društvena integracija – Kulturpunkt

Što biste vi promijenili?

Vatroslav Miloš — Thu, 25 Apr 2013 10:04:11 +0000

U konkurenciji 2000 projekata iz 13 zemalja regije Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe, jedanaest organizacija iz Hrvatske natječe se za Nagradu Zaklade ERSTE za društvenu integraciju 2013. te se zajedno sa 130 organizacija bore se za ukupan nagradni fond od 610 000 eura.

Riječ je o inovativnim i održivim projektima koji konkretnim rezultatima doprinose društvenoj integraciji marginaliziranih skupina, kao što su etničke manjine, osobe sa invaliditetom ili mentalnim poteškoćama, pripadnici LGBT populacije, djeca, stariji, žene, beskućnici, siromašni i druge društvene skupine koje traže ravnopravnije mjesto u društvu.

U užem izboru za Nagradu nalaze se sljedeći projekti iz Hrvatske: Sedmi međunarodni festival slijepih i slabovidnih Dramskog studija slijepih i slabovidnih Novi život, Civitas – znanstvenici i mediji protiv nasilja organizacije Civitas, Festival jednakih mogućnosti Društva tjelesnih invalida, Stjecanjem novih vještina do boljih društvenih mogućnosti organizacije Bubamara, I mi možemo čuvati okoliš udruge osoba s invaliditetom Prijatelj, ESCO – edukacija za društvenu suradnju Autonomnog centra ACT, Tić-evi ambasadori Dječjeg doma Tić, Pripovjedač/ica priča za laku noć u Dječjoj bolnici Kantrida Strukovne udruge za promicanje dobrobiti djece Portić, Le Zbor Prostora rodne i medijske kulture K-zona, Zeleno zlato Društva za socijalnu ekologiju Zeleno zlato i Pomoć pri povratku i reintegraciji povratnika Srpskog demokratskog foruma.

“S velikim zadovoljstvom pratimo kako se Nagrada Zaklade ERSTE za društvenu integraciju razvija tijekom godina, od prvog ciklusa pokrenutog 2007. Uključuje se sve više zemalja i sve veći broj projekata neprofitnih organizacija”, izjavio je Dejan Petrović, voditelj projekta Nagrade za društvenu integraciju Zaklade ERSTE. “Motom Što biste Vi promijenili? pozivamo svakog pojedinca na angažman kako bismo ostvarili promjene za opću dobrobit društva i smatramo da civilni sektor ovdje ima važnu ulogu. Sa zabrinutošću pratimo pojave govora mržnje i diskriminacije prema manjinskim grupama i rastuće siromaštvo, koje su uočljive u društvima koja se već dugo nalaze u periodu tranzicije, bez jasne perspektive. Naša podrška se ne odnosi samo na dodjelu novčanih nagrada, već stvaramo partnerski odnos sa svim organizacijama koje se nađu u užem izboru, podržavajući ih u izgradnji vlastitih kapaciteta i postizanju održivosti”, istaknuo je Petrović.

Pored nagradnog fonda u ukupnom iznosu od 610 000 eura koji će među sobom podijeliti 33 pobjedničke organizacije, sve organizacije koje su ušle u uži izbor postat će članice mreže nevladinih organizacija Zaklade ERSTE, gdje će razmjenjivati znanja i iskustva i ojačati vlastite kapacitete na području odnosa s javnošću, prikupljanja novčanih sredstava, društvenog poduzetništva, kao i mnoge druge.

Nagrade će biti uručene na svečanosti u Beču, 27. lipnja, a više informacija o Nagradi Zaklade ERSTE za društvenu integraciju možete pronaći ovdje.

Izvor: ERSTE

Uporan rad na društvenoj integraciji

admin — Thu, 30 Jun 2011 10:25:08 +0000

Piše: Dea Vidović

Zaklada Erste osnovana je 2003. godine kako bi doprinijela društvenom razvoju Austrije te regija Centralne i Jugoistočne Europe. U namjeri da okupi različite pojedince i grupe koji će razmjenjivati znanja i informacije o dramatičnim transformacijama posljednjih dvadeset turbulentnih godina Zaklada svoj interes usmjerava prema podršci i razvoju društvene participacije i civilnog društva. No, kao i svaka druga zaklada koja stimulira, podržava i pomaže humanitarne, obrazovne, kulturne i druge društvene inicijative, tako i ova ima svoje prioritete koji ulaze u njeno specifično područje interesa. Tako je Zaklada Erste svoja tri ključna strateška programska usmjerenja postavila na društveni razvoj, kulturu i Europu. Dakako, navedena područja su dovoljno široka i sveobuhvatna da potencijalnim korisnicima potpora ne govore mnogo, pa je jedan od načina praćenja interesa Zaklade Erste razmatranje programa i projekata koje su podržali u posljednjih osam godina. Želimo li pobliže i preciznije ispitati stremljenja ove Zaklade, najefikasnijim se čini pažnju usredotočiti prema Nagradi za društvenu integraciju, jer je riječ o precizno razrađenom projektu koji se razvija iz godine u godinu.

