Osim izvedbe, organizacija programa, Multimedijalna koliba, predstavlja i popratnu šetnju uz stručno vodstvo antropologinje Sonje Leboš te radionicu pod vodstvom Zrinke Šimičić i Dubravka Mihanovića.

Izvedbeni rad Stidljivost drveća okuplja četvero umjetnika iz različitih, a opet bliskih, područja djelovanja – dramskog teksta, animacije, suvremenog plesa te glume i glazbe. Kako piše u najavi, u ovoj predstavi “intermedijalnost iscrtava poligon u formi koja podjednako vjeruje u zadanost i slobodu da se ode u nepoznatom smjeru, u procijepe između, kamo se upisuju motivi poput straha od drugog, potrebe da (se) zaštitimo i nemogućnosti da to učinimo, korijenja i lutanja, empatije i uvažavanja, i brojeva, brojeva, brojeva…”.

Popratna vođena šetnja obuhvaća razgovor o Remetincu, Brodarskom institutu i Centru za kulturu Novi Zagreb u čijoj se neposrednoj blizini odvija. Polaznici_e radionice Od pokreta do teksta i natrag bavit će se odnosnom tijela i pisanja. Sudjelovanje u obje aktivnosti besplatno je, no potrebna je prethodna prijava putem e-maila multimedijalnakoliba@gmail.com.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Prije nekoliko dana, u galeriji CEKAO, galerijskom prostoru u sastavu Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, izvedena je multimedijalna instalacija Propušteno. Ovaj projekt suradnja je UO Multimedijalna koliba i POU-a, a svoju site specifičnost temelji na različitim metaforičkim propuštanjima koja se odvijaju u zgradi učilišta. Propušteno je svojevrsna studija te riječi i njene unutarnje dihotomije, nastala kad su ju autori Dubravko Mihanović (koncept i tekst), Zrinka Šimičić (koncept, tekst i ples), Danijela Renić (ples), Jasenko Rasol (fotografije) te Hrvoje Nikšić (glazba i zvuk) propustili kroz svoje umjetničke medije. 

Pučko otvoreno, kao zaštićeni spomenik koji od kraja svoje izgradnje 1961. nosi status kultne građevine, našlo je svoje mjesto i u HRT-om dokumentarnom serijalu Betonski spavači, televizijskom izletu po regionalnim modernističkim arhitektonskim zdanjima. Drugi nastavak druge sezone, naslovljen Uređaji emancipacije, stavlja fokus na objekte projektirane oko ideja udomljavanja obrazovanja i umjetnosti te poništavanja razlika između visoke kulture i amaterizma, idejama kojima su bili vođeni i arhitekti Pučkog otvorenog učilišta, Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan. Ono je samo jedan od primjera kako su mnogi komunalni prostori, poput hotela i obrazovnih institucija, u socijalizmu osim mjesta susreta, postali i mjesta susreta građana s visokom vizualnom umjetnošću koja je u njima bila izložena. Izlaskom umjetnosti iz galerija u “svakodnevicu”, okruživanjem ljudi(ma), na nju ih se “navikavalo” i razvijalo ukus. Neizgovoreni slogan razvoja publike umjetnost svima, a ne samo njima, upakiran je u sliku obitelji koja liže sladoled ili čeka autobus ispod jednog Murtića. 

Sličan mehanizam razvoja publike, čini mi se, pogoni i demokratiziranje materijala organiziranjem programa koji prate umjetničke radove. Prije same izvedbe multimedijalne instalacije Propušteno organizirana je tura po zgradi učilišta koja funkcionira i izolirano od same instalacije, međutim, gledateljsko iskustvo Propuštenog bi bez nje vjerojatno bilo puno siromašnije. Pod stručnim vodstvom Ivane Meštrov percipiramo tlocrtnu razvedenost, otvorenost, protočnost prostora učilišta, koji su odvojeni različitim kutovima gledanja. Posljedično, kad uđemo u prostor koji u POU-u pripada galeriji CEKAO, gdje se instalacija odigrava, već imamo osjećaj smještenosti u jednom ogranku staklenog labirinta, te svijest o njegovoj veličini i smjerovima prostiranja. 

Prepoznatljiva staklena opna POU-a, koja danju propušta sunce, a noću svjetla ulične rasvjete, karakterizira i prostor galerije. Taj trostrani akvarij instalaciju propušta i vizualno i fizički: izvođačice sele izvedbu na balkon, u hol i knjižnicu, s kojima galerija dijeli staklene zidove. Oni poglede slučajnih prolaznika, polaznika POU-a, i namjerne publike propuštaju u ostatak labirinta koji smo razgledali, rastežući simbolički prostor izvedbe na dimenzije cijele zgrade. Spomenuta razvedenost arhitekture omeđila je dvorište na koje se otvara pogled dužinom cijele galerije, propustivši djelić prirode, tj. otvorenog u zatvoreni, arhitektonski prostor. Potonje je istaknuto izlaskom izvođačice na balkon te fotografijama pejzaža koje su propuštene kroz dva projektora postavljena na galerijskom podu i projicirane na zidove, kubuse, a katkad i tijela izvođača i gledatelja. Obavijena projekcijom, svaka površina postaje propusna: portal u poglede zamrznute fotografijom Jasenka Rasola, ili sasvim nove svjetove koje izvođačice stvaraju ručnim preklapanjem više projekcija u dvostruke ekspozicije.

