Kolokvij nastavlja višegodišnje promišljanje književno-kritičke interpretacije, a ove se godine dodatno osvrće i na prethodni ciklus posvećen politikama stvaranja kanona na poluperiferiji. U tom će se kontekstu predstaviti i dva nova izdanja: zbornik Politike stvaranja kanona na poluperiferiji (Booksa, 2025.) te knjiga Espija Tomičića Jutro donosi kraj (Booksa i MaMa, 2025.), zbirka kolumni objavljivanih na portalu Booksa.hr između 2020. i 2025. godine.

Javni dio programa počinje 9. prosinca u 19 sati panelom Pogled izvana, na kojem sudjeluju Muanis Sinanović (Slovenija), Arian Leka (Albanija) i Patricia Lorenzoni (Švedska), uz moderaciju Mirele Dakić. Panel će se održati na engleskom jeziku. U 20.30 sati slijedi predstavljanje zbornika i Tomičićeve knjige, uz autora i urednicu Ivanu Dražić te moderaciju Tomislava Augustinčića.

Drugog dana, 10. prosinca, održava se zatvoreni kolokvij književnih kritičarki i kritičara, usmjeren na razmjenu praksi i propitivanje suvremenih kritičarskih pozicija.

Predstava Grozomira! tematizira takozvani “lov na vještice” koji je pokrenula hrvatska javnost protiv Mire Furlan, Jelene Lovrić, Rade Iveković, Slavenke Drakulić, Vesne Kesić i Dubravke Ugrešić početkom ratnih 90-ih. U Grozomiri! fokus je pak na glumici Miri Furlan, pa tako njezino mjesto u predstavi zauzima notorna Grozomira Furijan, glumica odgovorna za niz sumnjivih smrti koje su se dogodile širom neimenovane republike.

Grozomira! kombinira uvelike izmijenjenu biografiju Mire Furlan s drugim povijesnim osobama i događajima koji su obilježili hrvatsku predratnu i poslijeratnu povijest, izmještajući likove i događaje u koordinate izmišljenog (znakovito nazvanog) grada Balegarja. Naime, tretman hrvatske javnosti prema Miri Furlan se uzima kao sinegdoha za psihopatologiju jedne nacije, a ona se vraća kao demonska Grozomira, braneći zaborav.

Ulaz na predstavu je slobodan, a više detalja pronađite ovdje.

Među prikazanim Grlićevim filmovima naći će se tri kultna naslova: Kud puklo da puklo (1974.), U raljama života (1984.) i Za sreću je potrebno troje (1985.). Posebna projekcija filma Za sreću je potrebno troje održat će se u kinu Metropolis (MSU) u Zagrebu, 24. listopada u 19:30 sati, uz gostovanje samog redatelja Rajka Grlića. Osim toga, u programu je i dječji film Tajna starog tavana Vladimira Tadeja.

Kud puklo da puklo Grlićev je igrani prvijenac koji govori o nekonvencionalnom mladiću radničke provenijencije Budilici koji iz protesta što ne može dobiti pristojno plaćen posao odluči odustati od ikakva zaposlenja te predstaviti javnosti, pomoću filmskih kamera, svoj svakodnevni život.

Film U raljama života nastao je prema literarnom predlošku, hvaljenom romanu Štefica Cvek u raljama života Dubravke Ugrešić, koja je uz Grlića potpisala scenarij. Ta suradnja urodila je jednom od uspjelijih filmskih adaptacija u jugoslavenskoj kinematografiji.

Peti dugometražni film Rajka Grlića, Za sreću je potrebno troje, ponovno je rezultat suradnje s Dubravkom Ugrešić, a ponavlja se i tema kompliciranih ljubavnih odnosa. Glavni motiv filma koji se naslućuje u samom naslovu jesu veze u kojima ljubavnik uvijek u rezervi ima nekog trećeg, alternativu u slučaju da osnovna veza propadne.

Više informacija o programu možete pročitati ovdje.

Radionicu inspiriranu istoimenom knjigom Dubravke Ugrešić u izdanju Oaza Books, vodit će ilustratorica Ana Kovačić koja će s polaznicima izrađivati kostime foke ili tuljana tehnikama crtanja i kolažiranja. Polaznici će zatim napraviti malu izložbu radova na otvorenom. 