Zaklada Erste je Nagradu za društvenu integraciju pokrenula u okviru svoga Programa Socijalnih pitanja s ciljem oblikovanja društva koje će omogućiti ravnopravno sudjelovanje svih pojedinaca te ujedno promovirati solidarnost i jednake mogućnosti, ali i podići svijest o važnosti preuzimanja odgovornosti. Nagrada odaje priznanje i promovira organizacije i projekte usmjerene prema uključivanju marginaliziranih pojedinaca i grupa čiji je položaj u društvu nepovoljan. Ove je godine, 20. lipnja, Zaklada treći put dodijelila Nagradu za društvenu integraciju. Nakon što su prva dva ciklusa bila koncipirana na godišnjoj razini, Zaklada je odlučila Nagradi dati bijenalni karakter kako bi imala dovoljno vremena za aktivnosti koje u okviru ovoga projekta provodi u direktnoj komunikaciji s pobjednicima organizirajući različite tipove edukacijskih programa (podizanje kapaciteta organizacija, medijski treninzi i sl). Na natječaj su se mogli prijaviti neprofitne organizacije, javne ustanove, organizacije civilnoga društva, privatne inicijative, religijske zajednice i mediji. Nagrada je prvi puta dodijeljena 2007. godine, a od tada je povećan broj zemalja u kojima se nagrada dodjeljuje, kao i broj prijavljenih projekata, ali i sredstva koja Zaklada ulaže u ovaj projekt. Tako je prve godine Nagrada, pokrenuta kao pilot projekt, uključila svega četiri zemlje – Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu te Srbiju, da bi ove godine u natjecanju sudjelovalo čak dvanaest zemalja – proširila se i na Češku, Mađarsku, Makedoniju, Moldaviju, Crnu Goru, Rumunjsku, Kosovo i Slovačku. Na raspisani natječaj za Nagradu u 2011. prijavljeno je 1850 projekata, od kojih su stručnjaci iz svih zemalja uključenih u natjecanje u uži krug odabrali 132 projekata, među kojima i 12 projekata iz Hrvatske, pri čemu su prva i treća nagrada dodijeljene upravo hrvatskim organizacijama. Pored Autonomne ženske kuće Zagreb koja je osvojila prvu nagradu u iznosu od 40 tisuća eura za projekt Sklonište i savjetovalište za žene i djecu žrtve nasilja, treću nagradu u iznosu od 25 tisuća eura osvojio je projekt Ruže sv. Franje – prihvatilište za beskućnike u Rijeci Franjevačkog svjetovnog reda Mjesno bratstvo Trsat iz Rijeke. Pored prve tri nagrade, dodijeljena su i posebna priznanja za još 28 projekata u iznosu po 16 tisuća eura za svaku organizaciju, među kojima je i projekt ronjenja za ljude s posebnim potrebama Ronilačkog kluba GeRonimo iz Zagreba. Također je dodijeljeno i šest posebnih nagrada (svaka u iznosu od 15 tisuća eura) – od toga su dvije dodijeljene odlukom žirija, dvije glasanjem 132 organizacije koje su ušle u uži krug (jedna od njih je Udruga za kreativni razvoj Merlin iz Pule), dok su dvije nagrade dodijeljene na temelju glasova zaposlenika Erste Grupe. Sveukupna financijska podrška koja je uložena u ovom trećem ciklusu Nagrade za društvenu integraciju Zaklade Erste iznosi 613 tisuća eura. Pobjednike je odabrao međunarodni stručni žiri sastavljen od 18 priznatih stručnjaka, a iz Hrvatske je kao članica žirija sudjelovala Andrea Feldman.

