Hodam ulicama okriljenijima mrakom nego obasjanima svjetlom. Hladno je, što je razumljivo, za nekoliko sati će studeni mjesec. Kud pogledam, ne vidim sadržaja, svi prostori su beživotni. Ovdje je mrtvilo jedina konstanta. Došao sam na Gornji Grad. 

•

“Što radim ovdje?”

•

Tamo gdje me put odveo, odvit će se događaj! Vila Arko, zdanje čiju arhitekturu sakriva slaba starozagrebačka rasvjeta. Minijaturno dvorište opasano zidom, nekoliko stepenica i ulazim u predvorje. Gori žarulja. Jarko. Ne slutim da je to najviše topline što ću dobiti te večeri. Zamjećujem da me promatra neka ležerno obučena gospođica. Sirotica, ovdje je s dužnošću da stoji mirno i mislima bilježi rijetke slučajeve u kojima živi ljudi prolaze kroz vrata. Naivno procjenjujem ljude. Obuzme me blaga nelagoda kad shvatim da me njene oči upozoravaju na objavu zalijepljenu na stol. Čitko, jasno, bez mogućnosti zabune. Velika crna slova na velikom bijelom papiru.

•

MINIMALNA DONACIJA: 20kn

(Sav prihod ide za hranu i toplu odjeću izbjeglicama i onima koji bdiju nad njima)

•

Prisilno darujem minimalno. Ne bi bio red da sad izađem van i ne bih to učinio bez primjese srama. Uostalom, ja moram biti ovdje. Stražarka mi pruža brošuru. 

SVATKO JE IMIGRANT

Eliza Griswold

Poezija i reportaža s otoka Lampeduze (2011.)

•

Ulazim na poprište nadolazećeg događaja. Svjetlost postaje samo blijeda uspomena. Soba je skromnih dimenzija, komorna i nesusretljiva. Dva i pol reda stolica, uredno nepopunjenih siluetama različitih dobi, spola i provenijencija. Djevojke u potrazi za sigurnošću zagrljaja. Postariji muškarci koji kragnama dugih kaputa skrivaju bore i ureze na licima, dokaze negdašnje boemštine. Ocvale gospođe kojima je zrelost donijela mladovanje duha. Čudim se providnosti koja nas je sve spojila na tako opskurnom mjestu, a vjerojatno se i oni čude meni. Svi smo ovdje osamljenici, putnici u nepoznato.

•

“Svatko je ovdje imigrant. Svatko je došao odnekud.”

•

Za sebe tražim neupadljivo mjesto, sjedam. Čekam, osluškujem. Iskrsava poznato lice. Glumica. Ne sjećam se imena. Koristim novostečenu brošuru, brze informacije kažu – Marija Škaričić. Nikad je nisam vidio uživo. Nikada kratke kose. Više volim kad su kose duge. Zauzima sjedeći položaj pokraj prigušene lampe, laća se mikrofona. Gleda u svitke papira pred sobom. Iz zvučnika zatutnje raznoliki glasovi reportera, različitih jezika, različitih zemalja. Tema je samo jedna. Kriza. Izbjeglička kriza. Zaključujem da je zvučni okoliš pažljivo biran. Intuicija mi kazuje da je intencija ukazati na izvanredno stanje. Marija progovori, a kroz Mariju progovora Eliza.

•

“Što dakle, pitah se, činim u vlaku za Rim, napuštajući ovaj raj zbog nadolazećeg izbjegličkog kaosa?”

•

Tko je dakle, Eliza Griswold, autorica poetske reportaže s otoka Lampeduze koju ću imati prilike čuti? Ona je Amerikanka u ranim četrdesetima, novinarka i pjesnikinja. Izvještavala je iz mnogih dijelova svijeta, došla u dodir s raznovrsnim ljudskim sudbinama i stekla mnoga lijepa i trajna poznanstva. Čini mi se da je riječ o snažnoj ženi, samosvjesnoj, možda ponešto naivnoj, zbog čega posljedično na mahove djeluje nevino-pretenciozno. Njen razigran i znatiželjan duh nikad joj nije dopustio da se skrasi, već ju je uvijek tjerao prema novim doživljajima. Pomalo me uzbuđuje. Žeđa za pustolovinom. Voli avanturu. Možda i opasnost. Sve u svemu, Eliza se nevidljivom rukom slučajnosti našla u Italiji za vrijeme punog intenziteta Arapskog proljeća, načula vijesti o masovnom dolasku afričkih izbjeglica na južnotalijanski otok Lampeduzu i poletjela prema jugu da vidi stvari iz prve ruke.

