pojmovima anomalije i neuspjeha, čini se da Max ima zaista uspješnu profesionalnu putanju – možda je tako uvijek, ono što mi doživljavamo kao neispravno i nelogično, vanjskim se promatračima_cama čini kao uspjeh.

Žao mi je Barbare koja mora isplesti kvazisuvisli narativ o tome kako me pretražuje na Googleu… Impresionirana sam i pomalo zastrašena Maxovom profesionalnošću i profinjenom ozbiljnošću. Osjećam da sam mu bliža kad otkrijem Instagram profil badcurating.inc – nagovještaj zaigranosti, čini se osobnijim. Konačno imam dojam da ga prepoznajem među svim zastrašujuće profesionalnim rezultatima pretrage, pritišćem “follow”.

Adrijana: Zanimljiva je pozicija u koju smo dovedene_i ovim pitanjem. Da se gledamo na internetu. Tragovi naših prošlih aktivnosti i biografija koje uglavnom počinju u godinama produktivnog / profesionalnog života žele uspostaviti neku vrstu slike, projekcije uspjeha ili stila života. Izvor tjeskobe, koje smo se otresli u našim video pozivima, zajednički guglajući jedni druge i dijeleći anegdote i pozadinske priče vezane uz ta pretraživanja. Zatim smo promijenili pitanje i umjesto da gledamo u vlastitu sliku, odlučili smo gledati jedni druge. Mene je zadesilo pretraživanje Barbare. To je bilo jako lijepo iskustvo. Čitanje o Barbarinom radu i pregledavanje njezinih tekstova koje sam pronašla online vjerojatno će biti korisno za naš budući zajednički rad. Tako da je ovo možda bilo zanimljivo pitanje kao poticaj za timski rad, ali pomalo je nezahvalna pozicija za pisanje :). No, probat ću nešto:

Ona (koja sam ja u ulozi stalkerice ili možda predane pratiteljice) biva potpuno zaokupljena Barbarinim tekstovima, od onih koje je pisala u ranim dvadesetima do današnjih. Dopustila je da je vode osjećaji divljenja i poistovjećivanja, znajući da to stvara iluziju bliskosti, a možda i neka pogrešna tumačenja. Primjećuje da postoji rupa u njenom poznavanju referenci iz popularne kulture, ali bez obzira na to, njih dvije imaju toliko toga zajedničkog! Zanimaju ih afektivne perspektive, novi formati zajedništva, emocije – posebno one neizvjesnosti i nesigurnosti – i još jedna stvar koju ne treba otpisati kao nevažnu: obje vole mijenjati frizure.

Max: Guglao sam Dunju – nekoliko puta jer bi mi pažnja svaki put pobjegla prije nego što sam počeo pisati. 

Fotografije iz internetskog časopisa svaki put se ističu među ostalim rezultatima pretraživanja. Svaki put bih provjeravao članak za koji sam znao da je Dunjin. Ali ovaj put mi je Ledena bajka odmah privukla pažnju. Dunja nije sama na fotografiji, ali posjet stranici mi govori da je ona snimila ove primamljive Disney-fan fotografije. Između pokušaja da shvatim njezinu teoriju i pametne tekstove i uviđajući da njeni interesi premošćuju pop kulturu i teoriju, lijepo je vidjeti kako se pokazuje još jedan dio njezine osobnosti. Anomalija u akademskoj zajednici i umjetnosti može biti kada netko radi nepovezane stvari, stvari koje možda čak i ne usavršuje. Najvjerojatnije nikada nije bila namjera da se stvori takva slika u javnosti. Ali utješno mi je što drugi ljudi nemaju linearne biografije koje pokazuju na jednu metu.

U razgovorima koje smo vodili kroz naše zajedničko guglanje, primijetio sam da je tražilica otkrila ono što bismo radije sakrili. Možda to naglašava činjenicu da me veseli vidjeti stvari koje ne odgovaraju nekakvoj uglađenoj javnoj slici. Moram se ispričati Dunji što kopam po tom časopisu koji uvijek iskoči. Lijepo je što radi i druge stvari, ali to naglašavam samo zato što sam je upoznao sa svim njezinim znanjem (također sam pronašao njezine publikacije koje zvuče jako dobro. Moram pročitati njezine uvide o arhivi osjećaja, i esej o ljubavnim odnosima… ).