Svečana dodjela Nagrade za društvenu integraciju održana je u Studiju Barrandov u Pragu koji je bio ovogodišnji grad domaćin. Pored svečane dodjele nagrada Zaklada Erste je organizirala i jednodnevnu konferenciju za 650 sudionika u namjeri da se organizacije koje se bave različitim tipovima društvene integracije međusobno upoznaju i razmjene svoja znanja i iskustva. No, konferencija je također omogućila i samoj Zakladi da dođe u kontakt s brojnim organizacijama koje djeluju u ovom polju. U direktnoj komunikaciji s brojnim predstavnicima okupljenih organizacija Zaklada je bolje upoznala njihove probleme na temelju čega će biti u mogućnosti kreirati buduće aktivnosti. Naime, kako je na jednom od održanih panela u sklopu ove konferencije istaknuo Dejan Petrović, projektni menadžer Nagrade za društvenu integraciju, Zaklada Erste ne želi svoju podršku organizacijama svesti samo na dodjeljivanje novčanih nagrada, već dati podršku sve većem broju organizacija u njihovoj borbi da kreiraju društvo jednako za sve pojedince. Tome je jedna od sudionica konferencije nadodala i važnu ulogu koju Zaklada može imati u povezivanju organizacija ne samo s drugim sličnim grupama, već i s drugim zakladama, biznismenima i kompanijama među kojima treba podizati svijest o važnosti odgovornog poslovanja i pružanja podrške raznovrsnim i sve mnogobrojnijim inicijativama koje nastoje osigurati društvenu integraciju pojedinaca čiji je položaj u suvremenom društvu nepovoljan, a za koje državne institucije nemaju sluha. Takva afirmacija i ohrabrivanje organizacija civilnoga društva da nastave s radom u sferi društvene integracije iznimno je važan aspekt ove Nagrade.

Međutim, Nagrada za društvenu integraciju je jedna od rijetkih koja dodjeljuje financijsku potporu za već realizirane projekte, što ovu Nagradu čini posebno važnom i specifičnom. Naime, upravo novčana nagrada organizacijama civilnoga društva omogućava dobivanje sredstava koja mogu iskoristiti u svrhe koje uopće nisu propisane od strane Zaklade i koje će omogućiti daljnji kontinuiran i produktivan rad organizacija. Naime, traženje različitih izvora financijske podrške neizbježan je i nezaobilazan dio svakodnevnog rada organizacija civilnoga društva koje uključuje njihovo prilagođavanje prioritetima i kriterijima koje različiti financijski izvori (lokalni, nacionalni i/ili međunarodni) postavljaju pred njih i zbog kojih danas većina organizacija civilnoga društva djeluje prema poslovnim modelima. Stoga ne treba čuditi da je Geert Lovnik još 1997. godine primjetio da organizacijski model NGO-a u zapadnoeuropskim zemljama funkcionira prema zakonitostima menadžmenta, društvenih kodova i medijskih strategija koje su uvezene iz Sjedinjenih Američkih Država, a koje su se u posljednjih desetak godina itekako počele širiti i prema zemljama iza nekadašnje Željezne zavjese. Iz tih razloga organizacije civilnoga društva svoju odgovornost moraju ostvariti na dvije razine: s jedne strane ona mora biti usmjerena prema društvu, a s druge prema subjektima financiranja. Stoga je iskorak bilo koje fondacije/zaklade prema izgradnji okvira koji će nagraditi dosadašnji rad i djelovanje organizacija civilnoga društva snažan, ozbiljan i vrijedan mehanizam podrške koji može doprinijeti afirmaciji daljnjeg razvoja organizacija, a onda i društva u cjelini. Upravo ove aspekte ističu ne samo djelatnici Zaklade Erste (više u intervjuu s Dejanom Petrovićem) i članovi žirija (vidi razgovor s Andreom Feldman), nego i sami korisnici, odnosno organizacije koje se natječu za Nagradu (više u razgovoru s Nevom Tölle iz Autonomne ženske kuće Zagreb, Moranom Komljenović iz Fade Ina, i Srđanom Cvijetić iz Art radionice Lazareti).

