društvo znanja – Kulturpunkt

Doktrina šoka

admin — Wed, 08 Sep 2010 12:17:13 +0000

Piše: Dejan Kršić

Ma koliko govorili o promašajima u realizaciji samog projekta, prava tema za raspravu je upravo ona treća razina: sustav, kulturna politika i njezino nepostojanje. Tu se radi o sistemskim problemima.

Dilema o odnosu arhitekture i “arta”, revijalnom izlaganju gotovih projekata ili prostornih eksperimenata, klasičnih vrijednosti ili hrabrih inovacija, vjerojatno nikad neće biti jednoznačno riješena, ali pravi problem je što ni sada a niti u predstojećim mjesecima kad se opet budu planirali nekakvi reprezentativni nastupi, nitko neće govoriti o greškama u proceduri, selekciji i prezentaciji naše umjetnosti i arhitekture na ovakvim “reprezentativnim” manifestacijama poput Expo-a i Bijenala u Veneciji, koja se na isti – kako se to popularno kaže – netransparentan način odvija već godinama. Sudeći prema njihovim dosadašnjim (ne)aktivnostima, recept HKA i UHA, da se organizacija budućih nastupa automatizmom povjeri njima, zasigurno nije neka garancija uspjeha, ali njihova reakcija, makar i nespretno, s razumljivim interesom strukovnih organizacija, ukazuje na traumatično mjesto, nestrukturiran i arbitraran način izbora selektora, pardon, povjerenika. Delegiranje od strane ministra kulture ne doprinosi autonomnost selektora ali zato uspješno ukida svaki oblik javne rasprave i odgovornosti. Netransparentnost izbora selektora, pa onda i umjetnika, rezultirali su time da se ove sezone nosi transparentna građevina koja se nakon par morskih milja vožnje sasvim transparentno iskrivila i zgusnula ali, tješimo se, pritom barem nikog nije ubila.

Društvene sile često djeluju na tajanstvene načine, stoga u ovakvoj sudbini paviljona možda ima i neke poetske pravde. Da je i došao do Venecije međunarodni odjek i ne bi bio puno veći. Nivo svog PR-a projekt je dosegnuo i prije otvorenja. A upravo ga je njegov fizički kolaps učinio društvenom činjenicom tamo gdje je i najvažnije, u vlastitoj sredini. Polemike, pisma, komentari, humoreske, iz dana u dan stranice dnevnih novina posvećene nečemu što izlazi iz okvira “poduzetničke klime”… Tek tako se u sklopu tog projekta otvorila mogućnost i prilika da se ovdje i sada diskusije o prostoru, kulturnoj politici, reprezentativnoj ulozi kulture, pravu javnosti i odgovornosti struke prenesu u javni, medijski prostor.

Znate već dobro sve one fraze kojima nam se objašnjava da se u kineskom pojam “kriza” bilježi istim znakom kao i pojam “šansa, prilika”; one narodne mudrosti poput “u svakom zlu neko dobro”, itd. I u ovom slučaju često ste ih mogli čuti ili pročitati u ovoj ili onoj verziji. I sve to bi doista mogla biti istina… ali samo pod jednim, gotovo nemogućim, doista utopijskim, uvjetom: kad bi iz svega toga nešto htjeli naučiti. Kad bi netko konačno preuzeo odgovornost, stao i javno priznao svoju grešku. Evo, zanijeli smo se, zeznuli smo, pogriješili.

Kad bi Biškupićevo ministarstvo u ovoj sušnoj godini krize, recesije, stezanja remena, općeg rezanja programskog novca koji niz međunarodno valoriziranih, socijalno vrijednih i umjetnički kvalitetnih projekata, pojedinaca, grupa i udruga s tzv. vaninstitucionalne kulturne scene dovodi na rub preživljavanja ili čak gura preko njega, priznalo da je zbog nabildavanja nečijih macho ega, više od milijun kuna bacilo ne toliko u poslovični vjetar koliko u željezo i valove.

