Razgovor će se fokusirati na zajednički interes obiju umjetnica za potencijal umjetnosti da sudjeluje u društvenim promjenama, s posebnim naglaskom na participativne umjetničke prakse. Program se odvija u Institutu Sanja Iveković na adresi Savska cesta 1.

U svom umjetničkom radu, Kulunčić gradi istraživačke i suradničke procese koji uključuju zajednice čija su iskustva često potisnuta ili zanemarena. U središtu njezine prakse nalazi se pitanje vidljivosti, solidarnosti i kolektivnog djelovanja, ali i mogućnosti da umjetnički rad postane prostor susreta i zajedničkog promišljanja društvene stvarnosti.

Razgovor će se osvrnuti i na iskustva umjetničkog djelovanja u kontekstu postsocijalističke tranzicije i globalizacije suvremene umjetnosti, a posebno na sudjelovanja na velikim međunarodnim izložbama poput Manifeste i documente tijekom 2000-ih.

Andreja Kulunčić diplomirala je 1992. na Fakultetu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu, odsjek kiparstva. Od 1992. do 1994. nastavlja studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Njezin rad predstavljen je na različitim međunarodnim izložbama. Živi u Zagrebu, gdje predaje na Akademiji likovnih umjetnosti na Odsjeku za Nove medije.

Publikacija se naslanja na doprinose 1128 kulturnih organizacija iz 39 europskih zemalja. Konkretnije, nalazi se temelje na različitim izvorima: anonimiziranoj bazi 887 prijava na program potpora Saveza, upitniku koji su ispunile 274 organizacije aktivne u području, intervjuima i fokus-grupama s 20 organizacija te dva interaktivna webinara u kojima je sudjelovalo preko 150 organizacija, kao i na analizi kulturnih politika.

Publikacija i samo istraživanje polaze od široke definicije područja društveno angažirane umjetnosti, pojma koji koriste kao krovni naziv za dijapazon kulturnih praksi koje su usmjerene na društvenu promjenu. Radi se o praksama koje u različitim nacionalnim jezicima i kontekstima imaju različite nazive (poput nezavisne kulture u hrvatskom).

Kako objašnjavaju u uvodnom dijelu studije, upravo je ta raznolikost terminologije “jedan od razloga zašto je područje teško statistički mjeriti ili dosljedno definirati. Ipak, postoje teme koje upućuju na ono što povezuje to mnoštvo terminologija unutar istog područja: sudjelovanje, zajednica i posredovanje.

Dok nam sudjelovanje, zajednica i posredovanje govore o tome kako društveno angažirana umjetnost djeluje, kroz sve tri teme provlači se i četvrti fokus: kritički i aktivistički vokabular (npr. artivizam, ekološki, queer, feministički, dekolonijalni pristupi i institucionalna kritika)”, koji opisuje političku usmjerenost ovih praksi “s posebnim naglaskom na moć, identitet i društvenu transformaciju”.

Nadalje, autori_ce podcrtavaju još neke karakteristike društveno angažirane umjetnosti izvedene iz istraživanja: da su glavni proizvođači društveno angažirane umjetnosti organizacije civilnog društva, da su snažno usmjereni suradnji i da većina njih djeluje interdisciplinarno, a glavna prepreka s kojom se susreću jest nemogućnost stabilnog i dugoročnog financiranja (na koju je ukazalo 76% ispitanika).

Izdanje sadrži iscrpan prikaz nalaza istraživanja – počevši od definiranja samog područja i njegovih principa, preko oblika funkcioniranja, organiziranja i poslovanja koji ga obilježavaju, zatim ključnih prepreka s kojima se njegovi proizvođači_ce suočavaju, do izazova koje društveno angažirane prakse predstavljaju za istraživače_ice – posebice kad je riječ o razmatranju njihovih dosega i utjecaja na kontekst.

Izdanje nadopunjuju studije slučajeva i perspektive praktičara_ki iz različitih zemalja, a zaključuju razmatranja o mogućim budućnostima društveno angažirane umjetnosti te preporuke za zagovaranje boljeg položaja društveno angažirane umjetnosti. 

Dokument je dostupan ovdje, a sažetak istraživanja te poseban segment posvećen zagovaranju dostupni su na istom mjestu.

