Ovogodišnji tematski program Animafesta nosi naziv Svijet na rubu, a posvećen je filmovima o velikim društvenim gibanjima i opresiji, odnosno temama današnjeg globalnog društva: migracijama i izbjeglicama, ratovima, teroru državnih autoriteta te građanskom aktivizmu. Član selekcijske komisije Animafesta, Danijel Šuljić pojasnio je povod krovnom tematu: “Umjetnost nije tu samo da opušta, nego da propituje i ukazuje na neugodne stvari, poput kamenčića koji žulja u cipeli.”

Filmski program čini gotovo 350 filmova, a uz natjecanja koja uključuju selekciju kratkometražnih i dugometražnih filmova, dio festivala rezerviran je za tematske blokove. U okviru festivala predstavlja se i retrospektiva češke umjetnice Michaele Pavlátove i splitskog animatora Veljka Popovića, te južnokorejska i nova japanska animacija.

Diskurzivni segment donosi Animafest PRO s 12. znanstvenim skupom Animafest Scanner, radionicu Rise & Shine i Program za djecu i mlade. Ovogodišnje izdanje Animafesta popraćeno je nizom izložbi domaćih i inozemnih autora_ica različitih generacija.

Više informacija o programu i satnici možete pronaći ovdje.

Grad vjetra je drama iz 2023. koju je napisala i režirala Lkhagvadulam Purev-Ochir u svom dugometražnom redateljskom prvijencu. Film je svoju svjetsku premijeru imao u sekciji Orizzonti 80. Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji, te je bio mongolski kandidat za 96. nagradu Oscar. U središtu radnje filma je Ze, šaman koji komunicira s duhovima svojih predaka kako bi pomogao članovima svoje zajednice.

Sljedeći na programu je Horizont, film temeljen na drami Yellow Gegee mongolskog novinara i pjesnika Gurbazara. Film govori o suštini ljudskog života i vrijednosti obitelji na primjeru Darim i Hajid, para koji usvoja dijete iz lokalne obitelji.

Repriza filma Grad vjetra prikazat će se u četvrtak 10. travnja u 17 sati, nakon čega je isti dan na programu dugometražni igrani film Horizont u 19 sati.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Program će djelovati kao inkubator u dva modula: zimskom, od 3. do 9. prosinca u Dubrovniku, i proljetnom, od 8. do 14. travnja u Labinu. Na prvom modulu polaznici_e će se uz mentorsko vodstvo baviti idejnim razvojem, autorskim pristupom i etikom te kreativnim osnovama projekata. Drugi će model osnažiti produkcijske kapacitete i potencijale te će biti koncentriran na konkretne logističke, organizacijske i poslovne odluke produkcijske faze.

Na prvi Flame.In dobrodošle su prijave studentica i studenata filmskih akademija, a ograničen broj mjesta bit će dostupan i za autore_ice iz zemalja regije. Program je u potpunosti besplatan, a odabranim će polaznicima_ama biti osigurani smještaj i prehrana. Biti će primljeno najviše osam polaznika_ca, a prijave su otvorene do 24. studenog.

Za prijavu je potrebnu ispuniti prijavnicu te poslati sinopsis za prvi dugometražni dokumentarni film u ranoj fazi razvoja (treatment i/ili završeno istraživanje) i motivacijsko pismo (do 1880 znakova) na flamein@flameindoclab.com.

Više informacija o programu dostupno je ovdje.

Jedan od zvučnih naslova ovogodišnjeg festivala španjolski je film Močvara, redatelja Alberta Rodrigueza, dobitnika prestižnih nagrada Goya. Po prvi puta se u službenom programu nalazi i mini serija, komedija Mali Quinquin francuskog redatelja Bruna Dumonta. U Split stiže i Nova prijateljica redatelja Françoisa Ozona, te film Raj poznate francuske redateljice Mie Hansen-Løve. Ove godine novost festivala je da se program Izvan konkurencije širi diljem Dalmacije kako bi se revitaliziralo lokalna kina najnovijim naslovima europske i svjetske produkcije. Van konkurencije bit će prikazan hvaljeni meksički omnibus Kratke lopte u kojem poznati redatelji iz 31 zemlje svijeta svaki na svoj način prikazuju strast prema nogometu. 