Korištenjem vlastitog kapitala Zaklada Erste omogućuje dugoročnu politiku društvenog razvitka koja najčešće izostaje u javnim politikama zemalja ovih regija. Takvo nastojanje omogućava pokušaj izgradnje primjerenih odgovora na društvene izazove našeg vremena, a popratnim aktivnostima koje su generirane oko Nagrade Zaklada Erste nastoji zauzeti važnu ulogu u izgradnji partnerstva i povezivanju različitih subjekata iz ovog područja društvenog djelovanja. Ključni zadatak koji Zaklada treba ostvariti je ustrajnost razvijanja svoje dugoročne politike koja će doprinijeti rješavanju uzroka različitih društvenih problema, i snažno opiranje isključivo kratkoročnom saniranju posljedica. Tek ukoliko ustraje u takvom nastojanju, uz započeto kontinuirano osluškivanje potreba građana i organizacija civilnoga društva te kreiranje odgovora na detektirane posljedice, ali i kroz brojne edukacijske programe koji su već pokrenuti, Zaklada će utjecati na razvoj solidarnosti među građanima i doprinijeti društvenoj integraciji marginaliziranih i zanemarenih pojedinaca i grupa. Stoga, otvaranje novih problematika, fleksibilnost i sposobnost brze i učinkovite prilagodbe potrebama društva mora biti neizostavna vrijednost koju Zaklada mora nastaviti njegovati i brižno graditi kako bi istinski doprinijela društvu.

Na fotografiji: Dobitnici ovogodišnje Nagrade za društvenu integraciju Zaklade Erste © Davor Konjikušić

Autonomnoj ženskoj kući nagrada za društvenu integraciju

Antonija Letinić — Fri, 24 Jun 2011 13:19:55 +0000

Dodjela Nagrada za društvenu integraciju, koju Zaklada ERSTE treći put dodjeljuje organizacijama koje razvijaju i provode projekte iz područja društvenih integracija, održana je u ponedjeljak, 20. lipnja u praškom centru Baranov.

Prva nagrada u iznosu od 40 tisuća eura pripala je Autonomnoj ženskoj kući iz Zagreba, a treću nagradu, u vrijednosti od 20 tisuća eura, osvojio je projekt Ruže sv. Franje – prihvatilište za beskučnike u Rijeci Franjevačkog svjetovnog reda Mjesno bratstvo Trsat iz Rijeke.

U konkurenciji za nagradu bila su 132 projekta iz 12 zemalja centralne i istočne Europe (Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Češke, Mađarske, Makedonije, Moldavije, Crne Gore, Rumunjske, Srbije, Kosova, Slovačke i Slovenije). Na natječaj za nagradu pristiglo je 1850 prijava, a 132 projekta, od strane međunarodnih stručnjaka, odabrana su za ulazak u uži izbor. Ukupan fond nagrade, koji dijele finalisti, iznosi 613 tisuća eura, dok će sve 132 organizacije dobiti pogodnosti kao što su podrška u odnosima s medijima od strane profesionalnih savjetnika za odnose sa javnošću financirana od strane Zaklade ERSTE u periodu od dvije godine, sudjelovanje u radionicama za izgradnju kapaciteta te prisustvo na webu mreže Zaklade ERSTE za društvenu integraciju, u interaktivnoj bazi podataka koja predstavlja najbolje prakse iz zemalja centralne i istočne Europe, a čiji je cilj privuči pažnju potencijalnih financijera te samim time i povezivanje neprofitnog sa komercijalnim sektorom.

Izvor: Zaklada ERSTE

Nagrada za društvenu integraciju

Vatroslav Miloš — Thu, 17 Mar 2011 10:45:02 +0000

Natjecanje za Nagradu Zaklade ERSTE za društvenu integraciju 2011 odvijalo se u najoštrijoj konkurenciji do sada. Iz dvanaest zemalja pristiglo je preko 1850 projekata, tijekom tri i pol mjeseca trajanja natječaja. Izborne komisije pažljivo su provele evaluaciju i izabrale 120 projekata iz svih dvanaest zemalja koje su sudjelovale (Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Češke, Mađarske, Kosova, Makedonije, Moldavije, Crne Gore, Rumunjske, Srbije, Slovačke i Slovenije).

Među organizacijama iz Hrvatske koje su ove godine ušle u uži izbor za Nagrade Zaklade ERSTE su Ženska soba, FadeIN, Kontra i Autonomna ženska kuća.

“Proces odabira za nas uvijek predstavlja izazov, imajući u vidu da primamo puno dobrih projekata koji se bave temama društvene integracije. U vremenima krize, neprofitne organizacije moraju pronaći nove načine djelovanja, kao i alternativne načine financiranja, kako bi mogle nastaviti sa pružanjem pomoći i integracijom marginaliziranih društvenih skupina”, izjavio je Dejan Petrović, menadžer projekta Nagrade Zaklade ERSTE za društvenu integraciju.

Tim stručnjaka Zaklade ERSTE će od 15. ožujka do 30. travnja, u cilju daljnje evaluacije, posjetiti projekte koji su ušli u uži izbor u svih dvanaest zemalja. Nakon toga, svih 120 projekata bit će predstavljeno međunarodnom žiriju koji će izabrati trideset pobjednika. Nagrade će biti uručene na svečanosti koja će se održati u Pragu, 20. lipnja 2011. godine.

