Riječ je o programu koji se odvija u sklopu projekta Operacija nova, a uz Operaciju grad, provode ga slovensko Društvo Asocijacija i kosovska Zaklada Lumbardhi. Tema konferencije su prostori, regionalne mreže i budućnost nezavisne scene, a raspored aktivnosti obuhvaća panele, radionice i participativne formate.

U četvrtak, 9. listopada na programu je panel o istraživanju nezavisne scene u Hrvatskoj, Sloveniji i na Kosovu. Razgovor Katarine Pavić, u ulozi moderatorice, s Karolinom Babič i Ledom Sutlović koje su sudjelovale u istraživanju, kreće u 10 sati. Nakon panela, u podne počinje interaktiva sesija pod nazivom Mapping the Needs – What Do Spaces Mean to Us Today?. Zaključni panel prvog dana bavi se ugošćavanjem kao praksom, te rezidencijalnim mrežama i prostorima, a na rasporedu je u 15 sati i u njemu sudjeluju Bojana Panevska, Danilo Milovanović i Ares Shporta, uz moderaciju Matije Mrakovčić.

Drugi dan konferencije, petak, otvara radionica o budućnosti prostora koje koriste organizacije nezavisne scene u regiji s početkom u 10 sati, a zatim u 11:30 kreće obilazak Radioni Re-Geppetto koja se nalazi u Rojcu. Završni panel ove konferencije o zagovaranju politika i udruživanju počinje u 15 sati, a na njemu sudjeluju Gordan Bosanac, Anera Stopfer, Uroš Veber i Vullnet Sanaja, uz moderaciju Milice Ilić. Osim diskurzivnog dijela, konferencija donosi niz popratnih sadržaja u vidu izložbe i koncerata.

Više detalja o projektu pronađite ovdje.

Prva radionica Mapiranje potreba – Što nam prostori danas znače? u vodstvu Marije Krnić bavila se mapiranjem prostornih potreba. Sudionici su bili podijeljeni u tri grupe od kojih se jedna bavila različitostima upravljačkih modela, druga preprekama s kojima se suočavaju, a treća željama za budućnost. Pobrojavanje postojećih modela upravljanja prostorima bila je najzgusnutija kategorija jer su unutar nje predstavljene različita rješenja od pojedinačnih i privatnih zakupa prostora, do kompleksnijih (su)organizacijskih modela i suradnji s institucijama. Mnoštvo pristupa reflektiralo se i u drugoj grupi koja je predstavljala prepreke. Neke od glavnih zamjerki ticale su se nedostataka nacionalnih planova kojima se omogućava pristup prostorima, loše infrastrukture, nepovjerenja spram političkih stranki i opetovane potrebe za pojašnjavanjem vlastitog rada. Promišljanjem budućnosti bavila se treća grupa. Polazeći od kolektivnih potreba, istaknuli su nužnost suradnje s gradskim i državnim tijelima koja rade na planiranju upravljanja prostorima kao i veće budžete te stabilniju podršku. Nastavno na infrastrukturne probleme, sudionici_e su istaknuli da prostori trebaju biti prilagođeni različitim tipovima umjetničkih produkcija.

Završne komentare iznijeli su panelisti_ce Tonči Batalić Kranjčević, Rozafa Maliqi i Mistral Majer. Batalić Kranjčević istaknuo je primjer iz vlastite organizacijske prakse u Splitu prema kojemu mladi u njegovoj okolini nisu skloni formalizaciji vlastitih inicijativi ili praksi, već njeguju neformalnije pristupe kroz kraće programske formate. No, kako napominje Kranjčević, spomenuti otklon potaknut je i neizvjesnom budućnošću rada u (nezavisnoj) kulturi. Maliqi s Kosova spomenula je i tzv. “institucionalni optimizam”, odnosno volju i nadu u razvoj profesionalizacije rada u kulturi, koja vlada među tamošnjim organizacijama. Istaknula je kako je nužno nastaviti graditi političku volju među generacijama, a neovisno o tome tko je u određenom periodu na vlasti, organizacije i pojedinci_ke trebaju biti spremni na zagovarački rad. Za kraj, Majer je prikazala razorne posljedice nekontrolirane turistifikacije i gentrifikacije na primjeru Ljubljane. Prema Majer, cijene najmova su previsoke da bi se mogle plaćati u privatnom ili profesionalnom aranžmanu, stoga su prostori organizacija, ako postoje, nerijetko smješteni na gradskim periferijama. 