Prema medijskim izjavama samo Ministarstvo kulture je do sad projekt financiralo s 930 tisuća kuna i na to je naknadno odobreno još dodatnih 100 tisuća a tome treba pridodati i druge izvore financiranja, donacije i sponzorstva. Iznosi navedeni u materijalima samog projekta nešto su veći – ukupno 175.000 E, cca 1.270.000 kn. Uvaženom kolegi Mrduljašu je pogled iz dalekog Japana očito malo zamutio vizuru pa je malo pogubio kritičke parametre. Nigdje u kulturnim djelatnostima – osim kod također nerealno pohlepnih, a za rezultate svog rada potpuno neodgovornih hrvatskih filmadžija – budžet u iznosu više od milijun kuna ne može se smatrati “skučenim resursima”. Bilo bi veoma zanimljivo vidjeti točan završni budžet projekta. Prema podacima napabirčenim u medijima izgradnja u Kraljevici plaćena je 400.000 kn, tegljenje 88.000 kn i vez u Veneciji 150.000 kn. To je pola budžeta. Ukoliko su troškovi izložbenog prostora u Arsenalu oko 290.000 kn kako je navedeno u publikaciji, na što li je utrošen ostatak? Postav kartonskih kutija, otiskani neuvezani arci papira i rudimentarne web stranice valjda nisu mogli toliko koštati? Usporedimo to i s onim s čime bi se trebali uspoređivati, ma koliko to nekima bilo mrsko – ukupan budžet zapaženog nastupa umjetničke grupe Škart, ovogodišnjih predstavnika Srbije, s ludističkim, zaigranim projektom Klackalište, rada koji je visoko rangiran na mnogim listama najzanimljivijih projekata pa ga je, začudo, čak i Jutarnji list uvrstio u listu deset najimpresivnijih naBijenalu, iznosi, držite gaće – 100.000 E od čega je svega 30.000 namijenjeno za podukciju rada i publikacije a ostatak za organizacione troškove, transport, čuvanje i čišćenje paviljona i slično. I pritom je, gle čuda, priliku da se predstavi u nacionalnom paviljonu projekt dobio na javnom natječaju.

Da bi dobili pravu sliku, te brojke je najbolje pogledati komparativno. Prema podacima na web stranicama Ministarstva kulture na natječaju je za organizaciju nastupa u Veneciji dodijeljeno 1.221.689,00 kn što odgovara iznosu otprilike četvrtine čitave godišnje financijske potpore u sektoru Nove medijske kulture (u koji se zbog konzervativnosti Likovnog vijeća gura i gotovo čitava produkcija suvremene umjetnosti). Čitava potpora za međunarodnu suradnju u kategoriji Likovne i vizualne umjetnosti iznosi 2.674.306,71 kn od čega skoro polovica otpada na Venecijansko bijenale, dok se izuzetni međunarodni nastupi naših vrhunskih umjetnika poput Sanje Iveković i Mladena Stilinovića jedva podupiru sa 7-8.000 kn.

Možemo taj “skučeni”, “zanemariv” i “nedovoljan” budžet usporediti i s nekim drugim ciframa. Istog dana (2.9.2010) na Dnevniku HRT-a jedna za drugom emitirane su vijesti o povratku teglenice u Kraljevicu i konačnom početku godinama očekivanog renoviranja čuvenog Francuskog paviljona u Studentskom centru u Zagrebu. Čitav budžet za obnovu tog već prilično ruiniranog objekta, fantastične prostorne zamisli i za svoje doba inovativnog tehničkog rješenja ovješenog krova, košta oko 9 milijuna kuna. Za takav izuzetan arhitektonski spomenik na jednoj od središnjih gradskih lokacija, važne kulturne uloge i vrijednosti, tih 9 milijuna kuna sve ove godine nije bilo moguće osigurati.

Ili drugi primjer: na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1/3 obrazovnog kadra čine vanjski honorarni suradnici (njih ukupno 60), a cjelokupni godišnji budžet za njihov rad i aktivnosti u nastavi iznosi 750.000 kuna. Naravno, to ne znači samo da je budžet za nastupe nacionalne reprezentacije u Veneciji priličan (na što li je samo potrošeno također cca 1,3 milijuna kuna dodijeljenih za prošlogodišnji potpuno promašen i međunarodno nezapažen nastup Nikole Koydla, Matka Vekića i Zoltana Novaka? Pritom, taj fijasko nije izazvao posebno burne reakcije strukovnih organizacija i javnosti!), već i da se u “društvu znanja” visoko školstvo ulaže kriminalno malo. Da studenti Arhitekture imaju bolje obrazovanje (koje bi uz tehničke i umjetničke, veću važnost pridavalo socijalnim aspektima profesionalne prakse i razumijevanju simboličke uloge arhitekture u društvu) onda se možda ovakve greške ne bi događale!

