Iako je Victoriji Lomasko ovo bilo prvo osobno gostovanje u Zagrebu, njeni radovi ranije su došli do nas putem izložbe Stvarno korisno znanje, postavljene u Galeriji Nova 2014. godine, također u kustoskoj koncepciji WHW-a. Lomasko je tada izložila svoju grafičku reportažu s politički montiranog sudskog procesa članicama ruske umjetničke skupine Pussy Riot, dok se u narednim godinama nastavila baviti takvom vrstom umjetničkog rada, vizualno kritički pripovijedajući o ruskoj svakodnevnici i dramatičnim društvenim događajima u toj duboko podijeljenoj zemlji, objavljujući knjige i samizdate, držeći predavanja i sudjelujući u protestnim demonstracijama. Među ostalim, u Zagreb je došla predstaviti svoju najnoviju reportažnu knjigu Druge Rusije, oko koje se vrtilo i njezino predavanje.

KP: Zašto ste svoje reportaže o suvremenom ruskom društvu odlučili ostvariti u formi grafičkog pripovijedanja? Jesu li vas inspirirali određeni/e umjetnici/e i njihovi radovi, bilo moderni, bilo povijesni? Postoji li u Rusiji tradicija takve vrste vizualne naracije?

VL: Ja sam prvenstveno crtačica i nikad me nije privlačio rad u drugim medijima, poput slikarstva, fotografiranja ili video-snimanja. Još od djetinjstva bila sam sklona ilustraciji i narativnoj, serijskoj grafici, a zahvaljujući obrazovanju na Moskovskom državnom sveučilištu za umjetnost tiska, moja profesija je umjetnica knjige. No, tek nakon što sam navršila 30 godina počela sam u svom radu koristiti tekstove i tada mi je takav način rada postao inspirativan, u smislu da više nisam htjela samo crtati, nego sam poželjela i pisati. Osjećala sam da sam pronašla ključ za istraživanje i opisivanje suvremenog života.

U početku nisam poznavala radove drugih umjetnika/ica koji su radili nešto poput grafičkih reportaža, dapače — nisam ni bila svjesna da bi tako nešto moglo postojati kao zaseban pripovjedni žanr. Meni su najzanimljivije bilo kakve vrste reportažnih albuma: od ratnih, do priča o Gulazima, Oktobarskoj revoluciji ili blokadi Lenjingrada, itd. Najveća vrijednost takvih vizualnih zabilješki u tome je što su nastajale uživo, tijekom samih tih događaja. Uglavnom istražujem albume koji datiraju iz razdoblja od 1905. do 1917., odnosno od 1920. do 1930.

U doba kad sam počela tako raditi svaka vrsta figurativnog prikaza smatrana je marginalnom praksom u ruskoj suvremenoj umjetnosti. Primjerice, 2007. je Ekaterina Degot, slavna moskovska likovna kritičarka, napisala: “Ako umjetnik/ca danas želi učiniti nešto doista skandalozno, nešto što će im jamčiti odbijanje izložbe, trebali bi naslikati realističnu sliku uljanim bojama. Ili olovkom na papiru nacrtati ljudski lik”.

KP: Tijekom godina uradili ste nekoliko knjiga i knjižica s grafičkim reportažama s različitih događaja, poput montiranog sudskog procesa umjetničko-aktivističkoj grupi Pussy Riot, ili pak o vašim putovanjima do rubnih predjela Rusije, kako biste istražili uvjete u kojima ljudi žive, njihove običaje itd. Kako objavljujete svoje knjige? Pokrivaju li njihovu distribuciju “službene” izdavačke kuće ili radite sve sama? Može li do vaših knjiga doći široki krug ljudi, uključujući one o kojima se u njima pripovijeda? Mislite li da one imaju određeni utjecaj na svoje neposredno okruženje?

VL: Osim knjige Druge Rusije, koju je objavila njujorška izdavačka kuća n+1 u veljači 2017., imam još samo jednu knjigu: Zabranjena umjetnost. Riječ je o seriji grafičkih reportaža sa suđenja u kojem su se ortodoksni pravoslavni aktivisti sukobili s kustosima izložbe suvremene umjetnosti. Knjiga je nastala u suradnji s novinarom Antonom Nikolaevom te objavljena kod ruskog nakladnika Boomkniga, a potom ju je kuća Matthes&Seitz objavila na njemačkom, a L’Art interdit na francuskom jeziku.

Najzanimljivija stvar koju sam napravila kao samizdat bila je naslovnica anarhističkih novina Воля (2012.—2014.), čiji naslov na ruskom ima dva značenja: volja i sloboda. Novine su dijeljene besplatno na velikim protestnim demonstracijama. Mnogi moji crteži korišteni su kao ilustracije političkih i društvenih situacija u opozicijskim listovima i na mjestima prosvjeda. Takvi radovi ljudima pružaju perspektivu alternativnu onom u medijima koje kontrolira vlada. Također, moj način rada prilično me mijenja: istraživanja, intervjuiranja različitih ljudi, putovanja do drugačijih prostora… Tako da se nadam kako može utjecati i na moje čitatelje. No ako me pitate utječu li moje reportaže na rusko društvo, uvijek ću odgovoriti da nije moguće pokrenuti revoluciju ili bilo koji drugi snažan događaj isključivo umjetnošću.