Trideset pobjednika će podjeliti nagradu u ukupnom iznosu od 610 tisuća eura, ali i sve ostale organizacije koje su ušle u uži izbor također će imati koristi. Uz financijsku pomoć Zaklade ERSTE, PR konsultanti će im pružati dvogodišnju podršku u odnosima s javnošću, a imati će i priliku sudjelovati u radionicama za izgradnju kapaciteta (razvoj društvenog poduzetništva kao alternativni način financiranja, izgradnja odnosa sa medijima, stjecanje vještina u socijalnim medijima). Pored toga, bit će im omogućeno i prisustvo na internetskoj stranici mreže Zaklade ERSTE za društvenu integraciju. Više informacija o Nagradi Zaklade ERSTE za društvenu integraciju možete pronaći ovdje.

Izvor: ERSTE

Prava pitanja

admin — Fri, 16 Jan 2009 09:20:37 +0000

Razgovarala: Dea Vidović

Krajem prošle godine u Galeriji Miroslav Kraljević umjetnica Andreja Kulunčić pokušala je kroz projekt O stanju nacije odgovoriti na ovo pitanje.

Andreja Kulunčić jedna je od najprisutnijih hrvatskih umjetnica na međunarodnoj sceni. Izlagala je u sklopu kasselske Documente, Menifeste 4 u Frankfurtu, Itanbulskom i Liverpoolskom Bijenalu, njujorškom “P.S.1”, muzeju Whitney te mnogim drugim gradovima širom svijeta, kako u javnim prostorima tako i u galerijama. Autorica je projekata kao što su NAMA, Embrij ili Distributivna pravda. Njen rad usmjeren je prema društvenim temama, vrlo često onima koje predstavljaju društvene tabue, a često surađuje i sa stručnjacima različitih specijalizacija.

KP: Što je temeljna ideja projekta Stanje nacije?

A.K.: Kustosice Galerije Miroslav Kraljević, Antonija Majača i Ivana Bago, pozvale su me da sudjelujem u projektu Zemlja ljudskih prava/Land of Human Rights. Nametnulo mi se tada pitanje tko su u Hrvatskoj te osobe koje iz perspektive većine nemaju ista prava, te može li se na tu temu otvoriti bilo kakav dijalog koji bi na afirmativan i edukativan način mogao uključivati suradnju i jednih i drugih.

Hrvatska nije multikulturalna, ali stvari se mijenjaju. Naime, želja za ulaskom u EU ujedno otvara vrata i novoj radnoj snazi, no toga nije svjestan prosječni građanin Hrvtaske. Stoga mi se činilo kako je dijalog na temu drugog tj. ne Hrvata, ne katolika, ne bijelca – potreban. Dok u inozemstvu ljudi često imaju osobno iskustvo bilo kroz rad, susjedstvo, druženje ili čak brakove s ljudima drugih kultura i rasa, kod nas ljudi nemaju tu vrstu osobnog iskustva. Samim tim, mišljenja nisu formirana na temelju osobnog stava o drugom. Kod nas je drugost iskonstruirana, najvećim dijelom novinskim naslovima i podnaslovima.

Projekt O stanju nacije s jedne se strane bavi istraživanjem tog odnosa prema drugom, a s druge strane, stvaranjem novih modela formiranja tolerancije i mogućnošću dekonstrukcije drugosti u hrvatskom društvu.

KP: Dakle, tijekom ovog projekta istraživala si socijalnu integraciju drugog. Što možeš reći o hrvatskom kontekstu vezano uz ovu temu?

A.K.: Nakon godinu dana rada s radnom grupom, koju su činili filozof Hrvoje Jurić, psihologinja Anita Lauri Korajlije, antropologinja Sanja Potkonjak i sociologinja Višnja Vukov, došli smo do zanimljivih rezultata. Naime, istraživanje socijalne distance koje smo proveli na 200 osoba u Zagrebu, pokazalo je koje su skupine kod naših ispitanika najmanje tolerirane. To su homoseksualci, Romi i Kinezi. S tim što je prag tolerancije jako visok (što je sjajno!), ćini se kao da nisu Hrvati ispunjavali upitnike, već stanovnici recimo skandinavskih zemalja.