Gledatelji u prostor CEKAO-a mogu ući i nakon formalnog početka izvedbe koja traje ukupno sat vremena te se u njemu zadržavaju vremenski i prostorno proizvoljno. Sami biraju poziciju s koje gledaju instalaciju, mogu se kretati i mijenjati vlastiti kadar izvedbe – stoga su odgovorni i za vlastiti pogled i za propuštanje pogleda drugih gledatelja koji u nekom trenutku blokiraju vlastitim tijelom. Uz slučajno gledateljsko propuštanje dijelova izvedbe koje zbog svoje pozicije u prostoru ne možemo vidjeti, propuštamo i dijelove teksta jer je gust, nenarativan, ispleten od osobnih izvođačkih bilješki, kontemplacija o propuštanju te citata iz kratke priče J. L. Borgesa, Asterionova kuća. Takvim oblikovanjem teksta potencira se da percepcija instalacije ne ovisi o tome da čujemo svaku riječ – uši publike tekst propuštaju, a od osobe do osobe, tj. od uha do uha, ovisi koji se dijelovi teksta u njima zadrže i počnu taložiti. Također, bez obzira na to što instalacija nije strukturirana cirkularno, tekst se ponavlja dva puta i pruža (bar formalnu) priliku da se ono propušteno u ponovnom slušanju uhvati. 

Prvi put objavljena 1947. u književnom časopisu Los Anales de Buenos Aires, Asterionova kuća priča je čiju važnost za ovu instalaciju ističe najava, priča strukturirana poput labirinta u sredini kojeg se (na samom kraju priče) krije identitet protagonista. To je mit o Minotauru ispričan iz perspektive čudovišta, koje je tim postupkom humanizirano. Autori instalacije Propušteno, poput Borgesa, ističu drugu stranu medalje, dihotomiju riječi propušteno. No, s obzirom na to da Asterion kaže da ga ne zanima “što jedan čovjek može prenijeti drugim ljudima”, dakle potpunu suprotnost ideji POU-a kao mjesta susreta i razmjene znanja, nameće se pitanje što taj specifični tekst čini za samu izvedbu? Izvedba ne nudi jasan odgovor na pitanje po kojem kriteriju uspoređuje dvije arhitekture pa tako različite strukturne i sadržajne problematike koje Asterionov labirint nudi vise u zraku. Primjerice, u svojoj je kratkoj priči Borges problematizirao strah od imena, koji se tiče i POU Zagreb, nekadašnjeg Radničkog sveučilišta Moša Pijade. Ono je  kao i mnoge druge institucije devedesetih godina, doživjelo sudbinu preimenovanja. Jer se bojimo Minotaura, ne i Asteriona – bojimo se Moše Pijade, ne i pučkog otvorenog.

Izvedba se ne bavi tim predloškom ni da propita tko je i kakav to minotaur koji živi u labirintima obrazovnih institucija, iako, kad bi htjela, različitih interpretacija mita bilo bi na izbor. Kretski je labirint, prema mitu, izgradio arhitekt Dedal po naredbi kralja Minosa: 1. kako bi sakrio Minotaura – dokaz Pasifajine nevjere Minosu, 2. kao Minotaurov zatvor, 3. žrtvenik Atenjana i Atenjanki koje svakih devet godina budu poslane na Kretu da ih Minotaur proždre, te njihovo 4. groblje. Borgesov Asterion ne ubija Atenjane i Atenjanke poslane u labirint već oni sami padaju mrtvi od samog pogleda na čudovište koje labirint vidi kao svoju kuću. I dok je usporedba škole s drugim domom relativno česta, nitko ne bi trebao umrijeti na tim mjestima pa bi se, s tim u fokusu, prikladnijom činila paralela POU-a s labirintom iz Cortázarove drame Kraljevi. Slično Borgesu, Cortázar “Asteriona vidi kao slobodnog čovjeka, ‘pjesnika’ koji je u svojoj zatočenosti uspio pronaći raj u savršenom utopijskom smislu: prebiva u harmoničnom suživotu s također odbačenim mladim Atenjanima, u središtu labirinta, u kojem vladaju ples, igra i poezija.”¹ Dvije izvođačice koje u izvedbi predstavljaju Asteriona i njegovog imaginarnog prijatelja, grleći članove publike, sličnije su Cortázarovoj no Borgesovoj viziji.

Međutim, autori ne posežu za najočitijim, kritičkim i (civilno) društveno angažiranim potencijalom pridjeva propušteno da bi govorili o slučaju Pučkog otvorenog – sav njihov umjetnički fokus pada na mijenjanje dominantne paradigme negativnog prizvuka te riječi. Pitanje nije je li propuštanje isključivo gubitak, već na koliko i kojim je sve razinama ono prostor reinterpretacije. Po nekoliko odgovora na to pitanje sadržano je u svakoj dionici ove multimedijalne fuge, koja izborom POU-a kao specifičnog prostora izvedbe nastavlja okruživati ljude umjetnošću i umjetnost ljudima, što je i jedna od konstitutivnih funkcija Pučkog otvorenog učilišta.  

1. Patrik Gregurec, “Poetska drama ili tragedija: Cortazarovi Kraljevi i tajna rijeka ljudske krvi”, Kazalište 93/94 (2023) ↩︎

Riječ je o izvedbenoj instalaciji u produkciji Multimedijalne kolibe, a u svojoj izvedbi združuje tekstualni i plesni s fotografskim i glazbenim materijalom. Rad isprepliće motive kratke priče Asterionova kuća Jorgea Luisa Borgesa “s osvrtanjem unatrag, k ideji upisanoj u izvornu misao i realizaciju zgrade Pučkog otvorenog učilišta, njezinoj otvorenosti, dinamičnosti i propuštanju ljudi, znanja, sunca”, stoji u najavi. Značenjsko poigravanje dihotomijom riječi “propušteno” s jedne strane podrazumijeva “propuštanje” kao preduvjet života, iz stanice u stanicu, a s druge kao čest osjećaj da smo nešto propustili učiniti.

