Uspinjem se kamenim stepenicama, otvaram trošna vrata i ulazim u zgradu. Ostavljam prosinačko sunce iza leđa, zastanem tek na trenutak da dopustim očima da se priviknu na mrak pa napokon zakoračim drvenim stubištem koje vodi do kata koji se grana u dva, doslovno i metaforički, osunčana prostora; desna vrata vode vas u prostorije namijenjene druženjima, radionicama, razgovorima, filmskim večerima, dok ona lijeva vode u administrativni backstage ispunjen radnim stolovima, papirima, formularima, registratorima, markerima, flomasterima… Upravo me tu dočekaju Tonči Kranjčević Batalić i Igor Mušić iz udruge queerANarchive koja koordinira suupravljanje LGBT centrom Split.  

LGBT centar Split otvoren je u 2014. godini kao prvi takve vrste u Dalmaciji, a od 2018. godine razvija se kao društveno-kulturni centar za lokalnu LGBTIQ+ populaciju. Trenutačno prostorom Centra upravlja Platforma LGBT centra koju čine udruge queerANarchive, Queer Sport Split, Split Pride i Domine. Ipak, za priču o povijesti ovog prostora kao prostora lokalne LGBTIQ+ zajednice, važno je vratiti se u 2011. godinu i prvi splitski Pride u organizaciji lezbijske grupe Kontra, Centra za prava seksualnih manjina Iskorak iz Zagreba i feminističke udruge Domine iz Splita. 

“Već se nakon prvog Pridea aktivno radilo na decentralizaciji i poticanju lokalne zajednice da se okupi u udrugu koja bi preuzela i organizaciju. Ta se ideja realizirala 2013. godine kada su volonteri Split Pridea osnovali udrugu Rišpet koja je sudjelovala u organizaciji treće povorke ponosa da bi iduće godine preuzela njenu organizaciju, kao i osigurala, tj. dobila na upravljanje, gradski prostor za LGBT centar Split, prostor koji je tih godina korišten isključivo za potrebe organizacije Pridea. Ipak, vrijeme je pokazalo da u ovom procesu nije došlo do potrebnog transfera znanja o samom vođenju udruge i rada u civilnom sektoru što je rezultiralo gašenjem udruge Rišpet u 2020. godini”, uvodi me Tonči u povijest prostora, a Igor nastavlja: “Najveća promjena dogodila se 2018. godine, kada je Zaklada Kultura nova prepoznala i podržala projekt LGBT centra koji otada kontinuirano prima podršku za razvoj suradničkih platformi u Republici Hrvatskoj. Takva vrsta podrške omogućila je transformaciju Centra u društveno-kulturni centar, ali i sustavno planiranje, organizaciju i realizaciju različitih programa i aktivnosti u prostoru tijekom cijele godine.” 

Udruge uključene u rad Centra prostor koriste terminski, ali je prostor u programskom smislu otvoren za bilo koga, pojedinca ili kolektive koji žele organizirati program za zajednicu: “Takve inicijative potičemo kroz program otvorenih vrata putem kojeg pozivamo korisnike_ce, pogotovo mlade koji su naši najbrojniji korisnici, da osmisle i prijave programe za koje smatraju da su bitni za zajednicu, a mi im pružamo organizacijsku i financijsku podršku u provedbi. Ipak, i u ovom je procesu jako bitno biti aktivan, osluškivati interese i potrebe zajednice koja je okupljena u centru, potaknuti ih na angažman i pružiti mentorsku podršku tijekom cijelog procesa. A često nismo dovoljno kapacitirani da bismo, uz sve ostale poslove koje obavljamo, imali vremena za pružanje kvalitetne i kontinuirane mentorske podrške mladima.”

U tom smislu, priča o Centru “danas i ovdje” brzo prelazi u priču o brojnim poteškoćama s kojima se kulturni radnici_e u civilnom sektoru svakodnevno susreću. Logično i apsolutno očekivano. Naime, Tonči, Igor i ja ne ulazimo u ovaj razgovor isključivo u ulogama novinarke i predstavnika Centra. Poznajemo se dugi niz godina, svo troje djelujemo u nezavisnom sektoru dulje nego što se poznajemo pa je zaista teško odoljeti priči o problemima i neuralgičnim točkama sistema u kojem radimo i izgaramo. A poteškoće i izazovi u radu zajednički su, čini se, svima u civilnom sektoru. “Pitanje kapacitiranosti, neadekvatnih uvjeta rada zbog prirode prostora u kojem je Centar smješten, nedovoljne financijske podrške, česti su pojmovi s kojima se svi u sektoru susreću”, nadovezuje se Tonči i ističe kako poteškoće ovog tipa nerijetko utječu upravo na kontinuitet rada i proizlaze iz složenosti financiranja i rada u udruzi.

“Mlade je potrebno poticati, istina, ali to je problem koji nije specifičan za zajednicu već je nešto s čime se opetovano susreću svi koji rade na nezavisnoj sceni. Rad u Centru pokazao nam je da smo u proces ušli s teretom vlastitih očekivanja iz prijašnjeg rada na nezavisnoj kulturnoj sceni, kao i koliko se teško odvojiti od očekivanja koja su pred nas postavljena od strane donatora i donositelja odluka koji i dalje ne razumiju suštinu i važnost postojanja ovakvog centra. S razlogom smo se odlučili razvijati upravo kao društveno-kulturni centar jer uviđamo važnost samog pojma društvenosti za LGBTIQ+ zajednicu.”

LGBT centar Split, naime, u fokusu svog djelovanja nema zagovaračke aktivnosti prema općoj javnosti niti podizanje vidljivosti lokalne LGBTIQ+ zajednice i scene. Djelovanje Platforme koja upravlja Centrom stoga se ne svodi na promjenu društvene percepcije prema LGBTIQ+ zajednici, već ovaj prostor postoji prvenstveno zbog pružanja podrške i sadržaja namijenjenog zajednici, a u tom se smislu društvenost otkriva kao preduvjet bilo kakve priče o participaciji mladih. Postojanje ovakvog mjesta, sigurnog mjesta i mjesta podrške, mjesta na kojem se događa društvenost – ono što je nerijetko previđeno u ocjenjivanju projektnih prijedloga i smješta se u prostor “između” organiziranih aktivnosti – tako otvara mogućnost povezivanja unutar zajednice na temelju dijeljenih interesa.

“Na nama je svakako da pokušamo primijetiti interese korisnika, da ih usmjerimo da te interese realiziraju u Centru, ali to nam ne može biti primarna vodilja u radu. Takve se stvari ponekad događaju spontano, pojedinci se okupe oko zajedničkog interesa i u potpunosti preuzmu cijeli proces, pa mi u tom trenutku više nismo ni potrebni. Trenutačno u Centru djeluju dva kolektiva koja nam nude odgovor na pitanje što to Centar jest i što može pružiti zajednici. U ovom slučaju riječ je o radionicama vezenja koje se kontinuirano odvijaju u prostorima Centra i u potpunosti su organizirane od strane zajednice, kao i djelovanje kolektiva Drag Kokošinjac koji se oformio u Centru i kao takav proširio djelovanje i na prostor Doma mladih u kojem organiziraju javna događanja”, objašnjava Igor.