Program započinje u subotu, 3. lipnja u 10 sati zajedničkim čitanjem slikovnice Jedan dan u životu foke Marisol, nakon čega slijedi kolažiranje na otvorenom.

Prijaviti se mogu djeca osnovnoškolskog uzrasta, e-mailom do 1. lipnja u 15 sati. Broj polaznika je ograničen. 

U okviru događanja uz izdanje Jedan dan u životu foke Marisol, za kupnju će biti dostupna sva ilustrirana izdanja Oaza Books za djecu i odrasle.

“Početkom rata u Jugoslaviji 1991. u rukama Dubravke Ugrešić slučajno se našla školska početnica koja je prema godini izdanja lako mogla biti i njezina, i pred književnicom su najednom iskrsla dva svijeta — davnašnji, zaboravljeni svijet početnice koji je obećavao sretnu budućnost, i drugi, zbiljski, sadašnji, koji je tu budućnost brutalno osporavao”, piše u tekstu najave, koji objašnjava kako je spisateljicu ova epizoda potaknula na skupljanje početnica te inicirala nastanak niza radova i tekstova koje će predstaviti na izložbi.

Crvena škola bila je izložena u Rijeci, u verziji čiji su postav osmislile članice kolektiva Oaza. Zagrebački pak postav potpisuju Damir Gamulin Gamba i Antun Sevšek, dok su autori zvučnog dijela postava Alen i Nenad Sinkauz. Na otvorenju sudjeluje i ZborXop s glazbenim programom.

Autorica Dubravka Ugrešić o izložbi je kazala sljedeće: “Posjetilac ove izložbe uočit će ostatke minijaturne crvene škole kupljene davno u nekoj amsterdamskoj staretinarnici, i moju opsesivnu (zlo)upotrebu zvijezde petokrake i srpa i čekića. Od dana kada je Hrvatska proglašena nezavisnom državom, a tomu je ove godine točno trideset godina, hrvatsko mentalno i vizualno polje postepeno su okupirale svastike, crne poput žohara, u svim veličinama. Zvijezde petokrake razasute po mojim ‘uratcima’ spadaju u kompulzivnu gestu gubitnika. Iako crvena zvijezda nije bila moj ‘ideološki bedž’, niti je u mome djetinjstvu njezina prisutnost bila tako napadno prisutna, kako bi se, sudeći po mojim radovima, moglo zaključiti — ona je to postala. Crvena zvijezda nije obrana, ni zaštita, niti pak politička strategija, ona je slabašan, ali postojan alarm. Beeper. Crvena zvijezda je tu da postavlja pitanje nisu li nas svastike-žohari doista preplavili?”

Izložbu organizira Multimedijalni institut u suradnji s Kulturno informativnim centrom i Srpskim narodnim vijećem, a ostaje otvorena do 4. studenog.

Izložba Crvena škola književnice, esejistice i prevoditeljice Dubravke Ugrešić, kojom autorica ulazi u područje vizualne umjetnosti održava se u okviru programskog pravca Dopolavoro projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture. Izložba u Galeriji Filodrammatica temelji se na školskim početnicama koje je autorica prikupljala te iz njih proizašlih tekstova i vizuala. Organizatori izložbe su Drugo more i zagrebački Multimedijalni institut, a dizajn postava izložbe potpisuju Nina Bačun i Roberta Bratović iz kolektiva OAZA i Ela Meseldžić.

Kroz izložbu su nas proveli suorganizator izložbe Petar Milat i Roberta Bratović, jedna od autorica postava.  

Kulturpunkt.hr u sklopu rubrike Podcast predstavlja audiovodiče kroz izložbe suvremene umjetnosti u organizaciji aktera koji djeluju na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Snimanje: Dubravko Matanić
Montaža i uređivanje: Martina Kontošić

Fotografija: Tanja Kanazir/ Drugo more
Vizual: Klasja Habjan

Dubravka Ugrešić u Booksu dolazi desetak dana nakon što je njezin roman Lisica (Fraktura, 2017) dobio nagradu tportala za najbolji roman godine, odnosno dvije i pol godine nakon izdavanja njezine Karaoke kulture (Multimedijalni institut i Kulturtreger/Booksa, 2015).