Polazeći od dvostruke pozicije žena “kao proizvođačica vizualnog jezika društvene kritike i kao povjesničarki umjetnosti koje su tu praksu naknadno teorijski artikulirale i historizirale”, fokus predavanja bit će na njihovoj vidljivosti u trenucima socijalne transformacije. Posebna pozornost bit će posvećena razdoblju Narodnooslobodilačke borbe u kojoj se umjetničko stvaralaštvo žena povezivalo s društvenom emancipacijom.

“Polazeći od međuratnog razdoblja i djelovanja umjetnica povezanih sa socijalno angažiranim i lijevim kulturnim krugovima, osobito u i oko Udruženja umjetnika Zemlja, izlaganje analizira načine na koje su žene sudjelovale u oblikovanju kolektivnih, protuhegemonijskih modela umjetničkog djelovanja. Njihov rad dugo je bio potisnut u historiografskim narativima koji su privilegirali muške autore, zanemarujući kolektivne i rodno uvjetovane oblike umjetničkog rada”, stoji u najavi.

Broj mjesta je ograničen, stoga je potrebno prethodno rezervirati mjesto na predavanju putem e-maila info@j-a-g-o-d-a.com.

Ivana Hanaček je povjesničarka umjetnosti i kustosica. Doktorandica je na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, gdje je i zaposlena na kolegijima iz teorije umjetnosti te moderne i suvremene umjetnosti. U svom istraživačkom radu bavi se načinima na koje su umjetnici odgovarali na političke krize, društvene transformacije i revolucionarne pokrete u Europi 20. stoljeća.

Rezidencijalni program traje tri mjeseca. Kandidati_kinje se za boravak u Stuttgartu biraju javnim natječajem koji Pogon raspisuje jednom godišnje. Savjet Rezidencije kojeg okuplja Pogon na temelju pristiglih prijava odabire tri potencijalna_e kandidata_kinje koji_e ulaze u uži izbor. Finalni odabir vrši Akademie Schloss Solitude. S druge strane, kandidati_kinje se za boravak u Zagrebu biraju među umjetnicima_ama koje je prethodno ugostio Schloss Solitude.

Prijaviti se mogu umjetnici_e, kustosi_ce, teoretičari_ke, dizajneri_ce, arhitekti_ce i drugi_e kulturni radnici_e koji_e na inovativan način kroz svoj praktični, teorijski, istraživački, umjetnički ili interdisciplinarni rad pristupaju suvremenim društvenim pojavama.

Stipendija uključuje smještaj i radni prostor pri Akademiji u razdoblju od tri mjeseca, naknadu troškova života u iznosu 1 300 eura mjesečno, te putne troškove i troškove produkcije u iznosu do 2 000 eura. Od stipendista se očekuje angažman na razvoju predloženog projekta tijekom rezidencijalnog boravka, refleksija na boravak kroz fotografije i kratki osvrt tijekom rezidencije, te završni izvještaj o boravku, te javna prezentacija koju će organizirati Pogon.

Prijave moraju sadržavati dopis o prijavi s podacima o kontaktu, životopis (najviše dvije A4 stranice), motivacijsko pismo (ili prijedlog projekta) o tome na čemu biste željeli raditi tijekom rezidencije i pismo u kojem se opisuje kako biste (u kojem formatu) željeli podijeliti resurse/iskustva stečena boravkom u rezidenciji (maksimalno 500 riječi), te portfolio (do 3 MB).

Za sva pitanja i kontakte s organizatorima, možete se obratiti na pr@pogon.hr.

Više detalja o uvjetima stipendije pronađite ovdje.

Poziv je otvoren do 17. ožujka.

S Rojiom smo razgovarali pred sam kraj njezina tromjesečnog boravka u Zagrebu, gdje je boravila kao rezidentica u okviru međunarodne suradnje Pogona i Akademie Schloss Solitude. Tijekom boravka razvijala je drugo poglavlje svog dugotrajnog istraživačkog rada Život s gradnjom – urbana (po)vijest koji spaja arhitekturu, umjetnost i dokumentaristički pristup svakodnevici da bi fokusirao živote afganistanskih migranatskih radnika na teheranskim gradilištima. Forouhar pritom promatra gradilišta ne samo kao mjesta izgradnje gradske infrastrukture, nego i kao privremene domove; složene prostore u kojima ljudi improviziraju svoju svakodnevicu u okviru nedovršenih zgrada na kojima rade. 