Dunja: Guglala sam Adrijanu za ovaj naš mini projekt i odmah mi je sinulo nekoliko stvari. Prvo, shvatila sam da se njezina umjetnička praksa bavi pojmovima arhiva, (“ljepljivosti”) emocija, utjelovljenjem, itd., što je uvelike rezoniralo sa stvarima na kojima volim raditi i kakve me zanimaju u mom pisanju. 

Drugo, njezina je web stranica prvi rezultat koji mi je iskočio na Googleu i odmah me na njoj hipnotizirala fotografija (njezine?) ruke u tropskoj šumi prekrivenoj nečim što bi moglo biti ili tropska biljka ili voće ili gljive ili neki drugi organizam. To me natjeralo na razmišljanje o vanzemaljcima i alijenaciji, otuđenosti, spajanju tijela i stvaranju anomalijskih novih stvorenja, i to mi se jako dopalo. Mislim da je ova fotografija izvrstan primjer njenog rada i umjetničke prakse. Također me zapanjio još jedan primjer “ljepljivosti” u njezinu radu, a to je fotografija Adrijane s vilenjačkim ušima. Takva me luckastost i razigranost oduševila. Osjećam da se radi o demonstraciji čudesnosti kakvu možemo osjetiti kada same sebe ne shvaćamo previše ozbiljno.✨

Barb: Prva pomisao koja mi je prošla kroz glavu kada je Secret Santa Online Tool dodijelio Anu bila je: “Pih, ovo ne bi trebalo biti preteško.” Dosad mi se Ana činila kao osoba koja je profesionalno usredotočena, temeljita i radišna – ukratko, lako “ugugljiva”.

Sjećam se da sam je upoznala prije nekog vremena, na internetu, kad smo obje bile dio žirija za jednu umjetničku rezidenciju. Ane se sjećam kao jedine osobe iz grupe s kojom sam se u potpunosti slagala. Artikulirala je sve što sam i sama namjeravala izraziti, ali za razliku od mene, nije se upuštala u strastvene monologe, struju svijesti. Jasno je artikulirala svoje misli (poštujući sintaksu!), pružala inteligentne uvide i pritom je bila vrlo ljubazna.

Shvaćala sam je ozbiljno i željela sam joj se svidjeti.

Google pretraživanje potvrdilo je moje sumnje. Ana održava dosljedan profesionalni profil pun postignuća. Surađivala je s mnogim uglednim domaćim i međunarodnim organizacijama, institucijama i događanjima. Otkrila sam njezin trajni interes za arhitekturu, povijest umjetnosti i izdavaštvo. Sve što je radila činilo se dobro urađeno, i impresioniralo me!

U nadi da ću pronaći kakvo iznenađenje, neobičnost ili simpatičan eksces, upustila sam se u misiju stalkanja njezinih hobija, interesa, osobnog života. Njezin Facebook profil nije se pokazao kao vrijedan resurs. Kao i ostale milenijalke_ci koji rade u kulturi, Ana ga koristi samo kako bi obavijestila svoje prijatelje o događajima koje organizira ili u kojima sudjeluje. Većina objava su tegovi, pa sam pretpostavila da Ana odobrava, ali potajno možda prezire samopromociju. Živio takav stav!

Proučila sam Anin filmski ukus – uglavnom klasici i indie, što mi je potpuno imalo smisla. Bilo mi je zanimljivo u njenom izboru pronaći Easy A, jer je to jedini klasični tinejdžerski film koji bih ja ocijenila tvrdom trojkom. Napravila sam mentalnu bilješku da Anu nekad pitam o tome.

Otkrila sam i da Ana uživa u jahanju, indie glazbi i srednjovjekovnoj umjetnosti. Bilo je to previše nasumičnih informacija koje su se na kraju čudno stopile u mom umu, što je završilo tako da sam je krenula zamišljati kao neku vrstu kaubojke, koja sluša popularne YT srednjovjekovne verzije indie klasika dok jaše u zalazak sunca i sluša ovako nešto. 

