Jedan od ključnih faktora u normalizaciji ksenofobije i fašizma – čije posljedice zadnjih godina, pa i dana, posebno snažno osjećamo – nedvojbeno je institucionalni odnos prema povijesti i baštini, u zabrinjavajućoj mjeri obilježen oportunističkim revizionizmom. Posebno se to odnosi na one ustanove koje bi trebale biti temeljnim mjestima definiranja tog odnosa, poput muzeja ili arhiva, kao i na tretman memorijalne baštine: od čitavih događanja koja ustaški pokret relativiziraju kao “kulturnu opoziciju”, pa do povijesno nivelirajućih spomenika “žrtvama svih totalitarizama”, na svim se razinama institucionalne konstrukcije povijesti provodi njezino više ili manje suptilno “pročišćavanje”.

Jedan od malih, ali znakovitih dugotrajnih primjera takve prakse je slučaj spomen-ploče posvećene Mariji Hanževački i ostalim zagrebačkim muzejsko-konzervatorskim radnicima – Držislavu Švobu, Ivi Šrepelu i Ladislavu Strosseru – stradalima u borbi protiv fašizma u razdoblju od 1941. do 1945. godine. Ploča je postavljena 1958. na ulaz u Muzej Grada Zagreba, instituciju u kojoj je Hanževački radila kao kustosica od 1941. do 1944. godine, kada su je ustaše strijeljale kao pripadnicu antifašističkog pokreta. Kao i brojna druga obilježja tog tipa, uklonjena je tijekom devedesetih, za vrijeme rekonstrukcije i restauracije kompleksa u Opatičkoj ulici na zagrebačkom Gornjem gradu, u kojem je MGZ smješten od 1947. godine. Po završetku radova ploča u skladu s općom društvenom situacijom dakako nije vraćena, nego je elegantno “pohranjena” u fundus Muzeja, čime je iz javnog prostora izbrisano sjećanje na njegovu ubijenu radnicu.

Pitanje uklonjene spomen-ploče, povremeno otvarano nekoliko godina unatrag, ovih je tjedana reaktualizirano brojnim upitima građana na Facebook stranici Muzeja, koje je inicirao nezavisni istraživač Saša Šimpraga. Upiti su prerasli u svojevrsnu neformalnu kampanju Vratite ploču!, intenziviranu s približavanjem Dana antifašističke borbe, u sklopu koje su korisnici društvenih mreža dijelili i digitalni letak s istim natpisom.

Kampanja je nakon nekoliko tjedana uspjela iznuditi javne reakcije Muzeja Grada Zagreba, od kojih je prva objavljena upravo 22. lipnja. No u njoj se iz Muzeja ne izjašnjavaju o vraćanju spomen-ploče, nego tek informiraju o razlogu njezinog uklanjanja, implicirajući da on leži u činjenici da je cilj renovacije s početka devedesetih bio “vraćanje izvornog izgleda kompleksa”, zbog čega su “skinute spomen-ploče i spomen-obilježja[…], skulpture i drugo što se nalazilo na pročeljima i atriju objekta”. Također, braneći se od optužbi da potiskuju sjećanje na svoju radnicu, iz Muzeja ističu kako su joj “dužno poštovanje” odali time što su “za stotu obljetnicu Muzeja (2007. godine) na velikoj izložbi Stoljetnica, prigodnom katalogu i velikoj monografiji Stoljeće Muzeja Grada Zagreba objavili njenu biografiju i fotografije”.

No kampanja se u nedostatku konkretnih odgovora o vraćanju ploče nastavlja, što navodi Muzej da u sljedećem priopćenju proziva neimenovane osobe da su “pod izlikom aktivizma inicirale uzurpiranje muzejske Facebook stranice, u cilju vlastite promocije i davanja na važnosti samima sebi”. Bizarnost ovog tona neprimjernog jednoj javnoj ustanovi u kulturi dobila je svoj argumentacijski pandan u priopćenju Muzeja objavljenom 1. srpnja. U njemu naime ističu kako bi “popustiti pred navalom političkog aktivizma koji svojata pravo na antifašizam te olako i neutemeljeno optužuje Muzej Grada Zagreba za reviziju povijesti, skrivanje vlastite prošlosti i antisemitizam” bilo “neodgovorno prema muzejskoj struci i našim građanima”. Još neobičnije, iz Muzeja poručuju da bi “vratiti ploču danas značilo biti spreman ponovo je ukloniti sutra, popuštanjem pred zahtjevima aktivizma koji bi se pozivao na žrtve Domovinskog rata i na potrebu brisanja simbola komunizma i Jugoslavije”.