Spomen Doma mladih, još jednog splitskog društveno-kulturnog centra, otvara pitanje same geografske smještenosti LGBT centra u staroj gradskoj jezgri pa pitam svoje sugovornike što im je ovakva pozicija donijela. Tonči ističe: “Ironično je da udrugama koje suupravljaju Centrom sam prostor Centra često predstavlja administrativno opterećenje. Naime, aktivnosti koje organiziraju udruge uključene u Platformu LGBT centra mogu se odvijati i nerijetko se odvijaju i u drugim prostorima za kulturu u gradu, poput Doma mladih ili kreativnog hub-a Prostor u Splitu. To su aktivnosti koje posjećuju i naši korisnici, a koje možda ne bi posjećivali da nije prethodno ostvarena ta društvenost kroz susrete u prostoru Centra. Smještenost LGBT centra u zgradu Doma mladih vjerojatno bi privukla veći broj korisnika i publike, ali zgrada Doma je segmentirana i ne funkcionira kao cjelina, a kroz dosadašnji rad u Centru uviđamo da je ključno postojanje zajedničkog prostora za susrete van organiziranih aktivnosti i događanja.” Prvo sveobuhvatno istraživanje o potrebama LGBTIQ+ zajednice na splitskom području koje je realizirano u ovoj godini, a koje su organizirale udruge queerANarchive, Queer Sport Split i Split Pride, nudi odgovor na pitanje o važnosti pozicije Centra u staroj gradskoj jezgri. Naime, lokalna LGBTIQ+ zajednica prostor gradske jezgre percipira kao siguran javni prostor. 

S druge strane, moji sugovornici ističu i dodatnu vrijednost lokacije: bitno je organizirati sadržaje u centru grada koji svakom novom turističkom sezonom sve više postaje koorporativni i komercijalni centar u kojem lokalno stanovništvo ne pronalazi sadržaje za sebe. “Provedeno istraživanje pokazalo je da je održiv prostor za LGBTIQ+ zajednicu potreban, ali da je jednako važno govoriti o javnim politikama. Naime, sustav financiranja još uvijek ne pokazuje osjetljivost za temu prostora društvenosti i njegove važnosti za zajednicu. To je tema u fokusu smjernica koje u veljači planiramo predstaviti donositeljima odluka na lokalnoj razini. Naime, društveno-kulturni centri ne mogu biti svedeni samo na produkciju kulturnog sadržaja, već moraju pružati i konkretan prostor u kojem se može ostvariti i društvenost”, ističe Tonči.

Na tom tragu, Igor ističe da je LGBT centar Split ujedno i jedini izvor pružanja deinstitucionalizirane podrške mentalnom zdravlju u obliku psihološkog savjetovanja u gradu Splitu. “To je jedan aspekt podrške koju pružamo, a za kojim očito postoji i potreba i interes zajednice. Ipak, da bi psihosocijalno savjetovalište moglo odgovoriti na potrebe zajednice i pružati adekvatnu, strukturiranu i kontinuiranu podršku, profesionalni kadar koji pruža podršku primoran je uz svoju djelatnost obavljati i administrativni dio posla. On uključuje prijavu projekta psihosocijalnog savjetovališta na natječaje, vođenje navedenih projekata i projektno izvještavanje, poslove koje psiholozima oduzimaju vrijeme za rad s korisnicima_ama, dok projektna sredstva nisu dostatna za zaposlenje dodatne osobe isključivo za administrativnu podršku. Ovakvo opterećenje dovelo je do situacije u kojoj psihološko savjetovalište trenutačno djeluje na volonterskoj osnovi.” 

Tema društvenosti u ovom se trenutku otkriva ne samo kao preduvjet povezivanja unutar zajednice, kao preduvjet izlaska zajednice u javni prostor, kao način učenja odgovornog korištenja zajedničkog resursa, nečega što nadilazi samu zajednicu i što koristi društvu u širem kontekstu, već i kao jedan od mogućih načina prevencije budućih psihosocijalnih poteškoća zbog česte izolacije i osamljenosti koju doživljavaju zbog manjka podrške u obitelji i užoj društvenoj okolini. Društvenost omogućuje prepoznavanje i artikulaciju potreba i interesa i pojedinaca i zajednice.

Moji me sugovornici nakon višesatnog razgovora pozdravljaju pri odlasku: “Ne radimo s homogenom skupinom korisnika_ca, a ono što zaista možemo je usmjeriti ih na djelovanje. A i to je nešto, nekad je to najviše što možemo. Ono što smo naučili je činjenica da ponekad moramo pustiti da se stvari organski razvijaju.” Izlazim iz zgrade, koračam ulicama prazne gradske jezgre i razmišljam kako ova izjava točno opisuje ne samo nastanak i smjer u kojem se razvija LGBT centar Split, već i načine stvaranja i razvijanja društvenosti. A njoj samo treba treba dati prostor u kojem će se ostvariti.

Reportaža je dio temata o prostorima za kulturu koji se razvijaju unutar lokalnih specifičnosti i koji se odmiču od dosada priznatih i prepoznatih modela rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Na panelu posvećenom predstavljanju rezultata istraživanja provedenih u sklopu projekta – koja su pokrila teme povijesti kulturnih centara, razvoja sudioničkog upravljanja, arhitektonske analize korištenja postojeće infrastrukture te dinamiku razvoja nezavisne kulturne scene kroz suradničke prakse – sudjelovali su Kruno Kardov s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Nikola Tomašegović s Odsjeka za povijest istog fakulteta, Željka Tonković s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, arhitektica Tea Truta i Sanja Sekelj s Instituta za povijest umjetnosti. 

Nikola Tomašegović je predstavio istraživanje historijskog razvoja kulturnih centara. Istaknuo je da centri nisu isključivo proizvod 20. stoljeća, već da je njihov razvoj moguće pratiti još od 19. stoljeća, zbog čega je predložio podjelu na četiri paradigmatska razdoblja: građansko koje je povezano sa stvaranjem nacionalnog identiteta, a u kojem kulturne ustanove imaju proizvodnu ulogu; razdoblje moderne masovne kulture od početka do polovice 20. st., obilježeno pritiskom radničke klase i omasovljenjem kulture; samoupravno socijalističko razdoblje, u kojem se redefinira uloga centara iz jednostrane transmisijske u prostore koji artikuliraju kulturne potrebe radnika i građana; te posttranzicijsko razdoblje koje obilježava retradicionalizacija kulturnih institucija, ali i razvoj nezavisne kulture i modela društveno-kulturnih centara. 

Prema Kruni Kardovu, kriza kulturnih centara može se pratiti od 1980-ih godina, kada je širenje centara postupno počelo opadati. Iako su poneki centri preživjeli u srednje velikim gradovima, mnoga manja mjesta ostala su bez ovih važnih prostora, koji su s vremenom postali zapušteni. U periodu od ‘90-ih moguće je pak primijetiti određenu regulacijsku neurozu. Naime, unatoč neoliberalnom demontiranju mnogih javnih institucija, ustanove u kulturnom sektoru u određenom smislu ostaju zaštićene. Ta zaštita postoji zahvaljujući razvijenim profesionalnim udruženjima i mrežama povezanim s ekonomskom i političkom elitom koja osigurava regulatornu sigurnost od tržišta. Kao rezultat toga, kulturni centri, iako važni, ne dobivaju priznato mjesto u društvu. Drugim riječima, ustanove tako zauzimaju prostor i marginaliziraju nove aktere u kulturi, dok njihova uloga ostaje nejasna.