Anini profili na društvenim mrežama razotkrili su i da je Ovan. To me iznenadilo jer poznajem nekoliko znatno melodramatičnijih Ovnica. No, kako nemam boljih ideja o tome što raditi s ovom informacijom, i budući da smo sve ovo vrijeme razgovarale o poslu i slobodnom vremenu, odlučila sam provjeriti koji je lik Ana lik iz Bijelog lotusa prema njezinom horoskopskom znaku. Iznenađujuće, Ovan je spojen s Cameronom Sullivanom, drskim investicijskim menadžerom i samoprozvanim vođom odmora parova u drugoj sezoni.

To me navodi da predvidim dva moguća ishoda za našu radnu grupu: a) Ana se razotkriva kao potpuna gadura i preuzima naš kolektivni radni proces, ili b) Anina karta otkriva složeniji skup zvjezdanih konstelacija i karakternih osobina. Navijam za drugu opciju, ali iskreno, prva bi bila puno više u duhu anomalije!

Što za vas znači anomalija? (odgovore primamo u svakom formatu osim teksta – meme, gif, video, črčkarija 🙂 itd.)

Dunja:

Ana:

Can the anxiety stemming from the lack of control over one’s trajectory and the fear of mediocrity and aimlessness be reframed as a unique kind of freedom? Turning the fear of  not being perceived or read clearly/easily into the question – would you want that?

Može li se tjeskoba, koja proizlazi iz nedostatka kontrole nad vlastitom putanjom i straha od prosječnosti i besciljnosti, preoblikovati u jedinstvenu vrstu slobode? Pretvaranje straha da vas netko ne percipira ili ne može jasno/lako pročitati u pitanje – biste li to uopće željeli_e?

Adrijana:

Barb: Zahvaljujući našim razgovorima, trenutno vidim anomaliju kao prosječnost, nešto što pripada “lošem ukusu”, populističko… Prilažem moodboard sa snimkama zaslona mog mobitela za koje se nadam da će imati smisla.

Max: Potaknut našim brojnim razgovorima o ideji prosječnosti, sada sam skloniji razmišljati o pojavi nečega što je svima OK kao o anomaliji. Izbjegavanje potrebe da budemo posebni, sada mi to postaje anomalija…

https://www.instagram.com/p/BS4KktbBbq4/?utm_source=ig_web_copy_link

Postoji li neki vaš profesionalni propust ili pogrešna procjena koja je bitno utjecala na kasnije odluke, i jeste li o tome spremni_e razgovarati?

Ana: Imam neki tip problema s ovim pitanjem, tj. ne znam kako mu pristupiti, jer ono podrazumijeva ideju da zeznete nešto, napravite strašnu pogrešku, a onda naučite iz toga i grešku više nikada ne ponovite. Uključuje puno konačnosti, kao da se sve vrti oko točnih ili netočnih odgovora i poteza u životu, zatim i ideju žaljenja s kojim se često nosim, a rado bih je napustila. Time što uključuje puno odgovornosti i pritiska, takav način razmišljanja ne dopušta da se ideja o neuspjehu razvije, ne dopušta nam da sami definiramo anomaliju ili neuspjeh bez guranja svake odluke, trenutka ili radnje u binarne kategorije. To ne znači da bismo trebali ignorirati odluke ili razočaranja iz prošlosti a da iz njih ništa ne naučimo, ali mogli bismo ih naučiti tretirati kao iskustva, živjeti s njima bez stalnih trenja i hiper-analize, potencijal za neuspjeh također je potencijal za bilo što drugo, on je samo potencijal i proces. Sviđa mi se ovo razmišljanje Heather Havrilesky: “…ako slijedite svoje strasti, vaši nominalni ciljevi mogli bi završiti kao sporedna stvar u odnosu na stvarno zadovoljstvo procesa: uranjajući u granično apsurdne prakse, navike i ponašanja kojima se ne postiže mnogo, koji drugima izgledaju smiješno ili glupo, koji se pojavljuju kao teret ili nepotrebna gnjavaža na kalendaru, ali vam donose neki tajanstveni mir.”