Koncept i tekst rada potpisuju Zrinka Šimičić i Dubravko Mihanović, fotografije i video Jasenko Rasol, plešu Danijela Renić i Zrinka Šimičić, a za glazbu i zvučnu instalaciju zaslužan je Hrvoje Nikšić. Izvedbe se mogu pogledati u srijedu, 5. veljače i petak, 7. veljače od 20 do 21 navečer. Tijekom tih sat vremena posjetitelji_ce su pozvani_e ući kad žele i ostati u prostoru galerije koliko god žele. Nakon izvedbe u petak održat će se i okrugli stol na temu aktualnog stanja i mogućih perspektiva prostora Pučkog učilišta.

Osim toga, istim će se danima s početkom u 19:30 održati i stručna vodstva kroz prostor i povijest Radničkog učilišta s povjesničarkom umjetnosti Ivanom Meštrov. Zainteresirani_e se prethodno trebaju prijaviti na multimedijalnakoliba@gmail.com.

U četvrtak, 6. veljače od 19 do 21 održat će se radionica Od pokreta do teksta i natrag s dramaturgom Dubravkom Mihanovićem i plesnom umjetnicom Zrinkom Šimičić. Radionica proizlazi iz njihove dosadašnje suradnje u radovima Stidljivost drveća i Propušteno, a na njoj će se s polaznicima_ama proći put od pokreta do teksta i natrag. Prethodno iskustvo pisanja i/ili plesanja nije potrebno, a sudjelovanje je besplatno uz prethodnu prijavu na multimedijalnakoliba@gmail.com.

Ulaz na sve događaje je slobodan, a više o izvedbi možete pročitati ovdje.

Plakat s “najiščekivanijom” došao je nakon medijskog istupa Filipa Šovagovića, autora koji svoj položaj člana glumačkog ansambla kazališta u Frankopanskoj s punim pravom koristi i kao polugu za autorski rad u kazalištu. U njemu kaže, a povodom ne samo svoje posljednje premijere naslova Spaljena, kako DK Gavella trenutno na repertoaru drži dvadesetak predstava, pa se može zaključiti da nudi, uobičajenom frazom rečeno “za svakoga ponešto”. Između ta dva pola, još jedne velike premijere i gustog repertoara koji se gužva na čak tri pozornice, titra današnje Dramsko kazalište bogate povijesti i turbulentne sadašnjosti. 

Od zagrebačkog potresa pa sve do studenoga 2023. neupotrebljivo, to je kazalište, u cjelokupnosti onoga što se i općenito i konkretno, čak i pojedinačno ili detaljno, podrazumijeva pod tim pojmom, imalo jedinstvenu priliku temeljito se promisliti i u skladu s time osvijestiti i možda promijeniti. Suvremenim metajezikom, izgurano iz svoje “zone komfora”, bila je to prilika za ribrendanje i reinventanje, rišejpanje i repozicioniranje. Bilo je i produkcijskih poteza koji su to najavljivali ili barem dali naslutiti: od sumorno kabaretskog Zagreb 2020, preko komornog, ali snažnog Našeg razreda do formalističke Legende u Tunelu Grič. Svaki od tih naslova svojevrsno je osvježenje za publiku, ali ona je pritom bila manje važna, iako po svojim svojstvima i ulozi, bitna. Jer bili su to iskoraci najprije za sam ansambl, koji se nakon potresne i pandemijske ugroze, nakon umjetničkog i egzistencijalnog šoka – iako je ovaj drugi bitno umanjen činjenicom da je DK Gavella institucija te da su zaposlenici u tom smislu bili financijski i statusno zaštićeni – mogao trgnuti ne povratkom na staro nego mogućnošću novog. 

Više od tri godine izmještenosti

Ako je autorski projekt Filipa Šovagovića Zagreb 2020, igran u Kući za ljude i umjetnost Lauba, još bilo “odrađivanje”, ali i razrađivanje traume, već Naš razred – koji je redatelj Jasmin Novljaković zamislio u skladu s vlastitim poetičkim ishodištima, dakle u smislu raskoši produkcije reducirano i “siromašno”, što je predstavi omogućilo fleksibilnost u akomodiranju različitim tipovima pozornica – bila je produkcija koja je istodobno predstavljala i solidnu poveznicu s prijašnjim repertoarom, ali i moguća najava novog. Naravno da tekst Tadeusza Słobodzianeka koji je već solidno ovjeren na europskim i svjetskim pozornicama, već sam po sebi funkcionira kao svojevrsni znak i nije mu trebala dodatna reklama, ali je s posvećenom režijom i minucioznom igrom dobio i dostojnu domaću prezentaciju, bez nepotrebnih nadopisivanja ili scenske pirotehnike. Tako pak nije mogla biti građena ekspresionistička Legenda u režiji Ivana Planinića, smještena u tunel Grič kao u ranokršćanske katakombe, gdje je obračun svjetla i sjene (ili Sjene) pretvoren u scenski spektakl umanjenog mjerila, ali unatoč tome ili možda upravo zato, još snažnijeg učinka. Naizgled škakljiva tema provučena kroz model igrokaza s procesijskim prosedeom i gospel podlogom istodobno je i intimistička refleksivna minijatura i racionalizirani spektakl kojem je dano da izvođačima omogući gotovo karnevalski izlazak iz vlastitih zadatosti, “donesenosti” i svedenosti. Moglo bi se čak zaključiti da je za ansambl jednako ljekovit pristup koji nudi Filip Šovagović sa zaumnim glazbenim intervencijama i specifičnim, nelinearnim i tek sporadično kauzalnim tretmanom teksta, kao i Planinić sa svojom strukturom naslonjenim na klasik koji se opire toj odrednici. 