Ili finalni primjer, budžet od oko 1.200.000 kn za Venecijanski nastup ekvivalentan je cjelokupnom ovogodišnjem budžetu (sakrpljenom od niza domaćih i stranih financijera, zaklada i sponzora) programa Subversive Film Festivala – vrhunske manifestacije koja traje mjesec dana, na tri lokacije, sa prikazivanjem stotinjak domaćih i stranih filmova, desetcima uglednih stranih gostiju na konferenciji, tribinama i predavanjima, međunarodnom izložbom u bivšem prostoru Galerije/Muzeja suvremene umjetnosti …

I možemo biti sigurni da će tako biti i ubuduće, sve dok ovaj (i takvi, njemu slični) ministri i ovakva javna uprava, drže najveći dio financija. Državna reprezentacija je neupitna stvar. I što je najgore, ne propituje se osnovno pitanje, kakva reprezentacija, čime i za koju publiku. U tom smislu je ovaj ipak suvremeni ovogodišnji izbor predstavnika velik korak naprijed, ali upravo je time njihova odgovornost za neuspjeh veća.

U svojoj obrani kolega i njihovog paviljona Mrduljaš pribjegava i klasičnoj zamjeni teza: “Nije isto kada se novac poreznih obveznika nemilice troši na besmislice poput sportskih megalomanija i kada se ulaže u arhitektonske i intelektualne eksperimente koji ulaze u neotkrivena područja bez zadrške.” (Tim više što su upravo među autorima paviljona neki od istaknutih autora tih besmislenih megalomanskih sportskih objekata). Oni koji paviljon brane po svaku cijenu previđaju da ovakvi promašaji, koji su objektivno samo subjektivne prirode, bildanja nečijeg macho ega a ne neke prirodne nepogode, nepredvidljive nesreće, pomorske havarije, i u boljim ekonomskim situacijama od naše aktualne, izazivaju samo populistički revolt protiv svake suvremene, eksperimentalne umjetničke prakse. Posebno onih i inače marginaliziranih, vaninstitucionalnih praksi koje nemaju takvu ekonomsku i reprezentativnu ulogu poput arhitekture. Mogla bi se lako zamisliti neka teorija zavjere kako je krah paviljona samo planirani dio sustavne ‘šok terapije’ kako bi se opravdala daljnja budžetska rezanja potpore sektorima suvremene i novomedijske umjetnosti.

Nije li simptomatično da, svega par dana nakon što se široka javnost relativno benigno zabavljala slučajem “krempite”, riječki umjetnik i branitelj (kako se sam predstavlja) podiže prijedlog za pokretanje kaznenog postupka protiv umjetnika Janeza Janše, udruge Drugo more i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (institucije formalno zadužene za organizaciju nastupa na Bijenalu) zbog uništavanja državne zastave, pa kreće medijska haranga da su umjetnici pretjerali, prekoračili sve granice, itd. ukratko kriminalizacija izložbe i umjetničkog rada, a zatim i politički napadi i zahtjevi za ostavkom gradonačelnika koji takvu nedomoljubnu umjetnost dopušta i financira.

MORE SONGS ABOUT BUILDINGS AND FOOD

Nakon svih burnih iskustava 20. stoljeća, jasno je da arhitektura ne može, ne smije, biti samo formalna prostorna igra. Uostalom, za takve stvari arhitekti danas imaju 3D računalne programe, projekcije, film, video… Žao mi je što perjanicama domaće arhitekture izgleda donosim loše vijesti, ali sada, u 21. stoljeću, se odlučuje o sudbini čovječanstva. Suočeni smo s izazovima ekološke katastrofe, evidentnih klimatskih promjena, iscrpljivanja prirodnih resursa, neslućenog razvoja suvremenih tehnologija, širenja digitalne domene, genetskog inžinjeringa, urušavanjem socijalnih prava, rastućim klasnim podjelama, trajnim stanjem masovne strukturne nezaposlenosti, sukobima bogatog sjevera i siromašnog juga, s kontinuiranim ratnim stanjima niskog intenztiteta, privatizacijom javnog, ne samo prostora već čitave javne domene, od komunalnih usluga, zdravstva do zatvora i ratovanja…

Činjenica da je na kraju Zlatni lav za najbolji nacionalni paviljon otišao projektu iz Bahreina pokazuje koliko su bile promašene sve one tlapnje, PR spinovi o tome da je praktično dovoljno da naša teglenica, ponos hrvatske arhitekturne splavogradnje doplovi do Venecije u jednom komadu pa da im oduševljeni žiri uruči nagradu. Nagradu je – naravno – pokupio socijalno osviješten projekt, o siromašnim ribarima, gentrifikaciji, uništavanju tradicije, otporu lokalnog stanovništva i očuvanju javnog prostora. Projekt kritički orijentiran prema vlastitoj sredini, u jednoj od bogatijih zemalja svijeta …