Sve rezultate jednogodišnjeg istraživanja izložili smo u galeriji. Pri tome smo afirmativne podatke pokazali na vanjskom staklu galerije. Tako bi na primjer 86% ispitanika voljelo imati Kineza za prijatelja, 72% ispitanika imalo bi Rome za susjede. U galeriji smo pak istaknuli negativne pokazatelje istraživanja. Tako na primjer 37% ispitanika smatra mušku homoseksualnost posve neprihvatljivom, a 33% ispitanika ne bi voljelo Roma ili Romkinju za životnog partnera svoga djeteta itd.

Unutar radne grupe, mnogo smo razgovarali o tome zašto su rezultati neobjektivno visoki, pitali smo se što su razlozi socijalne distance. Prema našim zaključcima, glavni razlozi netolerancije bili bi obitelj, crkva, obrazovanje i mediji. Budući da su mi se prva tri navedena razloga činila presloženim za mogućnosti ovoga projekta, odlučila sam se fokusirati na četvrti – medije.

KP: Ovaj projekt je tako pokušao istražiti koje su mogućnosti podizanja odgovornosti medija kada je riječ o socijalnoj integraciji drugog. Do kojih ste rezultata došli?

A.K.: Radi se o tri potpuno drugačije definirane skupine (homoseksualci, Romi i Kinezi) tako da sličnosti u njihovom tretmanu u medijima nema. Zanimalo me što pripadnici tih skupina misle o tome, pa sam napravila devet video intervjua (razgovarala sam s po tri osobe iz svake skupine) koje smo potom postavili u galeriji. Pitala sam ih ciljano što misle o slici koju mediji konstruiraju o njima i kako bi se to moglo promijeniti.

Recimo, Kinezi ne doživljavaju sebe inferiornima. Rade svoj posao – ostaju dok je tržište dobro, ako posao pada, kreću dalje. Uglavnom, nemaju prijatelja među Hrvatima, problem je svakako jezik, pa očekuju da će se druga generacija bolje uključiti u društvo. Međutim, Kina je jako dinamična u svom razvoju, i sve ih više razmišlja o povratku.

Romi možda najviše osjećaju diskriminaciju. Recimo, naslovi poput Rom ponovno ubio, Rom silovao, jako im smetaju. Naime, nikad ne piše Hrvat silovao. A ako se piše pozitivno, onda je to: Rom je završio srednju školu, što bi pak značilo da je to rijetkost pa time i važna vijest. Smeta im izjednačavanje jedne osobe s cijelom zajednicom. Smeta im isto tako i što se u crnoj kronici Romi navode punim imenom i prezimenom, a Hrvati inicijalima. To smatraju povredom privatnosti. I doista nisu izjednačeni. Njih se u novinama ne pita što na primjer misle o prometu u gradu, ekonomskoj krizi ili o nasilju na cesti, postavljaju im se pitanja isključivo vezana uz romske teme.

Što se tiče homoseksualnih osoba, oni su puno smjelije ušli u medije koji su im i pomogli i odmogli, što u video intervjuima potkrepljuju brojnim primjerim.

Važan dio istraživanja, koji je organizirala koordinatorica projekta Ana Kutleša, je arhiva od oko 300 novinskih članaka koje smo izložili u galeriji. Najviše članaka smo našli o homoseksualnim osobama, zatim Romima koji su, nažalost, uglavnom u crnoj kronici, a najmanje o Kinezima. Radi se uglavnom o stereotipima.

Treći segment bile su radionice sa studentima (uglavnom novinarstva, antropologije i sociologije), na kojima smo analizirali tekstove novinskih članaka, izvlačili stereotipe i zapravo pronalazili jako malo pozitivnih informacija. Tako smo na primjer vidjeli da su Romi slobodne duše, da su pripadnici gay populacije dobri stilisti, te da će Kinezi raditi za šaku riže. Međutim, sve su ovo zapravo stereotipi i nisu prave afirmacije.

Osim toga, organizirali smo okrugle stolove i prezentacije na temu drugih u medijima, pri čemu smo se trudili uključiti i novinare, teoretičare i druge kako bismo sa što više strana zaokružili temu. Posjećenost je bila dobra, dolazili su uglavnom mladi ljudi. To mi na neki način signalizira da su mladi danas svjesni tog problema te da su zainteresirani za dijalog.

KP: Na koji si način u ovom radu intervenirala u prostoru medija, zašto je ova metoda bila važna te kakve su bile reakcije medija?

A.K.: Mediji su jako “oružje“ kako u formiranju loših stereotipa, tako i u razbijanju istih. Radeći, s jedne strane s mladim budućim novinarima i antropolozima, a s druge infiltrirajući virus-vijesti u mainstream medije, mislim da smo krenuli u “napad“ na dva važna fronta.