Produkcijsko-koprodukcijski niz izmještenih godina time nije iscrpljen. Pored trajne vezanosti s koprivničkim Ludens teatrom, surađivalo je Dramsko kazalište Gavella i s jugom i s istokom, od Usidrenih u Splitu do Tene – kronike raspada jedne ljepote u Osijeku, ali i još dalje, prekogranično kao u slučaju predstave Što na podu spavaš, te puno bliže, sa Satiričkim kazalištem Kerempuh koje je doslovno iza ugla, na Kralju Ubuju. Sve to kako bi se održala kondicija, ali i razlog postojanja, tj. financiranja, ali i sam smisao. Neke akcije su bile uspješnije, neke manje uspješne, iz ove ili one vizure, ali bile su motivirane željom za preživljavanjem. Međutim, kad je preživljavanje u pitanju, ne biraju se sredstva: proverbijalni vrag u nevolji ždere i muhe, a ljudi ponekad i ljude, nimalo proverbijalno. Ekstremi koji se događaju repertoaru Gavelle danas, par mjeseci nakon otvaranja obnovljene kuće, a u sklopu toga i nove dvorane – pa Frankopanska 10 sad ima čak tri legitimna prizorišta različite funkcionalnosti i opsega – refleks su tog perioda višestruko odgađanih ili rastegnutih radova, ponovljenih elementarnih nepogoda te posljedičnih višestrukih terminskih neizvjesnosti koje se reflektiraju na, pa i bitno kompliciraju, koprodukcijske dogovore, ali i onaj vlastiti a izmješteni pogon. 

S druge strane, Dramsko kazalište Gavella već dosta dugo nije imalo zaista konzistentan repertoar i čvrstu repertoarnu politiku. Mandati ravnatelja prije Dražena Ferenčine nisu se odlikovali dosljednim programskim smjernicama, pa su proplamsaji kreativnosti bili jednako mogući kao i sunovrati u gotovo nedopustivost. I Stazić i Svrtan pristajali su na različite kombinacije vlastitih i htijenja drugih, dolazili oni od vodstva ili zahtjeva repertoara, ili tek posljedica sretnog ili manje sretnog slučaja. Ferenčinu, u tom smislu, stradanje kuće, ali još više kuće iznad kuće donekle ekskulpira, ali ni njegovi odabiri prije ožujka 2020. nisu bili ni dosljedni ni lako čitljivi u smislu htijenja, programa, poetike ili smisla drugog osim puniti gledalište i dati slobodu širinom dijapazona. Ali sloboda nije uvijek i širina, što se sasvim zorno pokazalo nakon velikog Gavellinog praska u studenom 2023., spomenutim otvorenjem i nimalo spontanim, ali razumljivim i potrebnim samoprezentacijskim, samoopravdavajućim i slavljeničkim premijernim rafalom podržanim i redovnim, ali “materi vraćenim” izdanjem festivala Gavelline večeri. Programirani uspjeh nije izostao, kao ni blagonaklonost publike i kritike, koje u standardnom ili substandardnom domaćem kontekstu prošle godine nisu ni imale puno izbora nego upravo otvorenje Gavelle i slijed od čak pet premijera u nepuna dva mjeseca uvrstiti visoko na rang listu kazališnih događaja 2023.

Povratak u Frankopansku 10

Čak i ako se zna da je naslov Što na podu spavaš u režiji Kokana Mladenovića prema prozi Darka Cvijetića “stara” predstava, nastala u koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novoga Sada, Narodnim pozorištem Sarajevo i Internacionalnim teatarskim festivalom MESS – Scena MESS, navala je bila žestoka i urodila je plodom. Pritom čak i uvrštenje te godinu dana stare predstave koja je već višestruko igrana (ne samo u partnerskim kućama) nije nepošten nego logičan potez: njezin je zamah i značaj morao biti sačuvan za kuću samu, za Frankopansku i za slavlje. A to pak govori da smisla za strategiju ima, jer riječ je o adutu koji se sam isplaćuje. Unatoč opravdanim opaskama da je u svojoj znakovitosti možda zakasnio par godina, ili pokoje desetljeće u produkcijskom, u tematskom pogledu nije nužno tako s obzirom na ratove koji su danas aktualni. Uostalom, gleda li se tematski, ista bi se argumentacija mogla primijeniti i na Naš razred. Primjereniji su za razmatranje ipak drugi odabiri: od Kozmičkih žonglera do Mojih tužnih monstruma, pa čak i Majke ili Spaljene. Svi su premijerno odigrani od samog kraja listopada do predbožićnog zatišja, kao da je riječ o festivalu uz festival, dakle uz spomenute redovite Gavelline večeri. Povezanost tih odabira potpuno je arbitrarna, razlozi za postavljanje razumljivi, ali partikularni, a učinak, nakon što se bura pomalo slegla, ipak dvojben. 