Kako najavljuju organizatori, na ovom će razgovoru biti riječi o pričama, pripovijedanju i subverzivnom potencijalu svake dobre književnosti; o recepciji njezinih knjiga u Hrvatskoj i politici književnosti; o ovdašnjoj atmosferi populizma, konzervativizma i nacionalizma, ali i o globalnoj prevlasti amaterizma i logike profita koji se odražavaju i na polju kulture. Razgovarat će se i o nacionalnome i transnacionalnome u književnosti, provincijalnoj i otvorenoj kulturi, etičnosti i angažiranosti, moći imaginacije i slobodi stvaranja.

Romani, eseji i druga proza Dubravke Ugrešić spada u vrh domaće književne produkcije. Ona je i najprevođenija i najcjenjenija hrvatska književnica u inozemstvu, iako njezinu književnost godinama jedan dio domaće akademske i mainstream scene osporava i marginalizira. Knjige su joj prevedene na engleski, njemački, nizozemski, francuski, španjolski, danski, norveški, poljski, bugarski, ruski, albanski, japanski, arapski i druge jezike. 

Piše: Ivan Tomašić

“So what if I am illiterate? I still have the right to a voice!”

Tracy Emin

“Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo”, napisao je Miroslav Krleža u Baladama Petrice Keremupuha. I zaista, ova tautologija je potpuno točna (kao i svaka druga tautologija, uostalom): uvijek će nekako biti. I kad pomisli da je najteže, čovjek izdura još koji dan i sunce obično proviri, u jednom trenu, negdje ponad linije horizonta. Ovih dana hrvatski kulturni i medijski radnici ponavljaju Kerempuhovu mantru u nadi da se njihov višegodišnji trud neće slobodnim padom strmoglaviti u bezdan jednim dekretom novo ustoličenog ministra. Pišu se tekstovi, prijavljuje se u registar, upozorava na nepravilnosti i kršenja Ustava, organiziraju se prosvjedi. Hrvatska nezavisna medijska i kulturna scena (ono što je od nje ostalo, ili ono što se za nju izdaje), stiješnjena između revitaliziranog ultradesnog okvira koji nadire s jedne, i cinično-libertarijanskog modela s druge strane, grči se da spasi onaj miligram zdravog razuma i čovječnosti koji je preživio u hrvatskoj tranziciji dugog trajanja. Situacija je krajnje neugodna. 

Čitati novi esej Dubravke Ugrešić – Karaoke kultura – koji je svoj ponovni tisak i promociju doživio u studenom 2015., danas je svakako prikladna rabota koja čitatelja preplavljuje s više dojmova. Prvi je moment, očekivano, edukativno-prosvjetiteljski: Ugrešić je već više desetljeća prisutna na svjetskoj kulturnoj sceni kao esejistkinja, urednica, prozna autorica i prevoditeljica. Od toga je zadnjih dvadesetak godina, od protjerivanja iz domovine (slučaj desničarske hajke na “vještice iz Rija“, na temelju kojeg bi Ugrešićkina nedavna predavanja u Hrvatskoj mogli nazvati “povratkom vještice“) provela u inozemstvu, mahom Amsterdamu, pa je njena perspektiva globalno široka koliko i analitički duboka. U njenom tekstu, naravno, nema docirajućeg momenta povratnika iz bijelog svijeta koji će, eto, svojim sugrađanima što tavore u balkanskoj močvari objasniti kako stvari stoje, i utoliko je čitalački užitak veći. Međutim, cijelim se tekstom provlači turobna rezignacija intelektualca koji kao da više nema volje stajati en garde s izazovima sadašnjeg historijskog trenutka. Model rješenja se ne nudi, a je li to stoga što ga nema, samo će vrijeme pokazati. No, krenimo redom. 

