Tema Drugog doma (Second Home) satkana je oko poveznice povijesti pastirskog naselja Humca i Grapčeve špilje s problematikom turističke gentrifikacije, te pojmova umjetničkog nomadizma, migracija i privremenog boravka. Implementacijom teme u kontekst Etno Hvar Festivala, kroz istraživanje i ko-kreaciju u formatu umjetničkih rezidencija te prezentaciju procesa i rezultata u formatu festivala, započet će istraživanje novih ekonomskih modela baziranih na suradnji umjetnika i lokalne zajednice. 

Osnovna ideja Drugog doma je redefinicija postojećeg Etno Hvar Festivala kao organskog spoja svih tekovina i umjetničkih produkata napravljenih u rezidencijama kroz duži period. Sam festival osmišljen je time kao kulminacija promišljanja i kolaboracija orijentiranih prema revitalizaciji i valorizaciji baštine Humca i Grapčeve spilje, putem aktivne suradnje umjetnika i lokalne zajednice pri istraživanju lokalne povijesti, čime se na suvremeni način dotičnim lokalitetima daje nova vrijednost. 

Format festivala, osmišljen je u obliku interdisciplinarne izložbe / živog muzeja, s programom rezidencija za glazbene i vizualne umjetnike te jasnim naglaskom na kolaboraciji i ko-kreaciji te site-specific intervenciji, povezanim u jednu priču koju sačinjava sveukupnost iskustava, događanja i mjesta, povijesnih i suvremenih. Projekt je osmišljen u svrhu navođenja na promišljanje o budućnosti i turističkoj valorizaciji jedinstvenog primjera dobro očuvane ruralne arhitekture, nekadašnjeg pastirskog naselja Humac, te arheološkog nalazišta Grapčeve špilje, kao i postavljanju pitanja o nepostojanju podataka o lokaciji dijela arheoloških nalaza artefakata kasnoga neolitika, neolitičkoga razdoblja i brončanoga doba nalazišta Grapčeve spilje te potreba da ih se locira i valorizira kao dio lokalne kulturne baštine. 

Simone de Beauvoir, The Coming of Age, 1970.

Kada su 2013. godine počeli izvoditi predstavu Sokol!, Iztok Kovač i Janez Janša vratili su se davno otplesanom Kovačevom solu Kako sam uhvatio Sokola. Ipak, izvedba nije bila ista, ne samo jer su tijela plesača obremenjena godinama, pokojim kilogramom i nedostatkom mladenačkog elasticiteta, već zato što bi to bilo besmisleno. Umjesto očitog ukazivanja na (ne)mogućnosti ostarjelog tijela, predstava je dekonstruirala izvedbu iz 1991. kako bi  istaknula sadašnju poziciju plesača u godinama koji, uvriježenim stereotipima usprkos, još uvijek pleše. U prvom planu se našlo pitanje o utjecaju starenja na plesača čije tijelo kao osnovni alat njegova izražavanja sve češće odbija uvježbanu poslušnost. Kroz pronalaženje granica tijela, plesači se dotiču i granica umjetničke scene koja tijelo u pokretu uvelike određuje bilo dominantnim temama bilo adekvatnim financijama.

Uostalom, starenje je stigmatizirano bez obzira na profesiju jer, kako piše kritičarka Margaret Morganroth Gullette, za suvremenu zapadnu okolinu postoje samo dva društveno prihvaćena narativa o starenju: priče o napretku ili o propasti. Time je starenje svedeno na jadikovanje o ili slavlje starosti, pri čemu ga niti jedan princip ne doživljava dijelom života. Zbog takve percepcije društva, starije osobe ostaju na margini kulturno-društvene, pa i ekonomsko-političke reprezentacije što odudara od statistike prema kojoj je u dobi od 60 i više godina danas gotovo četvrtina stanovnika Hrvatske.