Neočekivani iskorak s novom, autorski interpretiranom inačicom kultnih Kozmičkih žonglera Kalmana Mesarića, kojima je otvorena nova pozornica Mala Gavella, bio je intrigantan potez, a izbor Ivana Penovića, relativno mladog redatelja proslavljenog radom u Teatru &TD i Kunst Teatru, obećavajuć. Realizacija ipak nije bila na razini očekivanja, pogotovo onaj autorski nadopisani dio, iako u cjelini ima određenog šarma u načinu interpretiranja klasika koji se tom statusu opire samom svojom strukturom, od jezičnih do logičkih vratolomija. Taj naslov ostaje kao lektirni za “one koji žele znati više”, ali malo govori o avangardi samoj, više o tome kako je obuzdati ma koliko je bila u pravu. Ako je Penovićev grijeh nadopisivanje, onaj Mate Matišića zove se raspisivanje, jer Moji tužni monstrumi tek su replika na svojedobno uspješne, kontroverzne i zato još zanimljivije Ljude od voska. U režiji Vite Taufera, nekadašnjeg junaka slovenske avangarde, a danas tek zanatskog redatelja koji i zna i umije, ali kao da je namjerno distanciran od svojeg rada i prošlog i sadašnjeg, Matišićev tekst i dalje ima duhovite replike, začudne promjene smjera i fokusa, iznenađujuća trilerska otkrića i autorski ego navodno unižen na razinu protagonista. Istodobno, sve to nudi kao presliku, indigo kopiju kakvih autor tog kalibra i te vještine može producirati i reproducirati unedogled. Taufer tu nije pomogao, pa je predstava siva poput hrvatskog filma koji se trudi biti začudan i opak, a završava kao fusnota.

Puno zanimljiviji je stoga pothvat sa Što na podu spavaš, gdje svoju autobiografsku ratnu prozu na pozornici zaista izvodi autor Darko Cvijetić, noseći glavu u torbi ne više u ratnom Prijedoru nego u metasukobu sa srbijansko-bošnjaško-hrvatskim glumačkim ansamblom u potrazi za svojom, ne nužno i općeprihvaćenom istinom o tome kako se postaje i ostaje čovjekom u neljudskim uvjetima. Kokan Mladenović predstavu je posložio prema Cvijetićevoj prozi i, znajući i njegovo kazališno, najprije redateljsko iskustvo, postavio ga pred izazov obrane svojih autorskih vizija i interpretacija u dvostrukom zrcalu: suizvođača koji su likovi iz njegovih proza, i gledatelja različito informiranih, zainteresiranih i opredijeljenih. Što na podu spavaš jest istodobno i pristojan eksperiment, barem u službenijem dijelu domaćih repertoara, ali i jedva skriveno programirani uspjeh s obzirom na temu i koprodukcijsku uvezanost koja govori snažnije od Cvijetićevih stihova i rečenica. 

Repertoar sporadičnih kurioziteta

Autobiografičnost tih velikih naslova na trenutak prekidaju dvije predstave bitno manjeg formata, ali ne manje zanimljive, barem u najavi. Redateljska ambicija člana ansambla Gavelle Enesa Vejzovića dovela je do teksta Floriana Zellera Majka, naslovu koji je prvi dio trilogije čiji je središnji dio Otac po kojem je ovaj francuski dramatičar snimio i film, a koji je u režiji Paola Magellija i produkciji beogradskog Ateljea 212 s Vojom Brajovićem u naslovnoj ulozi gostovao i na Gavellinim večerima samo par tjedana prije premijere. Obiteljska trilogija povijest je patologija i aberacija: dok se Otac bavi demencijom, Majka je prikaz silaska u onostrano na drukčiji način, preko paranoje do shizofrenije. Pritom je autor na ekvidistantnoj poziciji i iz teksta se može iščitati da je sve labavija veza sa zbiljom kod protagonistice rezultat i njezine egomanije, ali i realno iznevjerenih, a logičnih očekivanja, kako od supruga tako i sina. Nažalost, taj “fini” disbalans u odnosima, koji bi trebao polako najavljivati nepovratno i nepopravljivo, izostanak i režijske i izvođačke suptilnosti bitno umanjuje i vodi u pogrešnom smjeru, iako predstava nije bez kvaliteta u vizualnim intervencijama koje, usput rečeno, Magellijevom Ocu izmiču. 

Ostaje i Spaljena, autorski projekt kolektiva Mraksvjetlo čiji koncept potpisuju Filip Šovagović i Dubravko Mihanović, kojem autorski doprinosi i poezija Jelene Miholjević, uz Svena Medvešeka i  svojevrsne protagonistice. Predstava igra u trećoj pozornici Gavelle, Atriju, kojem ni obnova nije pomogla u pogledu zvučne izolacije, ali možda je upravo smisao tog prizorišta nešto bliži kontakt s izvankazališnom zbiljom u vidu zvuka prometa i prolaznika. Zaumnost Spaljene, gdje se isprepliću “stihovi Jelene Miholjević, jedno Kafkino pismo Mileni, zamišljeni prizori sa snimanja Wellesova Procesa u Zagrebu, krhotine (ne)odigrane predstave Tri sestre, materijali nastali iz glumačkih improvizacija, Šovagovićevi i Mihanovićevi ‘kratki rezovi’, ‘vještičja poezija’ i još toga…” svojevrsno je opravdanje za sve ono što se događa unutra, na “službenijim” daskama, pred više gledatelja, s pretplatničkom i proračunskom obavezom… Druga je to vrsta repertoara, koja koristi priliku kako bi i sebi i drugima, unutar kuće i izvan nje, pokazala da se može i drukčije. Nekima nasušna potreba, drugima samo sporadična zanimljivost ili recka u glumačkoj ili gledateljskoj karijeri, i to je dio današnjeg repertoara Dramskog kazališta Gavella, onaj u kojem se neki osjećaju dobro, a drugi samo čekaju da prođe. 