Razgovori koji su tijekom istraživanja vođeni s voditeljima i voditeljicama kulturnih centara o tome kako vide ulogu ustanova na čijem su čelu iskristalizirali su četiri glavna motiva: osiguravanje dostupnosti kulture (smanjenje prostornih i financijskih barijera), proizvodnja visoko kvalitetnog programa, osiguravanje mjesta za prvi ulazak u kulturu (rad na animaciji građana) te reprodukciju zajednice (slobodno vrijeme, obrazovanje, sport).

Istraživanje koje je predstavila Željka Tonković fokusiralo se pak na pitanja o ulozi kulturnih centara u kulturnom životu i razvoju sredina u kojima djeluju, kao i o modelima upravljanja i razvojnim perspektivama. Istraživanje koje je provela zajedno s Anom Žuvelom s Instituta za razvoj i međunarodne odnose, fokusiralo se na studije slučaja tri centra: Kristalna kocka vedrine u Sisku (osnovano 1963., trenutno 28 zaposlenika), Kulturnog centra u Veloj Luci (1975., 1.5 zaposlenika) i Kulturnom centru Osijek (2018., 8 zaposlenika). Tonković je istaknula kako su centri nerijetko prepušteni osnivačima, jedinicama lokalne samouprave koje nemaju ideju i viziju njihova razvoja. Istraživanje je pokazalo kako se centri financiraju na različite načine – neki  iz lokalnih proračuna, dok drugi ovise o EU projektima – što dovodi i do velikih varijacija u broju zaposlenih: Vela Luka nema dovoljno zaposlenika za kvalitetan razvoj programa, Centar u Sisku potencijalan je primjer ranije spomenutih klijentelističkih odnosa, dok je dio zaposlenika u Osijeku projektno (prekarno) zaposlen. Svi ti faktori pridonose razilaženju između razvojnih strategija osnivača, zaposlenika i lokalne zajednice,  čestim pritiscima osnivača, kao i otporu prema novim modelima upravljanja. Uloga civilnog društva pritom je ograničena na povremenu programsku suradnju.

Većina društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj nije prvobitno građena za kulturne svrhe, no to ne znači da njihova trenutna funkcija nije zadovoljavajuća ili da ne funkcioniraju dobro, istaknula je Tea Truta u izlaganju posvećenom arhitektonskoj analizi kulturne infrastrukture. Trenutno ne postoji pravilnik koji bi regulirao obnovu tih prostora i definirao potrebe korisnika za prostorom, a ni modeli šire participacije u obnovi nisu jasno definirani. Truta je stoga naglasila nužnost promjena na planskoj razini kako bi se bolje upravljalo obnovom i urbanističkim parametrima. Sanja Sekelj predstavila je istraživanje Networking through Persistence: Case Study on the Position and Development of the Clubture Network, koje je izradila zajedno s Edgarom Buršićem, Davorom Miškovićem i Donatom Riccijem. Istraživanje analizira djelovanje mreže Clubture fokusirajući se na razdoblje od 2001. do 2016. godine te na dva različita skupa podataka: godišnje podatke o ocjenama koje članovi mreže dodjeljuju programima koji se prijavljuju na poziv za razmjenu i suradnju, što je primjer participativnog odlučivanja o programima koji se financiraju, te podatke o subnacionalnim i  nacionalnim platformama u kulturi koje financira Zaklada Kultura Nova. Istraživanje pruža uvid u unutarnju dinamiku Mreže, različite zajednice unutar neovisne scene te novo razvijene modele suradničkog rada.

Kroz provedbu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti izrađene su policy preporuke koje analiziraju dosadašnji rad kulturnih i društveno-kulturnih centara te predstavljaju konkretne prijedloge kojima bi se cjelokupni institucionalni i zakonodavni okvir mogao unaprijediti, o čemu smo već i ranije pisali na Kulturpunku. Prostori kao ključna kulturna infrastruktura jedan su od gorućih problema cjelokupnog kulturnog sustava, što je potvrdio i Pregled kulturnog razvoja i kulturnih politika u Republici Hrvatskoj koji je Ministarstvo kulture i medija objavilo prošle godine. U tom kontekstu, prostorna infrastruktura za mješovite organizacijske oblike s raznolikom namjenom posebno je kompleksno pitanje. To se prvenstveno odnosi na društveno-kulturne centre odnosno pitanje korištenja javne prostorne infrastrukture od strane aktera koji nemaju statusno pravo korištenja tih resursa (udruge, savezi udruga, umjetničke organizacije, neformalne platforme…). Na razini države i na razini pojedinih gradova ne postoji usustavljen popis prostorne kulturne infrastrukture, no prakse postojećih društveno-kulturnih centara i prostora koje koriste akteri civilnog društva iz područja kulture i umjetnosti ukazuju da prostora nema dovoljno, da ih se iznimno teško dobiva na korištenje te da su uvjeti korištenja ograničeni kratkim rokovima.

Na javnoj tribini o izrađenim policy smjernicama sudjelovale su Mirela Travar iz Operacije grad iz Zagreba, Bojana Španiček Kanoti iz Platforme za Društveni centar Čakovec te Petra Marčinko iz Art radionice Lazareti. Travar je podcrtala važnost izrade kvalitetnog policy okvira. Naime, u praksi se odvijaju različiti oblici upravljanja i organiziranja u kulturi koji nemaju sustavnu podršku. Travar je prema tome istaknula potrebu za uspostavljanjem niza javnih politika i regulacija koje će osigurati stabilnost i kontinuirani razvoj kulturnog sektora. U takvom okruženju, kulturni centri, DKC-ovi i prostori stvaralaštva civilnog društva u kulturi mogli bi se bolje povezati i organizirati. Također je naglasila važnost prepoznavanja uloge zajednica: kulturni centri neraskidivo su povezani s lokalnim zajednicama, no trenutna kulturna politika nedovoljno definira tu ulogu, što otežava razvoj relevantnih programa koji odražavaju njihove potrebe i interese. Bez adekvatne regulacije naprosto udaramo u zidove, zaključila je Travar.

Španiček Kanoti je opisala poteškoće s kojima su se suočavali u pokušaju uspostavljanja društveno-kulturnog centra u Čakovcu, ali i pozitivnije iskustvo upravljanja malim prostorom u lokalnoj zajednici općine Sveti Juraj na Bregu. Više pak o upravljanju prostorima kulturne baštine govorila je Petra Marčinko. Baština se prema Marčinko nalazi u dihotomiji pretjerane komercijalizacije ili potpune zapuštenosti. Također je napomenula da ne postoji strateška vizija razvoja baštine za dobrobit zajednice, već je gotovo isključivo riječ o turistifikaciji različitih prostora. Bilo kakav utjecaj na zajednice ostavlja se kao nešto što se može dogoditi, ali i ne mora, zaključila je.