Upravo ta drugost i nevidljivost starijih osoba u fokusu je serije fotografija od 9 do 12 Marine Paulenke, predstavljenoj na izložbi koju je moguće pogledati do 19. travnja u BAZI na Trešnjevci. Izložena serija snimljena je analognom kamerom, a obuhvaća šesnaest portreta štićenika Doma za starije osobe Trešnjevka. Nasuprotno postavljeni nizovi crno bijelih portreta u dva izložbena prostora ovećim dimenzijama dominiraju prostorom pri čemu promatrača/icu suočavaju s inače neprimjetnim detaljima. Upravo zbog snimanja lica izbliza, te predimenzioniranog uvećanja, izrazi portretiranih daju naslutiti sijaset različitih emocija od borbenosti, prkosa, sjete, tuge, pa i smušenosti. Ipak, portretirani ostaju anonimni, fotografije nisu naslovljene, osim njihovog lica, niti jedan označitelj ih ne smješta u neki osobit prostor. Zbog toga bismo ih s lakoćom mogli zamijeniti s bilo kojim seniorom s Trešnjevke. Jedino u naslovu izložbe moguće je razabrati lokaciju, doduše prilično apstraktnu jer je definirana vremenom. Premda označava vrijeme u kojem se u Domu za starije odvijaju stvaralačke aktivnosti poput crtanja, pletenja i slično, kao i vrijeme unutar kojeg je umjetnica posjećivala štićenike, naslov je moguće shvatiti dvojako – kao kontrolirano vrijeme koje određuje institucija ili kao aluziju na zadnju četvrt života.

Nadalje, umjetničine posjete Doma za starije postale su okosnica njenog rada na terenu i temeljem tih razgovora i fotografskih zapisa isproducirana je serija od 9 do 12. Čitav projekt dio je znatno šireg programa Umjetnici za kvart koji tematizira različite aspekte stanovanja na Trešnjevci i do sada je podržao brojna umjetnička istraživanja, među ostalim, Božene Končić Badurine, Bojana Gagića, Bojana Mrđenovića i Ane Kuzmanić. Program je započet još 2016. u organizaciji [BLOK]-a kao svojevrsni nastavak Urban Festivala, prvenstveno zbog interesa za društveno politička pitanja u javnom prostoru specifične lokacije, dok ga razlikuje tematski fokus isključivo na Trešnjevku. I dalje se, što je dosta važno za umjetničku scenu u Hrvatskoj, inzistira na novim umjetničkim produkcijama, samo što one nastaju na temelju višemjesečnog, pa i godišnjeg istraživanja. Takva istraživanja u  kvartu imaju potencijal misliti kvart kao zajednicu na drugačiji način zahvaljujući podjednako umjetnicima i stanovnicima.

Na neki način ovaj projekt može se shvatiti kao nastavak Paulenkinog ranijeg rada Drugi dom iz 2015. godine u kojem se bavila životom, odnosno uvjetima života zatvorenica u požeškoj kaznionici. Polazeći od feminističkih teorija o obiteljskom domu kao “središnjem društvenom poprištu u kojem je žena istovremeno subjekt i objekt nadzora” zanimalo ju je kako promišljati dom zatvorenica, odnosno zatvor. Slično je i u staračkim domovima jer postoji određeni nadzor, koji se uglavnom odvija kroz skrb i njegu, ali sva pravila u domu dolaze odozgo, od institucije same, baš kao i u zatvoru. Iako u domu ne završavaju zbog izvršavanja kazne, dolazak u dom znači priznati ograničeni vijek vlastitog tijela, odnosno nemogućnost brige o sebi, kao i odsustvo nekog drugog skrbnika.

Drugi dom intrigirao je ponajviše zbog načina na koji je autorica o zatvorenicama progovorila. Umjesto ilustrativnih fotografija, umjetnica ih je prikazala kroz njihov životni prostor, motive, osobne i druge predmete koji čine scenografiju njihove zatvorske svakodnevice. Iako je začudni narativ djelomično nastao zbog zakona koji “određuje da je fotografiranje ili snimanje zatvorenika dozvoljeno samo na način u kojem im se ne otkriva identitet”, čini se da drugačija reprezentacija zatvorenica ne bi imala smisla jer bi se fokus sveo na njih same, a ne na prostor koji diktira i kontrolira njihov životni ritam.

Zašto je onda autorica u seriji fotografija koja za polazišnu točku uzima “preispitivanje politike institucionalnog stanovanja u trećoj životnoj dobi u vremenu intenzivnih transformacija socijalne države” umjesto o instituciji progovorila o njezinim štićenicima? I zašto iz polja kamere izostavlja upravo taj problematičan okvir njenih protagonista – Dom za starije? Umjesto stanovanja u domu, umjetnica portretiranjem izbliza važnost daje stanovanju u ostarjelom tijelu doživljavajući štićenike kao vlastitu budućnost. S druge je strane istaknula da “njihov uzvraćeni pogled u vlastitu prošlost postaje njihova poveznica i iskra koja se u umornim tijelima inati vremenu”. Time je fokus njenog istraživačkog projekta, barem u ovom segmentu javne reprezentacije, sveden na protok vremena, a ne okvir institucije, kao mehanizam kontrole tijela. Upoznavši se sa štićenicima Doma za starije Trešnjevka, odustala je od početnih pitanja o politikama stanovanja u koje bi se s lakoćom ucrtale liste čekanja, ekonomska ograničenja, privatizacija, potezanja veza, skromni uvjeti života.

