Ovogodišnji, osmi po redu festival odvija se od 22. do 24. kolovoza s centralnom temom rasizma – točnije antipalestinskog rasizma i dekolonijalnog otpora – koja je aktualna koliko je i razgovor o njoj neophodan. O dilemama koje ova tema otvara i tome kako im Grounded pristupa razgovaramo s pravnicom, aktivisticom i docenticom na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, dr. Barbarom Rajgelj. Ona je uz glazbene producentice i DJ-ice Ninu Hudej i Ninu Kodrič te novinarku Moniku Weiss jedna od osnivačica ovog festivala koji, u skladu sa svojim imenom, počiva na čvrstim temeljima kritičkog mišljenja, aktivizma i alternativne kulture.

Za početak, možeš li našim čitateljicama i čitateljima približiti kako je nastao Grounded? Koja je poveznica između aktualnih društvenih pitanja i elektronske glazbe?

Grounded je nastao kao kulminacija djelovanja kluba Pritličje, iza njih stoji ista ekipa. Pritličje ove godine slavi deset godina, 2014. smo otvorili kafić i tokom godine počeli organizirati događaje s naglaskom na društveno relevantne teme, a s druge smo strane promovirali vrlo prisutnu scenu elektronske glazbe. Već 2015. smo prvi put organizirali manji festival kao poveznicu tih dviju stvari. Relativno je zahtjevno pitanje u kojim točkama se one susreću. Bit tog povezivanja je da se dijelovi međusobno osnažuju u cilju većeg dosega. Temeljni cilj spajanja diskurzivnog i glazbenog programa je aktivirati i mobilizirati mlade ljude za društvena pitanja, za što je potrebna podrška nečeg što je njima bliže, npr. glazbe. Uspjeh dosta ovisi o tome. Ukoliko je tema apstraktna i udaljena, povezanost je manja. Ovogodišnja tema – rasizam, mladima je vrlo bliska, prisutna je u pop kulturi, na društvenim mrežama, u njihovim svakodnevnim raspravama; s obzirom na fokus na antipalestinskom rasizmu, postoji još veći interes za događaje i zato ove godine očekujemo snažniju aktivaciju mladih. Slično je i s glazbenicama i glazbenicima koji imaju stajališta o temi i spremni su ih izreći na glas, tako da se i to isprepliće. U večernjem programu pokušavamo prilagoditi i elektronski dio kako bi otvarao pitanja i ostavio prostor za razmjene stajališta, druženja i održavanja kontakata, da ne bude samo jednokratan događaj već neko ispreplitanje i međusobno povezivanje. 

Festival ste 2015. godine otvorili temom Autonomija migracija, nakon koje su slijedile Intima u vrijeme umjetne inteligencije i Automatizacija i vlast, a potom Istina, Država, Odgovornost i Mir. Sudeći po ovim temama, Grounded je vrlo aktualan festival. Što čini okosnicu ovogodišnjeg programa, koje su najvažnije točke i govornici?

Festival se od početaka opredijelio obrađivati i isticati teme s područja tehnologije i društva, odnosno utjecaja tehnologije na društvo. Tako smo 2018. razgovarali o temi intime i umjetne inteligencije, a 2019. o automatizaciji i vlasti, što znači da smo prilično rano obrađivali te teme. Zatim je u Sloveniji 2020. došlo do promjene vlasti i u trenutku kad se vlasti domogne netko tko ne poštuje osnovne demokratske principe i ljudska prava, poput slobode izražavanja, prava na prosvjed, slobode medija, teško se baviti specifičnim tehnološkim pitanjima. Zbog toga smo se vratili osnovnim temama poput države i istine. Pod prethodnom, krajnje desnom vladom Janeza Janše istina je bila napadnuta, kako kroz plasiranje lažnih informacija na društvenim mrežama, politički orkestriranim kampanjama klevetanja političkih protivnika, posebice aktivista, tako i kroz pokušaje pokoravanja neovisnog javnog radija i televizije. Ne mogu reći da su teme svake godine potpuno nove, ali razlikuju se pristupi sličnim društvenim pitanjima. Rat smo adresirali već prošle godine i to kroz prizmu mira. Ove godine opet adresiramo rat, ali to činimo preko rasizma. To znači da ne možemo izbjeći ono što nas najviše boli ili iritira.

I u tom smislu se festival također razlikuje od drugih, produkcijski uvjeti ga čine neovisnim od kapitala i od svake vlasti, što mu omogućava da adresira ono što je za nas najbolnije u društvu. Moram priznati, koliko god imam veliku distancu od svake slovenske vlasti, tako i od aktualne, ne postoji mnogo zemalja u Europi u kojima bi se relativno slobodno moglo govoriti o toj temi. Barem tako izgleda, vidjet ćemo što će se dogoditi na samom festivalu. Unatoč svemu, izgleda da živimo u relativno slobodnoj zemlji koju smo u proteklih 30 godina uspjeli koliko toliko osloboditi da ne postane vlasništvo lokalnih političara i kolonija globalnih moćnika.  S druge strane, sloboda nosi veliko opterećenje, pogotovo s tematikom koja je ove godine u fokusu. Vrlo je teško doći do financija, tako da veliki dio festivala financiramo iz vlastitih sredstava. Popis onih koji vam pružaju podršku je na kraju više-manje prazan, osim nekolicine nevladinih organizacija.

Jedna dilema se pojavila još dok smo oblikovali temu i koncept ovogodišnjeg festivala – a ove smo godine zbog zahtjevnosti imali i urednički odbor – a odnosila se na to je li potrebno na predavanjima ugostiti obje upletene strane, tj. jednog Židova i jednog Palestinca. Onda smo shvatili da o tome razmišljamo samo iz straha i odlučili da antipalestinski rasizam treba adresirati glasovima onih koji zapravo žive taj rasizam i njegove su žrtve. Zadovoljna sam što na festival dolaze govornici ili teoretičari svih nazora ili uvjerenja, ali prvenstveno je to festival na kojem glas dajemo žrtvama. Tako je bilo i prošle godine. Raduje me što će sudjelovati i ljudi iz Palestine, mada su tamo okolnosti jako neizvjesne i ukoliko ne bude moguće da nam se pridruže uživo, a računamo na to da hoće, uključiti će se u program online. Gostovat će i dvojica aktivista iz Berlina i govoriti o rasizmu u Njemačkoj, koji se lomi između antisemitizma i islamofobije. Razgovarat ćemo i o umjetnoj inteligenciji koja se zloupotrebljava za ubijanje. Ugostit ćemo i zanimljivo predavanje istraživača vrlo važnog britanskog instituta Forensic Architecture, koji pokušava rekonstruirati povijesno važne događaje putem novih tehnologija, fotografija, audio analize, 3D modeliranja, videa, i tako dalje. To je vrlo važan način suprotstavljanja lažnim informacijama i ratnoj i vojnoj propagandi. Razvili su vjerodostojnu metodologiju koja se već pokazala korisnom u razotkrivanju istine, kako u slučaju kontroverznih pogubljenja pojedinaca, tako i napada pojedinih zemalja, primjerice genocida njemačke države u Namibiji ili izraelske u Gazi. Razgovarat ćemo i o pink washingu, što nije samo izraelski problem, imamo ga i kod nas. Primjećujem tu pojavu među slovenskim autorima koji imaju najviše prostora u slovenskim medijima, da pitanje prava LGBT osoba zloupotrebljavaju protiv svega što nije europsko, a kada pogledamo prošle stavove tih osoba, one nikada nisu bile na prvoj liniji borbe za LGBT prava, naprotiv, to su homofobi i transofobi čije je izjave povijest zaboravila. Sada su prava LGBT osoba alat kojim nas, koji smo bili u prvim redovima nastojanjana za emancipaciju, uvjeravaju da je njihov rasizam opravdan.