Barb: I ja sam imala poteškoća s ovim pitanjem. Iako neuspjeh doživljavam ili kao vanjsku prosudbu ili kao unutarnji osjećaj oblikovan vanjskim čimbenicima ili predrasudama, postoje projekti na kojima sam radila s kojima nisam u potpunosti zadovoljna, situacije u kojima bih danas postupila drugačije i odluke koje danas ne bih donijela. Općenito, odbijam prihvatiti takav pogled na svoj rad; kada bih ga prihvatila, to bi značilo da poništavam svoje napore, da si uskraćujem priliku za preispitivanje, nadogradnju ili čak odustajanje na “zdrav” način. Međutim, opiranje takvoj percepciji može biti nevjerojatno iscrpljujuće. Unatoč želji da svoje profesionalne neuspjehe vidim kao (ne)namjerno protivljenje kapitalističkim idealima produktivnosti, ponekad čamljenje u samosažaljenju može biti jednako katarzično.

Dunja: Već neko vrijeme razmišljam o ovom pitanju i odvelo me nekim vrlo mračnim osobnim stazama, što pokazuje da u konačnici ne mogu odvojiti svoj profesionalni i osobni život. Neki bi to smatrali neuspjehom, ali moj me feministički rad uči da se radi o velikom uspjehu. Jednostavno rečeno, neke od mojih profesionalnih putanja mogle bi se smatrati neuspjesima, neke uspjesima, a te su se pozicije s vremenom pomicale i mijenjale, čineći naizgled jasnu granicu između “neuspjeha” i “uspjeha” vrlo mutnom i propusnom. Općenito izbjegavam vezati osjećaje krivnje, žaljenja ili srama uz svoje “neuspjehe” ili “uspjehe” jer bi to značilo odustati od osobne i profesionalne promjene, rasta, ponovnog promišljanja itd. U tom slučaju, ono što bi mi preostalo je hiperproduktivnost (uspjeha), a znam da bih u tome blaženo podbacila. Iskreno, oko toga bih se osjećala skroz OK.

Max: Ovo pitanje i svi mogući načini njegovog zaobilaska zapravo su me naveli na razmišljanje o idućem pitanju: imamo li odgovarajući narativni oblik za neuspjeh? Kada stvarno fulamo, kako govoriti o tome? Svaki put kad se približimo ovoj temi, na neki način to se pretvara u priču o uspjehu. Možda smo iz sveopće pozitivnosti raširene kroz serije i filmove našeg djetinjstva (i odrasle dobi), u kojima smo navikli vidjeti da se iz neuspjeha uvijek može nešto naučiti, naučili da u njemu postoji dobar element ili da čak postajemo bolji, jači ili koji god rast želite ubaciti u formulu.

Ali možda je riječ o nečemu vrlo jednostavnom: nismo navikli javno priznavati i dijeliti neuspjehe i pogreške. Većinu vremena ni ne primjećujemo svoje pogreške. Puno bolje prepoznajemo tuđe. Pa čak i kad postane očito da smo učinili nešto krivo, skloni smo svaliti odgovornost na nekog drugog ili na okolnosti. Dobro je razmišljati o neuspjesima, ali i načinima kako gledamo tuđi ili vlastiti neuspjeh. Često smo tako oštri prema pogreškama drugih, a velikodušni u prosuđivanju naših nedostataka i želimo ih vidjeti kao tuđu pogrešku. Načini da se pozabavimo time, kao i paradigmatski oblici za govor o neuspjehu, ono su što mi nedostaje za prevladavanje pomisli da bih previše razotkrio u javnom odgovoru na ovo pitanje – unatoč tome što ja stvarno volim govoriti o neuspjesima.

Adrijana: Da, gradim svoju praksu iz situacija i u prostorima gdje se takva iskustva mogu podijeliti, gdje se može govoriti o radu ne samo kroz sigurnosti, već i kroz sumnje. Dakle, gdje možemo govoriti o “profesionalnom neuspjehu” kao prilici da zamislimo kako raditi drugačije.