Slavlje je prošlo, adventske svjećice su se ugasile, minuo je depresivni siječanj, i već u veljači Dramsko kazalište ima dvije premijere: na početku Decu, na samom prijestupnom kraju Kraljevo. Opet udaljeno da udaljenije ne može biti, opet u raskoraku ili rasponu nalik onom Pelješkoga mosta, ali možda i bliže od očekivanog: s jedne strane Saša Božić koji standardno vješto koreografira biografsku poetsku prozu ili roman-poemu proslavljene srbijanske dramatičarke i pjesnikinje Milene Marković, s druge Krešimir Dolenčić u srazu s kultnim Kraljevom Miroslava Krleže. Preskok naizgled još veći od onog zadanog u studenom i prosincu 2023., ali i njegov logični nastavak. 

Pitanje je, međutim, nakon ovih slavljeničkih mjeseci koji pomalo još uvijek traju, ima li kazalište u Frankopanskoj zaista snage i volje održati tako široki raspon svojih interesa, od produkcijske do poetičke razvedenosti? Ima li unutarnje snage za koheziju koja sve to može držati na okupu? Ima li, na koncu, publiku za to? Mreža je bačena široko, pod različitim utjecajima, i subjektivnim i objektivnim, i nešto je ulova dala. Međutim, kad se ugase i posljednje svjećice na slavljeničkoj torti, ostaje uobičajenost svakodnevnog repertoarnog života i preživljavanja, ostaje ansambl koji se mora konsolidirati nakon izvanrednog stanja, kuća u koju se svi moraju vratiti, uključujući i publiku koja od te kuće ima potpuno različita očekivanja. Kraljevo će možda razigrati taj žar, ali ni fašnik ni kirvaj ne traju zauvijek. Upravo zato što nude “za svakoga ponešto”.

Piše: Izabela Laura

Multimedijalna koliba, umjetnička organizacija osnovana prošle godine s ciljem uspostave suradnje između raznorodnih umjetnosti u svrhu stvaranja zajedničkih projekata, u razdoblju od 24. do 26. listopada u Zagrebu predstavila je prvi ciklus malih radiofonijskih izvedbi Plan za bijeg. 

U dobu potpune prevlasti vizualnih medija, u kojem se zvuk više manje tretira samo kao prijenosnik određenog sadržaja, Plan za bijeg pokušava ponovno osvijestiti gledatelja kao slušatelja, odnosno stvara situacije koje zahtijevaju usmjeravanje pažnje na samu izvedbu zvuka (govora, glazbe i šumova) ne zakidajući gledatelja pritom i za vizualni aspekt izvedbe. Kombinacija je to “poezije, proze i zvuka” koja je u i oko Kule Lotrščak okupila glazbene, književne, plesne i dramske umjetnike koji su svoje umijeće pokazali kroz pet predstava. 

Projekt je više nego uspješan u provedbi svoje namjere, a i višestruko koristan jer omogućuje slušatelju da se koncentrira na jedan ili više određenih zvukova prisutnih u tom trenutku, čime razbija automatizirane obrasce slušanje te obnavlja i proizvodi estetski užitak kroz slušanje glasovnih i glazbenih varijacija. To i nije toliko lagan zadatak s obzirom da je ljudsko uho, svakodnevno izloženo buci koju proizvode promet, supermarketi i brojni drugi sadržaji, naviklo ignorirati tu podlogu na kojoj mora funkcionirati. A gubljenje senzibiliteta za čujno, dovodi do gubljenja svih svjetova koji se na taj način mogu stvoriti, što možda najbolje dokazuje Porculan, minijatura za glazbenika i plesačicu. Tekst je to dramatičara Dubravka Mihanovića o odlascima i dolascima, prozne i poetske naravi, iznimno snažan u svojoj izravnosti. Dijelom putopis, dijelom biografski zapis, Porculan je stvaran i stiliziran u isti čas, a možda zbog toga i toliko zavodljiv. Tekst na audio zapisu izgovara Rakan Rushaidat, a prate ga Stanislav Kovačić uživo svirajući čelo te plesačica Zrinka Šimičić. Usklađenost teksta, pokreta, glasa i titranja čela uspjeli su u potpunosti prizvati atmosferu putovanja, gradova kroz koje se prolazi, odnosa koji zaostaju za njima, svijet kako ga vidi pojedinac koji se kreće. A kretanja ima u svim predstavama Plana za bijeg, doslovnog i imaginativnog. 

Dramatičarka i dramaturginja Ivana Sajko tako predstavlja svoj tekst Northern Diversity u kojem govori o boravku u Berlinu, jednom brodu i nemogućnosti da se krene. Na početku publika sluša kolažnu snimku teksta i telefonskih razgovora u kojima se razni glasovi preklapaju, rečenice ponavljaju i nastavljaju, a zatim Sajko uživo čita ostatak teksta uz zvukove električne gitare Alena Sinkauza. 

