Upravo ovo pitanje zajedničkog korištenja prostora otvara širu priču o višedesetljetnoj transformaciji Paromlina, ali i o mjestu koje nezavisna kultura danas zauzima unutar službene kulturne politike grada. 

Kompleks Paromlin, naime, do današnje je transformacije prošao složenu povijest. Nekadašnji parni i umjetni mlin prestao je s radom 1988. godine, nakon trećeg požara u svom 125 godina dugom industrijskom stažu. Ideja da je objekt potrebno zaštiti prisutna je još od 1980., kada je zaštićen kao industrijska baština. Postratna vlast htjela ga je prenamijeniti u Trg domovinske zahvalnosti, provodila natječaje i razvijala konzervatorske studije, a 2004. je proglašen i nepokretnim kulturnim dobrom.

No unatoč zaštićenom statusu i godinama planiranja, prostor ovog kompleksa je de facto propadao punih 38 godina, uz relativno minornu prenamjenu dijela prostora u parkiralište. Ako ste tijekom 2010-ih znali proći pokraj ili čak i prošetati Paromlinom, sreli biste ljude bez doma koji su tamo pronašli sklonište. Ideja preobrazbe Paromlina u knjižnicu službeno se pojavljuje 2012. kao prijedlog Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport, a dodatno je afirmirana 2015. u sklopu kandidature Zagreba za Europsku prijestolnicu kulture 2020. No na terenu nije bilo nikakvog pomaka – zgrade su se i dalje nastavile urušavati, pritom prijeteći nepriznatim stanovnicima. 

Aktivni preokret očekivao se krajem 2018., tj. početkom 2019. kada je proveden i završen projektni natječaj za Gradsku knjižnicu Paromlin, s prvonagrađenim idejnim rješenjem koje je izradila tvrtka UPI-2M. No već sljedeće godine bivša gradska vlast naprasno najavljuje prodaju kompleksa, zajedno s drugim zemljištima koja su danas dio kapitalnih gradskih ulaganja u kulturnu infrastrukturu. Od te se ideje slijedom promjene vlasti, srećom, odustalo, no vidljivih pomaka u obnovi Paromlina zatim nije bilo još pet godina. Iznimka je bila krajem 2022. kada je pod ravnanjem gradske uprave, PU Zagrebačke, MUP-a i Crvenog križa ispred kompleksa postavljena “humanitarna stanica” za migrante kako bi ih se preko dana smjestilo u gradsko ruglo gdje neće ometati Advent.

Istinski preokret konačno je došao 2023., kada je obnova i reizgradnja Paromlina prema idejnom projektu UPI-2M uvrštena u gradski Program razvoja kulture 2024.-2030. Za izvođača je odabrana tvrtka Kamgrad d.o.o. i radovi su započeli u travnju 2024. te, unatoč kratkotrajnom problemu s bespravnim stanovanjem u nekima od objekata, napreduju prema planu.

U skladu sa zaštićenim statusom originalnih zgrada na istočnoj strani kompleksa, one se u potpunosti obnavljaju u originalnom tlocrtu, a po dovršetku će postati uredski prostori i arhiva KGZ-a te prostori za smještaj stručnih suradnika i gostiju. Izgrađena je i 50 metara visoka replika Paromlinovog dimnjaka u središtu terena, a u izgradnji su i dva nova višeetažna objekta na zapadnoj strani. Svi bi objekti trebali biti dovršeni, a rad knjižnice i društveno-kulturnog centra započeti početkom 2027. 

Kako se obnova kompleksa primiče kraju, u prvi plan dolaze pitanja njegova budućeg upravljanja i korištenja, a time posredno i odnosa između institucionalne i nezavisne kulture. Zamišljena kohezija knjižnice, društveno-kulturnog centra i organizacija nezavisne scene tek treba dobiti svoj konačni oblik, no – iako se projekt često svodi na novu Gradsku knjižnicu – ideja Paromlina kao šireg javnog prostora nije nova. Transformacija kompleksa “u prostor intenzivnog javnog života, s dominantnim javnim sadržajima” zapravo se spominje već u gradskom elaboratu iz 2013., nakon urušavanja južnog zida mlinskog bloka. Već je tada, dakle, prepoznat potencijal zapuštenog područja kao mjesta javne sinergije.

K tome, prostor predviđen za društveno-kulturni centar zauzima tek oko šest posto, tj. 2000 od ukupnih 36.000 m² terena. Kako u razgovoru ističe ravnateljica KGZ-a Sunčica Ostoić, “knjižnica i dalje ostaje središnji i najveći korisnik kompleksa, a uzme li se u obzir Standard za narodne knjižnice u RH, koji propisuje i potrebnu kvadraturu prostora knjižnice, Paromlin ne samo da zadovoljava te zahtjeve, već uključuje i potrebe raznovrsnih sukreatora kulturnih, edukativnih i drugih sadržaja od interesa za širu javnost. Nemojmo zaboraviti da narodna knjižnica upravo to i jest: prostor otvoren svim građanima i posjetiteljima.”

Knjižnični prostor u Paromlinu, prema Ostoić, uključivat će zone za učenje i boravak, sadržaje poput makerspacea (multifunkcionalnog i kooperativnog radioničkog prostora), virtualne stvarnosti, glazbenog studija za snimanje, sobe za podcast, prostora za obradu zvuka i slike te dvorane za održavanje manjih koncerata, kafić i kantinu. Ponuda samog KGZ-a će se, dakle, proširiti u odnosu na dosad dostupnu. 

Spomenutih šest posto kvadrata namijenjenih društveno-kulturnom centru, s druge strane, uključivat će dvorane za izvedbene i audio-vizualne programe te radionice, galerijski prostor, uredske prostore i apartmane za umjetničke rezidencije. Dodatno ojačanje sinergiji sadržaja, kaže Ostoić, donijet će upravo suradnja i su-upravljanje s Novim prostorima kulture: “Time će se omogućiti razmjena znanja i iskustava, poboljšati korištenje prostora, otvoriti prostor za uključivanje zajednice i tako privući nova publika. U takvoj konstelaciji knjižnica postaje platforma aktivnog građanstva i suradnje i to u daleko većem obuhvatu nego dosad. Cilj je osigurati da Paromlin djeluje kao povezana i funkcionalna cjelina, a ne kao skup odvojenih sadržaja”, ističe Ostoić. KGZ zapravo već i surađuje na programima s NPK, a dijeljeni fizički prostor im, dakle, donosi i nove mogućnosti.

Ravnatelj ustanove Hrvoje Laurenta u razgovoru ističe upravo jednaku sinergiju kao i Ostoić: “Paromlin stvara uvjete za formiranje zajedničkog mjesta u kojem se programi koji su dosad bili raspršeni po brojnim mikro-lokacijama mogu susretati, nadopunjavati i međusobno referirati. Ima potencijal djelovati kao središnja platforma koja na jednome mjestu može predstaviti bogatstvo, raznolikost i slojevitost suvremenog kulturnog i umjetničkog života Zagreba.” NPK je zapravo i sam rezultat gradskog Programa razvoja kulture te je etabliran 2023. tijekom izrade Programa. Upravlja kulturnim prostorima u vlasništvu Grada i organizira programe poput Zagrebačkih kvartova kulture, Kulturplaca i Žarišta, nerijetko upravo u suradnji s udrugama u kulturi.

No kakvi će se točno programi odvijati u prostoru centra i koliku će ulogu u njemu zaista igrati udruge nije još poznato. Iako je prema Programu razvoja kulture Plan upravljanja i korištenja obnovljenog kompleksa trebao biti izrađen 2024. godine, Laurenta očekuje da će biti dovršen do kraja ove godine: “Paromlin predstavlja razmjerno nov i kompleksan iskorak u kontekstu kulturne politike te jedinstvenu instituciju u lokalnom (a i širem) kulturnom i društvenom pejzažu, jer će na jednom mjestu objediniti izrazito različite prostorne i programske formate. Upravo usklađivanje različitih institucionalnih logika, programskih ciljeva i operativnih potreba zahtijeva dodatno vrijeme i analitičku pripremu, kako bi se uspostavila funkcionalna i dugoročno održiva upravljačka struktura.” 

Koliko će ta struktura uspješno funkcionirati ovisit će i o daljnjim koracima nakon otvorenja: “Početno razdoblje rada DKC-a Paromlin promišljamo kao pilot‑fazu tijekom koje će se moći jasnije sagledati stvarne potrebe kulturne scene, dinamika korištenja različitih tipova prostora te načini na koje prostori mogu najkvalitetnije odgovoriti na javni interes. Takav pristup ostavlja prostor za postupno finalno oblikovanje korištenja termina u različitim prostorima DKC-a Paromlin”, kaže Laurenta.