U prijevodu, mogao bi se steći dojam da iz MGZ-a poručuju kako će ostati revizionistima danas kako revizionistima ne bi opet morali postati sutra. Još problematičnije svjetlo na izostanak hrabrosti Muzeja baca činjenica da je spomen-ploča, čak i uz višak takta za tankoćutne desničarske senzibilitete, sadržajno razmjerno neutralna: ona naime ne sadrži nikakav “sporan” simbol niti se na njoj eksplicitno spominju socijalistička Jugoslavija, Komunistička partija Jugoslavije, Narodnooslobodilačka borba ili neka druga javno “nepoželjna” povijesna činjenica – premda je od njih, dakako, neodvojiva. Na razini doslovnog sadržaja, dakle, riječ je naprosto o obilježju posvećenom ljudima stradalima u borbi protiv fašizma, od kojih je jedna nekadašnja radnica Muzeja Grada Zagreba koju su ustaše mučile i strijeljale – u tom smislu, njegovo uklanjanje sa zgrade te iste institucije, pod kojom god izlikom, ne može ne biti protumačeno kao poražavajuće.

Zanimljivo, dojam je to koji dijeli i dio braniteljske populacije, usprotivljen implikaciji da bi se preko žrtava devedesetih brisao spomen na žrtve fašističkog terora. Iz Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA) na naš su upit odgovorili priopćenjem u kojem zaključuju da argumentacija Muzeja, prema je kojoj spomen-ploča uklonjena zbog obnove kompleksa u Opatičkoj tijekom devedesetih, predstavlja “formulu kojom su se u to doba služili svi koji su grčevito pokušavali pogaziti sjećanje na žrtve fašizma u Hrvatskoj”. Iz VeDRA-e smatraju da ovakvim postupanjem “muzej koji bi se trebao brinuti o povijesti negira vlastitu povijest, bez obzira što navode da su ubijenu kustosicu spomenuli na izložbi organiziranoj povodom stogodišnjice muzeja 2007. i – zamislite – ‘u prigodnom katalogu i velikoj monografiji objavili njenu biografiju i fotografiju’. Dakle sve, samo da šira javnost ne čuje i ne vidi.”

Veterani-antifašisti u priopćenjima Muzeja kao posebno sporno ističu upravo ranije citirano zazivanje žrtava Domovinskog rata: “Dakle, iz muzeja nam žele reći ono protiv čega se udruga VeDRA svojim postojanjem, ciljevima i djelovanjem bori: da su pijetet prema žrtvama Domovinskog rata i antifašističke vrijednosti međusobno isključivi. Nasuprot tome, čuvanje tradicija antifašizma i iz Drugog svjetskog rata i iz Domovinskog rata morali bi biti zadatak kojem cijelo društvo treba biti posvećeno. Marija Hanževački i mnogi drugi žrtve su fašističkog i nacističkog terora okupatora i ustaških kvislinga, baš kao što su brojne žrtve Domovinskog rata stradale od zločinačke ruke velikosrpskog fašizma. Već je skoro naporno ponavljati stalno isto: današnja Republika Hrvatska je prema izvorišnim osnovama Ustava utemeljena i u antifašističkom pokretu i u Domovinskom ratu.”

Predstavnici VeDRA-e pitaju se zbog čega iz Muzeja Grada Zagreba političkom aktivizmu pripisuju negativne konotacije te se s ironijom osvrću na procjenu uprave Muzeja da je spomen-ploču najbolje skloniti “daleko od osjetljivih revizionističkih očiju”. “Na neki bizaran način”, dodaju za kraj, “i to je daleko bolja sudbina od one koju su doživjele tisuće antifašističkih spomenika širom Hrvatske”.

Za Sašu Šimpragu, koji je inicirao kampanju Vratite ploču!, dvojbe nema oko interpretacije njezinog odsustva sa zgrade Muzeja, kao i aktualnog odnosa te institucije prema apelima za njezinim vraćanjem: “Jasno je da je ploča uklonjena na revizionističkom valu i da je ta odluka sada podržana i od strane Stručnog vijeća muzeja, što najjasnije pokazuje da muzeološki kriteriji i kompetencije tamo ne stanuju. Naime, ključno je pitanje po kojim muzeološkim kriterijima je ploča skinuta i institucija je unatoč opetovanim zahtjevima odbija vratiti.”

Ukratko, s obzirom na navedene reakcije i na aktivnost javnosti na službenom Facebook profilu Muzeja Grada Zagreba, moglo bi se reći da postoji jasan konsenzus oko stava da spomen-ploča treba biti vraćena, koji uključuje i istraživače antifašističke memorijalne baštine, ali i dio braniteljske populacije. Uzevši u obzir sadržaj ploče, teško je shvatljivo kako pored čuvanja javne uspomene na mučenu i ubijenu radnicu Muzeja mogu prevagnuti kriteriji poput vraćanja “izvornog izgleda kompleksa”, kao da je on u doslovnom smislu uopće dostižan. Pozicioniranje MGZ-a u ovoj situaciji tako se nažalost prije svega čini kao još jedan prilog kontinuitetu revizionizma u institucijama posvećenima tumačenju ovdašnje povijesti i baštine. Politički učinci tog dugotrajnog prekrajanja našeg pamćenja poznati su, a preokrenuti ih može, izgleda, samo “politički aktivizam” koji će naše institucije dosljedno prozivati zbog njihove uloge u konstrukciji spornog odnosa prema antifašističkom nasljeđu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.