Primjeri rješenja i upravljački modeli bili su tema iduće radne sesije koja je također funkcionirala kroz podjelu na tri grupe. Provedena u nešto neformalnijem tonu, radionica pod nazivom Vizije budućnosti – Trebamo li danas uopće prostore? održala se drugi dan konferencije, a sudionici_e, ponukani lijepim vremenom, svoja su izlaganja pripremali u prostorima unutar i izvan Rojca. Sesiju su moderirale Milica Ilić i Chiara Mignani, koje su publici na početku podijelile papire s osam kratkih pitanja postavljenih u kontekst 2050. godine, s ciljem predviđanja prostornih potreba u to doba. 

Ovaj put, u interaktivnoj sesiji sudjelujem i ja. Pri odabiru grupe, moja potreba bila je svjež zrak i posljednje hvatanje sunčevih zraka u iščekivanju povratka u tmurni Zagreb, stoga se priključujem skupini smještenoj u park pokraj Rojca. Zeleni krajolik, drvene klupe i lagano strujanje zraka ubrzo su prodrli u našu raspravu o zamišljanju prostora za kulturu iz budućnosti. Trebaju nam energentski i financijski samoodrživi prostori, da ne ovisimo o drugima, rekla je jedna od sudionica. Druga se nadovezala i istaknula da je bitno da prostori budu modularni, prilagodljivi različitim umjetničkim praksama i potrebama lokalne zajednice koja će im postati najjači saveznik. Bilo bi super kad bi se mogli kretati i ne ovisiti o jednom specifičnom lokalitetu, možda da računamo s nečim poput svemirskog broda, kazala je treća sudionica. Da, svemirski brod s komunalnom kuhinjom, dodajem, a prva sudionica mi se pridružuje i kaže da nam onda trebaju i zajednički vrtovi za sadnju hrane. Nakon pola sata rasprave o svemirskom brodu za umjetnost i zajednicu, u mislima hodam njegovim hodnicima, izlazim u vrt i dolazim do parka nalik na onaj u kojem se u tom trenutku nalazim. Pogled vraćam na ulaz Rojca ispred kojeg se okupljaju djeca u taekwondo odjelima, djevojke s koferima za instumente i mladi rekreativci sa sportskim torbama na ramenima.

Da sam bliže svemirskom brodu nego što mi se isprva činilo posvjedočila sam pri izlaganju preostalih dviju grupa koje je uslijedilo. Na tragu spomenute potrebe za inkluzivnijim, održivijim i prilagodljivim prostorima u kontaktu s lokalnom zajednicom, njihove prezentacije bile su oprimjerene lokacijom na kojoj se konferencija odvijala. Zgrada Društvenog centra Rojca smještena je u centru Pule, a izgrađena je krajem 19. stoljeća kada je funkcionirala kao vojna škola. Stoljeće i pol kasnije, isti prostor površine 16 tisuća četvornih metara nalazi se u vlasništvu Grada Pule, a njime raspolažu brojne udruge, inicijative i umjetnici. Prostrane sobe Rojca raspoređene na tri kata, prilagođene su za niz aktivnosti poput muziciranja, plesa, izvedbe, sporta, radionica, čitanja, odmora ili rada u uredima. Društveno-umjetnički potencijal prostora prepoznali su gosti iz Slovenije i s Kosova, a dodatna pitanja o funkcioniranju hibridnog modela upravljanja prostorom nametnula su se i ostatku publike. Srećom, iduća aktivnost konferencije bila je posjet radionici Re-Geppetto s Markom Grbcem Knapićem, predstavnikom Saveza udruga Rojc, koji je prezentirao historijat borbe za prostor ovog Društvenog centra.