Značajno je stoga što će u oblikovanju Plana korištenja sudjelovati upravo Ostoić, koja je prije izbora za ravnateljicu KGZ-a provela oko 20 godina u civilnom sektoru kao suosnivačica i voditeljica nezavisne organizacije za suvremenu umjetnost KONTEJNER.  Njezino iskustvo radnice s “obje strane medalje” ulijeva nadu da će se stvarne potrebe nezavisne scene prepoznati u daljnjem razvoju korištenja Paromlina.

Kako ističe, pravedna sinergija tih sektora potrebna je ne samo zbog samih aktera, već i kako bi se građani i posjetitelji više uključili u kulturu grada: “Umrežavanje javnih institucija i nezavisne scene ključno je za razvoj dinamičnog i otvorenog sustava kulture. U konačnici, KGZ već su sada snažan partner različitim udrugama civilnog društva, a Paromlin će tu dinamiku dodatno ojačati. Suradnjom različitih kulturnih sektora otvaraju se nove teme, pristupi i formati, a prostor postaje živ i stalno mijenjajući, što potiče veće sudjelovanje publike”, zaključuje Ostoić.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Priča o Attacku formalno počinje osnutkom Autonomne tvornice kulture – Attack! 1997. godine u Zagrebu, a udruga je uselila u prostor bivše tvornice lijekova Medika, s čijim se imenom kolokvijalno često poistovjećuje, krajem 2008. godine. Godinu dana kasnije, udruga potpisuje ugovor o korištenju prostora Medike na temelju kojeg i dalje plaća najam i režije unatoč tome što je istekao još 2011. godine. Rok ugovora na dvije godine određen je zbog očekivane izgradnje Kongresnog centra na istoj lokaciji, o kojem se počelo raspravljati još 2004. godine. 

Natječaj za spomenuti kongresni centar proveden je i financiran 2005. godine, a skoro 20 godina kasnije i dalje nije realiziran. Ipak, prostor kompleksa bivše tvornice Medika u Generalnom urbanističkom planu određen je kao dio područja turističke namjene na kojem se omogućuje izrada gradskog projekta – Kompleks kongresnog centra. Zbog toga, prema mišljenju Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada (danas Ureda za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje), na njemu nije moguće izvoditi značajnije zahvate, izuzev poduzimanja “nužnih mjera hitnih intervencija i sanacija u svrhu sprječavanja daljnjeg propadanja objekta i mogućnosti urušavanja krovišta i nosivih zidova”. U međuvremenu, dotrajalost infrastrukture Medike više ne zadovoljava minimalne tehničke uvjete za rad, a već kompliciranu situaciju dodatno su otežala strukturna oštećenja koja je prostor pretrpio u potresu i nakon poplave 2020. godine. 

 “Odmah nakon potresa bili su statičari i napravili procjenu. Kompleks Medike građen je u različitim etapama, pa je prema tome i kvaliteta izgradnje po određenim dijelovima drugačija. Dio koji su koristili cirkuski umjetnici je oštećen u potresu i nije za upotrebu dok se drugi dijelovi mogu koristiti, a kao posljedica potresa i obilnih kiša, uništio nam se krov na galeriji gdje je sad rupa”, pojašnjava Burlović. Njena je zamjerka što unatoč brojnim apelima Gradu, nije postignut značajan pomak, a udruga ne može sama financirati troškove sanacije prostora, niti je za to ovlaštena.

Javni apel koji je Attack uputio gradskoj upravi nakon policijske racije samo je posljednji u nizu pokušaja da udruge dobiju odgovor na pitanje o budućnosti prostora u kojem provode programe financirane, između ostalog, iz javnih potreba u kulturi Grada Zagreba, i za koji redovito podmiruju dospjele obaveze. Dvadeset dana kasnije, upravitelj zgrade, Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo, postavlja oznake o opasnosti od urušavanja po cijelom kompleksu. 

Gradskom uredu za upravljanje imovinom i stanovanje poslali smo upit o izvidima na temelju kojih je postavljena obavijest, kao i tome što Grad kao vlasnik prostora namjerava poduzeti u omogućavanju njegovog sigurnog korištenja. Od gradske Službe za informiranje i medije primili smo odgovor koji prenosimo u cijelosti:

“Prilikom prvog preliminarnog pregleda zgrada nakon potresa koji je pogodio Zagreb i okolicu, kompleks Jukićeva – Pierottijeva 11 označen je narančastom oznakom kao privremeno neuporabljiv s preporukom detaljnog pregleda i mjera hitne intervencije koje su provedene odmah nakon potresa. Stanje zgrade utvrđeno je Elaboratom o stanju konstrukcije zgrade u travnju 2021. te je podnijet zahtjev za konstruktivnu obnovu koji se vodi pri Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. S obzirom na dugotrajnost navedenog postupka te nepredvidive vremenske uvjete kao i činjenicu da se unutar kompleksa nalaze prostori koji se i dalje koriste, Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo, koje je upravitelj zgrade, naručilo je izradu i postavljanje znakova upozorenja od opasnosti od urušavanja na objektima. Znakovi su postavljeni na vidljiva mjesta unutar kompleksa i na svim ulazima kako bi se upozorilo prolaznike i korisnike na potencijalnu opasnost.”

Unatoč dugogodišnjim problemima sa sanacijom štete u prostoru koji koristi, gradska uprava opetovano ne reagira na apele udruge, zbog čega se stječe dojam da Attack trajno ostaje zaključan u labirintima gradske birokracije. Kad je riječ o očekivanjima od Grada, Burlović se vraća na nužnost izmjene GUP-a, bez kojeg nema pomaka u rješavanju pravnog statusa korisnika i sanaciji Medike. “Attack želi da se tamo stvore uvjeti za normalno funkcioniranje, da nam se omogući nesmetan i legalan rad, jer se u protivnom ugrožavaju svi naši programi koje nemamo gdje realizirati”, ističe. Stavljajući borbu za prostor u kontekst izmjene vlasti od “Bandićeve administracije do aktualne”, Burlović komentira da “bi bila velika ironija da baš ova trenutna vlast koja se diči svojim kulturnim politikama i razvojem urbane kulture, ugrozi našu egzistenciju po pitanju infrastrukture”.

Nove izmjene i dopune Generalnog urbanističkog plana najavljene su na 22. sjednici Gradske skupštine 27. travnja 2023., a u kontekstu Medike nabrojeni ciljevi javnih potreba te “preispitivanja i osiguranja potrebnih kapaciteta sadržaja javne i društvene namjene”, naslućuju mogući korak ka pravnom razrješenju aktualnih problema. Isti ciljevi istaknuti su i na posljednjoj, 35. sjednici Gradske skupštine održanoj 27. lipnja, na kojoj je najavljena javna rasprava o prijedlogu izmjena GUP-a. Prijedlog izmjena objavljen je već idućeg dana, 28. lipnja, kada je otvorena i javna rasprava u sklopu koje će se svi prijedlozi i primjedbe primati do 12. srpnja.

S ovim razvojem događaja, otvara se i pitanje nastavka rada udruga koje koriste prostore u Pierottijevoj 11 i provedbi njihovih programa za vrijeme potencijalne obnove prostora koje bi izmjene GUP-a konačno omogućile. U tom kontekstu Burlović ističe da smještanje udruge u “institucionalizirani” prostor nije rješenje. “Ne znam koje je idealno rješenje u vezi sanacije, a istovremeno nesmetane provedbe naših programa, mislim da je predaleko planirati i pričati o nečemu na razini što bi bilo kad bi bilo. Prvo Grad treba pokazati volju da se krene rješavati situacija u tom smjeru, a onda možemo razmišljati i planirati”, zaključuje. 

Najavljena promjena GUP-a tek je prva pretpostavka za rješavanje nesigurnih i nepovoljnih uvjeta u kojima korisnici Medike djeluju više od desetljeća, a preostaje vidjeti hoće li biti praćena i drugim koracima koji će osigurati razvoj ovog prostora kao autonomnog društveno-kulturnog centra. 

Bivša vojarna Luščić odabrana je kao recentni primjer zauzimanja i oplemenjivanja nekada vojnog i nedostupnog, pa zatim zanemarivanog i na kraju donekle raznim javnim i komercijalnim sadržajima revitaliziranog prostora, ali i prostorom kojeg čeka drastična urbana transformacija u narednim godinama koja će stvoriti novi društveno kulturni i stambeni centar grada Karlovca.

Tijekom trajanja šetnje, razgovarat će se o povijesti lokacije, voditelj će prisutne upoznati kako je došlo do izgradnje vojarne, o konstantnom pritisku civilnog društva na vojni kompleks koji je od samog osnutka bio nepoželjan i nikada prihvaćen na toj lokaciji, načinima kojima se pokušavalo stvoriti pritisak i moment za iseljenje vojarne, trenutnoj situaciji i budućnosti lokacije. 