Uz javni program, razgovore i predavanja, moram istaknuti da ove godine organiziramo i interni sastanak propalestinskih pokreta iz svih republika bivše Jugoslavije plus Albanije, što je vrlo zahtjevan organizacijski zadatak. To je rezultat dobrog prošlogodišnjeg iskustva kada smo ugostili mirovne aktiviste iz Jugoslavije. No, taj dio aktivizma je vrlo važan kako bismo podržali i one koji su već godinama aktivni na tom polju. Mi smo zapravo ti koji omogućavamo i držimo mikrofon, nismo tu da bismo govorili, već kako bismo omogućili drugima da govore. Također financijski podupiremo samoorganizirani skup studentskih kolektiva iz regije, koji će djelomično voditi strateške sastanke u svom autonomnom prostoru Plac. Svi oni na neki način rade slične stvari, ali su na našu inicijativu odlučili da se sastanu u Ljubljani, budući da im pokrivamo putne troškove što je za njih već veliko olakšanje.

Na razgovorima, predavanjima, okruglim stolovima i tribinama ovogodišnjeg izdanja festivala susretat će se teoretičari_ke rasizma te osobe s iskustvom njegovih posljedica. Aktivisti_ce i umjetnici_e promišljat će o budućnosti koja će biti jednaka i slobodna za sve. Što svatko od nas može učiniti ili što možemo učiniti kao zajednica i zašto je vrlo važno i dalje razgovarati o rasizmu?

Ako počnem od kraja, zato što je jasno da rasizam nije nestao, čak ni sad u Europi. Rasizam je u porastu posvuda, i u Sloveniji, iako nije tako eksplicitan. Rasizam obično shvaćamo samo kao nadmoć bijelaca nad tamnoputima, no, Slovenija kao država je osnovana na rasizmu prema izbrisanima. Jednako tužno, velik dio izraelskog stanovništva podržava napade na palestinsko stanovništvo u Gazi, dok smo u Sloveniji relativno nedavno imali konsenzus da ljudima iz bivše zajedničke države treba oduzeti stalni boravak i s tim u vezi ljudska prava isključivo na temelju njihove nacionalnosti. Na referendumu o jednom od zakona koji je bio prvi korak u reguliranju njihova statusa, za zakon i za ljudska prava izbrisanih glasalo je 1,2 posto birača s pravom glasa, 98,8 posto bilo je protiv ili na referendumu nije sudjelovalo. Na rasizam treba upozoravati, jer ima vrlo ozbiljne posljedice, kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj razini. Na njega treba upozoravati i zato što nikada nije nestao; došao je sa zapada odakle nikad nije otišao, ali se udomaćio i kod nas. U ovom kontekstu smatram izuzetno važnim i mislioca Aiméa Césairea, koji kaže da smo u Europi bili iznenađeni tijekom Drugog svjetskog rata zbog holokausta, ne samo zbog onoga što se dogodilo, jer se to već mnogo puta ranije događalo, nego gdje i kome se dogodilo. Dakle, tada se to po prvi put desilo u Europi i Europljanima. Ukratko, rasizam je nešto što je stalno prisutno i djeluje na destruktivan način, kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj razini. 

Što svatko od nas može učiniti? Jedna od mojih individualnih gesti je i ta da sam na želju palestinskog aktivista i kulturnog radnika dogovorila da ostane tri mjeseca u Sloveniji. Velike institucije, uključujući i Sveučilišta, trenutno ne znaju što bi sa sredstvima, nakon pandemije COVID-19 je u opticaju puno novca ali nije namijenjen ljudima, nego tome da se u prosincu pitamo kako kupiti računala i na što još taj novac potrošiti, kupiti ono što već ionako imamo. Dakle, kada sam počela tražiti stipendiju za palestinskog kolegu i zatražila podršku, rekla sam ljudima, možemo organizirati tisuću okruglih stolova, ali nismo napravili ništa ako nismo sposobni pomoći jednoj osobi, odnosno omogućiti nekome da dođe ovdje na tri mjeseca, jer ono što nam on može ispričati, njegovo iskustvo, daleko je dragocjenije od bilo čega što mi možemo reći o tome. To su te geste, recimo, ugostiti nekoga tri mjeseca i biti svjestan da se ta osoba može slomiti, da se moraš osobno i emocionalno angažirati, čega kod nas zapravo ima vrlo malo. Postoje zajednice koje brinu o konkretnim ljudima, koje su spremne investirati sebe, svoje vrijeme, pogodnost, emocije u to da pojedinci lakše prežive. Ali sloj koji ima najviše pristupa medijima, koji ima najviše pristupa financijskim resursima, najviše slobodnog vremena i smještajnih kapaciteta zapravo je liberalno distanciran i problemima drugih se bavi na apstraktnom nivou, na konkretnom nivou se isključivo bavi samim sobom.

U svjetlu genocida koji Izrael provodi nad Palestinkama i Palestincima koji je od listopada 2023. eskalirao do katastrofalnih razmjera, novi val studentskih okupacija Sveučilišta i fakulteta proširio se diljem svijeta. Jeste li na neki način pokušali adresirati te inicijative? Kako ti vidiš studentske okupacije za slobodnu Palestinu? Jesu li mladi avangarda? 

Mladi na Groundedu imaju javnu tribinu, ali i interne susrete s propalestinskim inicijativama, tako da ih pokušavamo povezati. Što se tiče studentskih okupacija, smatram ih jednim od rijetkih poteza koji su stvarno intervenirali u fizički prostor i ustaljeni red. Kad pogledam Sveučilište, tamo se čak ni teme istraživanja nisu promijenile, kamoli promjena djelovanja ili metodologije rada. Teme na Sveučilišta stižu uvijek s odgodom, a ne kao reakcija na aktualne događaje. Trenutna interesna tema na društvenom području je istraživanje civilnog društva. Civilno društvo je u istočnoeuropskim državama već dugo bitan dio demokratskog društva, ali Europa i oni koji kreiraju natječaje tek su sada shvatili da je civilno društvo važan element obrane od iliberalnih tendencija, orbanizacije, putinizacije, vučićizacije njihovih država. I dok dio civilnog društva, koji je neophodan za kontrolu vlasti, živi od zraka, sveučilišta istražuju koliko hranjivih tvari ima u tom zraku. Čini mi se da je to sudbina irelevantnosti Sveučilišta, jer je proces proizvodnje ovisan o financijskim sredstvima i Sveučilište nije spremno ništa promijeniti u smislu aktualizacije svog rada, čak i prezire aktualno djelovanje jer smatra da je za objektivnost  rezultata potrebna distanca, tj. ignorancija vremena u kojem živimo. Naravno i na sveučilištima ima pojedinaca koji preuzimaju na sebe teret odgovornosti za aktualna zbivanja, ali to je više pitanje individualne hrabrosti nego sustavne orijentacije. 

A jesu li studenti avangarda, definitivno su unutar Sveučilišta oni jedina progresivna kolektivna sila. Oni su sigurno avangarda u usporedbi sa Sveučilištem kao takvim, ali jesu li u odnosu na cijelu društvenu strukturu i druge koji stvaraju zajednički prostor avangarda, teško je reći. Pravo pitanje je, jesu li dovoljno avangardni? Unutar Sveučilišta si vrlo brzo avangarda, dovoljno je samo se ujutro probuditi i evo avangarde. (smijeh)

Voljela bih se dotaknuti i glazbenog dijela festivalskog programa. Talijanski Rolling Stone je Grounded uvrstio među 15 najboljih ljetnih glazbenih festivala, uz velikane kao što su Glastonbury, Lollapalooza, Sziget i FlowFestival. U časopisu su istaknuli jedinstven izbor glazbenika na ljubljanskom festivalu te su opis festivala saželi kao  “budućnost klupske glazbe”. Kako pristupate ovom segmentu festivala i što publika može očekivati?