Sudionici_e konferencije tijekom dva dana iznijeli_e su niz problema vezanih uz rad u nezavisnoj kulturi poput nedostatnog financiranja, sagorijevanja, zamora starijih generacija, prekarnosti ili negativnog vrednovanja rada u kulturi. Iako u užem smislu ne pripadaju krovnoj temi konferencije, koja je fokusirana na budućnost prostora za nezavisnu scenu, navedeni aspekti rada u kulturi utječu na volju i mogućnosti pojedinaca_ki i organizacija da se hvataju u koštac s dugotrajnim naporima za stjecanjem resursa potrebnih za rad i život. U tom kontekstu, borbe za prostor za sobom povlače niz širih vrijednosti u odnosu na koje se rad u kulturi pozicionira, stoga potreba za čistim zrakom, zdravom hranom, sigurnim i inkluzivnim okruženjem, te slobodnom umjetnosti i kulturom reflektira nedostatke suvremenog kapitalističkog društva, a ne samo reakciju na pitanja postavljena na početku interaktivne sesije.

Iako se čini tako, svemirski brod za kulturu i umjetnost nije nezamisliva eskapistička utopija, već su natruhe sličnih pothvata vidljive u postojećim prostornim kompleksima. Potencijal projekata poput Operation nove, u sklopu kojeg je održana konferencija, leži u razvoju konkretnih koraka kako da se za njih izborimo. 

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

U sklopu projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji okuplja tri organizacije iz Hrvatske, Slovenije i Kosova, provedena su istraživanja tamošnjih nezavisnih kulturnih sektora s fokusom na prostorne resurse i problematiku vezanu uz iste. Provedba projekta ispunjava se u suradnji partnerskih organizacija – Operacije grad iz Hrvatske, slovenskog Društva Asocijacija i Zaklade Lumbardhi s Kosova.

Istraživanja u ovim trima zemljama provodile su tri istraživačice, Karolina Babič, Leda Sutlović i Rozafa Basha. Svaka od njih je tijekom svog istraživanja boravila u nematičnoj zemlji, gdje su provodile intervjue i ankete među akterima tamošnjeg nezavisnog kulturnog sektora – Babič je svoje istraživanje provodila u Hrvatskoj, Sutlović svoje na Kosovu, dok je Basha bila u Sloveniji. Iako se bave različitim znanstvenim područjima i disciplinama, ove tri istraživačice dijele iskustvo rada i/li suradnje u nezavisnom sektoru i organizacijama civilnog društva. Pripremajući zajedno pitanja prije odlaska na teren, istraživačice su u obzir uzele i svoja profesionalna i osobna iskustva.

Karolina Babič, koja je po obrazovanju filozofkinja, iza sebe ima bogato iskustvo suradnje s organizacijama civilnog društva, i to ne samo istraživačkog iskustva. Naime, bila je uključena i u praktični razvoj svojevrsnih centara u području socijalne ekonomije u Mariboru. Ističe kako je upravo zbog toga vrlo dobro razumjela probleme s kojima su se suočavali ispitanici_e s kojima je razgovarala u Hrvatskoj:

“Imala sam iskustva s pritiscima na takve centre, koji su nezavisni ili ih vode organizacije civilnog društva, a uvijek su u odnosu s javnim institucijama, uglavnom zbog vlasništva nad prostorima. Mislim da je to dosta utjecalo na način na koji sam razgovarala s ispitanicima u Hrvatskoj, mogla sam osjetiti njihovu agoniju u borbi za prostore i druge izazove.”

Rozafa Basha je arhitektica i sveučilišna profesorica iz Prištine, koja se bavi pristupačnošću javnih prostora. Upravo je to bio glavni fokus njezinog rada i istraživanja. Proteklih godina aktivno surađuje s organizacijama civilnog društva koje se bave pitanjima invaliditeta. Basha je oko sedam godina bila članica izvršnog odbora u Zakladi Lumbardhi u Prizrenu. Također, nekoliko godina je bila dio njezinog odbora za revitalizaciju, radeći blisko s lokalnom zajednicom te joj pomažući, između ostalog, pri izradi nacrta projekta za revitalizaciju zgrade. Zahvaljujući tome, vrlo dobro se upoznala s nezavisnim kulturnim prostorima u Kosovu, te je poput Babič, prethodno stečeno znanje i razrađen sluh za problematiku odlučila primijeniti u kontekstu svog istraživanja u Sloveniji.

“I naravno, s obzirom na moje iskustvo rada na nekim, recimo, istraživačkim projektima vezanim za nedovoljno iskorištene i napuštene javne prostore i javne zgrade, na kojima sam ranije radila, imala sam i tu perspektivu koju sam pokušavala sagledati dok sam sudjelovala u intervjuima”, nadodaje Basha.