Sama šetnja trajat će dva sata i obuhvatiti će i posjet i obilazak nekoliko objekata koji se trenutno koriste. 

Najprije, treba objasniti da se radi o skvotiranom prostoru koji je udomio uobičajene sadržaje nezavisne scene: skejt park, suvremene cirkuske grupe, prostor za koncerte, ateljee i slično. Prostor su koristili Antifašistična fronta, Nevidnih delavcev sveta (Nevidljivi radnici svijeta) i mnoge druge umjetničke, političke i sportske grupe, a postojala je i medicinska klinika za tražitelje azila. Tijekom godina program namijenjen javnosti bio je besplatan, a kroz Rog je prošlo na stotine neafirmiranih umjetnika, muzičara, aktivista itd. U 15 godina koliko postoji Tovarna Rog, bilo je nekoliko pokušaja dogovora s gradskim vlastima, kao i s tvrtkom MOL koja je vlasnik, no nijedan od njih nije urodio nikakvim rezultatom, čak ni kada su “ilegalci” tražili ugovor o privremenom korištenju s obvezom napuštanja prostora. Prostor kao takav nikad nije dobio ugovor niti se formalizirao, a njegovi su korisnici proklamirali da “kao neformalna mreža pojedinaca vjerujemo da su naši postupci potpuno legitimni i utemeljeni, iako trenutno nemaju službeno dopuštenje”. Stoga je društveni centar s dvjestotinjak redovitih korisnika često bio bez struje, a 2010. i 2016. pred vratima su se našli policija i bageri. Priča o autonomnom prostoru Tovarna Rog završila je 19. siječnja ove godine, kada je u ranim jutarnjim satima prostor eviktiran te je istovremeno počelo rušenje kompleksa. Korisnici koji su se tamo našli uhićeni su, dio njihovih stvari je konfisciran, dok je veliki dio opreme ostao zatrpan pod ruševinama.

Mogli bismo reći klasična priča jednog skvotiranog prostora kakvi nestaju s karte posljednjih desetak godina da ne postoji jedan nelogičan twist. Na mjestu Roga gradska uprava Ljubljane želi graditi ni manje ni više nego – društveno-kulturni centar, odnosno žele zamijeniti skvotirani kulturni centar za kulturni centar financiran novcima Europske unije. Nešto očito suštinski nedostaje postojećem stanju u skvotiranom prostoru ako je Grad Ljubljana spreman uložiti 1.85 milijuna eura za model privatno-javnog partnerstva koji bi realizirao potpuno istu funkciju, na istom mjestu, u novoizgrađenoj zgradi i s potpuno novim korisnicima. Gradonačelnik Zoran Janković iz svoje “apolitične”, liberalno-lijeve stranke Pozitivna Slovenija (nezgodan naziv s obzirom na epidemiološku situaciju) ovakvim iracionalnim pristupom pokazuje da mu dijalog sa skvoterskim pokretom nije ni najmanje zanimljiv.

Budući da vlastitu političku poziciju često prezentira kao pragmatičnu, ne ideološku, i komunalnu, a ne popularnu, mogli bismo reći da je ovdje u pitanju vrlo nepragmatičan potez iz financijske perspektive, ali i u kontekstu njegove komunalne “zelene” politike. Naime, osim gradnje gradskog stadiona, ono po čemu je ova ljubljanska uprava značajna su urbane politike koje prate progresivne trendove diljem Europe: elektrifikacija javnog prijevoza, uređivanje javnih prostora, izbacivanje automobila iz centra, participativno planiranje, prostori za kreativne industrije itd. Sam Rog svoju je schrödingerovsku namjenu dobio 2010. u sklopu jedne takvog procesa, točnije europskog projekta Druga šansa: od industrijske upotrebe do kreativnog impulsa, pridruživši se gradovima Nürnbergu (bivša tvornica AEG), Leipzigu (HALLE 14 bivše tvornice pamuka), Veneciji (Arsenali) i Krakovu (tramvajsko skladište). Cilj projekta je nadograditi nekadašnja industrijska mjesta u središta kulture, pa tako i Rog iz Autonomne tvornice pretvoriti u Centar za suvremenu umjetnost.

Čini se ipak da Jankoviću postojanje autonomnog Roga nasuprot umivenog kulturnog centra ne predstavlja bitnu sadržajnu razliku, a postoji stavka koja u njegovoj pragmatičnoj, zelenoj i neoliberalnoj agendi ima viši prioritet. Ma koliko nam se projekti društvenih centara, transformirane industrije ili kreativnih hubova činili progresivni i potentni modeli razvoja grada odozgo, često je njihova praktična politička svrha servisiranje tokova investicija. Nekadašnje industrije, skvotovi i nedovršena zemljišta postaju prostor trgovine i spekulacije nekretninskog biznisa kroz razvojne planove, temporary-use modele prenamjene i polivalentne praonice novaca iz projekata. Tvornica Rog, kao i mnogi drugi skvotovi koji su se našli na teritoriju buduće investicije, nije pogodna predinvesticijska situacija za neometan tok novca koji Jankovićevoj agendi predstavlja nesavladivu kontradikciju. Tako je i ova poprilično agresivna evikcija, uz podršku Janše i dijela slovenske javnosti, poslužila kako bi prokazala na koji način gradska uprava bira svoje razvojne strategije. Skvotirani prostori u kontekstu urbanih politika često služe kao lakmus papir koji ukazuje okvir unutar kojeg se urbana politika prenosi u prostor. Čini se da je od dvijetisućitih do danas skvotiranje postalo preradikalno i za zelene i socijaldemokratske politike, što nam ukazuje na mnogo konzervativniji okvir u kojem se danas urbane politike razvijaju u usporedbi s prethodnim desetljećima.

Tome u prilog ide još jedan, nešto kompleksniji, primjer vlasti jedne skvoterice u jednom od važnijih gradova i za skvotiranje i za suvremenu pojavu progresivnih stranaka. Naime, Ada Colau, trenutna gradonačelnica Barcelone u drugom mandatu, svoj je politički put počela kao sudionica u blokadama evikcija, zauzimanju stanova koje su banke uzele pod hipoteke i sličnim akcijama koje nizozemski teoretičar Hans Pruijt prepoznaje kao kategorije skvotiranja. Zbog toga Adina stranka, Barcelona En Comú, neće nikada deklarativno zagovarati evikcije skvotiranih prostora. Budući da znaju gdje im glasačka baza provodi vikende, tu se ne istrčavaju. Ipak, njihova vlast u Barceloni među skvoterima ima razjedinjujući efekt. Dok se jedni priklanjaju osvježenom licu nove urbane politike fokusiranom na urbana zajednička dobra, feminizam i municipalizam, drugi je smatraju primjerom kako predstavnička moć korumpira politički ideal. Naime, činjenica je da su od 2015. godine kada je Colau izabrana za gradonačelnicu evikcije u porastu, u čemu glavnu ulogu ima konzervativnija regionalna razina katalonskog sudstva i uprave. Manji broj evikcija provodi se po nalogu lokalne gradske uprave i njihove policije Guardia Urbane. Neke od tih evikcija bile su brutalne poput one 2017. godine, društvenog centra La REA u kojoj su četiri osobe hospitalizirane s teškim ozljedama i jedna u komi. Pozadina te evikcije nerazjašnjena je uloga vladajuće stranke u trgovini zemljištem na kojem je skvotirana zgrada stajala.

Osim toga, skvoteri kritiziraju i promjenu taktike kojom se policijskim akcijama više ne targetiraju skvotovi već skvoteri, i to u širokim anti-terorističkim kampanjama. Ovo se naravno odnosi na onaj radikalniji dio barcelonskog pokreta. Promatrajući geografiju skvotiranih prostora u Barceloni u članku Squatting Cycles in Barcelona, većina skvotiranih prostora se pomakla prema periferiji i siromašnijim kvartovima, u odnosu na centralne kvartove i obalu gdje se najviše skvotiralo u zlatno doba druge polovice devedesetih. Neki skvotirani društveni centri kao što je Can Batlló u toj su atmosferi odlučili iskoristiti administraciju koja je blagonaklona prema legalizaciji, kako bi dobili stabilniji status i veće mogućnosti financiranja. Trenutni dijalog između pokreta okupas – skvoterske zajednice u Barceloni i vladajućih progresivnih garnitura je kakofonija u kojoj se na svakodnevnoj razini zauzimaju i gube skvotirani prostori. Prema tome, ne možemo reći da lokalna progresivna vlast stvara sigurnu klimu za skvotiranje, premda bi im cjelokupni narativ pokreta trebao biti ne blizak, nego temeljan. Politika Colau je institucionalizacija i kontrola radikalnih socijalnih pokreta, a to je nerijetko slučaj i s ostatkom europske zelene ljevice, primjerice lokalnom vlašću u “skvoterskim” okruzima Kreuzberg i Neukölln u Berlinu ili zeleno-lijevom koalicijom koja je upravljala Bečom od 2010. do 2020. To ipak ne objašnjava brojnost ni silinu kojom se izvršavaju evikcije, pogotovo u slučaju Barcelone.