U sklopu festivala, u Galeriji umjetnina će svaku večer besplatno biti prikazivani nagrađivani inozemni i domaći kratki filmovi. Neki od domaćih filmova koji će biti prikazani su Vrag u gospođici Jones Josipa Lukića, Utvrda Utopija Sandre Sterle te Da je kuća dobra i vuk bi je imao Hane Jušić. Po prvi put u programu su i dva animirana naslova, Razgovor Ane Horvat i Levitacija Marka Meštrovića. Zatvaranje festivala proći će u znaku skandinavske produkcije, s prikazivanjem jednog od atraktivnijih filmova prošle godine, Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju švedskog majstora Roya Anderssona u Kinoteci, dok će na Bačvicama biti prikazan hvaljeni norveški film Van sebe Ole Giaevera.

Festival će biti održan u Splitu od 5. do 13. lipnja, a detaljan program festivala možete pronaći ovdje.

Kakav je danas položaj Dana hrvatskog filma, a kakav Pulskog filmskog festivala, u kontekstu budžeta koji se za njih izdvaja, organizatora tih manifestacija i uopće važnosti i nužnosti njihova održavanja u vremenu kada se uporno režu sredstva za proizvodnju uvjeta njihova postojanja – filmova?

Nekoliko je potencijalnih ulazaka u pripovijest o festivalima, a ovdje ćemo se zaigrati s dva: kvalitetom prikazanih filmova i posjećenošću festivala odnosno njihovom vidljivosti i pristupačnosti široj javnosti. Prva je kategorija ona koja s organizacijom i realizacijom festivala nema mnogo jer se radi o festivalima domaćeg filma koji zajedno prikazuju gotovo sve što se filmski zabilježi, a da ima nacionalni identitet. Pula je rezervirana za dugometražni igrani film i unatoč tome što se radi o filmovima financiranim zajedničkim novcem, zajednice do njih teško dolaze, u kinima igraju samo nagrađeni filmovi, a ako se tamo uopće pojave ne ostaju duže vrijeme na repertoaru. Filmovi koji se prikazuju na Danima hrvatskog filma domaći su dokumentarni, eksperimentalni, animirani i kraći igrani filmovi do kojih šira javnost donedavno uopće nije mogla doći s obzirom da je mreža prikazivanja i distribucije filmova od osnivanja HAVC-a tek sada na svom vrhuncu, čemu je pripomogla digitalizacija kina i razvoj manjih neovisnih distributera i organizatora. Dakle, kako kvalitativno odrediti film, ako ga nemamo gdje pogledati? Rasprave o uspješnosti hrvatskoga filma tako se omjeruju o nagrade na inozemnim festivalima te odnos uloženog novca i broja gledatelja koji pogledaju film pod uvjetom da dođe u kina. Tako je, na primjer, film Šuti Lukasa Nole 2010. od HAVC-a dobio četiri milijuna i šesto tisuća kuna, a nakon premijere u Puli 2013, u dvadeset ga je dana prikazivanja u kinu pogledalo oko 300 gledatelja, a izostale su i pozitivne kritike struke.