Leda Sutlović, istraživačica društvenih znanosti, svoj istraživački pristup smješta na raskrižje političke sociologije i rodnih studija, pritom ističući da je taj “društveni i politički znanstveni habitus” oblikovao i njezin pristup ovom istraživanju.

“Što se tiče praktičnog iskustva, sudjelovala sam, i donekle još uvijek sudjelujem, na zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni, a to opće znanje o zajedničkim temama, izazovima i borbama bilo je, naravno, vrlo korisno za razumijevanje trenutne situacije kulturnih radnika na Kosovu. Također sam sudjelovala u sličnim istraživačkim projektima ranije. S platformom Kooperativa provela sam istraživanje kulturnih prostora u regiji, a jedan od njih bio je u Prištini, što mi je dalo važan uvid u širi kontekst u kojem te organizacije djeluju.” Sutlović drži da su to bile polazne točke istraživanja, dok je opća ideja bila “razumjeti načine na koje društveno-politički kontekst oblikuje mogućnosti tih organizacija i aktera da se angažiraju sa svojim zajednicama i ostvare svoje ciljeve”. “Bilo je važno staviti ljude koji rade na tim pitanjima, stvaraju kulturni sadržaj i organiziraju zajednice, u središte”, ističe Sutlović.

Nakon zajedničkog rada na upitniku, svaka je nastavila sa svojim pojedinačnim istraživanjem, a pritom su nastavile međusobnu komunikaciju. “Nakon putovanja, pripremili smo tri izvještaja koja su bila nacionalni izvještaji za svaku zemlju. Nakon toga, pripremili smo jedan zajednički izvještaj nakon nacionalnih izvještaja. Dakle, imali smo ovu vrstu paralelnog rada na tri odvojene zemlje, ali i na zajedničkom izvještaju istraživanja kao zajedničkoj usporedbi i sažetku cijelog procesa.”, objašnjava Babič.

Kako se Babič posljednjih 15 godina bavila problemima na razini organiziranog civilnog društva i lokalne politike u Sloveniji, ponajviše u Mariboru, svjesna je stresa i drugih emocija kojima su opterećeni akteri njezina istraživanja: “Čak i ako ste istraživač s iskustvom i metodologijama, prilično ste opterećeni emocijama kada istražujete svoje lokalno okruženje. No, u ovom slučaju, kada smo radili tu razmjenu između zemalja, bilo je bolje. Mogla sam razumjeti probleme ljudi u Puli, Rijeci i Zagrebu, ali nisam bila osobno uključena. Mislim da je to bio vrlo dobar pristup. Mogla sam razumjeti o čemu pričaju, ali sam isto tako mogla zadržati određenu distancu.”

U Sloveniji su istraživanje bili uključeni Ljubljana, Maribor i Koper, a na Kosovu Priština, Peć i Prizren. Kako je istraživanje od istraživačica zahtijevalo izmještanje iz matičnih zemalja koje ipak imaju zajedničku prošlost, bilo je interesantno čuti jesu li primijetile određene sličnosti te jesu li i u kojoj mjeri primjetni tragovi postjugoslavenskog nasljeđa.

U kontekstu toga, Basha primjećuje: “To bi mogla biti samo ostavština zgrada i prostora koje ljudi, zajednice i organizacije pokušavaju spasiti, očuvati ili koristiti za opće dobro, jer su to većinom bile nekadašnje javne ili zgrade u društvenom vlasništvu. S druge strane, gledajući iz perspektive Kosova, razvoj pokreta za autonomne prostore, na temelju onoga što sam vidjela u Sloveniji i onoga što sam pročitala o povijesti tih pokreta u Hrvatskoj, kao i onoga što znam o stanju na Kosovu sada, postoje razlike u smislu vremena kada su se stvari događale, kako su se događale i što predstavljaju kao ideali. Zbog geografske blizine, sličnosti između Hrvatske i Slovenije su uočljivije, stoga se “razmjena ideja, utjecaja i povezanosti među scenama čini se većom nego s scenom na Kosovu”, zaključuje Sutlović.