Zašto baš karaoke, pita se autorica na početku eseja? Karaoke su, najkraće rečeno, simbol mehanizma koji svakom dozvoljava da bude autor, proizvođač i interpretator, bez da ikome za to polaže ikakve račune. Prema Ugrešić, komunikacijski se lanac proizvodnje i recepcije (umjetničkog) teksta zadnjih godina potpuno prebacio na stranu čitatelja (recipijenta). Vrlo pojednostavljeno, metodološka je geneza otprilike sljedeća: u početku bijaše pozitivizam, praksa tumačenja kulturnih kodova zasnovana na poznavanju autora, miljea iz kojeg potječe, njegove klasne pripadnosti, povijesnog konteksta kojem pripada, itd. Početkom dvadesetog stoljeća rađa se radikalno drugačiji koncept – formalizam, utemeljen na formalnoj analizi teksta iz kojeg se izvodi njegova umjetnička relevantnost. Ruski su formalisti dali impuls znanstvenom promišljanje književnosti te su na neki način postali šinjel iz koje su proizašle sve kasnije formalističke i strukturalističke škole, pa i one koje su popunjavale rupe i ispravljale uhodane zapadne interpretacijske kanone (feministička kritika, postkolonijalna kritika). Indikativno je spomenuti esej Rolanda Barthesa iz druge polovice šezdesetih, Smrt autora, u kojem stoji da “smrt autora znači rođenje čitatelja“.

Ugrešićkina je teza da je čitatelju dozlogrdilo uživati “pasivno“ (pod navodnicima, jer je čitanje kao aktualizacija teksta prilično aktivna radnja) i kognitivno se naprezati kako bi do tog užitka došao. Živi se brzo, informacije zuje kroz nas i pored nas, selektirati važno od nevažnog postalo je nemoguće; tko onda ima vremena za, primjerice, Jamesa Joycea! Glavni je uzrok tome, naravno, takozvana digitalna revolucija (narodski rečeno, internet). Zadovoljstvo se postiže drugačijim strategijama, koje su više u skladu s tempom našeg vremena. Autorica na jednom mjestu citira oksfordskog profesora Alana Kirbyja (The Death of Postmodernism And Beyond) koji tvrdi: “(…) taj pseudo-moderan svijet, tako zastrašujuć i neoubuzdan, neizbježno hrani želju za povratkom u dječji svijet igre, što također karakterizira pseudo-moderni kulturni svijet. Tipično emocionalno stanje, koje radikalno ukida svijest o ironiji, ovdje je trans – stanje potpune uronjenosti u vlastitu aktivnost. Za razliku od neuroze modernizma i narcisizma postmodernizma, pseudomodernizam (u tekstu još označavan i kao post-postmodernizam i digimodernizam, op. autora) ukida svijet, kreirajući novo bestežinsko nigdje nijemog autizma. Kliknete, pritisnete tipku, i vi ste involvirani, progutani, odlučujete. Vi ste tekst, nema nikog drugog, nema autora, nema ničega, nema drugog vremena ili mjesta. Vi ste slobodni, vi ste tekst, tekst je vi.“ 

Budući da je internet svakom omogućio da se zabavlja demijurškim kockicama, najvažniji fenomen koju Ugrešić provlači kroz tekst je amaterizam. Amaterizam poprima različite oblike u konstruiranju identiteta, a shodno tome ima i ogroman značaj na kulturu kao takvu. Wannabes, klonovi, fanovi i njihove zajednice (fandomi) i sleng (fanspeak), avatari koji u virtualnom svijetu traže mjesto za ostvarivanje intimnosti, jer tamo svi igrači imaju jednaka prava, samo su neke od brojnih varijacija bujajućeg amaterizma. Autorica se posebno osvrće na amaterizam u književnosti, u kojoj internetska gerila vandalizira kanon, u čemu samo po sebi nema ništa sporno. Implikacije su, međutim, daleko veće od puke vesele demokratizacije polja, a najživlje se dočaravaju odgovorim koji je Tracy Emin, etablirana suvremena umjetnica, uputila na primjedbu jednog kritičara da je današnja vizualna umjetnost nepismena: “Pa što ako sam nepismena! Još uvijek imam pravo na svoj glas!“