Gotovo svi prikazi spominju i nizozemski paviljon, s i nama poznatom i bolno aktualnom temom, praznih, neiskorištenih građevina, posebno onih u javnom, državnom i gradskom vlastištvu, i mogućnostima njihovog alternativnog, novog korištenja. I u slučaju dobitnika Zlatnog lava za najbolji projekt,Architecture as air: Study for château la coste Junya Ishigami + associates, i u slučaju Bahreina, koji su imali jako različite pristupe, žiri je očito visoko vrednovao konkretan stav o prostoru uz minimalnu materijalizaciju i maksimalni kritički, intelektualni napor.

U takvoj situaciji hrvatski paviljon je prije svega promašio “ceo fudbal”, smisao zacrtane teme Bijenala, poruke da arhitektura sama po sebi i nije toliko važna koliko međusobno susretanje ljudi u prostoru, i svojom macho monumentalnošću nije imao nikakve šanse.

Formalne prostorne igre, i dalje ponekad mogu biti zanimljiva estetska činjenica ali su rijetko društveno i politički relevantne. U tom svom ideološkom sljepilu arhitekti djeluju kao vedri dragovoljci neoliberalnog kapitalizma. Prijašnji kreativni uspjesi članova arhitektonskog tima ne mogu ih amnestirati od odgovornosti, baš kao što i sramotna ranija šutnja strukovnih organizacija nije dobar argument za omalovažavanje njihove reakcije i daljnje ušutkavanje. Ono što nam prije svega treba nisu mahnite novogradnje ili obnova traljavo realiziranih paviljona, već upravo odgovornost i javna diskusija.

Odbijajući pomilovati slavne pisce kolaboracioniste, general De Gaulle presudio je: Za veliku slavu i velika odgovornost. U svjetlu našeg arhitektonskog i urbanističkog kaosa i diskusija potaknutih ovim Splavom Meduze i njegovih 15 brodolomnika, ta se izjava može čitati i u suprotnom smjeru, i tako poslužiti kao dobro uputstvo za budući rad naših već razglašenih arhitekata i njihovih studenata. Ukoliko žele postići umjetničku veličinu, pravu slavu, prvi korak je samodisciplina i velika odgovornost prema vlastitom radu. Ne samo prema naručiteljima koji projekt financiraju, već prvenstveno prema javnosti koja će rezultate njihovog rada morati svakodnevno preživljavati.

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

Što je ostalo od “društva znanja”

Ante Jerić — Tue, 21 Jul 2009 12:38:14 +0000

Ima nešto više od dva mjeseca otkako je tisuću studenata izvelo performans na kojem su, razočarani politikom ministra Primorca, simbolički pokopali njegovo društvo znanja. Danas je ono palo u zaborav. Omiljena sintagma premijera i prosvjetnog mu ministra iščezla je iz medijskog prostora brzinom kojom se i pojavila. Gorespomenuti pokop bio je nešto manje simboličan i nešto više doslovan nego što se itko od studentata usudio nadati. Kako je umrlo društvo znanja?

Prije nego što nađemo odgovor na to pitanje ne bi bilo zgoreg da kažemo što je uopće društvo znanja. Svega par dana prije ostavke, čuti od Dragana Primorca da će on kao ministar stvoriti pretpostavke za društvo znanja postalo je jednako uobičajeno kao čuti od Boška Balabana da će ostaviti srce na terenu. Analizirajmo zato ove fraze. Lingvistički rečeno – u ovim je rečenicama naglašena emotivna funkcija na štetu referencijalne. Laički rečeno – ova dvojica nemaju ništa pametnog za reći pa pozornost skreću na sebe ne bi li tako ljude s druge strane malih ekrana uvjerili da će svoj posao obaviti najbolje što mogu mada baš i ne znaju kako će ga obaviti. Ne znam za vas, ali ja do jučer nisam mogao u jednoj zavisno složenoj rečenici barem približno definirati pojam. Danas, nakon što sam napravio domaću zadaću, da me probudite u 2 iza ponoći znao bih vam reći da je društvo znanja društveni i gospodarski poredak zemalja u kojima je ekonomija utemeljena na znanju dostupnom svima koje se koristi za proizvodnju i upravljanje. Eto, sad znate i vi.