Naime, u suradnji s novinarima i pripadnicima manjinskih skupina društva, tijekom projekta su u hrvatskim medijima objavljivane svojevrsne virus-vijesti, koje su pripadnika gay populacije, Kineza i Roma prikazivali na isti način kao i većinsko stanovništvo. Pokušali smo osvijestiti na suptilan način, nikako ne napadan, da oni također čine hrvatsko društvo te da dijele isti društveni i životni prostor. Vijesti su naravno bile istinite! Projekt je na ovaj način aktivno pokušavao pronaći nove modele formiranja tolerancije.

Na primjer, na temu o viziji Zagreba u jedan dnevni list poslali smo mišljenja naših suradnika Kineza i Roma iz perspektive građana ovog grada koji razmišljaju o potrebi zaštite mladih od nasilja tijekom večernjeg izlaska ili o budućoj internacionalizaciji grada. Za jedan ženski časopis naša gay suradnica napisala je da sa svojom partnericom razmišlja o posvojenju djeteta (što je kod nas, na žalost, tabu tema), itd. Znači progovorili smo o njihovim situacijama i mišljenjima o kojima ih inače nitko ne pita.

Na tom zahtjevnom poslu kontaktiranja medija i plasiranja naših virus-vijesti radila je Nevena Tudor. Iskustva su bila različita, recimo Radio 101 nam je u potpunosti bio partner u projektu, Hrvatski radio II. program je isto pristao objaviti par virus-vijesti. S dnevnim novinama smo se najviše borili, a najmanje uspjeli. Naime, novine se boje da su naši prijedlozi subverzivni, jer se radi o umjetnosti, a da će novinari koji nam daju zeleno svjetlo dobiti otkaz. Problem je i to što bi oni htjeli kontakte i priče, ali bez našeg prisustva. A to bi značilo vraćanje u istu stereotipnu matricu. Želja nam nije bila korigirati novinare niti raditi subverzivne vijesti, već postaviti pravo pitanje, što znači ne pitati Roma o situaciji u Kozari Boku (dijelu Zagreba gdje žive Romi), već o njihovom mišljenju o životu u Zagrebu općenito, promjenama u državi itd. Naši listovi nerado pokazuju druga lica i njihove doprinose društvu. I zapravo me iznenadila količina otpora na koju smo nailazili kod pojedinih urednika.

KP: Kakve efekte očekuješ da bi ovaj projekt mogao proizvesti?

A.K.: Prije svega voljela bih da nas natjera da za trenutak razmislimo o svom osobnom stavu prema drugom. Čak i kada tvrdimo da smo tolerantni, pitanje je što to zapravo znači? Znači li to da “tolerantna“ osoba neće pljunuti mladu Kineskinju na ulici (na žalost, to se događa), ili da će joj i priskočiti u pomoć ako joj se kakva neugodnost dogodi (što se na žalost ne događa)?

Osobno imam osjećaj da kod nas ljudi ne slušaju jedni druge i da nema propitivanja niti razumijevanja. Stoga pokušavam mlade ljude naučiti kako slušati, razviti im kritičku svijest, bilo da čitaju ili pišu. Pokušavam ih upozoriti da možda neke stvari ne znaju, te da se moraju potruditi prihvatiti ih i naučiti. Mislim da s mladim ljudima vrijedi raditi. Otvoreni su, imaju pitanja i nisu još posve sigurni u svoje prosudbe. Točno se može vidjeti da u jednom trenutku počnu slušati. Pri tome nisam ja ta koja im govori nego im dovedem stručnjaka. Zbog toga smo imali tako puno događanja u prostoru galerije. Galerija nije funkcionirala kao izložbeni prostor, nego kao prostor razgovora, promišljanja i stvaranja virus-vijesti o drugom.

Dobrom funkcioniranju prostora mnogo je doprinio dizajn prostora, koji je odlično napravila grupa mladih arhitekata iz Zagreba Archisquad (odred za arhitekturu savjesti) od 4 tone starih novina.

KP: Često galerijski prostor ne koristip kao prostor za izlaganje svojih radova, već kao prostor gdje projekt nastaje. Dinamična interakcija između publike, suradnika i tebe kao autora je izložena tijekom vašeg procesa istraživanja, rada i nastojanja da pronađete odgovore. Zašto je za tebe, kao umjetnicu, važan ovaj način pristupa kojem, između ostalog, nikada ne znaš ishod?