Brojnost i raznolikost te kulturno-umjetnička i društvena relevantnost društveno-kulturnih centara u lokalnim sredinama ukazuju na potrebu unapređenja uvjeta za njihov daljnji rad. To se podjednako odnosi na osiguranje adekvatne financijske potpore te na stvaranje prilika za pozicioniranje društveno-kulturnih centara kao suvremenih kulturnih institucija koje osiguravaju aktivno uključivanje lokalne zajednice u kulturni razvoj, istaknuto je na tribini. Na tom putu daljnjeg razvoja nove javne kulture izrazito je važna uloga gradova, dok je podrška zakonodavca u unapređenju pravnog i institucionalnog okvira presudna, zaključak je jednodnevne konferencije.

Razgovor će, najavljuju organizatori, tematizirati prostore koje organiziraju udruženi građani i građanke kako bi odgovorili na svoje društvene i kulturne potrebe. Takvi prostori često postaju i više od toga, mjesta susreta raznolikih i na prvi pogled nepomirljivih skupina, kultura i perspektiva.

Na razgovoru o vijugavim putevima kroz koje prostori nezavisne kulture prolaze u svom razvoju razgovaraju Monika Bazina i Boris Filipić iz mostarskog OKC Abrašević te Kornel Šeper iz Udruženja za razvoj kulture “URK”, udruge koja upravlja klubom Močvara. 

Bazina i Filipić sa zagrebačkom publikom podijelit će više o tome kako se razvijao njihov centar koji je nedavno proslavio 20 godina, kako je uz kulturni postao i društveni prostor koji se politički zauzeo protiv fašizma i netolerancije te kakav je njegov specifični društveni značaj u kontekstu Mostara. Kornel Šeper će iz Močvarine perspektive nastojati usporediti iskustva ova dva prostora i sagledati koje su sličnosti i razlike u izazovima s kojima se susreću nezavisni prostori u RH i BiH u potrazi za održivosti. 

Razgovor će moderirati Mirela Travar iz Operacije grad.

Tradicionalni ili klasični kulturni centri nastali su u svrhu demokratizacije kulture – razvoja lokalne kulture, individualnog i kolektivnog stvaralaštva i konzumacije kulture usmjerene ka jačanju lokalne zajednice i unapređenju kvalitete života pojedinca. Društveno-kulturni centri kao noviji oblici centara, decentralizaciju vide primarno kroz paradigmu kulturne demokracije čija je temeljna svrha osigurati da svi imaju ne samo pristup kulturi i njenim sadržajima, nego da mogu aktivno sudjelovati u kulturi i kulturno-umjetnički se izražavati. 

Smjernice za javne politike obuhvaćaju šest područja i za svako od njih otvoreno je javno savjetovanje sa zainteresiranom širom javnosti.

Smjernica za razvoj financiranja i diversifikacije sredstava fokusirana je na društveno-kulturne centre koji primjenjuju sudioničko upravljanje te predlaže stvaranje poticajnog okruženja za njihov održivi razvoj, unapređenje institucionalne, infrastrukturne i programske potpore te unapređenje kapaciteta aktera uključenih u takav tip upravljanja. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za razvoj kulturnih i društveno-kulturnih centara u zajednici usredotočena je na razvoj zajednice i pravo na kulturu, sudjelovanje u kulturi, kulturnu raznolikost i socijalnu inkluzivnost te predlaže, među ostalim, da se lokalna zajednica uključi u razvoj, provedbu i evaluaciju lokalnih kulturnih politika te u rad (upravljanje i programiranje) kulturnih i društvenokulturnih centara kroz osnivanje različitih tijela (programskih, savjetodavnih, upravljačkih i slično). Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za razvoj lokalne kulturne infrastrukture i korištenje prostornih resursa kulturne baštine zalaže se za evidenciju i inventarizaciju prostorne infrastrukture za kulturnu namjenu mješovitog tipa (ciljano za društveno-kulturne centre) i objekata kulturne baštine, a predlaže uređenje imovinsko-pravnog statusa tih prostora, unapređenje sustava izrade planova i programa korištenja i upravljanja tom infrastrukturom, prilagodbu postojećih zakona i procedura upravljanja prostorom i kulturnim dobrima, te prenamjenu i revitalizaciju zapuštenih objekata kulturne baštine koja neće odgovarati samo na potrebe turizma i komercijalnih djelatnosti. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za razvoj centara u manjim zajednicama zalaže se, prvenstveno, za mapiranje i istraživanje domova kulture i njihovih resursa u manjim sredinama, ulaganje u održavanje i budući održivi razvoj postojećih kulturnih i društveno-kulturnih centara te prepoznavanje njihove važnosti od strane regionalnih i lokalnih kulturnih politika te otvaranje posebnih linija financiranja za te potrebe, kao i provoditi međusektorsku suradnju javnih politika u području održavanja i razvoja kulturnih centara u manjim sredinama. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za unapređenje policy i zakonodavnog okvira za društveno-kulturne centre predlaže stvaranje poticajnog normativnog okruženja za razvoj DKC-a, prepoznavanje uloge DKC-a kao vitalnih stupova kulturnog, umjetničkog i društvenog života lokalne zajednice, unapređenje institucionalnog statusa DKC-a na nacionalnoj razini te jačanje kapaciteta civilnih i javnih aktera za civilno-javna partnerstva. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za razvoj zelene komponente u društveno-kulturnim centrima predlaže, među ostalim, osiguranje sredstava za energetsku obnovu zgrada i podizanje kapaciteta civilnih i društvenih aktera za razumijevanje i uključivanje u te, u hrvatskom okruženju relativno nove teme. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju. 

Javno online savjetovanje otvoreno je do 15. rujna.

U fokusu objavljenih smjernica nalaze se dva ključna oblika infrastrukturne podrške za razvoj zajednica, ispunjavanje njihovih potreba i zahtjeva za društvenosti: kulturni centri (KC) i društveno-kulturni centri (DKC-ovi). Kulturne institucije poput muzeja, kazališta, knjižnica i slično, svoju misiju ispunjavaju kroz profesionalizaciju (umjetničkih disciplina ili kulturnih djelatnosti) i specijalizaciju (očuvanje, interpretacija, prezentacija ili produkcija). Za razliku od njih, (društveno) kulturni centri su usmjereni na zajednicu za koju stvaraju i produciraju kulturna događanja u različitim umjetničkim područjima (izložbe, koncerti, kazališne predstave, filmske projekcije i slično), obrazovne programe (radionice, predavanja, tečajevi itd.) i razne druge programe. Za razliku od kulturnih centara koji su nastali u svrhu demokratizacije kulture – razvoja lokalne kulture, individualnog i kolektivnog stvaralaštva i konzumacije kulture usmjerenih ka jačanju lokalne zajednice i unapređenju kvalitete života pojedinca – noviji oblici centara, društveno-kulturni centri, decentralizaciju vide primarno kroz paradigmu kulturne demokracije čija je temeljna svrha osigurati da svi imaju ne samo pristup kulturi i njezinim sadržajima, nego da mogu aktivno sudjelovati u kulturi i kulturno-umjetnički se izražavati. 