Rad će predstaviti izložbom koja funkcionira kao prostorni arhiv, inovativni katalog i filmski eksperiment, u kojem se fragmenti stvarnog života: zatečeni predmeti, uhvaćeni zvukovi i geste radnika koji te prostore nastanjuju, slažu u cjelinu koja omogućuje drugačiji pogled, onaj koji upućuje na detalje, ritmove i živosti svakodnevice te se na taj način odupire nevidljivosti. Kroz ovu prizmu, Forouhar propituje kako gradovi nastaju i tko stoji iza njihove izgradnje, otvarajući prostor za promišljanje o migracijama, izmještanju, radu i eksploataciji. 

Uskoro otvaraš izložbu i predstavljaš rad u nastajanju, drugo poglavlje Života s gradnjom, u Zagrebu. Kako se ovo poglavlje uklapa u kontekst dosadašnjeg istraživanja i što novo donosi? 

Izložba predstavlja fragmente drugog poglavlja projekta Život s gradnjom, koji razvijam kao eksperimentalni filmski esej; urbanu (pri)povijest koja je još uvijek u nastajanju. Umjesto prikazivanja dovršenog filma, otvaram sam proces rada. Publika će se susresti s materijalima koji će na kraju oblikovati film: intervjuima, slikama, zvukovima i predmetima prikupljenima s gradilišta na kojima afganistanski radnici bez papira istodobno žive i rade. 

Riječ je o građevinskim radnicima koji nastanjuju zgrade koje sami grade. Njihovi se životi odvijaju unutar privremenih, improviziranih prostora ugrađenih u nedovršenu arhitekturu grada. Stavljajući u prvi plan te živuće prostore, alate, namještaj, mjesta za spavanje, kuhinje i svakodnevne geste ovom izložbom predlažem alternativan način čitanja grada. Postavljam pitanje kako se gradovi grade i po koju cijenu. 

Formalno, rad se oslanja na kolažnu, cikličku naraciju. Fragmenti ne čine jednu linearnu priču, već odražavaju repetitivni ritam života radnika: migraciju, rad, izmještenost i povratak. Ti elementi naginju prema filmu koji je jednako o nevidljivosti i brisanju koliko i o otpornosti, znanju i djelovanju, o načinima na koje se radnici organiziraju, prilagođavaju i stvaraju osjećaj zajednice unutar prostora koji nikada nisu bili zamišljeni za življenje.

Dolaskom u Zagreb, već sam na aerodromu vidjela migrantske radnike iz Nepala i Filipina kako stoje u redu s dokumentima i čekaju. Desilo se trenutačno prepoznavanje koje se možda ne bi desilo prije nego što sam započela ovaj projekt. Iako je Život s gradnjom smješten u Teheran, njegova pitanja nisu geografski ograničena. Mehanizmi današnje urbanizacije zapanjujuće su slični posvuda. Gradove grade migrantski radnici čija prisutnost uglavnom ostaje nevidljiva u javnom prostoru, iako su ključni za njegovu transformaciju.

Studirala si i živjela u Londonu, a potom se vratila u Teheran. Kako se odnosiš prema procesu rada i produkciji u ta dva konteksta, jezika i sistema (proizvodnje) znanja?

Ono što me vratilo u Teheran i ono zbog čega sam na kraju ostala bio je moj sve veći interes za margine arhitekture i urbanizma. U Iranu su te margine snažne, aktivne i duboko utjecajne, dok je ono što bi se moglo smatrati mainstreamom relativno usko i manje dominantno. To je stvorilo prostor u kojem su se mogli pojaviti alternativni oblici prakse; projekti koji se ne uklapaju u postojeće okvire pojedinih disciplina, ali izravno govore o proživljenim stvarnostima. 

Nakon povratka iz Londona donijela sam svjesnu odluku da radim na projektima koji se mogu proizvesti samo u Teheranu, koristeći uvjete, ograničenja i materijale koji su tamo dostupni. Za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, pristup formalnim arhivima, knjižnicama i organiziranim resursima u Iranu često je ograničen ili otežan. Umjesto da to doživljavam kao prepreku, počela sam to shvaćati kao metodološki pomak: onaj koji je moj rad usmjerio prema terenskom istraživanju, intervjuima, dugotrajnom promatranju i alternativnim oblicima arhiviranja.

