Više informacija o programu možete pronaći ovdje.

Među vapajima za prekidom zločinačkog odnosa prema migratima povremeno je na ovim prostorima moguće naići i na podsjećanje na izbjeglištvo uzrokovano ratovima devedesetih, sjećanje na koje je toliko oblikovano prema kroju netrpeljivosti, da za pouke solidarnosti temeljene na tom iskustvu jedva da ima mjesta. Specifičan pristup tom razdoblju otvorila je izložba Devedesete: Rečnik migracija, koja se održava od 5. prosinca do 1. ožujka u beogradskom Muzeju Jugoslavije. Premda je izložba primarno posvećena mapiranju umjetničkih, civilnodruštvenih i aktivističkih praksi koje tematiziraju migracije tijekom naslovnog desetljeća, u njezinom se popratnom programu našlo prostora za uspostavljanje konstelacija između naših povijesnih iskustava izmještenosti i aktualne izbjegličke krize.

Za diskurzivni program pod nazivom Slobodne privremene teritorije: jučer, danas, sutra, koji se održao 21. prosinca u kinodvorani Muzeja, zaslužna je Ivana Momčilović, dramaturginja, umjetnica i teoretičarka s briselskom adresom i pokretačica neformalnog kolektiva Migrative Art, koji je devedesetih u Belgiji okupljao umjetnice i umjetnike s područja bivše Jugoslavije. Uz Momčilović, izlaganja su održali povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić, producent, umjetnik i koordinator fondacije La Nacelle Martin van der Belen, pravnica specijalizirana za migrantska i azilantska prava Marie Pierre de Buisseret, pisac Miloš Čvorović i kazališni redatelj i “kandidat za kozmonauta” Dragan Živadinov.

Upravo je izlaganje Sanje Horvatinčić, naslovljeno Od partizanskih slobodnih teritorija do današnjih migrantskih ruta: spomenici i materijalna kultura izbjeglištva u Gorskom kotaru i Drežnici, bilo ključno iz perspektive spomenutih konstelacija, jer u njezinom su se nedavnom radu na upravo nevjerojatan način prepleli prošlost revolucionarne i antifašističke borbe, njezina memorijalizacija te migrantska i izbjeglička današnjica. Ponajprije poznata kao proučavateljica jugoslavenske memorijalne baštine, Horvatinčić se temom migracija intenzivno bavila kao izvršna urednica 101. broja časopisa Život umjetnosti (urednica tematskog broja: Ana Dana Beroš), koji je na poticajan način kroz odnos svojih dvaju tematskih blokova – jednog posvećenog izbjegličkoj krizi, drugog historijatu ovdašnjih ekonomskih migracija – upućivao na zrcaljenje tih iskustava. Njezin je angažman po pitanju migranata, međutim, dobio i neočekivan, upravo forenzički zaplet kada je od strane Border Violence Monitoring Networka kontaktirana da kao stručnjakinja za socijalističke spomenike pomogne locirati mjesto na kojem je trinaest migranata ubačeno u Hrvatsku – naime, jedina konkretna informacija koju su uhvaćeni ljudi mogli dati jest da su u jednom trenu naišli na spomenik s velikom petokrakom i uklesanom 1965. godinom.

Područje oko Bihaća kojim su migranti prošli, istaknula je Horvatinčić, prepuno je spomenika – upečatljivo je da se na njemu nalazi izuzetno visoka koncentracija bivših spomen-područja, memorijalizacija partizanskih slobodnih teritorija od 1941. do 1945. godine. Na mjestima poput Grmeča, Šamarice, Petrove gore, Bijelih potoka postojala je infrastruktura i kampovi za izbjeglice, a njihove se lokacije preklapaju s današnjim migrantskim rutama. Konfiguracija terena koja je nekoć pomagala partizanima danas služi migrantima za mukotrpno probijanje prema navodnoj sigurnosti Europe.

Kako napominje Horvatinčić, kategorija spomen-područja osmišljena je krajem šezdesetih i označavala je širu zaštićenu zonu, poput one na Petrovoj gori. Riječ je bila o razvojnom konceptu koji je imao poslužiti kao baza za jačanje lokalne privrede, a osnivanju pojedinih spomen-područja prethodile su detaljne ekonomske, prostorne i urbanističke analize. Model su prihvatile samoupravne jedinice diljem socijalističke Jugoslavije, da bi se devedesetih u Hrvatskoj spomen-područja ukinula kao kategorija zaštite spomenika, a time dolazi i do prestanka skrbi za lokacije slobodnih partizanskih teritorija.