A.K.: Galerija se ovdje javlja kao prostor white cubea u smislu da sve tu može ući, nema unaprijed postavljenih mišljenja, atributa, stereotipa, diskursa, ali ne i white cubea u smislu izlaganja artefakta. Galerija je neutralna, nema nečega što se već negdje diskutiralo i gdje je prosudba već donesena. Tu je jedna praznina u koju svi možemo unositi, iznositi, dodavati, oduzimati. Pomalo kaotična radna atmosfera, rekla bih. Tu je izložak tj.artefakt – osobno promišljanje odnosa prema drugome. Jesam li prvi zato jer je netko drugi? Može li način tretiranja tog drugog biti bolji i osvješteniji u mom osobnom, ali i u širem društvenom kontekstu?

Uključenost u društvene teme, širenje komunikacijskih modela i suradnja sa stručnjacima različitih profesija obilježavaju moju umjetničku praksu. Osjetljiva sam na raspon nijansi unutar socijalne pravde i radove često temeljim na prethodnom istraživanju. Pokušavam skupa s publikom i suradnicima otkriti zamke, kontradikcije i, u ovom slučaju, deklarativnu toleranciju društva čiji smo dio. U većini mojih radova smisao je u razvijanju načina dijaloga i u (ako je ikako moguće) pružanju jednog drugačijeg – suptilnog, ali jasnog – modela za rješavanje problema na koji se rad fokusira. Pri tome, naglasak nije na rezultatu, nego na procesu i kvalitetnom sudjelovanju publike i suradnika na projektu.

KP: Većina tvojih radova uključuje sudjelovanje stručnjaka iz različitih područja: antropologa, filozofa, sociologa i drugih. Zašto insistiraš na interdisciplinarnom radu?

A.K.: Da, tijekom nastajanja radova često uključujem stručnjake iz drugih disciplina, pogotovo u internet radove, koji su više zamišljeni kao tool for knowledge, a manje kao direktno angažirani radovi (kao npr. opsežan projekt Distributivna pravda/Distributive Justice predstavljen na Documenti11 u Kasselu 2002.). Posljedica je to širine polja koju želim obuhvatiti projektom. Radeći skupa s filozofima, sociolozima ili recimo urbanim antropolozima mogu zaći puno dublje u temu, koristiti drugačije metodologije u pristupu, osvijetliti isti problem (temu) s različitih točki gledišta. Mislim da to daje jednu kompleksniju, precizniju i otvoreniju sliku, od one što bi bilo tko od nas kao pojedinac obradio iz svoga kuta. Osim toga rad s drugima je jako inspirativan, kao različiti slojevi koji se dodiruju, prožimaju, ali svejedno zadržavaju svoju autonomiju unutar projekta.

KP: Aktivisti su često eksplicitni u svojim zahtjevima i porukama. Za razliku od njih ti uvijek mnogo suptilnije pristupaš javnosti.

A.K.: Da, ne vidim svoj rad kao otvoreni aktivizam. Zapravo sam nebrojeno puta pri pokušaju suradnje s aktivistima došla do razmimoilaženja u stavovima s njima. Bilo je i uspješnih suradnji, ali uvijek s jednim pažljivim odmakom… Aktivisti pokušavaju biti glasni i eksplicitni, što razumijem i podržavam do neke granice, dok ja svoje poruke pokušavam provući skoro neprimjetno s afirmativnim pristupom i vjerom u dijalog. Možda se na koncu negdje i dopunjujemo.

KP: Može li danas umjetnost biti angažirana i doprinijeti pomaku u postojećim idejama, mišljenjima i stavovima.

A.K.: Umjetnost može postaviti prava (precizna) pitanja, tražiti drugačije odgovore, otvoriti čak i nove krugove tj. modele rješavanja, ali ne u smislu jednog rada. Mislim da svi skupa pomažemo jednim otvorenijim i kritičnijem promišljanju, pod uvjetom da smo u tome pažljivi i etični u odnosu prema skupini o kojoj je u radu riječ. Puno je loših angažiranih radova (kao uostalom i u svim drugim vidovima umjetnosti), što onda još dodatno opterećuje već i ovako od društva marginaliziranu skupinu.

Osobno mislim da rad treba imati otvorenost i bar pokušati ići dalje od pukog nabrajanja tj. markiranja problema. Stoga najviše cijenim radove koji ne zatvaraju problem, već suprotno, otvaraju nove mogućnosti odnosa među sudionicima unutar tematiziranog problema.