Mnogi se moji projekti oslanjaju na materijale prikupljene izravno iz grada: razgovore, predmete, geste i prostorne tragove. U nekim je slučajevima to značilo okretanje neočekivanim izvorima, poput iranskih filmova iz prethodnih desetljeća, koje sam čitala kao svojevrsne nenamjerne arhive lokalnog prostora i svakodnevnog života. U drugim je pak uključivalo bilježenje i pažljivo opisivanje kao alate dokumentiranja urbanih okruženja, oblike terenskog rada i istraživanja koji se nalaze negdje na granici arhitekture i umjetnosti.

Jezik igra ključnu ulogu u načinu na koji se krećem između tih konteksta. Perzijski je izrazito poetičan i književan jezik, a to bogatstvo snažno oblikuje način na koji ljudi misle i komuniciraju. Iako je taj poetski modus duboko ukorijenjen, kulturno značajan i meni osobno iznimno važan, u praksi mi je često predstavljao izazov. Oslanjanje na metafore, zagonetke i aforizme ponekad može usporiti ili zaustaviti razvoj ideja prema dugotrajnijim procesima ili jasnijim kritičkim okvirima. Povratkom iz Londona postala sam svjesnija načina na koji jezik funkcionira kao alat mišljenja, a ne samo kao sredstvo izražavanja. U konačnici  poetičnost po mom mišljenju proizlazi iz pažnje, a ne iz apstrakcije: iz jasnog gledanja, zadržavanja uz činjenice i povjerenja u to da materijalno i prisutno može nositi značenje. Upravo se tu, za mene, pojavljuje poezija. To je nešto što je vidljivo i u ovom projektu, Život s gradnjom.

Možeš li govoriti o svom procesu i metodama rada s prikupljenim materijalom? Čini mi se da mu pristupaš kao arhivu, iz kojeg izdvajaš i transformiraš detalje kako bi proizvela nove načine gledanja. Kako ove odluke oblikuju tvoj rad? Također, odabrala si pričati priče – ili fragmente priča – o eksploataciji i migraciji kroz predmete pronađene u kućama koje grade i nastanjuju upravo radnici koji ih konstruiraju. Zanima me i odnos slike i teksta, odnosno poezije i materijalnosti u tvom radu. Kako doživljavaš i razvijaš taj odnos?

U Životu s gradnjom moj je proces utemeljen na tretiranju prikupljenog materijala kao aktivnog arhiva – onoga koji se neprestano reorganizira, a ne kao fiksnog repozitorija iz kojeg se jednostavno preuzima. Projekt proizlazi iz dugotrajnog terenskog rada na više gradilišta, gdje provodim intervjue te prikupljam fotografije, zvukove i svakodnevne predmete ugrađene u privremena životna okruženja radnika. Ti se materijali ne koriste kako bi ilustrirali unaprijed zadani narativ, već kako bi ga konstruirali kroz pažljivo promišljeno suprotstavljanje.

Konceptualno, ovaj je pristup oblikovan radovima Waltera Benjamina (The Arcades Project), Abyja Warburga (Mnemosyne Atlas) i Jean-Luca Godarda (Histoire(s) du cinéma), koji montažu i konstelaciju koriste kao načine mišljenja. U tim djelima značenje ne proizlazi iz linearnog objašnjenja, već iz postavljanja fragmenata jedan uz drugi, pri čemu se veze formiraju kroz različite vremenske, prostorne i iskustvene razine. Ta je logika središnja za Život s gradnjom: arhiv postaje metoda mišljenja, a ne tek mjesto pohrane. 

Recimo, u prvom poglavlju ta se arhivska metoda artikulira kroz cjeline poput Textures. Odabrani niz fotografija krupnih planova vodi kroz interijere gradilišta u kojima se istodobno radi i živi. Slike prate prostore za spavanje, vlažne zone poput toaleta i tuševa, improvizirane kuhinje, istrošene površine i geste radnika koji ih nastanjuju. Prikazane kao printovi veličine razglednice, naglašavaju intimnost i prolaznost, prizivajući ideju razglednice poslane kući s privremenog radnoog mjesta; one nose fragmente svakodnevice, ali nikada cjelovitu sliku. 