Recimo da u odnosu na uvjete za stvaranje postoje dva načina kako se može biti umjetnik_ca: jedan podrazumijeva da utjelovljujete predodžbu umjetnika kao kreativne osobe, koja jamči da možete razviti odgovarajuću umjetničku produkciju (a ideja “odgovarajućeg” (samo)nametnuta je sistemom evaluacije). Vježbate kako biti dosljedni, s jasnom vizijom i snažnim mišljenjima. Obećanje uspjeha je ono što ovaj put čini tako zavodljivim. Drugi bi put bio raditi s uvjetima, ne zato da bi ih se slavilo ili fetišiziralo, već da bi se razmislilo o tome koliko su oni specifično “vaši”, i vježbati znatiželjnu usmjerenu tome što se još može stvoriti, osim predodžbe koja se pojavila kad ste pomislili na prvog umjetnika. Zvuči lako, ali od trenutka kada to počnete raditi, vaše tjeskobe počinju: izvana možete izgledati kao da niste sposobni isporučiti rezultate, kao da “još niste tu”, kao da to je samo još jedan korak do “pravog” mjesta. I vi internalizirate ta razmišljanja, i sami često nesigurni jesu li vaši motivi stvarni. Kako bi ostala na ovom putu, putu koji pokušava djelovati “drugačije”, ne možeš biti sama; taj put moguće je stvoriti tražeći okruženja u kojima “uspješna isporuka” nije konačni cilj, a to implicira potrebu da se formati javnosti i načini vidljivosti ponovno razmotre i preosmisle.

Koje biste tekstualne ili audiovizualne sadržaje istaknuli kao važan izvor za promišljanje i komunikaciju o temama kojima se bavite?

Tijekom proteklih nekoliko mjeseci zajedno smo istražile_i brojne teme; razgovarale_i smo o vremenu i nestašici vremena, posebno u odnosu prema hiperproduktivnosti, prekarnosti, freelanceanju, umjetničkom, kustoskom ili radu pisanja, te o tome kako provodimo vrijeme u svakodnevnom životu dok žongliramo sve svoje poslove.

Imamo srodne interese i polazišta, pa su se i teme koje promišljamo počele organski razvijati i granati u različitim smjerovima; otuda smo krenuli_e, i prilično smo se spontano se prepuštale_i određenoj temi/interesu – taj smo temelj razvijale_i kroz istraživanje raznih izvora i sadržaja, cijelo vrijeme ispitujući može li se ovakva vrsta rada uopće smatrati “poslom” (zasad se ne čini tako, ali možda je to poanta), i često se hvatajući u koštac s usklađivanjem naših ideja i navika hiperproduktivnosti s manje strukturiranim, ležernijim i spontanijim načinom suradnje, kroz učenje kako raditi kad nema uobičajenih ograničenja i očekivanja.

Ponekad, a pogotovo nakon što smo se upoznale_i i kako smo postajale_i sve bliže, učinilo bi nam se da su neki od naših sastanaka eksperimenti u razigranom radu – dopustile_i smo si da ostanemo “potiho” s nekim idejama o kojima smo razgovarale_i, u smislu odvajanja vremena za razmišljanje. Uz neke pomalo “blesave” domaće zadaće i grupne zadatke, razgovarali_e smo o predodžbama prosječnosti, što znači biti “basic” ili poštovati “normu”, i puno smo se igrale s idejama za ovaj mini-projekt.

Kako bismo zadržale_i fokus, zadavali_e smo si male istraživačke zadatke i zadaću, a zatim smo o tome zajedno raspravljali_e na našim sastancima. Bilo je lijepo vidjeti koliko je proces suradnje prirodan i lak.

Do sada smo u našim razgovorima spominjali Jacka Halberstama, Lauren Berlant, Jenny Odell, Ane Hjort Guttu, Shumona Basara, Martine Syms, Alinu Popa, Pamelu M. Lee, Leeja Edelmana, Saru Ahmed…

Happy Hour of Renouncing Ambition započeo je kao projekt Anomaly tima koji čine Barbara Gregov, Ana Bedenko, Adrijana Gvozdenović, Maximilian Lehner i Dunja Plazonja, kustosice_i, umjetnici_e i istraživači_ce koji su u istraživačkom procesu koji provodi udruga Kurziv (nakladnik Kulturpunkta) okupljene oko promišljanja neuspjeha, ambicije i prosječnosti. Kao dio programa Kritička dramaturgija: odučavanje, 17. travnja u 20 sati u Pogonu Jedinstvo članice_ovi ovog tima priredit će pizza party.