Pozadina evikcija nerijetko su prostorno-tržišni odnosi kao faktor gentrifikacijskih procesa u gradu, koji dolaze u paketu s progresivnim urbanim politikama pedestrijanizacije i beautifikacije javnog prostora, ozelenjivanja i urbanih obnova centara te afirmacije kreativnih industrija. Ada Colau i njezino indirektno sudjelovanje u čišćenju skvotova u Barceloni, i evikcija Roga u Ljubljani od strane Jankovića primjeri su situacija kada odnos prema skvotiranim prostorima i zajednici oko njih predstavlja lakmus papir za progresivnost lijevih i zelenih politika lokalnih gradskih uprava. Boja papira promjeni se kada se prijeđe crta u otežavanju servisiranja tokova međunarodnog ili globalnog kapitala. Obje uprave koje sebe doživljavaju progresivnima ne uspijevaju pomiriti svoj odnos, ne čak ni s generalnim okvirom kapitalizma, nego s vrlo specifičnom ulogom spekulativnog kapitala u neoliberalnoj formaciji grada.

Jedna od važnih uloga skvotiranja u kontekstu urbanih politika je ustvari pedagoška. Ne postoje, naime, institucije koje bi nas učile funkcioniranju i djelovanju unutar okvira urbanih politika. Skvotirani prostori nerijetko su mjesto na kojem se pojedinci, htjeli ne htjeli, upoznaju s vlasničkim odnosima, pravno-legalnim okvirima, urbanističkim i tržišnim dinamikama itd.  S obzirom na svoju ulogu u nastajanju i održavanju društvenih pokreta, pa čak i progresivnih stranaka, s pravom možemo razmotriti ovu pedagošku dimenziju kao imanentnu samom pojmu skvotiranja. Namjera analize političke pozadine evikcije u Ljubljani stoga nije kritika ni parlamentarnih, ni neparlamentarnih lijevih i zelenih opcija, već osvrt na činjenicu da ostajemo bez prostora radikalne pedagogije za urbane politike, zbog toga što smo dopustili da općeniti kontekst u kojem se one stvaraju postane konzervativniji i određeniji neoliberalnim tržištem. Trenutna ofenziva na skvotove koja se događa na razini Europske unije tjera nas da taktički promišljamo u kojoj sferi nalazimo nove ili stare, fizičke i političke prostore samoedukacije o urbanim politikama. Ovo pitanje podjednako bi si trebale postaviti sve strane ovog imovinsko-pravnog spora.

Suradnja aktera civilnog društva i javne vlasti jedan je od pokazatelja stupnja demokratizacije društva. Uzmemo li politiku kao javno djelovanje, kao djelovanje u širem, društvenom interesu, onda i sektor civilnog društva pripada političkoj sferi. No, u današnjem proširenom shvaćanju politike u čijoj su pozadini uski interesi nekih pojedinaca, političkih stranaka, lobija itd., civilni sektor stoji nasuprot politike kao jedna od važnijih brana od totalnog preuzimanja društva od strane politike, zapravo – od likvidiranja politike same. Javno djelovanje civilnog sektora i njegovih aktera nerijetko ima za posljedicu direktan ili posredan utjecaj na sve razine vlasti. No, u zajednici u kojoj je politika omnipotentna, udruge imaju poteškoća s financiranjem, a to znači i s djelovanjem, jer nisu profitne organizacije te su ovisne o posrednom financiranju. To znači da veći dio svojih financijskih sredstava ostvaruju preko raznih fondova i projektnih angažmana. 

KP: Možete li nam predstaviti Locaux Motiv’?

Sve je počelo 2010. godine kada je više lokalnih nevladinih organizacija u četvrti La Guillotière poželjelo podržati stvaranje socijalne ekonomije, solidarnosti i ekoloških projekata na lokalnoj razini (ESSE – Economie sociale, solidaire et écologique). Danas ESSE čini 10% francuskog gospodarstva, zajedno s nevladinim organizacijama, zadrugama i sličnima koje ne rade isključivo na stvaranju gospodarske vrijednosti, nego naglašavaju i društvenu vrijednost svojih aktivnosti. Osnivači su u spomenutoj četvrti pokrenuli dva projekta: lokalni bar i restoran Le Court-Circuit, koji i dalje uspješno posluje, te “treći prostor”, Locaux Motiv’. Nevladine organizacije i drugi pojedinci bili su vrlo aktivni na ovom području, no njihov rad odvijao se u prekarnim uvjetima – infrastruktura je bila loša, a zbog nedostatka dobre logistike provedba projekata iziskivala je puno energije i kapaciteta. Jasno su ustanovili da ujedinjavanjem i dijeljenjem radnih i organizacijskih prostora mogu uštedjeti na vremenu i energiji te tako razvijati kvalitetnije projekte.

“Treći prostor” je koncept nastao u SAD-u, a radi se o ideji da postoje grupe, kolektivi i pojedinci sa zajedničkim potrebama i interesima, bilo u gradovima ili ruralnim područjima, te da zajedno mogu zadovoljiti te potrebe u otvorenim prostorima koji bi imali razne funkcije. Ono što u Francuskoj zovemo trećim prostorima su takozvani fab-labovi, dijeljeni uredski prostori, no to može biti i kulturni centar i bilo koje mjesto koje radi na izgradnji zajednice, a istovremeno ima mnogobrojne funkcije. “Treći prostori” često su povezani s kulturom, društvenim radom, “uradi-sam” projektima, održivim razvojem i novim načinima rada. Posljednjih je godina u Francuskoj pitanje “trećih prostora” postalo iznimno važno, izrađeno je nacionalno izvješće, a nedavno je izdane i smjernice koje se odnose na uspostavljanje ovog tipa prostora.

KP: Kako se Locaux Motiv’ kao “treći prostor” razlikuje od “starog” tipa nevladinih organizacija ili društvenih centara?

U LM-u imamo nevladine organizacije, tvrtke, samozaposlene osobe, ljude koji rade na daljinu. Nije važno je li riječ o nevladinoj organizaciji ili samozaposlenoj osobi, bitno je potaknuti njihovu suradnju po pitanju društvene i ekološke problematike. Neki ljudi i organizacije bave se digitalnom tranzicijom, klimatskim promjenama, lokalnom i međunarodnom solidarnošću, mobilnošću, besplatnim softverima, kulturom (plesni ansambli, simfonijski orkestri, filmski festivali), nezavisnim medijima, produkcijom društveno angažiranih dokumentaraca i sličnim. Locaux Motivom kao “trećim prostorom” upravljaju volonteri koji sudjeluju u projektu. Rasprostire se na 600 m², a okuplja 40 organizacija koje ga koriste na redovnoj bazi te stotinjak organizacija koje na neki način surađuju! Između 40 i 70 ljudi svakodnevno radi i sastaje se u tom prostoru.

KP: Naglasili ste da ste u Zagreb došli kao volonterka LM-a. Kakva je organizacijska struktura i kako se upravlja prostorom?

Locaux Motiv’ nema stalne zaposlenike, podršku pruža samo Alice koja radi poslove vezane uz računovodstvo i financije, i to četvrtinu svog radnog vremena.  Kolektivno upravljanje znači da tamo dolazite kako biste imali pristup nekoj usluzi, a samim time obvezujete se da na ovaj ili onaj način doprinesete tome da se ta usluga može pružiti. U praksi to znači da je dolazak na opću skupštinu obavezan, kao i volontiranje za vodstva posjetitelja, sudjelovanje u grupama odgovornima za vođenje LM-a ili izvršavanje zadataka nužnih za dobro upravljanje njime, bez obzira radili vi tamo povremeno ili stalno. S obzirom da se mjestom samoupravlja, da bi ono moglo funkcionirati korisnici se potiču na sudjelovanje u društvenim događanjima i općenito u upravljanju. Znamo da se ljudi tome posvećuju različitim intenzitetom i razinom interesa, što je normalno, no doista se trudimo izbjeći gotovane!

Više puta smo promijenili način upravljanja kako bismo se prilagodili stečenom iskustvu i mjesto učinili što funkcionalnijim. Počeli smo tradicionalno, s glavnim i izvršnim odborom. Nakon nekoliko godina shvatili smo da je najvažnija individualna predanost ljudi, puno važnija od zastupanja organizacija. Sada opća skupština dvaput godišnje bira dva tijela: strateško vijeće i radno tijelo. Ljudi u radnom tijelu nadležni su za “odgovorne grupe” čija je zadaća osigurati da se zaduženja izvršavaju. Oni su glavni u vođenju LM-a, a njihovu učinkovitost nadzire operativni odbor. Smisao toga je da se moć raspodijeli što je ravnomjernije moguće – to je pitanje otvorenog upravljanja.