Slovenija ima vrlo etatiziran kulturni prostor, koji je u velikoj mjeri ovisan o javnim ustanovama. Javne ustanove su poput tankera koji ruši sve pred sobom, plovidba njime je sigurna za one koji su na njemu, ali s druge strane potpuno je nefleksibilan i svaka promjena kursa traje godinama. U tom je smislu plovidba malim festivalom usamljena i ponekad riskantna, ali s druge strane vrlo slobodna i autentična. Ne treba mu financijski plan, ne treba mu godišnji program, ne treba mu suglasnost nadzornog odbora, on trči za onim u što vjeruje. A Grounded slijedi ono u što vjeruje i u diskurzivnom i u glazbenom programu. Na glazbenom planu, ono što Nina i Nina rade je zapravo zaista izuzetno.

Upravo ova ocjena Rolling Stonea je najpreciznija – nećete znati tko su izvođači na line-upu, ali bit će izvrsno. Čak i vaša mama ima više pratitelja na Instagramu od njih, jer oni nisu ovdje zato što su pozicionirani na mapi “za kupiti”, već su ovdje zato što ih je netko sa svojim širokim poznavanjem i predanosti dubokom kopanju pronašao i doveo ovdje prije nego što ih je netko drugi uspio “kupiti”. 

Ovo je dio vrlo zahtjevnog produkcijskog procesa i vrlo je teško raditi s privatnim inicijativama u etatiziranom društvu. No, to je jedini način na koji naša ekipa zna raditi, i mislim da je to jedini način na koji se ovakve teme mogu obrađivati. Ipak, to nije dugoročno održivo. Kad bismo prijavili Grounded za europske fondove kod kategorije održivost projekta, naš bi odgovor bio: radimo iz osobne predanosti i to ćemo radit dok budemo mogli. Nula bodova.

Kada su neonacisti prije 15 godina napali Cafe Open, naš prvi LGBT bar, bakljama i kamenjem, otac mi je rekao: nitko nema pet života da bi mogao četiri potrošiti na druge, ali s druge strane, i ovaj jedan, koji imaš, ne možeš protratiti samo na sebe. 

To djeluje kao prikladna završna misao za kraj razgovora. Želiš li uz to još nešto dodati?

Željela bih da progresivne snage na Balkanu prepoznaju da je naše zajedničko povijesno iskustvo nešto iz čega i Europa i svijet mogu učiti. Da o suživotu u različitosti, traženju kompromisa, uspostavljanju i očuvanju mira, protivljenju militarizaciji te ljudskom dostojanstvu i jednakosti imamo više za reći zapadnom svijetu nego on nama.

Petak, 15. rujna:

• 18.00: “30. godišnjica Feral Tribune-a: vrijeme, ljudi, kontekst i značenje društvenog i novinarskog otpora”. Sudjeluju: Viktor Ivančić, Heni Erceg, Igor Lasić i Dragan Markovina.
• 19.00: “80. godišnjica velikih i presudnih bitaka na Neretvi i Sutjesci”. Ivo Goldstein
• 20.00: “Razgovor s Lordanom Zafranovićem: trilogija o Drugom svjetskom ratu: Okupacija u 26 slika, Pad Italije i Večernja zvona. Testament, Tito u Zagrebu i Krv i pepeo Jasenovca, uz projekciju filma ‘Okupacija u 26 slika’.

Subota, 16. rujna:

• 18.00: Urbano planiranje: javni i privatni interes: Tea Truta
• 19.00: Lokalna i zelena javna nabava hrane u Zagrebu: Branko Ančić
• 20.00: Sudbina javnog zdravstva u Hrvatskoj: razgovor Toni Prug i Nataša Škaričić
• 21:00: Korčula Bernarda Bernardija i Berislava Kalogjere: Sonja Leboš
• 22:00: Tribina: “Javna, opća i privatna bogatstva: sukobi i suživot”: Toni Prug, Nataša Škaričić, Branko Ančić, Tea Truta, Sonja Leboš

Nedjelja, 17. rujna:

• 18.00: Hamlet: Hamlet, uvek ono što bi mogao biti, a ne tek ono ŝto jeste: Zlatko Paković
• 19.00: 80. godišnjica 1943.: godine: Neretva, Sutjeska, Vis, AVNOJ, partizanke u NOB-u’: Dubravka Stojanović, Ivo Goldstein, Ivan Čolović, Ivana Pantelić, Boris Buden, Dragan Markovina
• 20.00: ‘Antikomunistički revizionizam’: Boris Buden
• 21.00 : ‘Tito i Krleža: odnos koji je odredio našu modernost’: Zlatko Paković, Damir Pilić, Vuk Perišić, Dragan Markovina.
• 22.00: ‘KaP: Prva petoljetka, dokumentarna reportaža: Brankica Drašković

Materijalni uvjeti – pogotovo kada govorimo o umjetnosti i kulturnoj proizvodnji koja se odvija izvan okvira institucija – nisu dobri, što vjerojatno nikome nije novost. Također nije posebno otkriće da se nezavisna kultura projektno financira donacijama – velikim dijelom se radi o javnim sredstvima – koje osiguravaju jedinice lokalne samouprave, ministarstva kulture, zaklade i razni europski i međunarodni fondovi. Dok je veza između mizernog financijskog stanja, prekarnih uvjeta rada te načina na koje ti faktori oblikuju kulturnu produkciju relativno dobro poznata i istražena, nešto manje pažnje dobiva utjecaj natječajnih kriterija na temelju kojih se ta nedostatna sredstva uopće dodjeljuju. Primjerice, termini poput održivosti, uključivosti, promicanja demokratskih (liberalnih) vrijednosti svedeni su na buzzworde koje kulturni_e radnici_e susreću prilikom pisanja projektnih prijedloga. Ukratko, susreću se s nužnošću prilagodbe vlastitog rada nekom očekivanom društvenom utjecaju.

Upravo je to pitanje značenja društvenog utjecaja (engl. social impact) umjetnosti tema zbornika Social Impact in Arts and Culture: The Diverse Lives of a Concept, izdanog prošle godine u suradnji Založbe ZRC i Bunkera. Zbornik, koji su uredili Iva Kosmos i Martin Pogačar, nastao je u sklopu projekta Create to Connect -> Create to Impact / CtC -> CtI i okupio autorice i autore iz različitih područja kulture i umjetnosti kako bi promislili odnose umjetnosti i društva. Važno je pritom napomenuti da urednička namjera preispitivanja koncepta društvenog utjecaja nije larpurlartistička, baš suprotno, ona proizlazi iz težnje za otkrivanjem smislovitijeg i radikalnijeg angažmana umjetnosti u društvu, ako je on uopće moguć. 

Sam zbornik je sastavljen od četiri tematska dijela. U Rethink sekciji Josipa Lulić problematici društvenog utjecaja pristupa iz teorijskog i praktičkog okvira teatra potlačenih i kognitivne teorije, Lana Zdravković piše o načinima na koje su LGBTIQ+ pokreti izmijenili umjetničke paradigme i aproprijaciji pornografije u izvedbenoj umjetnosti, dok se Ana Adamović bavi sadašnjim i budućim potencijalima jugoslavenske opere. Community sekcija bavi se raznim formacijama kolektiva i uključuje tekstove Hanne Huber o festivalu OFF d’Avignon, Saše Babiča i Martina Pogačara o društvenim radijima u Gruziji i Rumunjskoj te Dana Podjeda o zajednici koja je nastala tijekom trajanja projekta u sklopu kojeg je nastao zbornik. Segment Politicize propituje političke taktike i odnose umjetnosti i politike te okuplja tekstove Alda Milohanića, Tomaža Toporišiča, Tery Žeželj, Suzane Marjanić i Maše Radi Buh, dok se u posljednjem poglavlue pod nazivom Build izgradnjom publike bave Iva Kosmos, Jasmina Jerant i Katja Kobolt. Publikaciju zaključuju doprinosi Siniše Labrovića, koji se u književnom tekstu osvrće na osobno iskustvo umjetničkog rada, rokova i društvenog utjecaja, te esej Martina Pogačara koji promišlja, zaokružuje i ponovo otvara problematiku značenja umjetnosti i njezinog odnosa s društvom. Čitav zbornik Social Impact in Arts and Culture besplatno je dostupan u digitalnom obliku.