Prema Bashi, pri pogledu na ove tri zemlje valja uzeti u obzir različite vremenske okvire i povijesne točke kada su se scene zapravo počele razvijati. Kao primjer navodi Metelkovu i Pekarnu u Sloveniji, prostore koji su nastali početkom 90-ih, a čiji ideali potječu iz kraja 80-ih. “S druge strane, većina sličnih prostora na Kosovu postoji tek oko deset godina”, ističe Basha. Na tom tragu, Sutlović dodaje da se “na Kosovu nezavisna kulturna scena kakvu danas poznajemo formirala kao dio poslijeratnog optimizma 2000-ih”. Ipak, smatra kako su na razvoj tih scena najviše utjecali sociopolitički faktori, zbog čega je teže identificirati zajednička pitanja. “Možda je najveća sličnost borba za očuvanje i ponovno korištenje starih zgrada koje propadaju u kulturne svrhe. Svaka scena ulaže velike napore da to postigne, jer razumiju arhitektonsku, simboličku i zajedničku vrijednost koju te zgrade imaju. Kako bi se precizno utvrdila ostavština kulturnog sustava uspostavljenog tijekom socijalističke Jugoslavije, potrebno je provesti dodatna istraživanja”, naglašava Sutlović.

Babič naglašava kako svrha njihovog istraživanja nije bilo dokazivanje postoji li još uvijek neki oblik kulturnog identiteta ili kulturnog prostora bivše Jugoslavije, niti su na to bile usredotočene: “To nije bila svrha ovog projekta, više smo bile usmjerene na to da kroz sličnosti i razlike pronađemo neke niše kroz koje možemo naučiti kako se uhvatiti u koštac s problemima koji postoje na nezavisnim scenama. Kako pronaći potencijalne točke za razvoj, kako identificirati one točke koje su točke snage i potencijala za promjene, za transformacije”, pojašnjava Babič.

Kada se u obzir uzme činjenica da su sve tri zemlje zahvaćene istraživanjem ipak bile dijelom nekadašnje Jugoslavije, neizbježno je primijetiti se time stvara zajednički jezik, kojim se olakšava međusobno razumijevanje i prepoznavanje određenih polaznih točaka ovog istraživanja, tvrdi Sutlović. “Na primjer, razumijevanje pojmova poput zajednice, javnog prostora ili privatizacije uvelike je oblikovano prethodnim iskustvima. Iako je došlo do raspada tih koncepata, također je postojao vrlo svjestan napor scene da ih očuva i ponovno artikulira za suvremeno doba. Ovo je još jedno, suptilnije zajedničko pitanje triju zemalja koje treba obznaniti”, ističe Sutlović.

Izmještanje iz matičnih zemalja sa sobom nosi, u kontekstu postjugoslavenskog prostora, djelomično ili potpuno izmještanje iz materinjeg jezika. 

Babič je pripremila upitnik i upute na engleskom jeziku, no uzimajući u obzir krhkost jezičnih granica, kao i vlastito poznavanje hrvatskog jezika, dopustila je ispitanicima da odgovaraju na hrvatskom jeziku. Usprkos svojoj odluci da im se obraća na engleskom, naposljetku bi razgovor provela na svom krnjem “balkanskom miksu” jer se naprosto nije mogla dosljedno držati engleskog. Svjesna je kako već pripada generaciji Slovenaca_ki koji ne govore hrvatski tako dobro kao što su nekoć prethodni naraštaji zbog suživota u Jugoslaviji. Prilikom tih razgovora jezične barijere bi brzo iščeznule, a novi balast za Babič predstavljao je zapravo njihov sadržaj. “Moram priznati da sam osjećala određenu nelagodu, jer sam imala dojam da su ljudi jako iskreni. Govorili su o tome što se događa, o generacijskim promjenama u nezavisnoj kulturi, o utjecaju ljudi iz nezavisne kulture koji prelaze u politiku.” 

Iako joj je albanski jezik materinji, Basha se vrlo dobro služi srpsko-hrvatskim, no kako većina s prostora bivše Jugoslavije odlično vlada engleskim, nije nailazila na poteškoće u komunikaciji. Bilo joj je jako zanimljivo kada je uočila da svako malo čuje albanski jezik u Sloveniji zbog zamjetne koncentracije kosovarske emigracije. Čak je otkrila da je i majka jednog od ispitanika zapravo Albanka porijeklom s Kosova. 