KP: Tvoji radovi podsjećaju me, i to na dobar način, na stripove i crtane romane autora poput Joea Saccoa, Marjane Satrapi, Craiga Thompsona, pokojnog Harveya Pekara i drugih koji su u mediju pripovijedali ne-fiktivne, dokumentarne priče (primjerice, hrvatska predstavnica ove “škole” je Helena Klakočar sa svojim crtanom romanom Nemirno more i drugim stripovima). Jesi li upoznata s radovima ovih umjetnika/ica i misliš li da pripadaš takvoj, međunarodnoj liniji mišljenja?

VL: Unazad osam godina otkako radim grafičke reportaže upoznala sam mnoge autore/ice dokumentarnih stripova, što putem njihvog vlastitog rada, što osobno. Joe Sacco napisao je recenziju za naslovnicu moje knjige Druge Rusije: “Grubi, ulični pogled Victorije Lomasco na svakodnevnicu stanovnika Rusije majstorski spaja tihi očaj s otvorenim otporom. Njeni crteži posjeduju neposrednost s lica mjesta na kojoj joj zavidim. Ona je jedna od hrabrih!” Kad sam bila na turneji SAD-om predstavljajući publici svoju novu knjigu, upoznala sam ga u Portlandu, gdje živi. Bio je vrlo ljubazan i otvoren u razgovoru. Bila sam jako sretna jer iznimno cijenim njegove knjige, posebno način na koji radi s tekstom — on je profesionalni novinar, što se može iščitati iz svake riječi i slike njegovih priča.

Premda je Joe Sacco za mene najvažniji strip-autor, ja koristim drugačije metode. Kao prvo, crtam tijekom samih događaja koje pratim i ne koristim kadrove kao u stripovima. Primjerice, izdavačke kuće Matthes&Seitz i n+1 rade s piscima, a ne sa strip-autorima i moje knjige smatraju literaturom sa slikama, a ne stripovima. Drugo, svi moji projekti uključuju mnoge elemente: samizdate, izložbe, murale, radionice, predavanja, novinske članke itd. Recimo, moj tekući projekt o post-sovjetskom prostoru sadrži više od sto crteža, kao i stencile, naslovnice samizdata te predavanja i radionice za lokalne zajednice aktivista… Planiram i sav taj sadržaj uključiti u tekst o ruskom orijentalizmu. Uglavnom, radim na križanju suvremene umjetnosti, edukacije, aktivizma i sociologije.

KP: Putujući svijetom kao umjetnica i predavačica, pretpostavljam da ste imali priliku promatrati različite političke i ideološke sustave, kulture i referentne kontekstualne točke… Zadržimo li se na Europi, kakvo je vaše iskustvo s kršenjima ljudskih prava, nasiljem nad manjinama i desnim politikama općenito u zemljama Zapada? Naravno, uspoređujući ih s Rusijom. Kakve su sličnosti i razlike? Je li ičiji život lak?

VL: “Zapadne zemlje” su preširoki koncept. Čak su i europske zemlje međusobno vrlo različite, a SAD ili Ujedinjeno Kraljevstvo nisu nalik Europi. Meni je svojevrsni ideal Njemačka s mnogo socijalnih i edukativnih programa, puno humanitarnih organizacija i velikom podrškom različitim društvenim grupama. U SAD-u sam primijetila ogromne socijalne neravnopravnosti i rasizam. No, u Rusiji je situacija još gora, pogotovo u sjevernim predjelima. U suvremenoj Rusiji postoji stravična kombinacija kontrole i korupcije od strane vlasti te previše propagande i nacionalističkih ideja u umovima velike većine građana. Nisam primijetila baš toliko građanske pasivnosti spram vlasti u europskim zemljama. Vrlo je tužno što su mnoge generacije Rusa učene da nikako ne mogu utjecati na politički život. To je naprosto priglupi fatalizam.

KP: Recite nam više o muralu koji ste realizirali u zagrebačkoj Galeriji PM, u sklopu šeste epizode izložbenog projekta Janje moje malo, kao i o predavanju koje ste održali na dan otvorenja izložbi, 11. travnja. Kakav je bio vaš susret s hrvatskom publikom?

VL: U Zagrebu sam ponovila mural Autportret u moskovskom krajoliku, koji sam izvorno naslikala za moju samostalnu izložbu u New Yorku: Neželjene žene. No, zagrebački mural je dvaput veći, a kustosice iz WHW-a objasnile su mi da je u doba samoupravnog socijalizma prostor bio pun murala o društvenim i političkim temama. Stoga mi je bilo inspirativno vratiti prostoru rad na tom tragu, ali s mojim promišljanjem socijalističke tradicije. Vidite, murali u Moskvi su vrlo potrošni zbog čestog snijega, pa čak i ako si ne možete pomoći a da ne crtate vani, kao što ja ne mogu, snijeg će ubrzo sve prekriti. Također, u Zagrebu sam o svom radu prvi put govorila na engleskom. Zavoljela sam grad, svoje domaćine i publiku te se ubuduće nadam vratiti ovdje s novim projektima.