“Socijalna umjetnost, angažirana umjetnost, politička umjetnost, umjetnost i društvene promjene… društveni utjecaj. Postoje različiti koncepti pristupanja i razmišljanja o odnosu(ima) između društva i umjetnosti. Svaki koncept dolazi iz različitih povijesnih i geografskih konteksta te se na njih odnosi, otvarajući različite perspektive interakcije između društvenog i umjetničkog. Čini se da je ‘društveni utjecaj’ ključna riječ prošlog desetljeća, izraz koji je dominantan u znanstvenom i umjetničkom pisanju projekata, ali također u razmišljanju i razgovoru o – i prakticiranju – umjetnosti”, piše Iva Kosmos u uvodnom tekstu zbornika, u kojem jezgrovito skicira različite historijske i teorijske pristupe konceptu društvenog utjecaja, poglavito u europskom kontekstu.

Prema Kosmos, ključ za shvaćanje koncepta društvenog utjecaja spretno je sažet u tehnokratskom motu EU institucija: “Europa ne financira projekte, već kroz projekte financira svoje politike”. Umjetnost i kultura nisu iznimke toj logici. Kroz kriterij društvenog utjecaja, prijavitelje za financijska sredsdstva potiče se da svoje projekte prilagode terminima pokazatelja uspjeha i mjerljivosti rezultata. Drugim riječima, da predvide konkretan utjecaj svog rada na društvo – naravno, u skladu prioritetima koji su aktualno na paleti EU institucija. Kako napominje Kosmos, “ako umjetnost želi nešto novca od vladajućih, trebala bi također učiniti nešto za vlast bez (pretjeranog) inzistiranja na vlastitim interesima ili potrebama”. Ideja društvenog utjecaja dakle pretpostavlja da umjetnost ima određeni utjecaj na društvo, da se taj utjecaj može kvantificirati pomoću mjerljivih pokazatelja, kao i da može biti iskorišten za provođenje političkih i društvenih ciljeva. Uz sve to podrazumijeva mogućnost dizajniranja i predviđanja ovih željenih rezultata.

Nastanak zbornika Social Impact in Arts and Culture potaknut je nedostatkom izvora i studija koji kritički pristupaju kulturnoj proizvodnji kao jednom od tehnokratskih alata za provedbu političkih ciljeva, kao i odnosu društva i umjetnosti koji je tim konceptom zamišljen. Izuzev kritika tehnokratskih elemenata mjerljivosti i predvidljivosti, postoji malo analiza koje bi objasnile o čemu točno govorimo kada govorimo o konceptu društvenog utjecaja u umjetnosti. Kako napominje Kosmos, koncept društvenog utjecaja koji dominira nezavisnom kulturnom produkcijom originalno nastaje kao svojevrstan oblik manjeg zla ili otpora ekonomskoj perspektivi, čija logika umjetnički rad promatra kroz termine investicija, kulturne industrije, turizma i slično. Međutim, alternativa koja je trebala osigurati određenu autonomiju pretvorila se u instrument za promociju političkog statusa quo. 

Referirajući se na britansku teoretičarku Claire Bishop, Kosmos pozornost skreće na činjenicu da se ideja društvenog utjecaja na sceni pojavljuje paralelno s neoliberalnom demontažom socijalne države, i to kao oblik “mekog društvenog inženjeringa”. Umjesto da se društvene probleme razmatra sistemski, “odgovornost za društvene probleme svodi se na projekte i radnje koje se bave nejednakostima na individualnoj, institucionalnoj, komunalnoj ili lokalnoj razini – koji doista imaju vlastitu vrijednost i mogu ublažiti posljedice društvenih nejednakosti – međutim, pritom se ne bave strukturalnim razlozima i rješenjima za društvene nejednakosti.” 

Kosmos također ističe kako je “ideja da društveni utjecaj ima vidljive ishode i pokazatelje uspjeha rezultirala situacijom u kojoj se određeni oblici umjetnosti predstavljaju kao ‘jamci’ uspjeha. Na primjer: suradničko autorstvo, participativni projekti i aktivni oblici gledanja ili angažmana publike sve su više uključeni u prijedloge projekata kao jamstva za predviđeni društveni učinak. Bishop tome proturječi inzistirajući na tome da ne postoji intrinzična vrijednost u bilo kojem obliku umjetnosti”. Drugim riječima, društveni utjecaj umjetnosti ovisi o konkretnoj praksi u konkretnom kontekstu te ne dolazi neposredno sa zadovoljavanjem maglovitih kriterija poput participativnosti ili demokratičnosti. Iz tog kuta, Social Impact in Arts and Culture predstavlja kolekciju načina na koje autori i autorice u svojim područjima stvaraju prostore autonomije i pokušavaju redefinirati uske okvire tehnokratskog shvaćanja društvenog utjecaja.

Ovaj tekst nastao je u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB.  Za sadržaj ovog teksta odgovaraju isključivo autori i partneri na projektu te on ni na koji način ne odražava mišljenje Europske unije. Projekt je sufinanciran sredstvima Europske unije, program Kreativna Europa (2014. – 2020.), u sklopu otvorenog poziva usmjerenog na jačanje kulturne suradnje i konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija na Zapadnom Balkanu.

Project Regional Action Lab – independent culture as engine of mutual support and exchange in times of crisis (Reg Lab) is supported by the Balkan Trust for Democracy, a project of the German Marshall Fund of the United States and the USAID.

Društvo arhitekata Zagreba pokrenulo je podcast pod nazivom Prednji plan, namijenjen praćenju djelovanja DAZ-a i šire stručne zajednice, ali i teorijskim diskusijama o arhitekturi i urbanizmu. Kako je navedeno u službenom priopćenju, podcast je zamišljen kao “prostor edukacije i prenošenja znanja, ali i dubinske rasprave, konfrontiranja mišljenja i ideja te izgradnje zajedničkog misaonog tla”.

Iz DAZ-a pritom posebno naglašavaju važnost promišljanja društvenog konteksta struke, sugerirajući da takvog pristupa sistemski manjka. “Arhitektura i urbanizam su po svojoj prirodi društveno angažirane discipline”, navode, te naglašavaju kako “nije moguće govoriti o gradu i stvarati arhitekturu bez da se istovremeno, svjesno ili nesvjesno, prigrljuje određen pogled na svijet, kulturu i prostor. Takva pozicija podrazumijeva da je prije čina stvaranja potrebno misliti, odnosno da je za djelovanje potrebno razvijati diskurs. Dinamika vremena u kojem živimo dodatno potencira potrebu za razvojem arhitektonske misli, kako bi struka i društvo isplivali iz trenutnog diskurzivnog vakuuma koji karakterizira većinu izgrađenog prostora”.

Konačno, ističu svoju vjeru u izgradnju snažne strukovne zajednice i pripadajućeg diskursa, koji će moći adekvatno odgovoriti na mnogostruke kontekste koji uokviruju arhitektonski u urbanistički rad. “Kvalitetna praksa, strukovna politika, zakonodavna i institucionalna reforma”, napominju, “nisu preduvjeti već posljedice stvaranja takve zajednice i diskursa”.

Prvi ciklus podcasta, sastavljen od pet epizoda, moguće je pronaći na DAZ-ovoj službenoj stranici.

Romska zajednica u Hrvatskoj najisključenija je društvena skupina, obilježena segregacijom i trajnim siromaštvom. Višestrukoj marginalizaciji treba pridodati i slabije prilike za obrazovanje, diskriminaciju na tržištu rada, kao i kraći životni vijek koji pripadnici i pripadnice romske nacionalne manjine mogu očekivati u odnosu na većinsko stanovništvo. O dubokoj ukorijenjenosti i društvenoj normalizaciji ovakvih prilika svjedoči i činjenica da se s najviših razina vlasti 2022. godine i dalje mogu čuti izjave koje perpetuiraju stereotipe i doprinose nerazumijevanju, a potencijalno potiču netrpeljivost s kojom se Romi i Romkinje ionako svakodnevno suočavaju. 