U performansu Vidimo se izvođači i glumci pak zaista putuju, i to uspinjačom. Ivana Rushaidat i Filip Šovagović, svirajući gitaru i ukulele pretvaraju obične vožnje uspinjačom u jedinstveno glazbeno iskustvo, i to posebice osobama koje su se slučajno zatekle tamo za vrijeme trajanja izvedbe.  

Projekt tonmajstorice  Lane Deban i radijske dokumentaristice Ljubice Letinić, 1956. vodi gledatelje na posve drugačije putovanje. Autorice su napravile zvučnu rekonstrukciju pokušaja jednog davnog bijega nekolicine mladića, koji su 1956. s Velog Iža krenuli gajetom u Italiju, ali tamo nikada nisu stigli. Na prvoj etaži Kule postavljena je i instalacija, sačinjena od konusnih okvira sa fotografijama seoskog života koji vise sa stropa, te zvučnih snimki svjedočanstava njihovih sumještana.  

Uz gore navedene premijerno izvedene naslove, u ciklusu je prikazana i jedna repriza, autorski projekt Pavlice Bajsić, Hoerspiel, prvi put izveden prošle godine.

Ta “mala igra za gledanje i slušanje” svojevrsna je oda radiju, odnosno radio drami i umijeću izvođača koji sudjeluju u stvaranju potonje te jasno pokazuje koliko je glas bitan dio glumačkog aparatusa i koliko različitih funkcija može imati. Hoerspiel započinje na drugoj etaži Kule Lotrščak, gdje je pred publiku postavljen stari radijski uređaj koji emitira “eksperimentalni radio program prošlosti” odnosno isječke davnih radijskih emisija i pjesama. Međutim, uskoro se iza zavjese postavljene nad nišom iza stola s radijskim uređajem otkrivaju živi glumci, odnosno “živi” glasovi. Nakon pjesme koju izvodi ugodan glas Ivane Rushaidat, publika je pozvana slijediti glumce na “palubu, odnosno na sljedeći kat Kule gdje ih očekuje izvedba stvaranja radio drame katastrofe Marem oto. Forma dotične drame komunicira sa jednim od najpoznatijih dramskih radijskih emitiranja, Ratom svjetova Orsona Wellesa koji je 1938. godine uspio uvjeriti Ameriku da su Marsovci pristigli na Zemlju.

Uz edukativne elemente o povijesti radija fino isprepletene kroz zanimljive anegdote, prisutne su i druge priče, poput one ljubavne o starom bračnom paru Hanuki i Titusu, ali je naglasak uvijek stavljen na način izvođenja, odnosno na moderacije glasa izvođača i efekte koje one mogu izazvati. S jedne strane Hoerspiel daje prostor za uživanje u virtuoznosti izvođača čiji je glavni aparat u ovom kontekstu njihov glas, a s druge razbija iluziju svijeta koji taj glas stvara, prikazujući način na koji određeni kodovi funkcioniraju, čime se poziva na brehtijanski teatar. Uz Ivanu Rushaidat u predstavi igraju i Jelena Miholjević, Sven Medvešek, Ante Perković, Ljubica Letinić, Ivan Zelić, Dino Brazzoduro, Nina Bajsić i Matija Antolić. 

Konačno, osim što su povezane temom putovanja i naglašavanjem zvukovnog aspekta izvedbe, predstave ovog ciklusa radijofonijskog teatra veže i odnos prema prostoru. I Kula Lotrščak i uspinjača maleni su, intimni prostori, izolirani od vreve Donjeg grada te upravo zbog toga pogodni za bijeg. Jer kao što je Pavlica Bajsić, jedna od osnivačica Multimedijalne kolibe, rekla na zatvaranju ciklusa: “bježimo da bismo ostali”.  Plan za bijeg mala je estetska i osjetilna oaza koja nudi mogućnost kratkog, ali potrebnog bijega od kaosa užurbane svakodnevice, oaza koja, poput tjelesnog napora nakon dugo vremena, revitalizira i daje poticaj za kretanja koja slijede. 

Od Olivera Frljića se očekuje mnogo, kvalitetno i novo, ali pre svega šokantno, jer to je način pozorišnog stvaranja na koji je navikao publiku. Međutim, Frljić nas već drugi put “šokira” klasičnim, ali što je najvažnije odlično sprovedenim i realizovanim predstavama. Prvi put je svakako prošle sezone Sidranovim Ocem na službenom putu, proglašenim najboljom predstavom mnogih festivala u regionu. Ovaj put je isto ponovio režirajući Prolazi sve! Dubravka Mihanovića u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella. 

Priča prati Franju od njenog rođenja do smrti i podeljena je na dva dela. U prvom se vrtoglavom brzinom pred nama odvija njen život, u kojoj su iscrtana ključna mesta biografije, istorijske prekretnice ovih prostora i date glavne dramaturške tačke. Cilj ovog dela jeste da se kroz rađanje, detinjstvo, brak, trudnoću i gubljenje deteta, razvod i lične poraze junakinje pokaže prolaznost svih ratova i političkih ideologija koji prolaze svi, baš kao i život. Nakon života ostaje starost, ili u ovom slučaju drugi deo drame zbog kog ona i jeste interesantna. Ovo poslednje životno doba se posmatra u specifičnom prostoru staračkih domova. Uzimajući u obzir činjenicu da oni nisu jeftini, a ni lako dostupni, ova priča teži da postane društveno angažovana. Tu leži veliki deo njenog problema. Naime, prave angažovanosti nema. Više je u pitanju tema koja tako deluje, a obrađena kroz kliše i opšta mesta uz svima poznatu činjenicu da smo smrtni i da sve prolazi kad – tad. Predstave takođe prolaze i čudno je da trenutnost koja ih karakteriše u okviru sveopšte prolaznosti nije zainteresovala reditelja, uvek spremnog baviti se upravo metapozorišnim izazovima koji problematizuju osnovne postulate klasičnog pozorišta.  