Ovaj vizualni sloj prati drugi, nazvan Lists: popisi predmeta koji se pojavljuju u krupnim planovima. Alati, odjeća, prehrambeni proizvodi i improvizirani komadi namještaja katalogizirani su i izdvojeni iz svoje uobičajene nevidljivosti. Kroz čin popisivanja ti se svakodnevni predmeti uzdižu u nositelje proživljenog iskustva, otkrivajući načine na koje radnici unutar nedovršene arhitekture grade osjećaj doma. Popisi pritom funkcioniraju i kao dokumentacija i kao apstrakcija: imenuju ono što je prisutno, a istodobno ostavljaju prostor gledatelju da zamisli živote koji se okupljaju oko tih predmeta.

Zajedno, ove metode oblikuju način gledanja. Fragmentiranjem, katalogiziranjem i preslagivanjem materijala, Život s gradnjom opire se jedinstvenom, autoritativnom narativu i umjesto toga gradi slojevitu ali otvorenu strukturu. Odluke o radu s krupnim kadrovima, inventarima i montažom pomiču pažnju s grandioznih urbanih slika prema najmanjim jedinicama svakodnevnog života: onima u kojima društvene, političke i prostorne stvarnosti rada postaju vidljive kroz detalj, ponavljanje i blizinu.

Ovaj projekt funkcionira kao istraživanje za budući film. Kako vidiš odnos između prostorne sekvence i pokretne slike koju planiraš dalje razvijati? Namjeravaš li snimati novi materijal ili ćeš nastaviti raditi s fotografijama?

Ovaj se projekt vrlo namjerno nalazi između instalacije i filma, a taj se međuprostor pokazao i produktivnim i zahtjevnim. Život s gradnjom započeo je kao prostorni arhiv, a sama je instalacija već nosila snažan filmski impuls, ne samo zbog pokretnih slika, već radi sekvenci, ritma riječi i kretanja gledatelja kroz prostor. Rad se ne doživljava odjednom; on se razvija fragment po fragment. Gledatelji postaju svjedoci, sastavljajući značenje tijekom vremena kroz supostavljanje slika, riječi i predmeta. U tom smislu, instalacija već funkcionira prema filmskim principima trajanja, montaže i temporalnosti.

Kada sam tek počela razmišljati o filmu, upravo sam se s tim borila. Svaki izravan prijelaz prema snimanju djelovao je, paradoksalno, manje filmski od same arhivske instalacije. Instalacija stvara alternativni prostor, gotovo suspendirano stanje, u kojem slike, popisi i glasovi zadržavaju gledatelja u stanju pojačane pažnje. Prevesti taj intenzitet u konvencionalni filmski oblik činilo mi se nedostatnim. Tu je napetost bilo važno priznati i prihvatiti, umjesto da je se prerano pokuša razriješiti. 

Danas izložbu vidim kao poligon za testiranje. Izmještanjem materijala izvan sebe, prostorno i javno, mogu promatrati kako sekvence funkcioniraju, gdje se pažnja zadržava i kako se značenje postupno akumulira. Na taj način izložba postaje svojevrsna proba ili alat koji aktivno gura film naprijed. Omogućuje mi da ponovno promislim film ne kao jedinstveni kanal, već kao nešto što može proizaći iz prostornog slaganja, fragmentacije i ponavljanja. Voljela bih da film nastavi tu logiku. Neću napustiti fotografije; naprotiv, izgradit ću dijalog između mirovanja i kretanja. Arhivske fotografije krupnih planova, inventari predmeta i govorni fragmenti koegzistirat će s novim snimljenim materijalom: dugim kadrovima gradilišta, sporim promatračkim snimkama i ambijentalnim zvukom. 

U tom smislu, Život s gradnjom tretira film kao porozno polje, a ne kao fiksnu formu. Projekt se kreće između arhiva, instalacije i filma s određenom estetskom tvrdoglavošću.

U polju društveno i politički angažirane umjetnosti nameće se pitanje kome se ona zapravo obraća. Kako ti danas vidiš kulturne institucije u Europi i mogućnost da umjetnost govori o nepravdi i nasilju koje nas okružuje?