Također, iznimno smo fokusirani na otvorenost i transparentnost. Kao članica organizacije imam pristup svim sastancima, podacima i brojkama. Nije uvijek lako postići to da su informacije dostupne, razumljive, vidljive i djeljive. To zahtijeva puno energije, ali tako učimo koje kolaborativne prakse najviše utječu na samu suradnju. Važno je prihvatiti da se ljudi angažiraju različitim intenzitetom, da imaju različite interese za sudjelovanjem, dijeljenjem i suradnjom. Važno je to iskustvo učiniti zabavnim i ugodnim te iz njega učiti. Riječ je o najobičnijim stvarima: podizanju svijesti da svatko mora posvetiti deset minuta zalijevanju biljaka i odnijeti prljave ručnike kući na pranje. Sve to dio je zajedničkog rada. Nije samo bitno biti članom rukovodećeg tijela, bitno je i prati ručnike kako bi mjesto dobro funkcioniralo.

Tri godine smo zapošljavali osobu za razvoj projekata s ciljem jačanja odnosa s lokalnim mrežama, promicanja načela ESSE-a i rada na eksperimentalnim projektima. Gubitkom sredstava namijenjenih isključivo tim projektima, morali smo otpustiti tu osobu, no ona i dalje s njom blisko surađujemo.

KP: Kakav je vaš odnos s lokalnim vlastima, podupiru li ovaj projekt?

U početku smo organizirali brojne sastanke, rasprave i slične aktivnosti s lokalnim vlastima. Bili su to dobri, poticajni susreti, vidjeli smo da postoji podrška za projekt, sviđala im se ideja. Mjesto gdje smo smješteni u privatnom je vlasništvu i tražili smo javna sredstva kako bismo mogli provoditi projekt i zadržati prostor s obzirom da je bio ključan za rad raznih nevladinih organizacija. Na koncu smo od lokalnih vlasti dobili 2000 eura, što je vrlo malo, posebno ako uzmete u obzir da nas je godišnji najam koštao oko 60 000 eura. I dalje smo se borili, očekivali dodatna sredstva ili podršku za ljudske resurse koja bi nam pomogla u postizanju financijske sigurnosti. Prve tri godine projekta to je značajno umanjilo količinu energije potrebne za ostvarivanje našeg socijalno-ekonomskog modela. Na kraju smo financijsku potporu dobili od regionalne, a ne od lokalnih vlasti! Bili smo malo ljuti i prilično razočarani jer smo mislili da će podržati projekt ako ga razumiju, no to se nije dogodilo. U jednom trenutku ljudi su bili obeshrabreni i ljuti jer su uložili puno energije kako bismo dobili potporu od grada pa smo se svi skupa zapitali zašto ulažemo toliko energije u ostvarivanje suradnje koja ne funkcionira. Tada smo odlučili da zadržimo uljudan, pristojan odnos i ne ulazimo u sukobe, no da više ne ulažemo u to partnerstvo. Shvatili smo da se moramo osloniti sami na sebe i prestati čekati potporu koja neće doći.

KP: Kako biste opisali potrebe ili publiku na koju Locaux Motiv’ cilja: je li fokus na članovima ili zajednici četvrti La Guillotière?

Fokus je dvostruk – usmjeren je i na članove organizacije i na susjedstvo. Mogu reći da smo prilično uspješni u aktivnostima usmjerenima organizacijama članicama, no sa stanovnicima iz četvrti situacija je složenija jer zahtijeva više vremena i novca. To je teško postići jer na volonterskoj bazi, kao organizacije koje koriste prostor,  uspjevamo upravljati s tih 600 m^2, no u četvrti ne možemo raditi ništa konkretno bez financijske potpore. Ipak, uspjeli smo u velikoj mjeri podržati jedno važno događanje u četvrti – trodnevni ljetni festival s oko 1500 posjetitelja dnevno, organiziran u potpunosti na volonterskoj bazi. Cilj festivala je bio promovirati moć lokalnih inicijativa i potaknuti ljude da podijele ono što se stvara u njihovoj okolini. Bilo je tu glazbe, razgovora, debata, plesa… Riječ je o odavanju počasti kulturnom bogatstvu četvrti s dugom poviješću imigracije.

KP: Locaux Motiv’ je aktivan već osam godina. Kakve je promjene donio za ljude koji rade u nesigurnim i prekarnim uvjetima koje ste prethodno spominjali, a kakve pak široj zajednici?

Što se tiče rada i suradnje, došlo je do razvoja po pitanju kvantitete i kvalitete, a ljudi sada bolje razumiju kako raditi zajedno i međusobno si pomagati. Nastala je čvrsta mreža ljudi i organizacija, mogu se osloniti jedni na druge, dijeliti resurse, međusobno se savjetovati, sudjelovati u zajedničkim projektima i slično.

Za osobe i organizacije koje su bile ili još uvijek jesu u prekarnoj ekonomskoj situaciji, najiskrenije, projekt im je omogućio sigurne i kvalitetnije prostore za rad, no ipak, neke su nevladine organizacije prestale s radom, odselile iz prostora i napustile mrežu. Teško je vrlo precizno procijeniti u kojoj je mjeri dijeljenje ovog prostora uspjelo podržati male organizacije i je li promijenio njihovu sudbinu. Lagala bih vam kad bih rekla da smo zahvaljujući LM-u spriječili propadanje nevladinih organizacija koje nisu uspijevale osigurati javno financiranje, iako to jest bila prvotna zamisao. No zajednica je puna podrške, radi se o raznim organizacijama koje nisu međusobna konkurencija, što nam olakšava suradnju.

Teško je procijeniti utjecaj takvog mjesta na zajednicu. Utjecaj je višestruk i zapravo više povezan za značajem koje ono nosi za četvrt. Više od polovica projekata u četvrti radi se u ovim prostorima, nevladine organizacije dijele informacije i opažanja o četvrti te potiču pronalazak rješenja za novonastale potrebe.

KP: Na panelu Clubutre Foruma rekli ste kako se nadate da za deset godina više nećete biti dio Locaux Motiv’a. Što ste pod tim mislili?

Kada sam počela, bila sam pod dojmom zajedničke vizije osnivača i potpune otvorenosti projekta bez osjećaja vlasništva. Ovo nije moj ili nečiji projekt, nego naš. Naš i mi su ključne riječi u ovom projektu. Omogućava pristup raznim ljudima koji u njemu mogu pronaći svoje mjesto i volontirati, možda jedan mjesec, godinu dana ili više godina, ali uz neprestano obnavljanje energije, zbog čega neumorno radimo na našem sustavu upravljanja. Imam osjećaj da se projekt vodi kao zajedničko dobro (commons): riječ je zajedničkom resursu za razne dionike u zajednici, s otvorenim sustavom upravljanja te jasno definiranim interesom kolektiva, a to je osiguravanje održivosti resursa važnijig od potreba pojedinaca, koji su istovremeno ključni kako bi sve funkcioniralo.

Radili smo na našoj prezentaciji autoriteta te mijenjali strukture moći. Ukidanje funkcije predsjednika, potpredsjednika i slično nisu samo simbolične promjene koje nas tjeraju da propitujemo tradicionalni pristup. Doista se trudimo raditi na vlastitom odnosu prema autoritetu i vodstvu kako bismo omogućili da osobe na šestomjesečnom pripravništvu mogu za nekoliko mjeseci postati članovima rukovodećih tijela. Važno je imati motiviranu jezgru te zadržati otvorenost prema novim idejama i novoj energiji koja će doći, obnoviti, napuniti i revolucionarizirati stvari. Ne postoji tajni recept za uspješnu suradnju, ali je važno neprestano pratiti kako se ljudi osjećaju i kako shvaćaju procese koji se odvijaju te upućivati novopridošlice na to kako mogu doprinijeti većoj vidljivosti, koji zadaci su nužni, gdje se donose odluke… Izazov leži u prepoznavanju vrijednosti manje uključenosti kao mogućeg uvoda u veći angažman. U ovakvim kolektivnim organizacijama odvijaju se brojne neslužbene rasprave koje su važne za razvoj ideja i cirkulaciju energije. S druge strane, važno je znati da to nisu trenuci za donošenje odluka jer nisu uključeni svi akteri pa može doći do jačanja pozicija ljudi koji su najduže tamo ili su pak najglasniji.