Iako je bio suočen sa ne toliko sjajnim tekstom, Frljić je od njega uspeo da stvori zanatski odličnu predstavu. Uspostavljajući besprekorno tačan ritam, koji ne dopušta ni trenutak predaha, postiže to brzo smenjujući odlično koreografirane zajedničke scene, zahvaljujući odlično urađenom poslu koreografkinje Irme Ormezo. Kao i uvek, Frljić vešto radi sa glumačkim ansamblom pa se rediteljsko umeće ogleda u glumačkom. Svestan da su ovakve uloge izazovne glumcima, a posebno mladim, reditelj ostavlja dovoljno prostora da svako od njih ostvari malu glumačku bravuru i pored vidljivo ostvarenog zajedništva. Pored Jelene Miholjević, odličnog izbora za glavnu ulogu koju sprovodi bez greške, ostali igraju po nekoliko uloga i njihova moć tranformacije je zadivljujuća, posebno u slučaju Ivane Roščić, Filipa Križana i Amara Bukvića. Birajući mlađe glumce za uloge staraca, on spaja suprotnosti koje odvlače od neminovne patetike i ostvaruju se u nekoj čudnoj vrsti komedije. 

Pitanje je kakav je ovo tip komedije. Jasno je da je cilj bio da se o teškim temama ne govori na kompleksan i zahtevan način. No, koliko je ova tema teška? Sve nas jednog dana očekuje isti ishod i ukoliko se on desi što dalje od sadašnjeg trenutka tim bolje. Sa druge strane, kad god da se on desi podjednako je problematično suočiti se sa njim i uvek se čini da se moglo živeti još. Reditelj bira pomirljiv način da to prezentuje i upravo zato lakoća i pozitivan stav provejavaju iz predstave. Takav stav se može prihvatiti kao dobar, jer kao prvo ne tera stariju publiku da izađe sa predstave (kako je reč o pozorištu koje neguje tradiciju pretplaćenih gledaoca, veliki deo publike je mogao da bude ravnopravni deo ansambla), ali se onda nameće pitanje kome je namenjena ova predstava. 

Klasifikujući predstave na one za decu, za mlade i za odrasle, ovo bi definitivno bila predstava za stare. Nju u Frljićevom slučaju karakterišu elementi predstave za odrasle kombinovanim sa elementima predstave za decu. Obraćanje kroz dečiju vizuru vidljivo je u načinu igre u prvom delu i u liku ćuka kao simbola smrti u drugom, u kom kao da nas vraća upravo na dečiju percepciju života. Ako se prihvati uvreženo mišljenje da se ljudi u starosti vrate na intelektualni i emotivni nivo deteta, može da bude jasno zbog čega im se Frljić obraća upravo na taj način. Dodatni element koji uglavnom karakteriše predstave za decu je veliki udeo muzike. To je i element koji Frljić vrlo dosledno, slično prethodnim predstavama i ovde koristio. Upotrebljava za prenošenje emocija, za ubrzanje određenih scena u prvom delu ili za tematizovanje vremena u kom se radnja odvija. Čini se da time muzika ima i funkciju približavanja određenoj starosnoj grupi za koju može da znači nešto više od običnih melodija. Na tom nam se ukazuje samim naslovom i lajtmotiv pesmom Prolazi sve, jer upravo takve pesme svakako bude sećanja i uspomene. 

Ako bi se vagalo koliko je dobrih, a koliko loših stvari u ovoj predstavi, na negativan tas bi se svakako mogla staviti Frljićeva odluka da se bavi navodno angažovanom temom, u svojoj suštini daleko od pozorišta koje smo navikli da gledamo u njegovoj režiji. Ovde je po drugi put dokazana činjenica da Frljić, čak i kada se prepusti klasičnom dramskom pozorištu, to čini perfektno. I ova predstava je izvedena sa savršenim ritmom, svedenim scenskim jezikom i ansamblom koji, i pored postojanja naslovne i sporednih uloga, igra kao jedan.  

Zaključak svakako može biti da je Frljić ponovo uspeo. Jer, kao što smo naučili da jako dobro ume da šokira i da promišlja naše regionalno istorijsko nasleđe i posledice sukoba, tako smo do sad shvatili da u određenim situacijama prosto ne želi da daje komentar ili stav već se jednostavno prepusti klasičnom rediteljskom poslu koji podrazumeva dramski tekst, glumački ansambl određenog etabliranog pozorišta i povinovanje njegovim pravilima. Možda je baš ovo prihvatanje pravila, nakon svim snagama rušenja istih, takođe poruka koju reditelj odašilje – odgovor i pokušaj da ukaže da se u određenim pozorištima ne može raditi drugačije do onoga kako politika kuće nalaže. Takvim klasičnim režiranjem se ukazuje upravo na određene probleme nekih pozorišta, zbog kojih ona ne mogu da budu realno politička, već samo površna i banalno angažovana. Ovo, naravno, može da se shvati kao učitavanje kako bi se prosečnoj predstavi stvorio kontekst, ali može i da bude prostor za razmišljanje i iščekivanje sledeće predstave najangažovanijeg i najinteresantnijeg reditelja regiona.  

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.