Diskriminacija i netrpeljivost ne događaju se u povijesnom vakuumu i van konteksta. Predrasude prema Romima kao manjini ukorijenjene su u europskoj povijesti te su, poput Židova, Romi i Sinti doživljavali progone koji su na kraju eskalirali genocidom u Drugome svjetskom ratu. Genocid je dugo vremena bio negiran, primarno zbog zbog socioekonomske marginalizacije Roma, pa se često naziva i “zaboravljenim holokaustom”. Za vrijeme NDH u Hrvatskoj su im rasnim zakonima oduzeta prava, a istodobno su ih ustaške vlasti sustavno deportirale u koncentracijske logore, posebice u Jasenovac, odnosno Ušticu, gdje je većina njih od 1942. bila mučena i ubijena. 

Posljedica ustaške politike bila je gotovo uništena romska predratna zajednica. Tako je na području Hrvatske 1948. godine živjelo tek 405 Roma, no taj je broj u stalnom porastu pa je 2001. godine prema službenim podacima (koje zbog velikog broja neevidentiranih osoba treba uzeti s rezervom) zabilježeno 9.463 pripadnika romske nacionalne manjine. Procjenjuje se da je taj broj višestruko veći te da u Republici Hrvatskoj danas živi između 30.000 i 40.000 Roma. Međutim, unatoč brojnosti zajednice i strahota koje je proživjela, nakon Drugog svjetskog rata u većini europskih zemalja, uključujući socijalističku Jugoslaviju, došlo je do marginalizacije stradanja romske zajednice. Nisu se komemorirale romske žrtve, niti su u sjećanje na njih postavljeni spomenici, a samo istraživanje romskih stradanja minorizirano je u hrvatskoj historiografiji. Romi donedavno ni sami nisu zapisivali svoju povijest, s obzirom na to da je riječ o kulturi koja se dominantno oslanja na usmeno prenošenje znanja i informacija.

Iskorak prema većoj vidljivosti i prepoznatosti diskriminacije, teškog života i brutalnog genocida koji je počinjen nad Romima u Drugom svjetskom ratu predsatavlja izložba In Memoriam… Osobna svjedočanstva Roma i ne-Roma koja je otvorena u Romskom edukacijsko kulturnom centru u Zagrebu. Izložba je otvorena 28. srpnja, uoči Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu (Samudaripen), koji se tradicionalno obilježava 2. kolovoza. 

Ideja koja stoji iza izložbenog projekta je poticanje društvene rasprave, kako o životu Roma, tako i o genocidu nad Romima koji su bili deportirani u logor Jasenovac, objašnjavaju autorice koncepta Sunčica Nagradić Habus i Dunja Jakopović. Autorice izložbe posegnule su u arhiv te kroz prezentaciju prešućenih osobnih priča i svjedočanstva prenijele su iskustva “nevidljivih ljudi”. Cilj im je bio individualizirati statističke podatke, cjelovita svjedočanstava i izjave svjedoka pretočiti u osobne priče. “Sjećanje na događaje iz osobne perspektive i svjedočanstva preživjelih bitni su da probude zainteresiranost i empatiju kod posjetitelja”, tvrde autorice. 

Izložba govori o sudbinama Roma deportiranih u logor Jasenovac, uz individualne priče o Romima iz Međimurja te Romima deportiranim u koncentracijske logore u Njemačkoj. Govori i o brutalnim metodama kojima su Romi mučeni i ubijani u Jasenovcu. “Da bi uštedjeli na streljivu, najčešće ih se ubijalo nožem, toljagama i maljevima, a po dolasku u logor nije ih se zapisivalo, već se najčešće zapisivao broj vagona u kojem su dovezeni”, kazuju autorice izložbe Sunčica Nagradić Habus i Dunja Jakopović. “Na romskom groblju u Uštici nalazi se 21 masovna grobnica, u kojima je pronađeno gotovo 17.000 tijela. Među 83.811 imena na poimeničnom popisu žrtava jasenovačkog logora, što ga je izradila Javna ustanova Spomen-područje (JUSP) Jasenovac, pronađeno je 16.174 Roma, iako točan broj zbog navedenih razloga nije moguće utvrditi”, pojašnjavaju. 

Temeljni izvor za izložbu čine svjedočanstva Roma i ne-Roma o logoru Jasenovac, koja su većinom zabilježena nakon rata, te svjedočenja (iskazi za suđenja) i memoarski zapisi suvremenika, kao i članci iz tadašnje periodike. “Proučavajući dnevne novine, možemo mnogošto pretpostaviti i rekonstruirati o javnoj percepciji romske manjine u hrvatskom društvu u razdoblju prije i početkom Drugog svjetskog rata”, govore autorice. Upravo zato što imena i prezimena konkretnih osoba izostaju iz službenih politika sjećanja, izložba In memoriam… Osobna svjedočanstva Roma i ne-Roma nastala je kao “pokušaj davanja ljudskih lica depersonaliziranih romskih žrtava koncentracijskog logora Jasenovac”. 

Ovakav pristup recentih godina je u porastu u domaćem kulturnom polju, u kojem se angažirana umjetnička produkcija sve više bavi temom društvenog položaja romske zajednice. Područje vizualne kulture tako je obogaćeno otvaranjem Muzeja osobnih sjećanja u Osijeku u kojem se stalan dom dobila izložba Priče Roma, posvećena životnim pričama osamnaestero pripadnika ove manjine, čime je napravljen velik korak ka stvaranju trajnog postava koji daje vidljivost marginaliziranim skupinama. Iste je godine u Zagrebu postavljena izložba pod nazivom Moj dan – život djece i mladih Roma, koja se temelji na videouratcima kojima se daje prostor šestero mladih Roma i Romkinja da ispričaju svoju priču i posluže kao inspiracija drugima. 

Dok su ovi projekti usmjereni isticanju pozitivnih primjera koji bi većinskom stanovništvu trebala biti potpicaj za preispitivanje vlastitih predodžbi i stereotipa koje imaju u odnosu prema Romima, audiovizualna izložba Barbare Matejčić i Ane Opalić Jednog dana život će biti lijep, koja se naslanja na projekt Kad odrastem, bit ću bogatašica gledatelja približuju stvarnosti u kojoj živi većina romske djece. Obje izložbe sastoje se od fotografskih prikaza derutnih i skučenih prostora u kojima romska djeca odrastaju i audiozapisa u kojima progovaraju o svojem školovanju, svakodnevici i snovima. “Postav stoga upućuje na važnost propitivanja i osvještavanja širine društvenih implikacija koje onemogućavaju romskoj djeci da ostvare svoj puni potencijal”, piše Milena Žarković u svojoj analizi. Kao što je Mirna Rul primijetila u svojem osvrtu na izložbu Kad odrastem, bit ću bogatašica, ona je “u svojoj ogoljenosti i jednostavnosti lišena prikaza pripadnika romske nacionalne manjine kao egzotičnih Drugih”. 

Barbara Matejčić autorica je i triju audio dokumentaraca o mladim Romkinjama i Romima, njihovim životima, djelima, snovima i vizijama na budućnost i sadašnjost, nastalim u kolovozu 2021. godine, u sklopu kampanje #ProBudiJednakost koju su provodili Centar za mirovne studije, Romska organizacija mladih Hrvatske i umjetnička udruga Arterarij. U radu Prilično svoje članice prvog romskog ženskog benda na svijetu, Pretty Loud, govore o svom odrastanju, o tome kako su počele pjevati, o rodnoj ravnopravnosti, ženskoj snazi, diskriminaciji, o tome što im je važno poručiti i na kakve reakcije nailaze. Drugi audio dokumentarac, Kozari s Muksom, sadrži viziju Muhameda Huseijnija koji u obilasku svog kvarta tematizira kako su se Kozari Bok i Kozari Putevi mijenjali zadnja četiri desetljeća i kako su se mlade Romkinje i mladi Romi našli između “dvaju sistema”. Prostornom problematikom bavi se i dokumentarac Djeca zagrebačkog slama, u čijem je centru Vrtni put, naselje šest kilometara udaljeno od centra Zagreba u kojem u neljudskim uvjetima živi oko 150 Roma, od kojih su većina djeca.