U intervjuu Kulturpunktu, direktor međunarodnog festivala ZagrebDox Nenad Puhovski problematiku je Dana hrvatskog filma rezimirao ovako: “Nacionalni festival kratkog metra, pa onda kratkog metra i igranog filma do 70 minuta, pa onda reklama, glazbenih spotova, akademskih filmova, zapravo je revija koja sigurno ispunjava neku svrhu, ali nisam siguran da svaka studentska vježba treba biti prikazana u velikoj dvorani Studentskog centra. Čini mi se da bi jači kriteriji i jasnije profiliranje festivala učinili mnogo više”. Općenito, u raspravama oko ta dva najveća i najvažnija festivala koji prikazuju domaću filmsku produkciju, jako je malo komentara koji se tiču kvalitete prikazanih filmova. U začetku polemike između HAVC-a i organizatora Dana, zagrebačkog SC-a odnosno Kulture promjene, Hrvoje Hribar ocijenio je da “hrvatski kratki, dokumentarni i animirani film danas jako dobro izgledaju”, a u komentaru o važnosti Dana kao nacionalne manifestacije t-portalov komentator Nikica Gilić kao “zanimljivu činjenicu” istaknuo je “da popunjenost pojedinih projekcija izravno ovisi o kvaliteti filmova”. Također, činjenica koju organizator Dana voli istaknuti kao dokaz relevantnosti festivala jest broj filmova prijavljenih na godišnju smotru (ove godine to su bila 232 filma). No, i ovdje su vrijednosti izvrnute: ne prijavljuju se filmovi zbog važnosti festivala već je festival važan zbog broja prijavljenih filmova koji uglavnom nemaju priliku biti prikazani negdje drugdje. Stoga je neupitno trebaju li se održavati Dani hrvatskoga filma – trebaju, barem radi činjenice da su jedinstvena prilika da javnost pogleda audiovizualna ostvarenja čiji nastanak sufinancira. Iako, konkretna evaluacija raspodijeljenog novca koju bi prvenstveno morao obaviti HAVC, već godinama izostaje – posjećenost kinodvorana i pozitivne kritike uglavnom su jedino mjerilo daljnjeg financiranja, a time i uzrok opadanja same kvalitete snimljenog jer kratki metar ne dospijeva u kina, a dugi metar tek se počeo oporavljati od crnog realističkog prikaza domovinske stvarnosti. Također, čak ni informacije o filmovima koji jesu ili će jednom biti snimljeni na službenim HAVC-ovim stranicama nisu ažurirane, pa se postavlja pitanje i na temelju kojih podataka bi se evaluacija filmova, ali i rada samog HAVC-a trebala ostvariti. Na ovo je pitanje odgovorila aktualna ministrica kulture u intervjuu Globusu rekavši: “Ono po čemu će se HAVC ocjenjivati na duge staze jest povećanje gledanosti hrvatskog filma, kontinuirano povećanje broja naslova”. O kvaliteti – ni riječi.

Ipak, ako kvalitetu prikazanih filmova tumačimo na način da bi manjkavosti pojedinog festivala, bilo Pule bilo Dana, bilo moguće nadoknaditi prikazivanjem filmova bez hrvatskog predznaka, polako ulazimo i u drugu kategoriju zamjerki, onih koje se tiču organizacije i realizacije samih festivala. Razlika u financiranju Dana hrvatskog filma i Pulskog festivala nevjerojatno je velika, otprilike kolika je i razlika u financiranju dugog i kratkog metra igranog filma. Na primjer, 2013. godine, dok je HAVC još želio financirati ovakve Dane, dodijelio im je 140 000 kuna, a iste je godine Ministarstvo kulture Javnoj ustanovi Pula film festival iz proračuna izrezalo milijun i osamsto tisuća kuna. Ako se vratimo na spomenuti ministričin intervju, razliku između dva festivala moguće je opisati i ovako: Dani hrvatskog filma su “manifestacija koja je već godinama upitna i po svojoj kvaliteti i značaju na terenu filmskih manifestacija. I to je sve što imam o tome reći”. Upitana pak o izboru Mikea Downeyja za predsjednika Umjetničkog vijeća Pule, ministrica kaže da joj je “iznimno drago što je baš Pulski filmski festival prvi natječaj na kojem je izabran netko iz Europe” jer bi to moglo postaviti Pulu “na europsku kartu”. Dakle, osim što su Dani hrvatskog filma premalo “europski” i previše ovise o javnom financiranju, imaju još i nesreću da se održavaju u travnju u Zagrebu. A opće je poznato da u zemlji koja već desetljećima živi na račun sunca i mora, odnosno čiji gospodarski rast ovisi uglavnom o meteorologiji, a nikako o strategiji, najviše potencijala za oplođivanje uloženog javnog novca imaju manifestacije tijekom ljetnih mjeseci u većim gradskim središtima poput Dubrovnika, Splita i Pule. Tako se relevantnost ljetnoga festivala pokušava povećati i provokativnim izjavama Hrvoja Hribara o mogućnosti ukidanja Pule (za što HAVC nema nikakav legitimitet jer ga financiraju Ministarstvo kulture, Grad Pula i Istarska županija) te ipak realnijim osmišljavanjem novog rukovodstva festivala koji ove godine ima Umjetničko vijeće umjesto jednog umjetničkog ravnatelja. 