•

Njena priča kazuje kako tisuće i tisuće Afrikanaca dolaze na maleni otok usred Sredozemlja, svi odreda u nadi za boljim životom. Njihova nastojanja često su skršena nemilosrdnim morem i željenih obala se dokopaju tek plutajući leševi. Nekoliko tisuća otočana ne gaji prijateljske osjećaje prema došljacima, zbog čijeg prisustva propada turistička djelatnost. U dolutalim moreplovcima ne vide očajnike, vide uljeze. Pitam se jesam li ja uljez među ljudima koji sa mnom slušaju lampeduške kronike budući da razmišljam vrijedi li ovo iskustvo zatraženi novac, novac koji nisam dao dobrovoljno. Ima li pokraj mene još takvih kao što sam ja? Razmišljam jesu li svi senzibilni ljudi morali platiti da bi postali suosjećajni. Zapisujem misli u notes. Mora li čovjek koji s nemirom gleda na tragedije našeg svijeta platiti putovanje do svog suosjećanja, a ako je izvješena cijena, želimo li takvi uopće postati?

•

Marija prekida čitanje. Završava prvi dio. Zapljuskuje nas novi zvučni val izvještajno-dokumentarističkih isječaka iz informativnih emisija. Miljenko Kokot, Sanja Mikleušević Pavić i Stipe Alfier motivima djece, mora i smrti razgolićuju bezdušni svijet. Naši hipnotizirani umovi zaprimaju poruku – stanje je alarmantno. Čitanje se nastavlja.

•

Elizin izlet na Lampeduzu završio je poprilično jalovo, a od crne Afrike nije vidjela praktički ništa. Pristup izbjeglicama joj je onemogućen, stoga ima priliku susresti samo službene osobe i policajce, te domoroce koji joj kroz svoja neizdašna zapažanja pomažu konstruirati širu sliku.

•

“Neću napisati članak o ovom putovanju. Napisat ću samo ove bilješke…”

•

Ipak, unatoč siromaštvu konkretnih zbivanja i činjenica, tekst nije niti dosadan niti suhoparan. Slabašne iskustvene crtice pretvorene su u pjesničke slike širih razmjera, zapisao sam među bilješkama. Primjetno je da godine bavljenja slobodnijom formom izoštravaju instrumentarij za opisivanje stvarnosti, pogotovo kada ona nije pretjerano dinamična. Stil je ugodan, nenametljiv, isprekidan ulomcima drugih pjesnika u trenucima kada bi se moglo učiniti da naracija ne vodi prema određenom cilju. Dojam je možda stvorila, a možda samo osnažila prezentacija uvjerljivog glasa Marije Škaričić. Sigurnost, izostanak svake natruhe zastajkivanja, oklijevanja, omaške, lapsusa, tonovi koji ostaju u granicama idealnog. Ne znam imaju li profesionalnci pravo na pogrešku ili je ta privilegija namijenjena samo laicima.

•

Događaj se privodi kraju. Vrijeme je da se raziđemo. Ustajem i priznajem si s dozom stida – uživao sam. Ali, nek’ mi vrate barem djelić slobode, slobode da iskažem svoj novostečeni senzibilitet. Odlučnim koracima dobrotvora gubim se u bespuću gornjogradske noći. Neću napisati članak o ovom događaju. Napisat ću samo ove bilješke. 

Gornji grad prostor je kolektivnih mitova o kulturi i tradiciji Zagreba, sve manje intimni prostor osobnih sjećanja i svakodnevnog života, a već neko vrijeme i prostor nadzora. Stoga se nameće pitanje: posjedujemo li sjećanja, jesu li ona privatni apolitični formati ili posljedica određenih ideologija, struktura, okolnosti i vremenskog trenutka? Točnije, posjedujemo li gornjogradska sjećanja ili ih umjetničkim intervencijama stvaramo i na taj način prisvajamo? Prostor Gornjeg grada nije neutralno mjesto, nego prostor stvarnosti koje organiziraju i reguliraju, pokreću i isključuju ljude na različitim osnovama, prostor političke, ekonomske, vjerske i društvene moći kamufliran različitim kulturno-povijesnim narativima romantičarskog predznaka te reprezentiran arhitekturom državnih i vjerskih institucija, čije djelovanje tako često ne ispunjava očekivanja građana, nego postaje svrha samo po sebi. Tako promatran, to je prostor trajnog isključivanja, koji samo povremeno i sporadično “propušta” određene kulturno-umjetničke diskurse i popularne sadržaje, tek kao strateške momente, kontrolirane i privremene. Gornjogradske ulice, trgovi i šetnice danas teško pobuđuju emocionalne reakcije, oni su emocionalne praznine koje popunjavamo taktikama konstruiranja lažnih sjećanja.