Da, u pravu si. To jest jedan od problema i ne mislim da postoji jednostavan ili konačan odgovor. Vrlo sam svjesna te kontradikcije. U tom smislu, nelagoda na koju upućuješ stvarna je u umjetničkim krugovima. Sve više o tome razmišljam kao o načinu da određene teme „stavim za stol“, o tome da budem killjoy, koristeći termin Sare Ahmed, da prekidam ugodu, a ne da stvaram užitak. Od početka projekta, osobito jer se oblikovao kao instalacija i istraživački arhiv (tako je predstavljen u Akademie Schloss Solitude), često sam razmišljala o načinu na koji materijal može cirkulirati i biti dostupan. Razmatrala sam mogućnost da treće poglavlje bude vrlo kratki film koji bi mogao cirkulirati izvan institucionalnih prostora. Nešto dovoljno malo da se može poslati natrag radnicima koji su sudjelovali u projektu i putem WhatsAppa, ako ih je još uvijek moguće pronaći, i podijeliti kroz njihove kanale ako bi to željeli. Taj impuls proizašao je iz osjećaja nelagode oko toga gdje rad završava i kome je u konačnici namijenjen.

U ovom trenutku nisam uvjerena da umjetnost može funkcionirati kao izravan alat za borbu protiv nepravde ili čak za njezino artikuliranje, niti da može smisleno intervenirati u nasilje kojem globalno svjedočimo. Niti mislim da umjetnost izravno mijenja sustave. Ali također ne vjerujem da ikada može biti neutralna. Čak i kada ne uspije kao alat za borbu, ona ostaje politična po onome što želi pokazati, po onome što odbija zagladiti i po načinu na koji zahtijeva vrijeme, pažnju i maštu. Što se tiče kulturnih institucija u Europi, naravno da je u tom kontekstu izazovno raditi, osobito zbog načina na koji su strukturirane i kome se obraćaju. Dovoljno je podsjetiti na koji način su utišani propalestinski glasovi u umjetničkim i kulturnim krugovima. 

Moram reći da sam, otkako sam stigla u Zagreb i zahvaljujući Pogonu se našla na “pravim mjestima”, shvatila da ovdje ipak postoji važna infrastruktura, formalna i neformalna, koja podržava umjetnike i kulturne radnike na načine koji u Iranu jednostavno ne postoje. Čak i ako su te mreže manjkave ili spore, sama činjenica da postoji struktura koja se može koristiti, koja je tu, stvara osjećaj sigurnosti i nade. U Teheranu gotovo da ne postoji održiva mreža umjetničkih organizacija, što umjetničku praksu čini izoliranom, i materijalno i društveno.

Kako se tvoje prakse arhitekture i umjetnosti isprepliću u svakodnevnom radu? Je li moguće, po tvom iskustvu, živjeti samo od umjetničkih projekata, i kako ti arhitektonsko znanje oblikuje pristup umjetnosti?

Za mene arhitektura i umjetnost nisu odvojene prakse. Često o Životu s gradnjom razmišljam kao o arhitektonskom projektu, samo što nije namijenjen gradnji. Arhitektura me naučila raditi s onim što već postoji, a taj način gledanja, promatranja, mapiranja i slaganja izravno oblikuje moju umjetničku praksu. Manje me zanima reprezentirati neku temu, a više me zanima pronaći formu koja joj odgovara; sadržaj može doći do izražaja tek kad se pronađe prava forma, ona djeluje kao jezik kroz koji se pojavljuje značenje. U praktičnom smislu, iznimno je teško preživljavati samo od umjetnosti, pa čak i od arhitekture.

Na kraju, možeš li se osvrnuti na iransku kulturnu i umjetničku scenu danas? Postoje li specifične reference, tradicije ili prakse iz tog konteksta koje utječu na tvoj rad?