No, što je Ministarstvo i HAVC sve ove “upitne” godine priječilo da se pobrinu za Dane, drugu najvažniju manifestaciju hrvatskog filma? Krajem siječnja ove godine, nakon izdvajanja u prosjeku 150 000 kuna po godini za Dane, Hribar izjavljuje da je “organizacija Dana iz godine u godinu sve gora. Ne bih ulazio u pojedinosti, ali možemo reći da se promijenio čitav krajolik i da je jasno da se taj festival treba unaprijediti”. Ravnatelj Vijeća zaduženog za sustavno promicanje audiovizualnog stvaralaštva u Republici Hrvatskoj ne želi ulaziti u pojedinosti razloga zbog kojih je prije godinu dana njegovo Vijeće raspisalo natječaj “za izbor organizatora godišnje nacionalne smotre/festivala hrvatskog filma” na kojem nitko nije izabran te je ove godine, i opet u posljednji čas, raspisalo novi natječaj čiji će sretni dobitnik biti proglašen na zatvaranju ovogodišnjeg festivala. O peripetijama i nejasnoćama prvog natječaja koji u svom tekstu nije ni spominjao naziv Dani hrvatskog filma najbolje govori objašnjenje Hrvoja Hribara u vrijeme kada se HAVC odlučio povući iz financiranja Dana: “Trebalo je doći do sporazuma između Organizacije (d.o.o. koje se uz SC jedino prijavilo na natječaj, op.a) koja bi organizirala festival, i Studentskog centra, koji ima prostor i tradicijsku vrijednost. Situacija je izgledala prilično konsenzualno jer je djelovalo kao win-win situacija. Imali smo usmeni dogovor s kolegom Šišmanovićem, a Nataša Rajković, direktorica Programa kulture, pozitivno je reagirala na ideju. No sve je puklo i sad imate pravu hrvatsku priču – umjesto suradnje imamo konflikt”. U tekstu novoga natječaja ipak je naznačeno nekoliko novosti koje ni ministrica ni Hribar očito nisu htjeli artikulirati: svrha Dana hrvatskoga filma bit će i pružanje uvida u nacionalnu baštinu te davanje komparativnog uvida u “suvremena kretanja u europskom i svjetskom filmu, a osobito u kinematografijama susjednih zemalja”, i to su uglavnom jedine smjernice reorganizacije Dana. Dakle, nacionalni bi Dani trebali postati internacionalni, napokon europski, bez zanemarivanja filmske proizvodnje susjedstva kojem smo donedavno pripadali. Tako se ispostavlja da bi europeizacija te hrvatske priče mogla preporoditi festival koji već godinama onemogućuje, i opet Hribarovim riječima, da mladi filmaši uđu u kinematografiju “po čistom tepihu i kroz dostojna vrata”.