Jedna od njih je i radionica Zvuk u službi rekonstrukcije sjećanja na Gornjem gradu: Mijene srca u sklopu Drugog plana za bijeg, ciklusa malih radiofonijskih izvedbi koji je započeo u petak, 30. listopada 2015. prezentacijom studentskih radova u Muzeju prekinutih veza. Cilj je, kako navode voditeljice Pavlica Bajsić Brazzoduro i Ljubica Letinić, zvučno reanimirati Gornji grad, igrati se s njegovim pulsom te savladati osnove radiofonijskog teatra. Radionica, kao i njezina prezentacija, prvi su dio ciklusa na temu Gornjeg grada te su dio dugoročnog suradničkog projekta The People’s Smart Sculpture – PS2, koji se odvija u okviru programa Kreativna Europa. Odabirom ove teme radiofonijski teatar polazi od pretpostavke da kao medij može predočiti odnos prema prostoru, njegovoj prošlosti i sadašnjosti, kroz predstavljanje individualnih rituala sjećanja i kultura kolektivnog pamćenja. (Re)konstruiranje sjećanja pomoću zvuka ostvareno je u sedam zvučnih formi kojima su polaznici radionice željeli “predstaviti sjećanja koja se jesu ili nisu dogodila. Sjećanja koju su daleko od službenih načina predstavljanja Gornjeg grada”. Pritom su koristili glas, različite efekte i tehnike radiofonijske naracije, a njihove zvučne minijature kreću se od narativnog, pripovjedačkog pristupa do malih zvukovnih apstrakcija. Potonje, s obzirom na temu koju obrađuju, ipak bolje funkcioniraju jer se ne referiraju doslovno na zadanu temu, nego pronalaze drugačije načine ozvukovljenja gornjogradskih sjećanja.

Minijatura studenata Sunčice Sodar i Hrvoja Korbara bavi se Marijom Braut te je ujedno i jedina koja uključuje vizualni aspekt: zvučni zapis popraćen je njezinim autorskim fotografijama koje prikazuju gornjogradske lokacije, a na kraju se ona, kao glavni (i jedini) protagonist, obraća slušateljima. Andreja Pančur u svom radu spaja fikciju i rezultate istraživanja arhivskog gradiva: u Demetrovoj 7 nalazila se zbirka glazbenih automata Ivana Gerersdorfera, od kojih Pančur odabire glazbene kutije. Njihov zvuk koristi kao reprezentativan za gornjogradske javne prostore – ulice, trgove, plesne dvorane te ujedno i kao ključni motiv za konstruiranje narativa koji gradi oko lika Ivana Gerersdorfera.

Kao alegorijsku ljubavnu priču “s ciljem da bude univerzalna” studentice Nina Bajsić i Tamara Damjanović uzimaju onu Ljerke Šram i Milivoja Dežmana. Fokalizator je Dežmanov lik, a narativ kronološki prati četiri životna razdoblja iz njegove perspektive – svako razdoblje popraćeno je drugačijom vrstom koraka. Minijaturom dominira pripovijedanje i linearna perspektiva te sadržajno ne nudi pomak u odnosu na romantične predodžbe kojima je inače popraćena. Time podržava dominantnu strukturu i okvire heteroseksualne ljubavi kao jedine normativne. Ona se izvan sfere osobne intime uglavnom pojavljuje u umjetnosti, često kao mit u bartovskom smislu u kojem “ukida složenost ljudskih činova, pridaje im jednostavnost biti (…), organizira svijet bez dubine i stoga bez proturječja (…) utemeljuje sretnu jasnoću”, no rijetko kad kao subverzija.

Minijatura radnog naslova Ispred Lapa Antonije Bačić spaja stvarna sjećanja s fiktivnim momentima te pokušava dobiti sadržaj i zvuk koji bi reprezentirao Lapidarij kakav bi mogao biti danas. Problematično kod sva četiri rada je njihova doslovnost i eksplikativan karakter, čime se umjesto pomaka u perspektivi ili neočekivanih rješenja proizvodi zalihost.