Sva tri dokumentarna rada naslanjaju se na pristup koji su Matejčić i Opalić primijenile u audiovizualnim izložbama, u kojima su svojim sugovornicima “prepustile mikrofon” i otvorile prozor u svijet koji je većinskom stanovništvu možda nepoznat, ali nije stran. I u ovim audio radovima Romi i Romkinje govore iz prvog lica, govore o svojim neposrednim iskustvima, lišenima svakog uljepšavanja i egzotiziranja, govore tako da ih čujemo. Sličnog su efekta i recentne nezavisne kazališne produkcije, u kojima pripadnici i pripadnice romske nacionalne manjine tematiziraju vlastiti društveni položaj i višestruku marginalizaciju, o kojima je ranije za Kulturpunkt pisao Luka Fišić.

Što se tiče izložbe In memoriam… Osobna svjedočanstva Roma i ne-Roma, autorice koncepta Sunčica Nagradić Habus i Dunja Jakopović ističu da njome žele “promicati vrijednosti koje će posjetitelj spoznati i primijeniti u životu, poštivanje ljudskih prava, empatija prema žrtvama i aktivna edukacija kojom se osuđuje svaka vrsta zločina, nasilja i nesnošljivosti među ljudima”. Dodaju kako se nadaju podići i svijest o odavanju počasti i čuvanju uspomena na sve žrtve ustaških koncentracijskih logora, edukacija o stradanjima Roma, senzibilizirati javnost, pokretati dijalog, razbijati predrasude te primorati sugrađane i sugrađanke da uvide grozote Drugoga svjetskog rata, ali i podsjetiti na sadašnje probleme romske zajednice.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Klimatski forumi petkom koje zajednički organiziraju MSU i Zelena akcija, uz podršku Austrijskog kulturnog foruma, zamišljeni su kao mjesto na kojem će udruge i inicijative u neformalnom i prijateljskom okruženju predstaviti metode svoga djelovanja te načine na koje se svi zainteresirani za klimatski i okolišni aktivizam u njega mogu uključiti.

“Nakon UN-ovih klimatskih pregovora u Glasgowu (COP26) i nedavnog Klimatskog marša u Zagrebu, ovo je idealna prilika da nastavimo razgovarati o ovoj ključnoj temi današnjice i pokušamo je približiti novim publikama”, poručuju organizatori.

Na dosad održanim Klimatskim forumima široj javnosti predstavila se inicijativa mladih Fridays for Future, članovi hrvatskog ogranka globalne organizacije Greenpeace te Prijatelji životinja i Udruga građana Siget. Do kraja siječnja, dokad je otvorena i Resslerova izložba, na Forumu gostuju Zelena akcija i Znanstvenici za klimu, pokret Extinction Rebellion Zagreb te Institut za političku ekologiju.

Kao primjer angažirane umjetničke intervencije koja istražuje dubinu klimatske krize, izložba Olivera Resslera predstavlja polazišnu točku za razgovor, čiji je primarni fokus na mogućnosti doprinosa ili uključenja građana i građanki svih dobnih skupina u borbu za održivu budućnost.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Krajem se prošle godine milijarder i trenutno najbogatija osoba na svijetu Elon Musk našao u Twitter raspravi s Davidom Beasleyjem, ravnateljem UN-ove organizacije za hranu (engl. World Food Programme). Nakon što se tijekom samo jednog dana vrijednost Muskove imovine – uglavnom vezane za dionice kompanije Tesla – povećala za 36 milijardi dolara, Beasley je iskoristio priliku i javno konstatirao da bi tek šestina tog jednodnevnog rasta bila dovoljna za pomoć 42 milijuna osoba suočenih s najakutnijim rizikom gladi. Šef Tesle naravno nije mogao povjerovati da bi tih 6 milijardi dolara, ili drugim riječima, dva posto njegovog ukupnog bogatstva, moglo tako značajno pridonijeti rješavanju vječitog globalnog problema kao što je glad. Kako je to naknadno pokazao nešto detaljiziraniji Beasleyjev prijedlog, to je itekako moguće, no čini se da je siromaštvo ipak pretrivijalan problem za milijardera koji svoju pažnju i novac radije posvećuje vođenju čovječanstva na Mars s ciljem “očuvanja svjetla svijesti”. Ili njegovo rješavanje možda traži nešto više mašte.

Iako bizarnost i socijalna indiferentnost drugog najbogatijeg čovjeka na svijetu nipošto nisu iznenađujući ili sami po sebi vrijedni spomena, ova anegdota ipak jako dobro ilustrira razmjere globalnog jaza između siromašnih i bogatih, kao i razloge zbog kojih nejednakost mnogima predstavlja privlačan politički pojam. U situaciji u kojoj je imovina jedne osobe više nego dovoljna da riješi elementarne egzistencijalne probleme za milijune ljudi naprosto je teško govoriti o pravednosti ili bazičnoj racionalnosti trenutnog sustava raspodjele resursa. Upravo zbog tog golemog nesrazmjera u društvenoj moći, nejednakost u svojim raznim formama – nejednakost bogatstva, šansi, prihoda, ekološka i rodna nejednakost itd. – postaje ključni pojam progresivne kritike suvremenog društva oko kojeg se okupljaju i organiziraju mnogobrojni politički pokreti.

Nedavno objavljena analiza podataka o nejednakosti bogatstva i dohotka koju je proveo World Inequality Lab ukazala je na historijske razmjere suvremenog jaza između bogatih i siromašnih. Autori studije zaključili su kako se čini da su “globalne nejednakosti otprilike jednako velike danas kao što su bile na vrhuncu zapadnjačkog imperijalizma početkom 20. stoljeća. Doista, udio dohotka koji trenutno obuhvaća najsiromašnija polovica ljudi na svijetu otprilike je upola manji nego 1820. godine, prije velike diferencijacije zapadnih zemalja i njihovih kolonija. Drugim riječima, još je dug put do poništavanja globalne ekonomske nejednakosti naslijeđene iz veoma nejednake organizacije svjetske proizvodnje između sredine 19. i sredine 20. stoljeća.” Međutim, iako su razmjeri nejednakosti zapanjujući, to ne znači da je nekritičko prihvaćanje tog diskursa najbolji mogući put za progresivne politike.

Unatoč tome što je riječ o nužnoj i inherentnoj posljedici akumulacije kapitala, nejednakost nije oduvijek bila središnji element progresivne kritike i mobilizacije, već je to postala u zadnjih nekoliko desetljeća – naročito nakon Velike recesije iz 2008. godine te njome uzrokovanih dužničkih kriza i dodatno ubrzanog osiromašenja najranjivijih građana. Primjerice, kratak pogled na Googleov Ngram pokazuje da se nejednakost u literaturi počinje spominjati paralelno s pojavom onoga što se obično naziva neoliberalizmom, a pravi bum doživljava u postrecesijskom desetljeću. Iako takvu rudimentarnu pretragu ne treba uzimati zdravo za gotovo, ona itekako signalizira da je nejednakost zamijenila određene tradicionalnije i radikalnije pristupe kritici kapitalizma.

Kako je spomenuto, suvremeni diskurs o nejednakosti formira se kao reakcija na politike štednje, uništavanje socijalnih programa i prenošenje bremena krize na radničku klasu. Dok su antisistemski pokreti iz devedesetih i ranih dvijetisućitih uglavnom bili fenomen ograničen na antiglobalizacijske prosvjede tijekom raznih samita svjetskih čelnika, pokreti potaknuti ekonomskom krizom dobili su znatno širi odjek u javnosti. Iako je neprijatelj ostao isti, korumpirane i umrežene državne i financijske elite, fokus više nije stavljen isključivo na globalnu nejednakost, već na nejednakosti unutar pojedinih društava. Poseban gnjev bio je potaknut državnim korištenjem javnog novca za spašavanje financijskih institucija, dok su u isto vrijeme nebrojeni ljudi bili prepušteni tržištu – što je naročito bilo vidljivo u golemom valu ovrha domova. Svoj vrhunac prosvjedi doživljavaju u Occupy pokretu koji je priču o nejednakosti popularizirao kroz slogan “Mi smo 99 posto”. 