Za Sutlović, boravak na Kosovu bio je iznimno zanimljivo iskustvo te ju je dojmila sva živost, ljudi, njihovo gostoprimstvo, entuzijazam, a posebno iskustvo i sposobnost mladih aktera. Upravo smjelu i agilnu omladinu kosovarske scene smatra najvećom razlikom u usporedbi sa Slovenijom i Hrvatskom. Tempo je bio veoma zahtjevan prilikom istraživanja, jer je odradila 12 intervjua u pet dana u tri grada. Ipak, zahvaljujući tome, u kratkom je razdoblju uspjela dobro upoznati gradove te se susresti s mnoštvom ljudi. 

Usprkos različitim izazovima i intenzitetu samog istraživanja, istraživačicama je terenski rad bio neprocjenjivo iskustvo zahvaljujući kojem su dobile neposredan uvid u puls nezavisne scene triju zemalja i probleme s kojima se akteri_ce istih suočavaju u kontekstu prostornih resursa i održivosti. Više pojedinosti o toj problematici te samim nalazima njihovih istraživanja, moći ćete saznati u idućim tekstovima ovog temata.

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Projekt okuplja tri organizacije iz tri zemlje (Hrvatska, Slovenija i Kosovo) koje dijele zajednički interes za rješavanje pitanja nedostatka odgovarajuće podrške nezavisnom kulturnom sektoru, ponajviše u pogledu izostanka javne infrastrukture namijenjene proizvodnji i predstavljanju kulturno-umjetničkog sadržaja široj publici. 

Projektni partneri – Operacija grad iz Hrvatske, slovensko Društvo Asocijacija i Lumbardhi Foundation s Kosova pionirske su organizacije nezavisnog kulturnog sektora koje u svojim zemljama okupljaju velik broj nezavisnih kulturnih aktera te se bave implementacijom participativnih praksi upravljanja kulturnom infrastrukturom. 

Cilj projekta je postaviti temelje za kvalitetnu tranziciju prema održivom sustavu podrške za nezavisne kulturne prostore i osnaživanju aktera na umjetničkoj i kulturnoj sceni u vidu međusobnog povezivanja i uspostavljanja odnosa s lokalnim zajednicama te donositeljima odluka. U tu svrhu u okviru projekta sprovodit će se istraživanja, radionice i rezidencije. 

U sklopu istraživačkih aktivnosti provodit će se intervjui i ankete s akterima nezavisne scene, a analiza prikupljenih podataka pružit će uvid u trenutačno stanje nezavisnih organizacija – njihove kapacitete, prilike te prepreke s kojima se suočavaju. 

Radionice pod vodstvom međunarodnih facilitatora povezat će aktere različitih disciplina, a njihove različite perspektive doprinijet će stvaranju inovativnih rješenja u pogledu nedostatka prostornih resursa nezavisnog kulturnog sektora.

Rezidencijalni boravak pružit će umjetnicima i umjetnicama te kulturnim radnicima i radnicama priliku da promišljaju o nezavisnim prostorima, njihovim lokacijama i važnosti za lokalnu zajednicu te sinergiji takvih prostora s okolinom i ključnim akterima na sceni. Perspektiva umjetnika_ca i kulturnih radnika_ca od velike je važnosti zbog neposrednog iskustva korištenja i upravljanja prostorom u drugim zemljama. Uzimajući je u obzir, nudi se mogućnost za razvijanje i implementaciju inovativnih praksi u području korištenja prostornih resursa u vlastitom gradu ili zemlji.

Prvi korak u smjeru ostvarivanja cilja projekta jest anketa koja je pripremljena na temelju prethodnih razgovora s kulturnim radnicima i drugim akterima nezavisne kulturne scene u trima europskim zemljama. Cilj joj je zahvatiti što širi krug sudionika_ca  vaninstitucionalne kulture iz različitih okruženja i područja djelovanja, koji će svojim uvidima doprinijeti boljem razumijevanju problema vezanih uz nezavisne kulturne prostore. Stoga su svi zainteresirani pozvani da svojim iskustvima doprinesu ostvarenju ovog cilja, ispunjavajući do 18. kolovoza anketu koja se može pronaći na ovoj poveznici.

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.