Vjerujem u snagu ovog projekta, preživio je odlaske i neprestane promjene, a što se mene tiče, doista mi je drago što nisam članica nijednog rukovodećeg tijela, nego samo zadovoljna članica dvije “odgovorne grupe”. I htjela bih da Locaux Motiv’ za deset godina bude živ i poletan, s različitim ljudima i neprestanom obnovom energije!

Članak je objavljen u sklopu projekta MediActivism – Courageous young citizens test new ways to reclaim their cities, sufinanciran kroz program Erasmus+ Europske komisije. Objavljeni tekstovi odražavaju isključivo stajališta autora i ni na koji način ne odražavaju stavove Europske komisije.

RISC (Reading International Solidarity Center) organizacija je i društveni centar koji se nalazi u samom srcu Readinga. Centar u svojim prostorima nudi kombinaciju komercijalnih i obrazovnih aktivnosti: održavaju se treninzi na temu globalnog obrazovanja (Global citizenship education) za nastavnike i studente, organiziraju predavanja, diskusije i kulturne događaje s ciljem podizanja svijesti o globalnim pitanjima, a osim uredskih prostora i konferencijskih sala za iznajmljivanje tu je i fair-trade trgovina, knjižara, kafić i javni vrt. Martin Mikhail uključen je u rad Centra od samog početka, počevši od edukacijskih aktivnosti i promicanja globalnog obrazovanje u školama, dok sada koordinira njegove komercijalne aktivnosti. Njegovo sudjelovanje na simpoziju Iskustva društveno-kulturne suradnje i povezivanja održanom u sklopu Clubture Foruma, bilo je prilika da s Martinom razgovaramo o RISC-u i političkim i ekonomskim strategijama koje organizaciju čine održivom nakon 30 godina rada.

KP: Možete li nas upoznati s RISC-om, čime se bavite?

Korijeni organizacije su u development obrazovanju, to jest pokušaju podizanja svijesti o globalnim pitanjima. Vjerujemo u solidarnost s ljudima širom svijeta, u pružanje podrške ljudima koji se bore za veću ravnopravnost, u razumijevanje odnosa bogatijih i siromašnijih zemalja i razumijevanje da smo mi u Velikoj Britaniji ovako bogati jer postoje neki drugi ljudi na svijetu koji žive u siromaštvu. To nas tjera na ponovno razmišljanje o pitanju kolonijalizma i tjera nas na propitivanje stereotipa o ljudima širom svijeta.

Mislim da riječi Elvire Alvarado dobro sažimaju naše polazište: We are not asking for food or clothing or money. We want you with us in the struggle. We want to educate your people. We want to organize your people. We want you to join our struggle. Don’t be afraid, gringos. Keep your spirits high. And remember, we’re right there with you. (Ne tražimo hranu, odjeću ili novac. Želimo te s nama u borbi. Želimo educirati vaše ljude. Želimo da se pridružite našoj borbi. Ne bojte se, gringosi. Ne klonite duhom. I zapamtite, tu smo uz vas.)

Organizacija već trideset godina djeluje u Readingu, gradu 60 kilometara udaljenom od Londona koji je ustvari “London u malom” – dom je ljudima iz svih krajeva svijeta. Prije dvadeset ili trideset godina radili smo na projektima s izbjeglicama i kao rezultat tog obrazovnog rada osnovan je Centar za podršku izbjeglicama. U vrijeme kada smo stvarali Centar, u Readingu se našao i velik broj izbjeglica iz bivše Jugoslavije s kojima smo tada radili. Dakle, nalazimo se u izrazito multietničkoj i multirasnoj zajednici s ljudima iz cijelog svijeta. Zato je prva stvar koju sam primijetio kad sam došao Zagreb bila rasna homogenost, da nema ljudi koji su politički crni. 

KP: Možete li mi reći nešto o zgradi u kojoj se nalazi Centar?

Naše sjedište je u Readingu već trideset godina. Od toga smo deset godina bili u iznajmljenom prostoru s jednom sobom za sastanke, bavili smo se obrazovanjem te smo otvorili fair-trade trgovinu i knjižaru. Kad nam se ukazala prilika, kupili smo zgradu u centru grada kreditom etičke banke sa sjedištem u Nizozemskoj (Triodos). Uložili smo mnogo volonterskog rada u sređivanje prostora, ali posjedovanje zgrade dalo je organizaciji stabilnosti i mogućnost da u nju ulažemo kako bismo smanjenjem potrošnje energije napravili ekološki održiv model. Vlasništvo nad zgradom za nas je bio vrlo važno jer nam je dalo i financijsku neovisnost.

KP: Na Forumu se mnogo razgovaralo o suradnjama, kako to da se organizacija odlučila sama upustiti u pothvat kupnje zgrade?

 

Dobivanje zgrade bilo bi izuzetno teško da je u pitanju bilo više organizacija. Bilo bi teško upravljati procesom i donositi potrebne odluke. Ako imate pet organizacija koje sve moraju dogovarati sa svojim članovima, vrlo je teško ići naprijed i stvar dugo može stagnirati. Međutim, mi smo otvorena organizacija, prepoznajemo važnost suradnje i umrežavanja te imamo preko 250 organizacija koje koriste naš prostor. Ako bih namjeravao osnovati slično mjesto, tražio bih partnere koji žele uspostaviti fair-trade trgovinu ili trgovinu organske hrane, nešto što je u skladu s vrijednostima organizacije, jer komercijalni partneri mogu pomoći u doprinosu održivosti prostora.

 

KP: Kako se upravlja RISC-om?

RISC je organizacija koja je osnovana kao privatna tvrtka s djelatnošću dobrotvornog rada. Što se tiče upravljanja, imamo volonterski upravni odbor koji se bira jednom godišnje, a sastaje jednom u dva mjeseca i koji brine o tome da organizacija postiže svoje ciljeve. U operativnom radu postavljeni smo nehijerarhijski, organizacijom upravlja radnički Kolektiv od 12 članova koji zajedno zamjenjuju tradicionalnu ulogu izvršnog direktora. Svi mi imamo različita područja odgovornosti unutar organizacije i sastajemo se jednom u dva tjedna. Također, tu su i drugi zaposlenici organizacije koje koordinira Kolektiv i oko 80 volontera bez kojih organizacija ne bi mogla funkcionirati.

 

KP: Spomenuli ste da su korijeni organizacije u obrazovnim aktivnostima. Možete li reći nešto više o globalnom obrazovanju? 

Da, započeo sam i kao obrazovni radnik, pokušavajući navesti mlade ljude da stvari gledaju na različite načine, pokušavajući propitati njihove stereotipe. Globalno obrazovanje u osnovi je važno kako bismo razumjeli svoju poziciju u svijetu. To je neeurocentrični način gledanja na svijet. Kada se radi o problemima poput klimatskih promjena, oni će najviše utjecati na najsiromašnije zajednice na svijetu. Utjecat će i na nas u Velikoj Britaniji, ali manje nego na ljude u Bangladešu. Globalno obrazovanje nudi priliku da o pitanjima socijalne pravde govorimo u globalnom kontekstu. Naravno, važno je krenuti od mjesta gdje živimo i poticati empatiju koja vodi k solidarnosti, a ne milostinji.

 

Budući da imamo ograničene resurse, donijeli smo odluku da ne radimo izravno s učenicima nego s nastavnicima i studentima koji se obučavaju za rad u školama. Ako osnažimo jednog učitelja da govori o ovim temama i otvara kontroverzna pitanja, to nam pruža priliku da dođemo do tisuću učenika. Zbog ograničenih resursa radimo sa studentima na sveučilištu u Oxfordu, jednom sveučilištu u Londonu i jednom sveučilištu u Readingu. Mnogo truda i umrežavanja trebalo je kako bi došli do takve vrste suradnje. Pomoglo je to što je naš rad prepoznat i cijenjen, kao i to što smo imali financiranje od prethodne vlade i EU.

 

 

KP: Ono što mi je privuklo pažnju dok sam istraživala vašu web stranicu bila je mješavina “mekših” i eksplicitnije političkih aktivnosti. Je li to strategija RISC-a?