Brojni čimbenici koji su doveli do otežanog organiziranja unutar radničkih pokreta krajem 20. stoljeća – naročito autsorsanje industrijske proizvodnje i prekarizacija rada – u isto su vrijeme pogodovali tome da koncept nejednakosti postane zajednički simbolički nazivnik koji ujedinjuje razne društvene skupine. Kako je to u članku The Inequality Debate: Why Now, Why like This sažeo ekonomski historičar Pedro Ramos Pinto: “Nejednakost, a posebno slika superbogate globalne elite na koju se poziva oznaka ‘jedan posto’, postali su način povezivanja nelagode niza različitih skupina koje obuhvaćaju, između ostalog, poljoprivrednike ugrožene globalnom konkurencijom, sveučilišnu srednju klasu, sve one čija je perspektiva bila sumorna zbog autsorsanja ili tehnološke promjene sigurnih zanimanja plavih ovratnika.”

Nakon inicijalnog entuzijazma Occupy pokreta, kao i brojnih lokalnih inačica anti-austerity pokreta poput španjolskog Indignadosa, prosvjeda u Grčkoj itd., teza o rastućoj nejednakosti i nepravdama koje prouzročuje dobiva i akademsko “pokriće”. U ekonomskoj literaturi godinama zanemarivanu temu na velika je vrata u mejnstrim uveo neočekivani bestseler Thomasa Pikettyja Kapital u 21. stoljeću objavljen 2014. godine. Piketty je u toj poduljoj knjizi sistematski pokazao razmjere suvremene nejednakosti, kao i njihov porast od 1970-ih godina – ustvari pokazao je kako je rast nejednakosti pravilo, a ne iznimka kapitalističke povijesti. Međutim, upravo rješenje koje predlaže, pravednije oporezivanje bogatstva na globalnoj razini, pokazuje ograničenja suvremene progresivne kritike fokusirane na puku redistribuciju bogatstva.

Svojevrsni prešutni problem suvremenog diskursa nejednakosti jest što nerijetko samo kamuflira nostalgiju i želju za povratkom u zlatno doba države blagostanja – dakle, jako nisko postavlja letvicu mogućeg djelovanja. Primjerice, zaključke slične Pikettyjevim smo nedavno mogli čuti i na tribini Siromaštvo – Kako zatvoriti jaz između siromašnih i bogatih održanoj krajem prosinca u Novinarskom domu. Gošća tribine koju je organizirala Friedrich Ebert Stiftung bila je novinarka, redateljica i autorica Julia Friedrichs. U razgovoru s novinarkom Ivanom Dragičević, Friedrichs je istaknula nekoliko momenata ključnih za razumijevanje diskursa nejednakosti – konkretno, za razumijevanje nejednakosti kako se pojavljuje u kontekstu razvijene zemlje kao što je Njemačka.

Kada se govori o siromaštvu u Njemačkoj, nije riječ o tipu siromaštva u kojem ljudi nemaju što za jesti – dakle, nije riječ o apsolutnom siromaštvu, već o za našu sadašnjost karakterističnom porastu društvene prekarnosti. Friedrichs je tako tijekom razgovora usporedila suvremene materijalne uvjete mladih osoba s uvjetima njihovih vršnjaka iz osamdesetih godina. Zaključila je kako je današnjim mladima znatno teže živjeti od vlastitog rada i pritom osjećati određenu razinu sigurnosti. Nadalje, dok je donedavno postojala realna šansa da vlastitim radom dosegnu određenu razinu imućnosti, trenutno se to za većinu pokazuje nemogućim. Duboko uvriježena ideja kako će budući naraštaji živjeti bolje od vlastitih roditelja je jednostavno prestala vrijediti – tek 50 posto njemačke mladeži uspijeva ekonomski nadmašiti vlastite roditelje. Štoviše, zbog zaostale percepcije da stara pravila još uvijek važe dolazi i do generacijskih sukoba, u kojima se mladima predbacuje da je njihovo materijalno stanje isključivo posljedica karakternih mana poput lijenosti – jer “kako smo mi mogli, a vi ne možete?”.

Uzroke porastu nesigurnosti Friedrichs pronalazi upravo u paralelnom procesu porasta nejednakosti. U Njemačkoj najbogatijih jedan posto stanovništva posjeduje trećinu imovine. Razlike u dohodcima i bogatstvu potom se preslikavaju se i na društveni kapital – primjerice, na razinu obrazovanja. Na primjer, ako su roditelji visokoobrazovani onda će to u 77 posto slučajeva biti i njihova djeca, no kad je riječ o mladima bez visokoobrazovanih  članova obitelji tek će ih 20 posto završiti fakultet. Nadalje, budući da ne postoji sustav redistribucije imovine – Friedrichs je istaknula da Njemačka ima izuzetno nisku stopu poreza za imovinu i nasljedstvo – nejednakost se generacijski reproducira. Prema novinarki, godišnje se nasljeđuje oko 300 milijardi eura. 

Sažeto rečeno, Friedrichs je detektirala i opisala probleme suvremene radničke klase te ih je formulirala kroz diskurs društvene nejednakosti. Upravo taj odabir načina na koji je problem postavljen ujedno definira i skup mogućih rješenja, a ona su zapravo ograničena na neki vid redistribucije bogatstva putem oporezivanja. Međutim, pritom se zaboravlja da nejednakost nije uzrok spomenutih društvenih problema, već tek jedna od posljedica postojećih struktura moći.  

Pokojni antropolog i anarhist David Graeber te arheolog David Wengrow u nedavno objavljenoj knjizi The Dawn of Everything kratko se osvrću na suvremeni politički diskurs pa primjećuju da se “među intelektualcima, pa čak i među političkom klasom, pojavilo nešto poput konsenzusa oko tvrdnji da su razine društvene nejednakosti izmakle kontroli i da većina svjetskih problema proizlazi, na ovaj ili onaj način, iz sve većeg jaza između onih koji imaju onih koji nemaju. Ukazivanje na nejednakosti je doduše samo po sebi izazov za globalne strukture moći. Međutim, to također znači da se problem postavlja na, za ljude koji imaju koristi od postojećih struktura, umirujući način, jer se implicira da smisleno rješenje problema nikada neće biti moguće. Naposljetku, zamislite da smo problem postavili drugačije, onako kako je to moglo biti prije pedeset ili 100 godina, u terminima koncentracija kapitala, ili oligopola, ili klasne moći. U usporedbi s bilo kojim od ovih, riječ poput ‘nejednakosti’ zvuči kao da je osmišljena praktički da potiče polumjere i kompromise”.

Graeborova i Wengrowljeva oštra kritika je izuzetno važna jer skreće pozornost na ograničenost suvremene društvene i političke mašte. Nejednakost je trenutno svakako moćan i neizbježan okvir za političku kritiku i djelovanje, ali također sadrži zamku da moguća rješenja svede na pitanje distribucije bogatstva, na puko tehnokratsko licitiranje stopama poreza, koje nipošto nije nevažno, ali je svakako ograničeno. Trik stoga nije u tome da preraspodjela dva posto Muskova bogatstva može nahraniti gladne, već da se izgradi sustav u kojem Musk nikad ne bi bio moguć.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Kao jedno od bitnih sidrišta globalnog akademskog tržišta i njegovih nejednakosti, impact factor je kao kvantifikacija utjecaja nekog znanstvenog časopisa podvrgnut dugotrajnom kritičkom fokusu, osobito od pobornika načela tzv. otvorene znanosti. Taj se fokus intenzivirao zajedno s intenziviranjem otpora komercijalizaciji znanosti i visokog obrazovanja uslijed teških posljedica ekonomske krize kraja nultih godina. Jedna od najpoznatijih međunarodnih artikulacija tog otpora je Deklaracija o vrednovanju istraživanja (DORA), usvojena u prosincu 2012. godine na godišnjoj skupštini Američkog društva za staničnu biologiju, održanoj u San Franciscu. Uvodna Opća preporuka Deklaracije upravo sugerira izbjegavanje metrike “poput journal impact factora kao surogata za mjeru kvalitete pojedinačnih istraživačkih radova, u svrhu vrednovanja doprinosa pojedinih istraživača ili pri zapošljavanju, izboru u više zvanje ili odlučivanju o financiranju”.