Kulturna i umjetnička scena u Iranu neodvojiva je od svakodnevnog života. Izrazito smo svjesni života jer smo stalno blizu njegovog gubitka, neizvjesnosti i strukturnog nasilja. To nije vezano uz jednu krizu ili trenutak, već je stalno prisutno stanje; u ovom trenutku ono je možda čitljivije ostatku svijeta dok gleda svu krv i tijela na ulicama Teherana. Ta blizina gubitka izoštrava osjetila: znate tko su vaši drugari, tko su vaši saveznici. Tako odnosi postaju oblik preživljavanja. Te društvene veze nisu samo emocionalni sustavi podrške; one su i mjesto gdje se oblikuje i održava kreativna imaginacija. Iz tog konteksta moj rad izranja kao ranjiv čin istraživanja, usmjeren na nevidljive i efemerne aspekte gradova, na ono što je zanemareno, izbrisano ili smatrano nevažnim unutar arhitektonskog diskursa.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Lina Kovačević je novomedijska umjetnica koja ovom prigodom predstavlja seriju performansa u javnom prostoru. Naslov izložbe povezuje umjetnost performansa i tematsku preokupaciju društvenim konvencijama koje prate “romantične večere”, te se nastavlja na umjetničin ranijin rad Set za online romantičnu večeru.

Kako pojašnjava Olga Majcen Linn u najavnom tekstu, “Za razliku od seta za romantičnu večeru koji promišlja tendencije sve veće tjelesne odsutnosti i digitalne prisutnosti nastale uslijed globalizacije, Guerilla gourmet donosi romantiku na ulicu. (…) U online verziji romantične večere virtualnu prisutnost osobe može upotpuniti i fizički doživljaj hrane koje prožima tijelo i stvara osjećaj bliskosti. Umjetnica eksperimentira s proporcijama događaja jer intimni čin večere bliskih ljudi preslikava u javni , stvarajući tako moment začudnosti.”

Izložbom Guerrila Gourmet, Kovačević predstavlja umjetničke radove u kojima se bavi društvenim odnosima “omogućujući posjetiteljima da naslute skrivene silnice moći, ali i mogućnosti pojedinačne pobune kroz kreativnost. Pobuna, kako je vidi ova umjetnica, u idealnom bi svijetu vodila k novootkrivenoj bliskosti i empatiji”, poručuje Majcen Linn.

Izložba se može posjetiti do 9. listopada, a više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o nastavku izvedenog rada naslovljenog Bez imena, kojem umjetnik pridružuje dva nova. Tematski, ova se izložba bavi osjećajem boli i njenu prisvajanju, odnosno “samospoznajom posredovanom gubitkom”. Ova je bol potaknuta osobnim i općeljudskim porazom, odnosno svjedočenjem genocidu u Palestini i nemogućnosti da pojedinac artikulira nakupljene osjećaje.

Umjetnikovim riječima: “Godina za nama trailer je za kraj svijeta. Ne želimo gledati, ali film je već snimljen. Misao o otporu dovela me do pobune. Male, sasvim osobne, ali pobune protiv smrti. Smrti kao jedinog (?) posljednjeg (?) autoriteta. Odmjeravanje traje, a izložba je tek nemušt osmijeh preživjelog svijetu kojem ne pripada.”

Više detalja pronađite ovdje.

Program Sjeti se slobode nastao je u produkciji kustoskog kolektiva WHW, a svoj naslov posuđuje iz govora spisateljice Ursule K. Le Guin, koja je na dodjeli Nacionalne književne nagrade pozvala na osvještavanje slobode koju u teškim vremenima posjeduju pjesnici i umjetnici. Program se odvija kroz različite formate te se bavi pitanjima poezije i granica u odnosu na zatiranje slobode govora unutar liberalnih demokracija.

Film hold on to her iz 2024. godine prati društvenu infrastrukturu skrbi, solidarnosti i borbe na primjeru slučaja policijskog i državnog nasilja u kontekstu granične kontrole migracija u Belgiji: dvogodišnju Mawdu Shawri 2018. ustrijelio je i ubio belgijski policajac tijekom automobilske potjere na glavnoj autocesti. Kao odgovor na ovu tragediju, aktivisti su se 2023. godine okupili ispred kamere na La Voix des sans papiers u Bruxellesu kako bi uprizorili kolektivno saslušanje temeljeno na dokumentima iz Mawdinog sudskog slučaja i reakcijama na njega.

Robin Vanbesien je umjetnik, filmaš, istraživač i edukator koji živi u Bruxellesu. Istražuje kako se filmske metode povezuju i doprinose situiranim borbama za javni prostor te, između ostaloga, kako film može ponuditi načine na koje se potvrđuje, iznova preuzima, preslaguje, uvježbava i redistribuira kolektivno društveno tijelo i senzorna imaginacija tih borbi.