Međutim, u hrvatskom kulturnom sustavu, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnim razinama, ne postoji sustavna politika za razvoj sudjelovanja u kulturi općenito, pa jednako tako niti za poticanje razvoja odnosa kulturnih i društveno-kulturnih centara sa zajednicom. Kulturne politike na lokalnim razinama mogu igrati ključnu ulogu u podržavanju razvoja lokalnih zajednica kroz kulturu, a kulturni i društveno-kulturni centri mogu biti središnje mjesto njihova okupljanja i uključivanja. Zajednica je kao pojam slabo zastupljena u narativu kulturne politike u Hrvatskoj, pogotovo u službenom diskursu. Kao što je u smjernici istaknuto, zajednica je hrvatskoj kulturnoj politici instrumentalna, deskriptivna kategorija, no ne i točka u kojoj se presijecaju i konvergiraju fundamentalna pitanja uloge kulture u stanju, osviještenosti, dobrobiti i ujednačenom, tolerantnom razvoju društva koji uvažava široki obuhvat okolišnih i društvenih aspekata.

Navedeno je na još snažniji način uočljivo kod manjih zajednica, u općinama i seoskim naseljima te u ruralnim područjima. Stanje kulturne infrastrukture je nepoznato, jednako kao što je nepoznat točan broj kulturnih centara u manjim sredinama. Iz popisa kulturnih centara koji je napravljen u sklopu projekta vidljivo je da se od 70 zavedenih kulturnih centara samo 13 nalazi u općinama i mjestima koja pripadaju općinama (Pitomača, Ludbreg, Grožnjan, Nerežišća, Bol, Vela Luka, Komin – Općina Ploče, Blato, Gruda, Orebić, Viganj – Općina Orebić, Križ, Krapinske toplice, Čepin). Međutim, izvjesno je da i u mnogim drugim manjim mjestima postoje neki oblici infrastrukture koji funkcioniraju poput društvenih (i kulturnih) centara. Kao primjer društveno-kulturnog centra u manjoj sredini istaknut je Dom kulture Jurice Muraija u naselju Pleškovec kojim projektno suupravljaju Platforma za Društveni centar Čakovec i Općina Sveti Juraj na Bregu. Stoga ta smjernica ukazuje na potrebu, prvenstveno, mapiranja i istraživanja domova kulture i njihovih resursa u manjim sredinama (općine, sela, mjesne zajednice u ruralnim i suburbanim područjima) u Republici Hrvatskoj.

Prostori, prostorni resursi i kapaciteti spadaju u prvu asocijativnu, ali i praktičnu kategoriju kojom se definira široki pojam kulturne infrastrukture. U smjernici koja se specifično bavila prostorom i resursima kulturne baštine, istaknuto je da kulturna infrastruktura ne uključuje samo objekte, strukture i prostore namjenjene kulturnim djelatnostima, nego obuhvaća širi dijapazon resursa potrebnih za stabilno funkcioniranje kulturnog sustava. U tom kontekstu o kulturnoj infrastrukturi možemo govoriti kao objektima u javnom vlasništvu s javnom namjenom, zaštićenim objektima kulturne baštine, te prostorima koji su u mješovitom vlasništvu, o čemu i ovise promjene namjene prostora. Kako ne postoji usustavljen popis kulturne infrastrukture na razini države ili pojedinih gradova, nije moguće tvrditi koliki je broj javnih prostora za kulturnu namjenu u odnosu na potrebe potencijalnih korisnika. Pitanje pak objekata kulturne baštine otvara nedovoljno istražene potencijale revitalizacije i regeneracije kulturnih dobara putem aktivacije kroz sadržaje koji nisu isključivo komercijalne prirode ili okrenuti samo u smjeru zadovoljenja potreba turizma. U Republici Hrvatskoj upotreba kulturne baštine nalazi se između potpune zapuštenosti i pretjerane iskorištenosti, odnosno od vrlo niske do vrlo visoke razine komercijalizacije.

Pitanje prostora osobito je bitno iz perspektive društveno-kulturnih centara gdje javnu prostornu infrastrukturu koriste organizacije civilnog društva (udruge, savezi udruga, umjetničke organizacije, neformalne platforme) koje nemaju statusno pravo korištenja javnih prostornih resursa bez naknade ili uz minimalnu naknadu. Nedostatak adekvatnih prostora za rad jedan je od osnovnih problema s kojim se suočava niz organizacija civilnog društva, a što je, uz financijsku nesigurnost, izravna posljedica neravnopravnog položaja civilne scene u kulturnom sustavu. Prepoznajući društveno-kulturne centre kao ključne stupove kulturnog, umjetničkog i društvenog života lokalne zajednice i uzimajući u obzir probleme i izazove s kojima se suočavaju u svom radu, jedan od važnijih koraka u polju kulturne politike koje je potrebno poduzeti radi unapređenja rada DKC-ova odnosi se na unapređenje financijskog instrumenta i svih njegovih popratnih mehanizama i aspekata, zbog čega je jedna od izrađenih smjernica posvećena omogućavanju financijske održivosti društveno-kulturnih centara te osiguravanju uvjeta za diversifikaciju njihova financiranja.

Smjernica za napređenje policy i zakonodavnog okvira za društveno-kulturne centre naslanja se na dva ključna dokumenta nastala u sklopu projekta Kulturna politika odozdo: Kodeks dobre prakse uspostave i funkcioniranja civilno-javnog partnerstva te nacrt Zakona o kulturnim centrima. Smjernica donosi pregled DKC-ova na području Hrvatske, mapiranih u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti, te pregled regulativnog okvira za DKC-ove u području različitih javnih politika. Uzimajući u obzir da niti jedan od postojećih propisa ne adresira i ne definira sve aspekte relevantne i presudne za uspostavljanje i razvoj društveno-kulturnih centara, način upravljanja, donošenja odluka i slično, umjesto izmjena i dopuna više različitih propisa, nužno je stvoriti normativni okvir kroz usvajanje novog zakona koji bi regulirao isključivo kulturne centre i društveno-kulturne centre i na njih se primjenjivao. 

Naposljetku, smjernice donose i novu temu, rijetko ili nikako zastupljenu u domaćem kulturnopolitičkom diskursu: zelenu komponentnu odnosno pitanje zelene tranzicije u kontekstu kulture. Kao što je istaknuto, konceptualno ishodište, principi djelovanja i modeli upravljanja društveno-kulturnim centrima u suglasju su s temeljenim postulatima okolišne održivosti. Ponovna upotreba napuštenih ili nedovoljno iskorištenih prostora, dijeljenje resursa (prostornih, tehničkih, materijalnih i ljudskih) i odgovornosti u upravljanju prostornom infrastrukturom, kulturna raznolikost, pravednost i fer pristup, ostvarivanje kulturnih prava građana kroz njihovo aktivno uključivanje u kulturu te programska usmjerenost na potrebe i interese lokalne zajednice temeljna su načela društveno-kulturnih centara koja se nalaze u središtu okolišne paradigme. Kada se razvoju partnerskog odnosa u upravljanju i intersektorskoj suradnji nadoda programska suradnja i razmjena te mobilnost umjetnika i kulturnih radnika (lokalna, nacionalna i međunarodna) evidentno je da društveno-kulturni centri doprinose održivom razvoju, ne samo u svojoj konceptualnoj povezanosti već i praktičnim aspektima djelovanja. 