Događanje je participativnog karaktera, ulaz je slobodan i prethodna najava nije potrebna.

Njihovim riječima:

Od rujna se sastajemo na Zoomu gotovo svake nedjelje kako bismo raspravljali što za nas znači neuspjeh, bilo osobni, politički ili kolektivni. Često iscrpljeni i izmoreni od posla, koristili smo ovaj prostor i da podijelimo svoje trenutne promašaje, smetnje ili frustracije u vezi s poslovima, karijerama, ambicijama i ‘svijetom umjetnosti’.

Približavajući se kraju projekta, svoj proces i razmišljanja želimo s publikom podijeliti kroz format najsličniji našim teškim, ali radosnim nedjeljama – pizza party. 

Zamislite da smo na pizza partyju i igramo se boce istine. Čep boce stalno pokazuje na vas, a vi morate reći istinu!

Runda pitanja br. 1:

Jeste li ikada pokušali nešto što je završilo katastrofom? Što je to bilo? Postoje li neki uspješni neuspjesi kojima se sada možete smijati? Što je s onima koji nisu za smijanje? Tko po vašem mišljenju definira što je neuspjeh i zašto?

Runda pitanja br. 2:

Kad biste glumili u reality TV emisiji o ostvarenju svog najambicioznijeg cilja, koji bi joj bio naslov? Postoje li ambicije od kojih ste morali odustati? Kojih biste se (ne)zdravih ambicija s veseljem odrekli?

Runda pitanja br. 3:

Volite li pizzu? Sviđa li vam se Enya? Što kažete na Kennetha Branagha? Koji je vaš stav o Cowboy Carter albumu? Koja je vaša go-to basic stvar?

Jeste li ponosna_i basic bitch?

Ako niste, pozivamo vas da nam se pridružite i postanete jedna! 

Tijekom ovog happy houra razmišljanja, razgovora, sastavljanja popisa i jedenja pizze, nadamo se da ćemo kolektivno promisliti o svojim ambicijama i neuspjesima i prigrliti našu jednostavnu, prirodnu prosječnost.

———————————————————————————————————————

 P.S.: Radni jezik događaja je engleski.

ENGLISH:

Happy Hour of Renouncing Ambition started out as a project led by Barbara Gregov, Ana Bedenko, Adrijana Gvozdenović, Maximilian Lehner, and Dunja Plazonja, rethinking failure, ambition, and mediocrity. As part of the program Critical Dramaturgy: Unlearning, on April 17 at 8 p.m. in Pogon Jedinstvo, the members of this team will host a pizza party.

In their own words:

We have been meeting on Zoom since September, almost every Sunday afternoon, to discuss what failure, whether personal, political, or collective, meant for us. Often overworked and exhausted, we have also used this space to share our current flops, annoyances, or frustrations with jobs, careers, ambitions, and the art world.

As the project is reaching its end, we hope to share our thoughts and process with the audience in what seems to be the format most similar to our heavy, but joyous Sundays – a pizza party.

Imagine we’re at a pizza party, and we’re playing spin the bottle. The bottle cap keeps pointing at you, and you must tell the truth.

Question Round N. 1:

Have you ever attempted something that ended up being a disaster? What was it? Are there any successful failures that you can now laugh about? What about those that are not a laughing matter? In your opinion, who defines what a failure is and why?

Question Round N. 2:

If you were to star in a reality TV show about pursuing your most ambitious goal, what would the title be? Are there ambitions that you had to give up?  Which (un)healthy ambitions would you happily renounce?

Question Round N. 3:

Do you like pizza? Do you enjoy Enya? How about Kenneth Branagh? Where do you stand on Cowboy Carter? What is your go-to basic stuff?

Are you a proud basic bitch?

If not, we invite you to join us and become one!