Zaista, ništa neobično niti neočekivano, pa se postavlja pitanje zašto se o Danima toliko dugo govori kao o “otužnoj priredbi” ili se pak o njima ni ne želi govoriti. Kako je propisano natječajem, Vijeće DHF-a najkasnije 15 dana od dana zatvaranja natječaja donosi Odluku o izboru organizatora kojem ustupa pravo organizacije Dana hrvatskoga filma za određeno razdoblje i ovlašćuje ga za sudjelovanje na natječajima za sufinanciranje festivala. Da se radi o provizornom natječaju jasno je već iz odredbe da će o povjeravanju ove, opet, druge najvažnije smotre domaće filmske produkcije odlučivati Vijeće čiji sastav nije poznat niti igdje javno obznanjen. Njegova je predsjednica Diana Nenadić, ujedno i predsjednica Hrvatskog filmskog saveza, pa se tek upućivanjem maila na njenu adresu može saznati koji će ljudi i u ime koje institucije odabrati budućeg organizatora smotre. Tako saznajemo da Vijeće DHF-a čine predstavnici ili opunomoćeni zamjenici predstavnika Hrvatskog društva filmskih djelatnika (Antonio Nuić), Hrvatske udruge producenata (Ivan Kelava), Hrvatske udruge snimatelja (Željko Sarić), Hrvatske radiotelevizije (Dino Paškov), Akademije dramske umjetnosti (Marija Škaričić) i Hrvatskog filmskog saveza (Vera Robić Škarica).

No, i opet možemo postaviti pitanje: koliko je uopće važno i nužno održavanje festivala u vremenu kada se uporno režu sredstva za proizvodnju filmova? Produkcijsku platformu ovogodišnjih Dana hrvatskog filma čine kinoklubovi, Akademije, radionice, nezavisni producenti i poneki entuzijasti, a HTV je potpisan kao producent tek dva dokumentarna filma i koproducent jednoga. Također, stavljanje sve većeg težišta na europske koprodukcije dugoročno bi moglo smanjiti mogućnost financiranja filmova koji se bave lokalnim temama, nezanimljivim stranim financijerima. Tako je, na primjer, na natječaju za poticanje filmske koprodukcije s manjinskim hrvatskim udjelom u prvoj polovici godine podijeljeno 2 720 000 kuna, dok je za proizvodnju dugometražnih igranih filmova podijeljeno 2 400 000 ili, na primjer, dugometražnih dokumentarnih filmova 1 044 000 kuna. Prošle je godine manjinskim koprodukcijama dodijeljeno gotovo 4 milijuna kuna, dok je za proizvodnju sveukupnog dokumentarnog, animiranog i eksperimentalnog filma dodijeljeno 5 139 409 kuna. 

S obzirom da se, uz prihode iz državnog proračuna koji se uporno smanjuju, HAVC financira i iz dijela prihoda HRT-a i nacionalnih i regionalnih televizijskih i kabelskih programa te telekomunikacijskih mreža i naplate usluga pristupa Internetu, sasvim je opravdano pitanje može li se financiranje audiovizualnih djelatnosti organizirati i na drugačiji način, unatoč tome što, recimo, Europska komisija ne gleda blagonaklono na povećanje trošarina za telekomunikacijske usluge. U svakom bi slučaju bila dobrodošla neka strategija izuzev raspisivanja mogućnosti da se organizatori festivala prijavljuju za financiranje izvan matične im zemlje održavanja. No, kako ističe ministrica u intervjuu, kulturna strategija “ne smije biti na papiru. Ne vjerujem da popis lijepih želja ima ikakva smisla”. Na papiru tako ostaje zabilježeno samo da je HAVC za program komplementarnih djelatnosti, stavka “Filmski festivali i druge audiovizualne manifestacije”, u 2014. izdvojio 5 196 000 kuna za 56 programa, a veći je iznos dodijeljen samo 2010. godine, 5 308 000 kuna, no za 40 programa. Dani hrvatskog filma 2009. godine financirani su s 200 000 kuna, da bi 2013. dobili 140 000, a ove godine – ništa. S druge se strane iznos financiranja Pulskog filmskog festivala svake godine povećavao, a otkako je financiranje Pule pod Ministarstvom kulture festival se zadržava na stabilnih milijun i osamsto tisuća. Usput, dokumenata o financiranju Pule za 2011. i 2012. godinu nema na stranicama Ministarstva, dok je za 2013. gotovo dva milijuna kuna dodijeljeno Javnoj ustanovi Pula film festival za “dramsku umjetnost”.