ZDC Brezovica već jednu godinu uspješno premošćuje nedostatak društveno kulturnih sadržaja u tom zagrebačkom naselju. Tako se stanovnicima Brezovice i okolice nude glazba i pjevanje, kreativne radionice za djecu i odrasle, čajanke, predavanja, vrtlarske radionice, rekreativni programi, predstave, ekološki sadržaji… Bogat kulturni i zabavni program pripremljen je i povodom obilježavanja godinu dana djelovanja centra.

Rezervirajte svoje mjesto ovdje, a više o događanju potražite na poveznici.

Iako su organizacije civilnog društva u kulturi bile nositelji tih projekata te partneri lokalnim upravama u razvoju modela upravljanja javnom infrastrukturom za kulturne i društvene djelatnosti, ispostavilo se da su ti akteri većinom tek sudjelovali u procesima koje su sami inicirali, odnosno da do stvarne redistribucije moći nije nikada došlo. Radi se o inicijativama odozdo koje nastaju kao izraz samoorganizacije građana, no koje se ne mogu ostvariti bez potpore i suradnje s lokalnom samoupravom. S jedne strane, fingiranje partnerstava dok traje projekt radi osiguravanja dijela plaća zaposlenicima gradskih uprava rezultiralo je privremenim suradnjama koje su istekom sredstava prekinute ili je gradska uprava zauzela dijametralno suprotan stav o razvoju tih javnih prostora. U opravdavanju tih reakcija, treba imati na umu činjenicu da su se i veće, iskusnije organizacije tijekom provedbe projekata susrele s represivnim administrativnim aparatom Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, koji, prema svjedočenjima samih organizacija, kao da je imao svrhu obezvrijediti i otežati provedbu projekata umjesto pružiti podršku njihovom radu.

S druge strane, doprinos financijske injekcije decentralizaciji kulture i osiguranju ravnomjernog regionalnog razvoja bio je privremen, iako obiman, te je nakon isteka projekata ostavio lokalne samouprave da se same, unutar svojih oskudnih budžeta, pobrinu za daljnje funkcioniranje prostora u čiji su razvoj uložili. Decentralizacija je dinamičan proces u kojem se ovlast i odgovornost za javne resurse i usluge prenose sa središnje razine vlasti na niže razine. No, kao što je istaknuto u publikaciji Uradimo zajedno Zaklade Kultura nova (2018), decentralizacija je u hrvatskom kulturnom sustavu prisutna kao strukturni centralizam kojim se politizacija s nacionalne razine spušta na regionalne i lokalne razine, utječući na uvođenje menadžerske logike u upravljanje i uvođenje tržišnih načela u načine gospodarenja lokalnim javnim resursima. “Glavni razlozi promašaja i deficita decentralizacijskog procesa u Hrvatskoj, koji je započet 2001. godine, proizlaze iz nedovoljnog uvažavanja mišljenja, ignoriranja argumenata i nepovjerenja prema civilnom društvu koje uporno zagovara veću horizontalnost, otvorenost i transparentnost”, navodi se u publikaciji. Kao što ističe Katunarić (2006.), stvarna uspješnost decentralizacije ovisi o horizontalnom modelu u procesima donošenja odluka.

Stoga nas primjeri Fabrike 35 u Hvaru ili FUNK-a u Koprivnici mogu usmjeriti razmišljanju da je u manjim gradskim sredinama možda i lakše naći zajednički jezik s lokalnom upravom, no da nalaženje zajedničkog polazišta nije moguće bez budžetnih predispozicija za njega. U Razvojnoj strategiji Grada Koprivnice do 2030. ustanove i udruge u kulturi zajedno su uvrštene u strateški cilj 2.3, što upućuje na cjelovito promatranje kulturnog sustava, njegovog institucionalnog i izvaninstitucinalnog dijela, no kao ključni (i jedini) indikator tog strateškog cilja navodi se povećano samofinanciranje organizacija civilnog društva za 20 posto. Jedini savez udruga u kulturi koji djeluje u Koprivnici i vodi jedini društveno-kulturni centar u prostoru bivše vojarne, Forum udruga nezavisne kulture FUNK, spomenut je u Strategiji kao onaj akter koji je izradio strategiju razvoja nezavisne kulture grada Koprivnice 2020-2025, no ne eksplicira se jesu li mjere iz predložene FUNK-ove strategije uključene u Razvojnu strategiju i na koji način te je li spomenuti akter i na koji drugi način relevantan za razvoj izvaninstitucionalne kulture grada. Zašto je tome tako, može se zaključiti i iz dosadašnjeg odnosa civilnog i javnog aktera u tom odnosu. Od osnivanja 2014., za svoje programe Savez i njegove članice kontinuirano su dobivale prostor kojim sada upravljaju, no isključivo na upit za pojedina događanja. Tek od 2018. godine, kada Savez u partnerstvu s Gradom počinje s provedbom projekta u sklopu poziva Kultura u centru, korištenje prostora više nije upitno. Po završetku tog, počinje provedba novog jednogodišnjeg ESF projekta gdje se iznos najma prebija kroz ulaganje u prostor (oko 380 000 kuna) osigurano kroz projekt. Savez za sada ima mirnih 7 godina korištenja prostora pred sobom, dok sve ostale troškove osiguravaju samostalnom prijavom na druge projekte.

Fabrika 35 u turističkom središtu Hvaru je mali multifunkcionalni prostor dostupan za korištenje svim udrugama i zainteresiranim građanima s područja grada za provedbu javnih programa i internih događanja. Fabrika je rezultat je suradnje Grada Hvara i udruge Savez Platforma Hvar kao partnera na projektu DKC: Plan K, financiranog putem poziva Kultura u centru. Nakon završetka projekta postavilo se pitanje namjene i funkcioniranja prostora: gradska je vlast imala zadršku prema ideji suupravljanja gradskim prostorom u partnerstvu s udrugom. Ipak, intenzivno zagovaranje i prosvjedna akcija urodili su plodom, te je Gradsko vijeće Grada Hvara donijelo Odluku o korištenju prostora na razdoblje od tri godine i postavilo udrugu Platforma Hvar kao odgovornu za koordinaciju i upravljanje prostorom. Grad Hvar osigurava prostor i pokriva troškove režija dok Platforma Hvar koordinira program te kontinuirano provodi društveno-kulturne aktivnosti. Ugovor o korištenju Fabrike 35 ističe krajem 2023. godine te će nastavak djelovanja prostora uvelike ovisiti o mogućnostima Platforme Hvar da privuče sredstva iz drugih fondova, prvenstveno potporu Zaklade Kultura nova, a onda i drugih donatora. Istovremeno, Grad je odlučio osnovati javnu ustanovu u kulturi koja bi zavidan broj prostora u svom vlasništvu trebala programski kapacitirati suradnjom s udrugama tijekom cijele godine. Hoće li Fabrika 35 istekom ugovora o upravljanju potpasti pod gradsku ustanovu, unatoč ulaganjima u prostor koje su udruge poduzele tijekom pet godina korištenja i ulaganjima u razvoj centra zajednice koji do tada nije postojao u Gradu i okolici, ostaje za vidjeti.