Protutežu politikama stanovanja, kojom se autorica pozabavila, čine politike tijela, tijela koje sputava i koje je sputano. Na neki način, postaje nevažno radi li se o štićenicima Doma za starije Trešnjevka, ili samoorganiziranom domu feministica Babayaga u Francuskoj ili pak samoorganiziranom elitnom domu Santa Clara u Španjolskoj, jer bez obzira na politiku institucije u kojoj borave svi se konstantno suočavaju s ograničenjima doma koji im ujedno omogućava dugi život, odnosno s ograničenjima iznemoglog tijela. Međutim, za razliku od Iztoka Kovača i Janeza Janše koji se vlastitim tijelom služe kako bi javno raspravljali o starenju i što ono znači za tijelo, ali i za njegovo društveno-političko okruženje, kod ciklusa Marine Paulenke nedostaje upravo taj segment društvenog koje regulira umorno tijelo. I zato nastale fotografije dostojanstveno portretiraju osobe starije životne dobi ukazujući prije svega na njihovu dob čime vidljivim čine njihovu drugost više nego li okolnosti uslijed kojih se starost percipira kao strano tijelo.

Projekt Marine Paulenke fokusira odnos sintagme dano da bude viđeno i ženstvenosti dislocirane u kontekst koji izmiče normativno reguliranim prostorima ženskosti. I tu se rešetka, kao ono doista dano da bude viđeno pojavljuje istodobno u funkciji označitelja mjesta (radnje) i aparata. Radi se, dakako, o disciplinarnom aparatu, ali istovjetnost termina za njegovo označavanje i riječi koja u hrvatskom jeziku označuje napravu za fotografiranje, sve je prije doli slučajna. Jer, povijest fotografije neodvojiva je od njezine biopolitičke misije. Allan Sekula inzistirao je na percepciji činjenice kronološke koincidencije pojave normativnih znanosti, fotografije i statistike, odnosno njihove interakcije u proizvodnji novog objekta: kriminalnog tijela.

Kriminalno, štoviše rodno određeno žensko tijelo, Foucaultovim riječima, nadzirano i kažnjavano, referent je serije fotografija koju Marina Paulenka snima u jednom ženskom zatvoru u Hrvatskoj. Prisutnost toga tijela generirana je u fotografskoj slici kroz odsutnost konkretnih osoba iz vidljivih prizora. Ono što je dano da bude viđeno su stvari: odijevni i različiti upotrebni predmeti koji u režimu reprezentacije konotiraju ženskost, te namještajem opremljene prostorije izpražnjene od ljudskih bića, ali usprkos tome nastanjene njihovim životima. Posve nenalik brojnim igranim filmovima čija je radnja smještena u ženski zatvor, ili dokumentarcima koji nas suočavaju sa životnim pričama osuđenica i kažnjenica, fotografije Marine Paulenke propituju značenje samog pojma života.

Nadalje, suodnos naslova serije Drugi dom i vidljivih prizora u fotografskim slikama, otkrivajući ne samo kontradikciju između prava na privatnost i odsutnosti toga prava koju kaznionica implicira, vodi nas, posredstvom Freudovog termina unheimlich do pojma zazora, odnosno ekskluzije. Obrazlažući ekstenziju pojma, koji bi se u hrvatskom jeziku mogao označiti terminom jezovito, Freud poseže za lingvistikom i književnošću citirajući značenja riječi unheimlich specificirana rječnicima njemačkog jezika i oprimjerujući ih narativima iz njemačke književnosti. Navodi tako da je značenje riječi unheimlich očito suprotno značenju riječi heimlich ili heimisch koje označuju nešto što je “pripadajuće domu”, “blisko”, ili ono s čim smo dobro upoznati. Zaključuje pritom da je unheimlich zastrašujuće upravo zato što nam nije poznato i blisko. I upravo tom nesvodivom razlikom između poznatog i bliskog i onoga što se takvim pričinja ali to nije i ne može biti, odjekuje niz pitanja koje postavljaju fotografije Marine Paulenke. Pred nama je da razmislimo, možemo li sa sigurnošću ponuditi ikakav odgovor. Jer, zazidani prozor ne označuje isto što i grm hortenzija pod njim.

Izložba je otvorena do 11. listopada.