Kao što vidimo iz primjera, nije potrebno biti kreativan i informiran, ulagati napore i raditi na sebi, na autentičnom izričaju i stilu. Dapače, nepoželjno je biti autentičan, jer autentičnost zbunjuje. Igra se po pravilima tržišta koje ljubi zabavu, a demokratična praksa da “svatko hoće kad već može“ postala je globalno pravilo i dominantni proizvodni model u umjetnosti. Netko od amatera ponekad zabode u kakvu tržišnu nišu, stvorenu specifičnim društvenim okolnostima i političkim previranjima. Tako će, recimo, Europa rado bacati proračunske mrvice za pluralizam, pomicanje granica, kulturna prožimanja i ostale liberalne parole, dok će istovremeno voditi potpuno drugačije politike. Budući da Hrvatska nije imuna na globalna i europska zbivanja, situacija se donekle preslikava. Naša kulturna zajednica u jednoj mjeri proizvodi onakve tipove programa i tekstova za kakve se trenutno može dobiti novac iz onih ili ovih izvora, pa kulturni djelatnici koji se guše u birokratskim zavrzlamama niti nemaju vremena i prostora osmišljavati progresivnije kulturne politike, realnu izvedbu i praktičnu primjenu istih, a o širenju područja borbe da i ne govorimo. S druge strane, svima je poznatu kakvu ulogu igra stavka kulture u proračunu Republike Hrvatske, kao što nam je i poznato u kojem smjeru ide cijela priča. S obzirom da ministar kulture s kulturom ima veze kao vjetar s bundom, prikladni je amaterizam ušao i u sam vrh strukovnog establishmenta. 

Između globalnog stanja koje izvrsno komentira Karaoke kultura, i lokalnog sranja u kojem plivamo otkad je nezavisnosti, možda ćemo zaista i dočekati da hrvatsku kulturu potpuno preuzme ideologija. To se čini izvjesnijim nego da se promjeni tranzicijski status quo: elitama je previše dobro i svoje su ratnoprofiterske privilegije odavno pretvorile u prirodno pravo. A prijelaz iz postkomunističke tranzicije u otvoreno društvo, nažalost, nije povijesna nužnost.

U sklopu Škole neophodnog znanja održane u net.kulturnom klubu MaMa, Dubravka Ugrešić s publikom je razgovarala o književnosti i medijima koristeći metaforičku sintagmu “karaoke kultura”. Svojim britkim jezikom otvoreno komentira sustav današnjih konzumenata umjetnosti, pri čemu se, zahvaljujući tehnologiji, uloge mijenjaju te tako nekadašnji recipijenti sad postaju stvaratelji sadržaja. 

U svom predavanju Ugrešić se osvrnula i na pitanje zašto piše, odnosno zašto se danas uopće stvara književnost. Pravi odgovor leži u tome da je književnost ustvari sredstvo komunikacije. Stoga umjesto SMS poruka, pisama ili telefonskih razgovora, autorica knjigu koristi kao medij kroz koji čitateljima daje do znanja da je otpor ključ uspjeha i napretka. 

Međutim, kako se ne bi radilo samo o monologu u kojem određeni autor ili autorica publici šalje poruku, čitatelji nakratko obuvaju cipele stvaratelja te kreiraju fanfiction u kojem, na neki način, odgovaraju na primljenu poruku. Iako se radi o već prožvakanom sadržaju, takva djela začuđujuće lako pronalaze svoje sljedbenike. No koliko je to zapravo odgovaranje na poruku, a koliko ponavljanje već previše puta izrečenog? 

U nastavku razgovora spomenute su i navike čitanja današnjih tinejdžera koje pokazuju kako oni radije odabiru upravo knjige za mase, čiji je cilj isključivo zarada novca, a ne komuniciranje određene poruke. Uzevši to u obzir, postavlja se pitanje je li jeftina, šund literatura zapravo buka u komunikacijskom kanalu ili tek učimo govoriti? Jesmo li postali lijeni razmišljati? Zašto smo toliko zaljubljeni u liniju manjeg otpora? 