Da u većim gradskim središtima, unatoč izdašnijim lokalnim budžetima i prijeđenom putu suupravljanja javnim prostornim resursima, također ne postoje garancije, ukazuju nam primjeri Karlovca i Rijeke. Savez udruga KAoperativa upravlja prostorima Male scene i Urbanog parka Hrvatskog doma od 2016. godine, dok su velika dvorana, podrumski prostori i čitavo lijevo krilo u potpunosti neiskorišteni. Od početka djelovanja, Savez zagovara temeljitu obnovu i uređenje zgrade Hrvatskog doma kao društveno-kulturnog centra prema sudioničkom modelu upravljanja. Napokon, Grad Karlovac tijekom 2022. godine najavljuje rekonstrukciju zgrade, s radovima koji bi trebali započeti u 2023. godini. Tako 1. siječnja 2023. nezavisna kulturna scena ostaje bez ključnih prostora za produkciju programa, a zamjenski prostori i termin povratka u Hrvatski dom nije komuniciran s korisnicima i širom javnosti.

U Rijeci, od 2014. Savez udruga Molekula temeljem javnog poziva suupravlja dijelovima prostora Palacha i Filodrammatice na pet godina, a korištenje prostora produljivano je kroz zajedničku provedbu europskih projekata s Gradom, sve dok sredstava iz projekata nije nestalo. Riječki model upravljanja objektima kulture osmišljen je kako bi pružio potporu nezavisnoj sceni, kao dio Strategije kulturnog razvitka za razdoblje 2013-2020, dok nova Odluka o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke taj model upravljanja stavlja izvan snage jer propisuje da prostorima kulture u vlasništvu Grada isključivo upravlja Odjel gradske uprave za kulturu. Sudionički odnos temeljem kojeg je Molekula upravljala spomenutim prostorima polako je, ali sigurno nestajao tijekom godina – počevši s time što im je 2014. na upravljanje dodijeljen i prostor Hartere koji uskoro nije bio uopće uporaban, potom uvođenjem vanjskog ugostitelja u prostor Palacha koji nije imao obavezu ulaganja u program i prostor, naposlijetku uvođenjem obveze plaćanja režija za prostor koja je potkopala financijsku konstrukciju Saveza koji je uskoro funkcionirao i upravljao prostorima gotovo bez zaposlenih.

Od ostalih relevantnih primjera razvoja društveno-kulturnih centara kojima se upravlja temeljem nekog modela civilno-javnog partnerstva, rijetki su preživjeli na adekvatan način. Rojcem u Puli i dalje upravlja Koordinacija na čije se sastanke ponekad ne pozivaju predstavnici civilnog sektora, Art radionici Lazareti 2025. ističe ugovor o korištenju i nema naznaka kako Grad zamišlja buduću namjenu tog prostora, u Splitu civilna scena okupljena oko Platforme Doma mladih i dalje nije formalni partner gradskoj ustanovi u upravljanju, Grad Čakovec odavno već ne računa na suradnju s nezavisnom kulturnom scenom, dok se Pogon u Zagrebu doslovno jedva drži unutar trošnog i neobnovljenog prostora Jedinstva, bez naznake zamjene za prostor u Mislavovoj stradao u potresu.

U pokušaju odgovora na pitanje zašto je tome tako, među češćim odgovorima nadaju se problematika zakonskog okvira u kojem djeluju ti centri i ti modeli upravljanja te nedostatak adekvatnih sredstava koja bi bila uložena u razvoj sudjelovanja građana i udruga građana u upravljanje tim prostorima. I jedan i drugi odgovor legitimni su – praksa koja se razvija u društveno-kulturnim centrima u Republici Hrvatskoj u proteklih desetak godina naprednija je i relevantnija od institucionalnog okvira koji ju omeđuje. Raskorak između teorije i prakse vidljiv je na svakom koraku razvoja tih modela, a podcrtan novim Zakonom o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi koji je u sebe uključio i upravljanje kulturnim centrima na postavkama netransparentnosti, neinkluzivnosti i nesudjelovanja. Ako se vratimo na pitanje decentralizacije koje smo načeli ovim tekstom, odlučivanje o ključnim pitanjima kulturne politike u potpunosti je centralizirano na nacionalnoj razini što sužava prostor za lokalna predstavnička tijela u pogledu uvođenja sudioničkog upravljanja u kulturi – procesi upravljanja na lokalnim razinama u potpunosti preslikavaju procese upravljanja s nacionalne razine. Stoga je usmjeravanje pažnje na načine funkcioniranja civilnih aktera unutar odnosa civilno-javnih partnerstava legitimno ukoliko u svoju artikulaciju uključuje i promatranje uvjeta u kojima ti akteri rade, količinu moći koja im je prepuštena u tim odnosima te mogućnosti razvoja prostora kojima suupravljaju bez direktne podrške lokalnih vlasti kao suvlasnika prostora.

Tekst  je nastao u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura.

Što je sudioničko upravljanje? Što je civilno-javno partnerstvo? Zašto su ti pojmovi važni ako želimo demokratizaciju upravljanja javnim resursima? Koncept sudioničkog upravljanja u području kulture koji se razvija proteklih desetak godina potvrđuje njegovu važnost i za ostala područja društva.

Taj koncept razvijaju ujedno i partneri na projektu Kulturna politika odozdo: Savez udruga Operacija grad u Zagrebu, Platforma za društveni centar u Čakovcu, Savez udruga Kaoperativa u Karlovcu, Platforma doma mladih u Split, Art radionica Lazareti u Dubrovniku, Savez udruga Rojc u Puli, Savez udruga Molekula u Rijeci, ujedno i članovi Mreže društveno-kulturnih centara (DKC-HR), uz Savez udruga Klubtura, Savez Platformu u Hvaru i Forum udruga nezavisne kulture u Koprivnici. Projektom se želi doprinijeti razvoju javne (kulturne) politike koja se temelji na sudjelovanju građana i civilnog društva u upravljanju lokalnim društveno-kulturnim centrima kao mehanizmom kojim se jača transparentnost, smanjuje korupcija i osigurava da se javnim resursima upravlja u interesu lokalne zajednice.

Stoga smo proveli kratko istraživanje stavova i pogleda različitih generacija uključenih u kulturnu proizvodnju u Hrvatskoj, Srbiji te Bosni i Hercegovini o ključnim pojmovima kojima se projekt bavi i koje želi popularizirati.

Audio zapis je objavljen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Projekt je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Sadržaj ovog zapisa isključiva je odgovornost udruge Kurziv.