Riječ je o dvodnevnom programu koji uključuje simpozij i izložbu, a provodi se povodom završetka istoimenog projekta. On Mobilisation je projekt započet 2023. godine, koji, riječima organizatora_ica, “istražuje procese mobilizacije lokalnih (mikro-)zajednica kroz umjetničke, teorijske i aktivističke prakse, kao i njihovo povezivanje na transnacionalnom nivou”. U okviru šire teme mobilizacije, na simpoziju će gostovati govornici iz regije poput kustosice Ane Kutleše iz BLOK-a te Milutina Miloševića, aktivista i studenta pri Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.

Simpozij će predstaviti rad umjetnika, istraživačica i aktivista koji su za vrijeme projekta proučavali temu mikro-zajednica. Predstavljanja uključuju radionice, performanse, zajedničke obroke i razgovore s ciljem razmjene strategija i ideja o transnacionalnoj solidarnosti i emancipaciji, poručuju organizatori_ce. Na predavanju Lunch box in a paperback sudjeluje Kutleša, koja će, zajedno s umjetnikom Kalleom Brolinom, predstaviti izabrane tekstove (iznenađenja), “preplićući fiktivne i dokumentarne narative, uz razgovor s publikom”.

Isti dan, Milutin Milošević, jedan od studenata koji sudjeluje u aktualnim prosvjedima u Srbiji, predstavit će širi kontekst protestnih akcija u okviru sesije Večera uz pripovijedanja. Njegov segment, naslovljen Zahtevamo pravdu i odgovornost prenijet će priču o borbi protiv nemara i sistemske korupcije koja je dovela do gubitka 15 života nakon rušenja nadstrešnice na novoobnovljenoj željezničkoj stanici u Novom Sadu. Milošević posvećuje govor studenticama i studenticama koji se organiziraju i pokreću niz akcija, blokada te uspijevaju mobilizirati ostatak društva u borbi za bolju budućnost.

Drugi dio manifestacije, izložba On Mobilisation u kustoskoj koncepciji Dušice Dražić, otvara se u petak, 28. veljače, a čine je istraživački radovi koji se bave građanskom mobilizacijom kroz prizmu umjetnosti s različitim fokusima. U tom povodu predstavljeni su radovi Kalle Brolin, Siniše Ilića, Agency of Singular Investigations, Danae Theodoridou, Davida Tidonija i Zorke Wollny. Navedene_i umjetnice i umjetnici kao okidače koriste “vezivno tkivo građanskog aktivizma” poput jezika, poezije, zvuka ili slike, a na večeri otvorenje pridružuje im se i Psychedelic Choir, koji će izvesti kompoziciju Sabotage Manual, posvećenu aktualnim geopolitičkim zbivanjima koja je posebno skladana za potrebe izložbe, poručuju organizatori_ce.

Dvodnevna manifestacija On Mobilisation donosi pregršt raznolikih i participativnih programa u kojima će sudjelovati kulturne radnice i radnici iz regije čime se otvara prilika za uvezivanje građanskih borbi u međunarodnom kontekstu. Preostaje vidjeti hoće li dvodnevni format panela ponuditi dovoljno prostora za uvažavanje njihovih specifičnosti i kontekstualizaciju. Ostatak programskih aktivnosti i detalja o sudionicama i sudionicima možete pronaći na poveznici.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prednost će imati projekti koji će se između ostalog osvrnuti na specifičnan društveni, povijesni i politički kontekst Maribora i / ili lokalne zajednice, te hibridni, eksperimentalni i društveno angažirani projekti. Ove godine, na prijavu se posebno potiču palestinski_e i libanonski_e umjetnici_e koji imaju europsku dozvolu boravka.

Rezidencija uključuje besplatni smještaj od pet tjedana, umjetnički honorar u iznosu od 1000 eura, produkcijske troškove do 450 eura i profesionalnu pomoć i podršku umjetniku_ci i uvod u lokalnu (umjetničku) scenu od strane GuestRoomMaribor tima kustosa i producenata.

Puni tekst natječaja možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 16. veljače.