Ugrešić, nadalje, navodi sveto trojstvo društva – 3P, kako ga zove, a koje sačinjavaju političar, pop i pjesnik. Kako i zašto se upravo pjesnik našao u ovoj formuli, može se objasniti tezom da su navedene osobe one čiji stavovi dopiru do šire javnosti. Kako bismo se i mi nalazili na vrhu hijerarhijske piramide, odbijamo ostati samo konzumentima te mijenjamo uloge i postajemo moderatori sadržaja. Ovaj obrat književnica argumentira napretkom tehnologije i njezinom sve većom važnosti u društvu. Prema tome, nekadašnji gledatelji, slušatelji ili čitatelji dolaze do svog komada kolača i postaju glavne zvijezde pop kulture. 

Oslanjajući se na već spomenutu “karaoke kulturu”, čini se kako pjevamo svima dobro poznate stihove, no u sasvim krivom tonalitetu. Do publike dolazi samo tišina ili tek nejasno mucanje. Zato ne iznenađuje što ovaj fenomen predstavlja plodno tlo za cvjetanje i popularizaciju autobiografija anonimnih uličara, prilikom čega osnovna misao uglavnom izostaje. Okupirani sobom, više nemamo potrebu razmjenjivati replike s drugima. Književnost postaje isključivo osobni iskaz koji ne zahtijeva odgovor. Mi smo subjekti čiji je stav važan, a primatelji kriptiranih signala trebaju ovacijama odobravati naše postojanje.

Komunicirajući tako šupljim kablovima književnosti, postajemo dio kolektiva koji se gubi u pričama samoprozvanih spisatelja i propovjednika besmislica. A opet, uporno ih iznova postavljamo na tron apsurda. Uvriježeno je mišljenje kako iz knjige moramo moći iščitati određenu poruku kako bismo se uvjerili da sate listanja stranica nismo potratili uzalud. Pa onda, je li književnost bez poruke uopće književnost?

MaMa, Booksa i Kulturpunkt početkom prosinca u Zagrebu organiziraju kratku Školu neophodnog znanja, u trajanju od 4. do 15. prosinca. Umjetnici Dubravka Ugrešić i Slobodan Šijan, te filozofi Alexander Garcia-Düttmann i Peter Szendy u različitim će formatima izložiti što za njih danas predstavlja neophodno znanje koje bi valjalo usvojiti.

Program započinje 4. i 5. prosinca u Kinu Tuškanac filmskim programom po odabiru Alexandera Garcia-Düttmanna. Četvrtog prosinca prvo prikazujemo Nebo kentaura, novi film klasika argentinskog filma Huga Santiaga. Potom će redatelj i Garcia-Düttmann razgovarati o filmu i o Santiagovom opusu, koji je važan za novije generacije argentinskih filmaša ali i filozofe kao što je Gilles Deleuze. U subotu, petog prosinca prikazat ćemo film Luchina Viscontija Drage zvijezde Velikog medvjeda iz 1965. godine, a u koji će Garcia-Düttmann dati uvod.

Od 7. do 10. prosinca u MaMi se održavaju dva dvodnevna seminara, s početkom u 16 sati. Prvo će 7. i 8. prosinca francuski filozof Peter Szendy održati seminar na temu Estetički supermarket u kojem će predstaviti svoj rad o odnosu slike, filma i novca. Zatim će u drugom seminaru 9. i 10. prosinca Dubravka Ugrešić izložiti svoja promišljanja o tome što je za nju kao književnicu nužno znanje. Njen seminar dijelom će se osloniti i na esej Karaoke kultura koji zajednički objavljuju Booksa i MaMa, a o kojem će biti riječi u Booksi u petak, 11. prosinca, u 12 sati u razgovoru s autoricom.

Program će zaokružiti Slobodan Šijan, s kojim će se njegovoj novoj knjizi Filmus – priče o filmu razgovarati u MaMi u ponedjeljak, 14. prosinca, da bi naposljetku na Kratkom utorku u Kinu Tuškanac, 15. prosinca bili prikazani Šijanovi eksperimentalni filmovi.

Zbog ograničenog mjesta na seminarima Szendyja i Ugrešić potrebna je najava sudjelovanja putem elektroničke pošte do 3. prosinca.