During this happy hour of thinking, talking, list-making, and pizza-eating, we hope to collectively rethink our ambitions and failures, and embrace our plain, natural mediocrity.

———————————————————————————————————————

 P.S.: The working language of the event is English.

Prezentacija Anomaly tima dijelom je projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji uz potporu programa Kreativne Europe Europske unije provode Kurziv, Krytyka Polityczna i Maska Ljubljana.    

Kao i u prethodnim izdanjima programa, susrećemo se u formatu radnih grupa te umjetničkom i diskurzivnom programu koji uključuje razne formate: od pizza partyja, preko izvedbi, predavanja i izvedbenih predavanja do stand-upa. 

O konceptu

Polazeći od interesa da se uhvatimo u koštac s krivo naučenim znanjem i obrascima mišljenja i ponašanja koje smo internalizirali_e prolaskom kroz različite opresivne institucije, želimo istražiti parainstitucionalne oblike stjecanja, prijenosa i otkrivanja znanja u kulturi i umjetnosti. Zanimaju nas metodologije i principi rada koji propitkuju (i zadirkuju) čvrste autoritete, institucionalne mehanizme verifikacije umjetničkog i kulturnog rada, kao i pedagoške metodologije kakve prevladavaju u formalnom obrazovanju. 

Temu odučavanja razvijamo istražujući nekoliko smjerova: zaboravljeno i zanemareno znanje, znanje marginaliziranih i deprivilegiranih skupina, utjelovljeno i situirano znanje. Na taj način, pristupamo znanju kao onome što možemo ponovo naučiti, što je ponekad bolje zaboraviti i što je ponekad zaboravljeno, a ne bi trebalo biti, razmišljajući kako učenju i znanju možemo dati nova razumijevanja, njegujući pritom interes i za sve ono što (uvriježenim pristupima) znanju konstantno izmiče.

Radne grupe: duša, uljezi i vrane

Filozofkinja i članica umjetničkog kolektiva Chto Delat Oksana Timofejeva održat će radnu grupu Psihoantropologija za neljude. U ovoj ćemo se radnoj grupi pokušati odučiti od tradicionalnih i konvencionalnih antropocentričnih načina mišljenja o odnosu između duše i tijela te potražiti alternativne psihoantropologije u raznolikosti neljudskih svjetova – od kolektivnih ontologija kojima nas mogu naučiti svjetovi biljaka i životinja do feminističkih epistemologija. 

Denice Bourbon, bečka queer feministička izvođačica, pjevačica, autorica, voditeljica, kustosica i stand-up komičarka koja u svojoj praksi koristi humor kao aktivistički alat, u radnoj grupi Ali doimaš se tako samopouzdano?! pozabavit će se “sindromom uljeza” (eng. impostor syndrome), zastrašujućim i iscrpljujućim stanjem koje je često uzrokovano klasizmom i patrijarhatom. 

Radna grupa Vranino jezero u vodstvu plesne umjetnice i pedagoginje Silvije Marchig izvrće principe klasičnog plesnog obrazovanja i poziva sudionike_ce na zajedničko istraživanje tjelesnosti kretanja i izvedbenosti tijela, na igru s predumišljajima i predrasudama o tijelu i pokretu te na otkrivanje nestabilnosti i dezorijentacije kao kreativnog stanja.

Radne grupe – vođeni suradnički procesi otvoreni svima zainteresiranima, uz prethodnu prijavu – traju 2 dana i održavaju se u popodnevnim satima. Detaljne opise i termine potražite na kraju najave.

Javni program: od ranjivih pozicija preko mediokriteta i lekcija do čudovišta

Umjetničko-diskurzivni dio programa otvaramo 17. travnja uz večer posvećenu reparativnim praksama, odnosno načinima djelovanja u kulturi i umjetnosti koji ne slijede unaprijed zadane pristupe niti postojeće okvire. Vizualna umjetnica Ana Kuzmanić u izvedbenom predavanju Prostor bez imena – ranjiva pozicija i sustavi provest će nas svojim životnim i obrazovnim putevima pogledom kroz prizmu disleksije prepoznate tek u odrasloj dobi (i osvrnuti se na birokratsko-tekstualni pritisak obrazovnog i umjetničkog sustava). Večer će zaključiti tim Anomaly (koji čine umjetnice_i i kustosi_ce i istraživači_ce Barbara Gregov, Ana Bedenko, Adrijana Gvozdenović, Maximilian Lehner, Dunja Plazonja), interdisciplinarna grupa okupljena oko promišljanja neuspjeha, ambicije i prosječnosti, koja će na pizza partyju pod nazivom Happy Hour of Renouncing Ambition s publikom podijeliti svoje metode istraživanja ‘običnog’ u svijetu koji zahtijeva ‘izvanredno’. 