Na kraju, vraćajući se na problematiku tipične “hrvatske priče” Dana hrvatskog filma, nisu nevažni argumenti koje spominje Hrvoje Hribar kada govori o organizatoru Dana, Studentskom centru, kao o poduzeću koje je “na nevjerojatan način” u stečaju. Na stranu što SC nije u stečaju već u postupku sanacije i što mu to formalnopravno ne onemogućava prijavu na natječaj za organizatora Dana hrvatskog filma te što Hribar pokušava na sve načine, pa i nelogične, objasniti zašto baš SC-u odnosno Kulturi promjene ne bi trebalo povjeriti organizaciju i realizaciju festivala. Studentski je centar brod koji tone i s kojim posla ne žele imati ni njegovi zaposlenici niti korisnici: prilikom snimanja priloga za TV Student, Davor Šišmanović nam je rekao da studente očito ne zanima ništa osim “šnicle i čistih plahti”, a studenti, zaustavljeni pred SC-om, pak ne znaju gdje se održavaju Dani hrvatskog filma. Diana Nenadić smatra da festival treba pronaći novi lokaciju, a Hrvoje Hribar da filmašima treba omogućiti da u kinematografiju uđu “po čistom tepihu i kroz dostojna vrata”. Takva reprezentacija Studentskog centra i studenata čiji standard obrazovanja, prehrane, smještaja i kulture ta stožerna ustanova treba (p)održavati prečesto je prisutna u hrvatskim medijima i povratno oblikuje sliku koju SC ima o sebi. Stoga ne čudi da organizator Dana hrvatskog filma, sve dok HAVC ne zavrne financijsku pipu, već godinama ne misli da je potrebno mijenjati koncept manifestacije, da je festival dovoljan po sebi i samome sebi. Jer, u SC-u se događa kultura, iako “nekulturni” studenti ne znaju za to, a Studentski centar ima “prostor i tradicijsku vrijednost”. Ako bismo na ovom mjestu opet spomenuli strategiju kulturnog razvitka, morali bismo u raspravu uključiti Grad Zagreb koji je na polju kulturnih djelatnosti više zabavljen natalitetom i ljudskim pravima, Sveučilište koje zaokreće smjer prema izgubljenim biblijskim vrijednostima, te Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta koje je u procesu izbacivanja kulture iz školskog kurikuluma, stoga – nećemo. Pričekajmo posljednji dan Dana i dočekajmo novog/starog organizatora koji će u kino SC postaviti novi tepih i dostojna vrata kroz koja ćemo poći u bolji život manifestacija bez isuviše domaćih filmova.

Eric Leiser nije samo animator, već i svestrani umjetnik – ilustrator, slikar, pisac, kipar, lutkar, hologramer i multimedijalni umjetnik. U svojim filmovima spaja animaciju s igranim sekvencama te u filmovima pokušava integrirati animaciju, lutke, holograme i instalacije, a sve kako bi istražio kako animacija utječe na percepciju kada dolazi u kombinaciju sa stvarnošću. Izlagao je u nizu svjetskih gradova od New Yorka, Londona, Los Angelesa do Kopenhagena, Valencije i Praga, a njegovi animirano-eksperimentalni filmovi bili su prikazivani na festivalima u diljem svijeta.