Da. Ako želite doprijeti do nove publike, morate koristiti različite aktivnosti. Na primjer, organiziramo događaj s etno glazbom, to je “mekša” aktivnost koja privlači ljude, ali zanima nas ozbiljnije razmatranje situacije u Iraku. Dvjesto ljudi dolazi slušati glazbu, ali prije koncerta razgovaramo o političkim temama. Dopustite mi da vam dam još jedan primjer, budući da smo se u zadnje vrijeme našli pod napadom zbog naše podrške Palestini. Postoji organizacija koja surađuje s Palestincima koju su osnovali ljudi nakon što su se sreli na jednom događaju u našem Centru. Nakon što su otišli pomoći s berbom maslina u Palestini, odlučili su osigurati tržište za maslinovo ulje iz Palestine u Velikoj Britaniji i sad to uspješno rade. Hoću reći da smo na neki način inkubator, plodno tlo za politizaciju ljudi. “Mekše” aktivnosti mogu dovesti do žešćeg angažmana, ali ako krenete sa žestokim, možete uplašiti ljude. To je razlog zašto mi imamo vrlo otvorenu zgradu. Svi znaju ući u trgovinu ili u bar, mogu ući i popiti šalicu kave, ne trebaju se ničim baviti i mogu otići –  ali, ako ih privuku stvari koje vide i letci koje pročitaju, onda je to početak, jer će se možda odlučiti doći na neki događaj ili filmsku projekciju i zainteresirati se, možda se pridružiti nekoj grupi i više se uključiti, s tim da se u bilo kojem trenutku mogu i ponovno isključiti. Činjenica da je naša zgrada otvorena za sve prolaznike daje nam dobro polazište. Svi znaju ući u kafić ili dućan.

 

 

Članak je objavljen u sklopu projekta MediActivism – Courageous young citizens test new ways to reclaim their cities, sufinanciran kroz program Erasmus+ Europske komisije. Objavljeni tekstovi odražavaju isključivo stajališta autora i ni na koji način ne odražavaju stavove Europske komisije.

 

“Proteklog ljeta i dobar dio ove jeseni, u Karlovcu se dogodio svojevrsni boom. Sve je započelo manifestacijama za Dan grada od kraja lipnja pa do sredine srpnja. Dobro je što Grad Karlovac prepoznaje da se događanja stvaraju odozdo, pa svake godine raspisuje natječaj i dodjeljuje simbolična sredstva. Naravno da je to daleko od željenog, ali je korak naprijed. U tom periodu dogodili su se svi važni festivali nezavisne i suvremene kulture, poput Udara Groma, Karlovac Dance festivala, LED Festa, Riječnog kina i mnogih drugih, tako da je uz ostalu ponudu u tih mjesec dana Karlovac svakodnevno imao nekoliko paralelnih događanja za sve kulturne afinitete”, govori Domagoj Šavor, predsjednik saveza KAoperativa oformljenog zbog povezivanja i jačeg utjecaja organizacija nezavisne kulture na lokalnu kulturnu politiku.  

Sa Šavorom smo razgovarali povodom objave novog pozicijskog dokumenta pod nazivom KAOP Manifest 2016 koji najavljuje strategiju platforme za sljedeće četvorogodišnje razdoblje te služi pozicioniranju kao ključnog aktera u aktualnim procesima zagovaranja za slobodno korištenje javnih prostora za potrebe mladih, nezavisne kulture i društvenog aktivizma te pokretanje društveno-kulturnog centra u Karlovcu. “Jedan od novijih trenutaka jest okupacija Radićeve ulice, zapuštene ‘glavne’ gradske ulice smještene u staroj jezgri, zvijezdi. Uz nekoliko događanja prepoznat je potencijal ove lokacije i koncept ulične svirke s dodatnim sadržajima, što se preslikalo i prema završetku ljeta, kada su organizirani Dani Radićeve, desetodnevno događanje paralelno s Karlovačkim danima piva. Pored toga, elektroničari su uredili svoj kutak uz rijeku Koranu, na prostoru nekad popularnog lokala koji nije radio preko dvadeset godina i time na svoj način pridonijeli novim sadržajima. Uslijedili su i Foto dani mladih, Four river film festival, događanja koja su značajna po tome da, između ostalog, dovode puno mladih ljudi u grad”.

Za sve ovo zaslužne su članice platforme i saveza KAoperativa. Glavni cilj platforme je rješavanje prostornih potreba kroz upravljanje i programiranje društveno-kulturnog centra smještenog u zgradi Hrvatskog doma gdje bi uz nekoliko drugih gradskih lokacija bile zadovoljene prostorne potrebe nezavisne kulturne scene. KAoperativa s Gradom Karlovcem 2014. godine provodi projekt definiranja modela održivosti budućeg društveno-kulturnog centra u zgradi Hrvatskog doma, a u travnju 2016. savez udruga s partnerskim organizacijama službeno preuzima upravljanje Malom scenom Hrvatskog doma. Od tad se brine o uređenju, održavanju i programima u ovom dijelu zgrade.

“Jesenski period svakako je obilježen otvaranjem Male scene. Tokom kolovoza i rujna doveden je u red unutrašnji prostor kluba, što akcijom oslikavanja hodnika, što uređenjem dvorane kluba za bolje audio-vizualno iskustvo. Po mišljenju mnogih, prostor sada stvarno izgleda dobro i sve boljke su ublažene do te granice da je prostor ugodan i funkcionalan. Do kraja godine sve je popunjeno, a ljestvica je postavljena visoko, od gostovanja benda ABOP i Ramba Amadeusa pa do renomiranih aktera domaće i strane elektroničke scene. Sve u svemu, Mala scena se ispostavila kao prostor koji može podnijeti opterećenje velikih evenata, ali pritom još mora raditi na malima. Paralelno se odvijaju svakakve slušaonice, nastupi lokalnih bendova, a tjedan ispunjavaju probe, treninzi, radionice”. Namjera je KAoperative Malu scenu otvoriti za cjelodnevni boravak i klub, prostor koji će živjeti i dati značaj Hrvatskom domu, proširiti postojeće programe i dodatno uključiti učenike srednjih škola, studente, volontere i građane iznad 35 godina.

Suradnju s Gradom Karlovcem u sljedećem će razdoblju unaprijediti kroz zajedničke projekte na temu društveno-kulturnih centara za koje su najavljena sredstva Europske unije. Osim toga, savez će se zalagati za osnivanje odsjeka za kulturu unutar Upravnog odjela za društvene djelatnosti u Gradu Karlovcu koji će se prije svega brinuti o provedbi i praćenju provedbe Strategije kulturnog razvoja grada Karlovca. “Novi natječaj za upravljanje raspisan je nedavno na dvije godine, tako da ukoliko KAoperativa nastavi s upravljanjem, planiraju se nova ulaganja u klub, ali i moguće širenje na druge dijelove Hrvatskog doma”, zaključuje Šavor.

Nakon iniciranja dijaloga s Gradom o budućem društvenom centru, kako prostor koji bi trebao obuhvatiti ispunjenje većeg broja potreba građana nazivaju Palma Miličević iz udruge Građanski aktivizam (GRAK) i Manda Šalić iz Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije, u Petrinji je osnovana Platforma 53, neformalna građanska inicijativa i savez 12 udruga koje zagovaraju demokraciju i političku kulturu, solidarnost i zaštitu ljudskih prava te pružaju socijalne usluge u zajednici.

Novoosnovanu Platformu čine Udruga Građanski aktivizam, Udruga osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije, Udruga mladih za promicanje kreativnosti, razvoja, informatike i druženja, Udruga mladih Novi svijet Luščani, Udruga za pomoć starijim osobama, Udruga za pomoć i njegu starim i nemoćnim osobama STAR, Udruga hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata grada Petrinje, Gradska udruga umirovljenika Petrinja, Udruga za razvoj lokalne zajednice Naš život, Društvo Naša djeca Petrinja, Udruga za poticanje ranog razvoja HURA i Centar za osobni razvoj IZVOR.

“Prije svega nam je cilj imati nekakav prostor za djelovanje, tako da će nam to biti jedna od prvih aktivnosti. Želimo napraviti krov nad glavom za civilno društvo ovog grada”, istaknula je Palma Miličević. “Želimo osnovati urbani centar gdje bi djelovale udruge i zajedno organizirale razne aktivnosti, gdje bismo imali male, možda mini urede, zajedničke prostorije, dnevne boravke za starije osobe, klub mladih gdje bi se organizirale razne aktivnosti za djecu, gdje bi dolazile osobe s invaliditetom, starije osobe. To je centar u kojem mi želimo napraviti prostor dnevnog boravka gdje će doći svaki građanin koji ima potrebu biti s nekim, biti dio zajednice. Taj građanin ne mora imati niti kunu u džepu”.

U proces su organizacije civilnog društva uložile desetljeća uvjeravanja da je njihov rad za opće dobro te su morale stasati dovoljno da znaju raspisati i financijski voditi projekte, a Grad je trebao preuzeti obaveze poput intervencijskog plana ili uključiti se u pilot projekt regeneracije malih gradova na ratom pogođenim područjima. Također, u samu su gradsku upravu primljeni novi ljudi koji mehanizme vlasti koriste da bi građane uključili u planiranje prostora i uređenje grada, a na razini civilnog društva novi akteri koji će koordinirati umrežavanje udruga, zadruga, lokalnih inicijativa i lokalne uprave te Zavoda za zapošljavanje. 