Da je riječ o dokumentu koji ima i vrlo konkretne odjeke u akademskoj stvarnosti pokazalo se još jednom ovih dana – naime, na stranici glasovitog časopisa Nature 25. lipnja je objavljena vijest da je Sveučilište u Utrechtu kao potpisnik Deklaracije najavilo napuštanje impact factora kao kriterija pri odlukama o zapošljavanju i napredovanju. Riječima Antona Pijpersa, predsjednika Upravnog odbora Sveučilišta, potpisivanje DORA-e nije bio tek “simbolički korak” nego “obećanje iz kojeg proizlazi naša odgovornost”. Prema citiranim navodima Paula Boselieja, voditelja sheme priznanja i nagrada, Sveučilište će se okrenuti drugim kriterijima vrednovanja svojih istraživača, poput posvećenosti timskom ratu i promicanja otvorene znanosti. Kako prenosi Nature, odluka je dio Programa otvorene znanosti, čiji cilj je učiniti istraživanje “transparentnim i kooperativnijim”. Odsjeci na Sveučilištu u Utrechtu imat će posebne suradnike za otvorenu znanost, koji će pratiti njihov razvoj prema open-access izdavaštvu, uključivanju javnosti i otvaranju pristupa istraživačkim podacima.

Iz pozicije akademske periferije, vijesti poput ove zanimljiv su znak da se metropolske institucije počinju angažirati na ublažavanju sustavne nejednakosti znanstvenog tržišta. One su također dobar podsjetnik provincijalnim, mainstream medijskim fetišistima izvrsnosti izražene u netransparentnim kvantifikacijama istraživačke kvalitete, poput međunarodnih top-ljestvica sveučilišta, da postoje i drugačiji, vrijedniji i suptilniji modeli vrednovanja znanstvenog rada. Što se DORA-e i našeg konteksta tiče, institucionalnih potpisnika je svega nekolicina: u Hrvatskoj je to Zaklada za znanost,  u Sloveniji ARRS – Agencija za istraživačku djelatnost i Sveučilište u Mariboru, u Srbiji Centar za evaluaciju u obrazovanju i nauci – CEON/CEES, u BiH Bosnian Journal of Basic Medical Sciences, dok je u Makedoniji Deklaraciju potpisalo čak sedam institucija, uključujući Institut za društvene znanosti i humanistiku i Open Access Macedonian Journal of Medical Sciences. No važnije od samog problema impact factora, za naš kontekst presudno je osvještavanje javne uloge znanstvenog rada, njegove investiranosti u lokalni kontekst, kao i potrebe za uključivanjem različitih zajednica i šire javnosti u njegove procese i rezultate. U tom smislu, uz vrijedne međunarodne poticaje, vrijedilo bi se podsjetiti i na danas pomalo utihlo iskustvo studentske borbe za besplatno obrazovanje, koja je u svojoj jezgri nedvojbeno sadržavala i poziv na demokratizaciju i emancipaciju proizvodnje znanja.

Program se ove godine odvija od 7. do 20. lipnja, online i uživo u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci, Kutini i Sisku, a organizira ga Koordinacija za integraciju, neformalna mreža organizacija i inicijativa koje kroz svoj rad pružaju podršku izbjeglicama u njihovom uključenju u hrvatsko društvo. Naime, za razliku od domicilnog stanovništva, novi sugrađani i sugrađanke, unatoč tome što dijele iste potrebe, nemaju iste prilike niti mogućnosti u njihovom zadovoljavanju. “Zato je važno da inzistiramo na kvalitetnom i kontinuiranom sustavu integracije, ali i na angažiranom društvu čiji su članovi spremni prepoznati izazove i nuditi podršku”, istaknula je volonterka Centra za mirovne studije Iva Grubiša na predstavljanju ovogodišnjeg programa koje se održalo 8. lipnja u klubu Močvara. Svoja iskustva ostvarivanju prava na međunarodnu zaštitu i integraciji podijelili su Semih Huseyin, student Pravnog fakulteta i Melike Bikec, članica kolektiva Žene Ženama, a o različitim mogućnostima podrške govorile su Lucija Mulalić (CMS) i Mirna Varga iz udruge borders:none.

Na istom je mjestu otvorena izložba fotografija migrantsko-lokalnih inicijativa koje su sudjelovale u projektu Bridges s ciljem postavljanja temelja za kvalitetno uključivanje novih članova hrvatskog društva. Uz izložbe i predstave, dvotjedni program uključuje i okrugle stolove i panele na kojima otvaraju pitanja sustavnih prepreka ravnopravnom suživotu, uključujući prilike za obrazovanje, zapošljavanje i ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu.

“Promjene u procesu integracije su nužne, kao i politička volja da se osigura kvalitetan život i integracija svima koji žive u Hrvatskoj”, poručuju organizatori koji ističu i kako se neučinkovitost institucija nerijetko pokušava opravdati prebacujući odgovornost same izbjeglice. “Hrvatska se prikazuje kao zemlju u kojoj ljudi ne žele ostati, no u očima izbjeglica koji su ovdje dobili međunarodnu zaštitu Hrvatska nije tranzitna zemlja, već novi dom. Ljudi ovdje žive i nastavljaju graditi svoje živote: upisuju fakultete, otvaraju obrte, zapošljavaju se i rade, zasnivaju obitelji, idu u školu.. Oni su naši susjedi, prijatelji, kolege i suradnici”, napominje Mulalić.

Cilj manifestacije i rada Koordinacije za integraciju upravo je mijenjanje dominantnih narativa i otvaranje prostora za raspravu o unaprjeđenju integracijskog sustava te poboljšanju rada institucija u smjeru olakšavanja provođenja zakonodavnog okvira. Pritom je ključno u čitav proces uključiti lokalnu zajednicu i osnažiti je za otvaranje vrata i pružanje podrške novim sugrađanima i sugrađankama, zaključuju govornici predstavljanja 8. Tjedana IZBJEGLICAma. Detaljan program koji završava obilježavanjem Svjetskog dana izbjeglica potražite ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nakon pet godina uzastopnog organiziranja Osmomartovskog noćnog marša, članice kolektiva ove su godine zbog epidemioloških okolnosti odlučile prosvjed na ulici zamijeniti slavljem ženske borbe u odgovornijem i sigurnijem online formatu. “Ove godine ne možemo vas pozvati da na 8. mart zauzmemo ulice i marširamo, ali možemo vas pozvati da prepoznate golem teret koji su žene preuzele u pandemiji”, poručuje fAKTIV podsjećajući na radnice koje su u protekloj godini postale najvažnije osobe u našim životima: prodavačice, medicinske sestre, čistačice – “žene, kojima iza zatvorenih vrata doma radni dan nikad ne prestaje”.

Stoga ove godine predlažu odmor kao oblik otpora: “Odmorite na jedan sat, odmorite na jedan dan – kao zalog za budućnost kada teret brige i njege neće biti isključivo na leđima žena”. Pozivaju sve žene da im na društvene mreže (FB/TW/IG) i putem e-maila pošalju fotografije svog osmomartovskog odmora, ili ih podijele na vlastitim profilima na društvenim mrežama uz hashtag #odmor8mart.

Uz poziv na kolektivnu akciju, ususret 8. martu fAKTIV na svojim društvenim mrežama objavljuje i niz videa o specifičnim područjima feminističke borbe: ženskom radu, pravu na besplatan i dostupan pobačaj, seksualnoj edukaciji, pravima trans i interspolnih osoba te solidarnosti prema migrantima. Serijal pod zajedničkim nazivom 8. mart – Bile smo, jesmo, bit ćemo! pogledajte ovdje.