Projekt Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Nositelj projekta je Operacija grad (Zagreb), a partneri Savez udruga Klubtura (Zagreb), Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva (Zagreb), Platforma za društveni centar Čakovec (Čakovec), Savez udruga Kaoperativa (Karlovac), Platforma doma mladih (Split), Art radionica Lazareti (Dubrovnik), Savez udruga Rojc (Pula), Savez udruga Molekula (Rijeka) te Mreža društveno-kulturnih centara (Zagreb).

Već više od deset godina koncept sudioničkog upravljanja u kulturi primjenjuje se u Zagrebu, Karlovcu, Čakovcu, Splitu, Rijeci, Dubrovniku i Puli, a u novije doba u Hvaru, Svetom Filipu i Jakovu, Koprivnici. Tamo se razvijaju društveno-kulturni centri (Pogon, Hrvatski dom, Kreativno edukativni centar Murai, Dom mladih, Filodrammatica, Lazareti, Društveni centar Rojc, Fabrika 35, Kino, FUNK) kao novi oblici kulturnih institucija. Radi se o neinstitucionaliziranoj praksi koja nema dostatnu podršku zakonodavnog i policy okvira za svoj razvoj.

U sklopu projekta Kulturna politika odozdo formirana je radna grupa koja je uključila istraživače i praktičare u području kulturnih politika te stručnjake za anti-korupciju i transparentnost, te je u kolaborativnom procesu izrađen Kodeks dobre prakse uspostave i funkcioniranja civilno-javnog partnerstva. Cilj je Kodeksa osnivačima civilno-javnih partnerstava dati smjernice za uspostavu civilno-javnog partnerstva, preporuke ustrojstva i upravljačkih procesa te preporuke mjera koja osiguravaju transparentnost i etičnost rada. Cilj Kodeksa nije propisati jedan model za sve primjere suradnji civilnog i javnog sektora već upravo iz njih izvesti zaključak o preduvjetima uspješnosti civilno-javnog partnerstva i pretpostavkama za njegov razvoj u interesu svih uključenih.

Od lipnja do listopada 2022. radna skupina za izradu Kodeksa predstavila je dokument na javnim tribinama u Dubrovniku, Rijeci, Karlovcu, Čakovcu, Splitu i Puli. U konzultativnom procesu sa predstavnicima lokalnih uprava spomenutih gradova, akterima civilnog društva koji sudjeluju u upravljanju infrastrukturom za kulturne i društvene djelatnosti te zainteresiranom javnošću raspravljeni su ključni elementi predloženog Kodeksa dobre prakse uspostave i funkcioniranja civilno-javnog partnerstva te predloženi mogući smjerovi njegove upotrebe i nadogradnje.

Audio zapis je objavljen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Projekt je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Sadržaj ovog zapisa isključiva je odgovornost udruge Kurziv.

Projekt Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Nositelj projekta je Operacija grad (Zagreb), a partneri Savez udruga Klubtura (Zagreb), Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva (Zagreb), Platforma za društveni centar Čakovec (Čakovec), Savez udruga Kaoperativa (Karlovac), Platforma doma mladih (Split), Art radionica Lazareti (Dubrovnik), Savez udruga Rojc (Pula), Savez udruga Molekula (Rijeka) te Mreža društveno-kulturnih centara (Zagreb).

Kulturni centri prostori su koji imaju potencijal razvijati se na načelima otvorenosti, inkluzivnosti, intermedijalnosti i interkulturalnosti. Jedan od uvjeta efikasnijeg rada kulturnih centara njihovo je umreženo djelovanje, međusobno i s novim kulturnim centrima. Pod novim kulturnim centrima razumijemo nezavisne kulturne centre i društveno-kulturne centre po modelu civilno-javnog partnerstva. Upravo društveno-kulturni centri koji izlaze iz često restriktivnih okvira upravljanja i programiranja prostora, predstavljaju iskorak u praksama unutar kulturnog sustava te otvaraju vrata njegovoj demokratizaciji. Uloga gradova je ključna za razvoj tih prostora, a podrška zakonodavca presudna.

Upravo se tim temama bavila konferencija Kulturni centri i demokratizacija kulturnog sustava održana u Novinarskom domu u Zagrebu, 23. studenog. Konferencija je održana u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje koji Operacija grad provodi s partnerima od siječnja 2021. U sklopu projekta, uz različite istraživačke, edukativne, diskurzivne i promotivne aktivnosti, izrađena su dva dokumenta: Kodeks dobre prakse uspostave i funkcioniranja civilno-javnog partnerstva čiji je cilj donošenje smjernica za uspostavu takvih partnerstava, preporuka ustrojstva i upravljačkih procesa, te mjera koje osiguravaju transparentnost i etičnost rada, te Zakon o kulturnim centrima koji se odnosi na sve vrste centara za kulturu te na prostore kulturno-umjetničkog stvaralaštva i društveno-kulturnih djelatnosti koji nisu regulirani posebnim zakonima.

Drugu panel raspravu pod nazivom Kulturni sustav u praksi: kulturni centri u zajednici moderirala je Iva Zenzerović, a o mogućnostima razvoja centara za kulturu i njihovom povezivanju govorile su Emina Višnić, pročelnica Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba, Pavlica Bajsić, ravnateljica Centra mladih Ribnjak, te Stefana Došen, predstavnica Multimedijalnog kulturnog centra Split koji djeluje u zgradi Doma mladih.

Stefana Došen je kao važan moment u radu centra, ali i organizacija u kulturi koje koriste prostor Doma mladih istaknula skori dovršetak zgrade: “Nakon dugo vremena se ozbiljno razgovara o tome tako da ćemo možda već sljedeće godine biti makar u djelomičnoj rekonstrukciji. To će donijeti boljitak i organizacijama i lokalnoj zajednici jer će Dom imati veću propusnost, koju ima i sada no ona možda nije toliko vidljiva”. U kontekstu rada i otvaranja centara za kulturu, Pavlica Bajsić istaknula je javni poziv za predlaganje programa kao format koji omogućuje da se bolje osluškuju potrebe zajednice, analizira što sve postoji ili ne postoji, te koji otvara propulzivnost nezavisne scene i suradnje u polju. Emina Višnić je naglasila moment suradnje i izlaska iz dosadašnjih navika rada, u pogledu ustanova i u pogledu organizacija u kulturi. “Ponekad je nužno dati povjerenje unaprijed. Nije u prirodi ustanova da budu zatvorene u sebe, a pogotovo centara za kulturu”, zaključila je. Predstavila je i proces donošenja buduće strategije kulturnog razvoja Grada koji po prvi put pristupa području kulture i umjetnosti ne iz perspekive pojedinih djelatnosti već strateških tema kulturne politike gradske uprave.

Audio zapis je objavljen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Projekt je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Sadržaj ovog zapisa isključiva je odgovornost udruge Kurziv.

Konferencija se održala u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje koji je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Nositelj projekta je Operacija grad (Zagreb), a partneri Savez udruga Klubtura (Zagreb), Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva (Zagreb), Platforma za društveni centar Čakovec (Čakovec), Savez udruga Kaoperativa (Karlovac), Platforma doma mladih (Split), Art radionica Lazareti (Dubrovnik), Savez udruga Rojc (Pula), Savez udruga Molekula (Rijeka) te Mreža društveno-kulturnih centara (Zagreb).