U društvenom centru u Petrinji prostor za rad našle bi udruge koje nude usluge za starije osobe, udruge i inicijative u kulturi, osobe s invaliditetom, društveni poduzetnici, obrti, obrazovni programi za sve društvene skupine. Teže zapošljive skupine pronašle bi svoje mjesto na tržištu rada, a velik se potencijal krije u glini. Petrinja je grad gline, kažu Miličević i Šalić, osobama s invaliditetom rad s glinom pomaže pri razvoju motorike, a u gradu postoji jedan jedini lončar. Također, potencijal strukovne škole u Sisku, sa zanimanjima frizera, soboslikara, krojača, nekako se očekivano uklapaju u društvene prostorije, u život društva i građanskog centra. Odjel ugostiteljstva u školi osposobljava mlade osobe s invaliditetom za pomoćne kuhare. Srednja škola u Petrinji ima nekoliko učeničkih zadruga. Braniteljska zadruga radi s drvom. Potencijal je, izgledno, neograničen. 

Radi se, konkretno, o staroj zgradi na tri kata u Gajevoj ulici koju već više od desetljeća polulegalno koriste udruge jer Državni ured za upravljanje državnom imovinom ne zna da ta zgrada u vlasništvu RH uopće postoji. U suradnji s lokalnom razvojnom agencijom Petra i uz podršku Grada, Platforma želi obnoviti zgradu te u njoj osmisliti Centar za inovacije, društvo, efikasnost i aktivizam koji bi koristili građani i udruge koje rade za opće dobro te mali i društveni poduzetnici. Platforma se namjerava okrenuti zagovaranju drugačijih modela korištenja postojećih javnih resursa te povezivanja predstavnika javnog, realnog i nevladinog sektora na jednom mjestu. “Zgrada udruga u Gajevoj odavno je društveni centar, samo što to još ne znamo”, kao što ističe Miličević.

Platformu 53 možete pratiti na Facebook stranici, ali i putem portala Grakni.hr, jedinog aktivističkog portala u Sisačko-moslavačkoj i susjednim županijama koji afirmira građanska i socijalna ljudska prava te potiče sudjelovanja građana u procesu donošenja odluka.

Konferencija Otvoreni grad – prema Interkulturnom društvenom centru posvećena je “novom institucionalnom modelu društveno-kulturnih centara koji bi kao prostorna, ali i organizacijska infrastruktura mogli udomiti širi spektar udruga, umjetničkih organizacija, društvenih poduzetnika, lokalnih građanskih inicijativa i sličnih aktera”, a održava se od 13. do 15. listopada u prostorima stare vojne bolnice u Vlaškoj 87 u Zagrebu. 

Panelom Otvaranje gradova – potencijali i prepreke – u kojem su sudjelovali Dea Vidović iz Zaklade “Kultura nova”, Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju, Emina Višnić iz Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade (POGON) te Ana Žuvela iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose kao moderatorica – pokušalo se dati uvodne napomene o konceptu “interkulturalnog grada” te novih i nastajućih modusa civilnog-javnog rada.  

Janja Sesar iz platforme Upgrade, mreže organizacija koju koordinira SU Operacija: grad, a čine ju i Zelena mreža aktivističkih grupa, Centar za mirovne studije i Socijalna zadruga Okus doma, na samom je početku tek naznačila  ciljeve koji bi u budućnosti trebao uroditi otvaranjem društveno-kulturnih centara čiji su temelji u radu sa zajednicom i za zajednicu, u principima solidarne ekonomije, zaštite okoliša, uključivosti, integracije i kulture odozdo, a mimo logike profita i ekskluzivnosti.

Emina Višnić, nedavno imenovana direktoricom projekta Rijeka 2020 i dugogodišnja ravnateljica POGON-a, uspješnog lokalnog civilnog-javnog partnerstva, istaknula je da samom početku da je participacija kakvu predviđaju zakoni i propisi – poput javnih savjetovanja s građanima – uglavnom slijepa ulica, mrtvo slovo na papiru koje tek formalno ispunjava uvjete plemenite ideje, a najčešće uopće ne uzima u obzir prigovore ili različita mišljenja. “Pitanje je kako stvoriti institucije temeljene na principima sudioničkog upravljanja”, veli Višnić i dodaje: “Problem je u tom što u ekonomskom smislu, kada pričamo o javno-civilnom partnerstvu, pozicije nisu iste jer sredstvima i prostorom zapravo upravlja javna uprava, a njegov civilni segment troši ljude i znanje. To bi značilo da se mora raditi na evoluciji takvog modela i nije dovoljno da ti principi budu primijenjeni samo u upravljanju već i u korištenju, odnosno programiranju”. Treba ići, dakle, prema razvoju institucija koje su društveno relevantne, a misija im nije ostvarivanje profita. Kultura u užem smislu se pak treba oduprijeti “teroru brojki” te jasno stati iz ideja i poruka koje se ne mogu kvantificirati, odnosno uzimati posjećenost, čitanost, gledanost kao pokazatelj uspješnosti. “Današnje kulturne i javne institucije naprosto više ne reprezentiraju društvo kakvo jest jer ne uključuju druga i drugačija iskustva, kulture, indentitete; budimo realni, njima i dalje upravljaju bijeli muškarci iz srednje klase u 50-ima. Trebaju nam interkulturne institucije”, kaže Višnić.

Kao primjer uspješne, ali ipak neinstitucionalizarne hibridne forme upravljanja zajedničkim dobarima, Tomislav Tomašević ističe zagrebačke donjogradske blokove, gdje udruženi stanovnici sade voće i povrće, bez upliva i nadzora gradskih vlasti. “Koliko je korisnicama omogućeno da zapravo upravljaju ili nadziru institucije? Javna poduzeća često u statutima imaju dobiti kao ključan faktor u poslovanju, što zapravo nema smisla jer bi kao javna trebala raditi na dobroti svih. U NewYorku, srcu kapitalizma, njegova najveća zelena površina – Central Park – dana je u koncesiju neprofitnoj organizaciji. Stoga ne vidim razloga zašto se upravljanje nekim javnim poduzećem ne bi konecesioniralo nekom neprofitnom subjektu ili čak čitavoj zajednici okupljenoj u zadrugu”, ističe Tomašević.  

Dea Vidović iz Zaklade “Kultura nova” istaknula je i uloge te institucije u osnaživanju i razvijanju same zajednice: “Kultura nova u svemu što radi, radi u smjeru afirmacije sudjelovanje kulture u društvenim procesima te jača snagu organizacija civilnog društva u kontekstu kulturnih izričaja”. Vidović je uputila i kritiku konceptu tzv. “kreativnog grada” rekavši da kreativne gradske politike i planiranja nisu održivi jer zanemaruju pitanja lokalne kulture i zajednice, socijalne pravednosti, uključivosti i multikulturne stvarnosti. “Mreže, grupe, zajednice ključni su nositelji transformacija i dosega koji omogućavaju razvoj”, kaže Vidović i dodaje: “Trebamo konkretan program podrške, razvoj zagovaračkih platformi na subnacionalnim razinama, utjecaj na lokalne kulture i zajednice, kao i poticanje inkluzivne, participativne, demokratske kulturne politike”. Kultura nova je, dodala je još, itekako prepoznala inicijativu za osnivanje društveno-kulturnih centara, odnosno nastajuće prakse temeljene na sudioničkom upravljanju i zagovaranju ideje civilno-javnog partnerstava.

Diskutanti su više puta tijekom panela istaknuli da postoje primjeri koji pokazaju da kapitalizam nije jedino, “prirodno” stanje stvari, te da, pogotovo u kulturnom sektoru, postoje udruge, inicijative, pa i – u slučaju POGON-a i Zaklade “Kultura nova” – institucije koje to potvrđuju. Naglasak bi trebao biti na društvenoj koheziji, procesima pokrenutima odozdo, fer pristupu javnim i kulturnim resursima, društvenom poduzetništvu, a ne na individualnom stjecanju profita. Neke od uputa i odgovora mogli bismo dobiti iz zadrugarskog modela rada i upravljanja, kaže Tomašević, gdje postoji i kolektivna proizvodnja i kolektivno odlučivanje te u modelima društvenog poduzetništva, koje bi trebalo jače stimulirati iz javnih sredstava – i to ne samo na neprofitnoj već i na potpuno besplatnoj osnovi. 

Ova konferencija predstavlja ulog u Interkulturni društveni centar u Zagrebu, ali i u budućnost u kojoj će sudjelovati i o kojoj će moći odlučivati svi. I to ne prema modelu ciničnog držanja propisa gdje se glas zajednice čuje jedino kao zvuk rezanja papira na kojemu je zapisan, već kao uistinu uključen, jednakovrijedan i jednakopravan. Ovo bi trebao biti tek početak tog procesa.