Sljedećeg dana, 18. travnja, Oksana Timofejeva će u Udruženju hrvatskih arhitekata održati predavanje Što je duša, temeljeno na njezinoj nadolazećoj knjizi o zaboravljenom konceptu duše. Izvedbeni umjetnik_ca i komičar_ka Krõõt Juurak 19. travnja u Pogonu Jedinstvo održat će izvedbu Lekcija u kojoj preuzima ulogu učitelja_ice – baš zato što može. U humorističnom tonu nastavljamo i uz nastup Denice Bourbon, “kraljicu queer Beča”, osnivačicu i voditeljicu prvog tamošnjeg queer komičarskog kluba PCCC* koja će 23. travnja u Crnom Mačku izvesti stand-up naziva PRUDE.   

Kao završno događanje programa, 3. svibnja u Kunst Teatru održat će se izvedbeno predavanje DIS_Lecture: Nešto veoma posebno Dalibora Šandora, člana Per.Arta, novosadske skupine koja okuplja umjetnike_ce sa i bez invaliditeta i koja će se ovim gostovanjem po prvi put predstaviti u Hrvatskoj. 

RASPORED:

17.4. | Otvorenje Kritičke dramaturgije | Pogon Jedinstvo 

Ana Kuzmanić: Prostor bez imena – ranjiva pozicija i sustavi (predavanje) | 18h 

Tim Anomaly (Ana Bedenko, Adrijana Gvozdenović, Maximilian Lehner, Dunja Plazonja, Barbara Gregov): Happy Hour of Renouncing Ambition (pizza party) | 20h 

18.4. i 19.4. | Radna grupa Psihoantropologija za neljude  | UHA |

• voditeljica: Oksana Timofejeva

Više o radnoj grupi i voditeljici potražite ovdje.

18.4.  |  Predavanje | Oksana Timofejeva: Što je duša? |  19h | UHA 

19.4. | Izvedba | Krõõt Juurak: Lekcija | 19.30h | Pogon Jedinstvo

• gostovanje se realizira u programskoj suradnji s Galerijom Močvara

22. i 24.4. | Radna grupa Ali doimaš se tako samopouzdano?! | Studio Ilica 

• voditeljica: Denice Bourbon

Više o radnoj grupi i voditeljici potražite ovdje.

23.4. | Izvedba | Denice Bourbon: PRUDE | 21h | Crni Mačak

27. i 28. 4. | Radna grupa Vranino jezero | Liberspace

• voditeljica: Silvia Marchig

Više o radnoj grupi i voditeljici potražite ovdje.

3.5. | Zatvaranje Kritičke dramaturgije | Dalibor Šandor: DIS_Lecture: Nešto veoma posebno (izvedbeno predavanje) | 19h  | KunstTeatar

***

Kurziv i Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) zahvaljuju Pogonu – Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade, Udruženju hrvatskih arhitekata (UHA), Srpskom narodnom vijeću, Liberspaceu, Crnom Mačku, KunstTeatru i umjetničkoj organizaciji Genijator na suradnji u realizaciji dijela programa.

Vizual potpisuje Zoran Đukić.

***

Program Kritička dramaturgija provodi se uz financijsku podršku Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo i Zaklade “Kultura nova”.

Segmenti Ane Kuzmanić i tima Anomaly dio su projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji Kurziv provodi uz potporu programa Kreativne Europe Europske unije, Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija RH te Ureda za Udruge Vlade Republike Hrvatske. 

Gostovanje Per.Arta realizira se uz podršku Srpskog narodnog vijeća.