Zanimljiviji pristup nude zvučne minijature koje nemaju narativ u klasičnom smislu, već nastoje prenijeti osjećaj te se kao dekonstrukcija gornjogradskih prostora i sjećanja ostvaruju kao neočekivane. Takva je minijatura Ivane Pejić koja s pomoću igre riječi le coeur – srce i la cour – dvorište, tematizira prenamjene prostora koje su se dogodile – dvorište dječjeg vrtića u Demetrovoj ulici danas je parkiralište: “Oblik grada mijenja se brže nego ljudsko srce”.

Javnim prostorom bavi se i rad Ive Rosandić koji kontekstualizira tunel Gornjeg grada gdje je 1991. snimljen videospot Montažstroja za pjesmu Croatia in flame, 1993. održan prvi hrvatski rave party Under City Rave, a 2011. projekcija Žilnikova Crnog filma. Zvučna minijatura kombinira arhivske snimke s navedenih događanja u tunelu sa snimkama praznog prostora danas: iako gradske strukture najavljuju njegovu revitalizaciju, tunel i dalje ostaje jedno od neriješenih pitanja u gradu. Posljednji rad Ja sam mislio da tu sjednemo na kavu Vedrana Živkovića donosi neočekivano rješenje. Narativ isključuje u potpunosti, ali glazbom (zanimljiv je i izbor instrumenta – brač) uspijeva prenijeti osjećaj prostora kojim se bavi. 

Nadzor prostora usko je povezan i s nadzorom sjećanja, a njegova zvučna aproprijacija pomoću radiofonijskog medija u pojedinim je radovima omogućila da se dijalog između prošlosti i današnjeg stanja kroz male zvučne forme ozvuči i učini prisutnim u prostoru koji želi osvojiti, pa makar i jednokratno. Ako prostor postoji tek kroz određenja koja mu pridajemo i načine na koje ga koristimo, onda je Gornji grad prostor koji ponovno trebamo zauzeti i prisvojiti kako bismo ga se mogli (pri)sjećati. 

Prvi Plan za bijeg proveden je u listopadu 2014. godine, a njegove pokretačice su Pavlica Bajsić Brazzoduro i Ljubica Letinić koje ističu kako je drugi ciklus malih radiofonijskih izvedbi nastavak pustolovine koju su započeli predstavom Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje). Radi se o hodanju po rubu radija i teatra, ovdje u zadatosti kratke forme pozvani umjetnici na temu bijega istražuju moguća područja borbe zvuka i izvedbe.

Drugi Plan za bijeg otvara se 30. listopada u 19 sati prezentacijom studentskih radova Mijene srca, nastalih u okviru radionice Zvuk u službi (re)konstrukcije sjećanja na Gornjem gradu u prostoru i u organizaciji Muzeja prekinutih veza. Ovogodišnji program podijeljen je u dvije cjeline. Tema prve cjeline, koja će se održati 30. listopada u 21 sat, te 31. listopada u 20 sati, u Vili Arko na Gornjem gradu, donosi priče s dva otoka. Svatko je imigrant je poezija i reportaža s otoka Lampeduze, u izvedbi Marije Škaričić, a druga priča s otoka Iža predstavljena je kroz svjetlosno-zvučnu instalaciju Ljubice Letinić i Lane Deban. Bijeg na prvi otok događa se 2011., a bijeg s drugog otoka zbiva se 1956.

Druga cjelina govori o figuri Nikole Tesle koja je inspirirala autore i čija širina misli zaokružuje obje izvedbe. Tako će autorski projekt T’N’T, Maje Sviben, Vedrana Peternela i Nore Krstulović, publika moći pogledati 7. i 8. studenog u 11 sati u Planetariju Tehničkog muzeja Nikole Tesle. Program Drugog Plana za bijeg završit će u Zvjezdarnici Zagreb dvjema izvedbama autorskog projekta Art in science Filipa Šovagovića u 17.30, i 18.30 sati.

Detaljniji program potražite na facebook stranici.

Ulaz na sva događanja, osim Mijena srca, je 20 kn. Sav prihod od ulaznca namijenjen je kupnji hrane i tople odjeće izbjeglicama i onima koji bdiju nad njima. Također, organizatori pozivaju publiku da donese „po jedne dječje čarapice ili štramplice ili kapu, rukavice, šal…onoliko koliko stane u džep vašeg kaputa na putu do naših izvedbi. Sve će putem humanitarne inicijative Are you Syrious biti podijeljeno djeci i bebama koja pri temperaturama blizu 0 stupnjeva Celzijusa noće na otvorenom, na poljima i u šumama, zapeli u labirintima naših neodgovornih politika.“