Da se iza a capella pjevanja naše Vlade o društvu znanja krila politika bez ideje i strategije postalo je očito usred srednjoškolskih i studentskih prosvjeda. S mlađima se resorni ministar brzo dogovorio. Odgodio je državnu maturu za godinu dana, sazvao par presica, slikao se nekoliko puta i proglasio uspješnu suradnju na svim prosvjetnim razinama. Niti godinu dana kasnije sa studentima nije išlo tako glatko. Težak jaram plaćanja potaknuo je studentsku mobilizaciju pa su oni zatražili besplatno obrazovanje za sve. Prva reakcija odgovornog ministarstva bila je osuda studentskih zahtjeva koji su, kako su posprdno naglašavali, opasno koketirali sa socijalizmom. A, zna se da mi Hrvati idemo dalje – u društvo znanja! Nastala je bizarna situacija u kojoj su se i studenti i ministarstvo, suprostavljeni, zalagali za društvo znanja. Nakon toga se netko iz ministrovog ureda valjda spojio na net, upisao društvo znanja u Google, pročitao o čemu se tu zapravo radi i shvatio da je ministar u nezavidnoj situaciji. Znanje u društvu znanja mora biti dostupno svima. Iz toga bi slijedilo da ga svi moraju moći platiti. A iz toga, bar u slučaju Hrvatske, da mora biti besplatno.

Taman kad se učinilo da je dosljedno provedena politika čekanja otklonila opasnost od studenata uslijedili su novi potresi. Školstvo je zahvatila sveprisutna recesija. Nova verzija rebalansa državnog proračuna, predvidjela je novac besplatnog prijevoza do škole i besplatnih udžbenika – stupovima na kojima počiva društvo znanja. Roditeljski šok pokušava se još i danas ublažiti raznim spinovima. Najavljeno je tako objavljivanje udžbenika na internetu. Ta odluka vlade aklamacijom je pozdravljena u režimskim listovima. Nema u informatizaciji ništa loše, dapače, ali osnovnoškolci od nje praktično nemaju nikakve koristi. Knjige su im potrebne tijekom nastave. Oni svoje udžbenike, dakle, trebaju isprintati. Svatko tko raspolaže s malo vremena, običnim džepnim kalkulatorom te cjenikom tonera i papira može za par minuta skužiti da troškovi ispisa virtualnih udžbenika na papir debelo premašuju ionako paprene knjižarske cijene istih.

Zadnji čavao u lijes društva znanja zabijen je s nedavnim kresanjem plaća prosvjetara.

Društveni i materijalni status učitelja nikad nisu bili na nižim granama. Svaki drugi kretenčić nezadovoljan ocjenom u dnevniku može danas dignuti ruku na profesora i izvući se tek s usmenim ukorom. Koliko država cijeni rad učitelja ogleda se i u njihovom stanju na računu koji je svaki mjesec sve manji i manji. Mogu se oni pjeniti, prijetiti obustavom nastave ili mahati kolektivnim ugovorima koliko god žele, ali upravo će se njima svaki novi rebalans otkinuti od usta. Pad učiteljskih plaća označio je pad društva znanja.

Otišao nam je premijer Sanader, a s njim i ministar Primorac. Upotreba riječi rebalans eksponencijalno se povećava u političkom diskursu. Društvo znanja više nitko ni ne spominje. Ne znam za vas, ali ja bih još i mogao živjeti s tim da mislim kako novca stvarno nema. Ova naša Vlada ponaša se kao Superhik- otima siromašnima da bi dala bogatima. Izgradnja Pelješkog mosta, unatoč rekordnom proračunskom deficitu, jedva da posustaje. Činjenica je da većini Hrvata taj most sada treba kao i većini Jamajčana staza za bob. Jedini koji se mogu okoristiti od njega su novopečeni pelješki landlordovi čije akcije rastu proporcionalno s mostom. Premijerka uopće ne spominje odgodu projekta za neka bolja vremena. Isto tako šuti o porezu na luksuz ili na kapitalnu dobit. Umjesto toga udara na najslabije jer je izvjesno da će oni pružiti najslabiji otpor. Idući na redu su umirovljenici.

Katastrofalni rezultati svih ministara uvjetovali su katastrofalan rezultat ministra prosvjete.

Da bi bila pametna, Hrvatska mora biti sita. Da bi bila sita, Hrvatska mora biti pametna. Ta kvaka 22 stoji na vratima našeg ulaza u društvo znanja. Ono je za nas daleka budućnost. A gdje smo uopće danas? Dr. Slavko Kulić- ugledni ekonomski stručnjak koji je ovaj crni scenarij davno predvidio- kaže da smo u govnima.

Obećano nam je društvo znanja, a ostavljeno društvo sranja.