S ciljem “rekonstrukcije memorijalnog krajobraza” jedne od takvih lokacija osmišljen je međunarodni istraživački projekt Baština odozdo | Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941. – 1945., započet u 2019. godini, čija voditeljica je upravo Horvatinčić. Naziv projekta s razlogom priziva naziv simpozija Baština odozdo koji su 2018. zajedno organizirali Horvatinčić i kustoski kolektiv Blok, jer istraživanje koje se provodi u njegovom okviru ne samo da direktno proizlazi iz simpozijem definiranih interesa, nego i nastavlja poticajnu suradnju s arheolozima Ruijem Gomesom Coelhom i Xurxom Ayánom Vilom, koji čine dio istraživačkog tima.

Riječ je o arheološkom istraživanju područja nekadašnje Partizanske Drežnice, na kojem je od 1942. do 1944. djelovala partizanska bolnica. U tom se razdoblju bolnica premještala na više lokaliteta u zaseocima oko Drežnice i na obroncima Javornice, pa je zapravo bila riječ o pokretnoj, efemernoj infrastrukturi koju je činilo malobrojno stručno osoblje, kao i neprestana i bezuvjetna podrška lokalnog stanovništva. Najdulje se zadržala na mjestu obilježenom spomenikom, a u potpunosti je spaljena 1944. godine. Istraživanje u sklopu projekta podjednako je usmjereno na materijalne, ali i nematerijalne tragove, odnosno sjećanje na partizansku borbu, koje, kako navodi Horvatinčić, predstavlja nultu točku drežničke lokalne zajednice. Samo selo je u ratu višestruko propatilo – uobičajena je predaja da je bilo spaljivano sedam puta. Kako ističe Horvatinčić, narativi suradnje s partizanskom vojskom su izuzetno bitni, također i zbog recentnih pokušaja da se po etničkom ključu revidira povijest Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Ne samo da je suradnja hrvatskog i srpskog stanovništva bila u temelju otpora fašizmu, nego su i žene predstavljale njegov ključni element. Također, i samo je lokalno stanovništvo u Drugom svjetskom ratu prošlo iskustvo izbjeglištva, pa je tako zabilježen boravak djece iz drežničkog kraja u Sloveniji.

Kako navodi Horvatinčić, protoarheološka istraživanja Drežnice započela su još šezdesetih godina, a ključni su u tom pogledu napori Jele Jančić-Starc, autorice monografije Vojno-partizanska bolnica u Drežnici 1942-1944, objavljene 1971. godine u Zagrebu. No pored nadovezivanja na postojeće narative o NOB-u i lociranja već zabilježenih prostora, projekt Drežnica: tragovi i sjećanja nastoji istražiti i manja, dosad nezabilježena mjesta koja su važna lokalnom stanovništvu. Jedan od takvih lokaliteta je špilja korištena tijekom 1942. godine, u kojoj je pronađena neotvorena bočica morfija talijanske proizvodnje, materijal zaplijenjen od fašista. No istražujući područje Drežnice, tim je naišao i na neke druge, suvremene tragove: hranu i humanitarnu pomoć koju su današnji migranti i izbjeglice ostavljali po putu, krećući se nekadašnjim partizanskim teritorijem. Tako memorijalizirani prostori, koji i sami čuvaju uspomenu na izbjeglištvo, postaju lokacijama izbjeglištva, istaknula je Horvatinčić.

Što se lokalnoga stanovništva tiče, istraživački tim ga nastoji animirati i približiti mu istraživanje, pa je tako organizirana i pop-up izložba na kojoj su predstavljeni neki od pronađenih predmeta. Odnos Drežničana prema vlastitoj baštini najrječitije opisuje razgovor o glasovitoj skulpturi partizana – “Kosti”, kako ga od milja zovu prema autoru Kosti Angeliju Radovaniju. Kako navodi Horvatinčić, Drežničani s ponosom ističu da Kosta nema oružje, ali zato ipak ima – stisnutu pesnicu. “Tragovi i sjećanja” na antifašističku borbu, pokazuje ovaj projekt, ipak neće biti tako lako zameteni, a s njima ni otpor fašizmu današnjice koji je na području Drežnice i Gorskog kotara na neočekivan način doveo do preklapanja partizanske prošlosti i izbjegličke sadašnjosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako u uvodniku mikropolitičkog seminara piše urednica programa Sanja Horvatinčić, naslovna sintagma posuđena je od povjesničara Iana J. Robertsona koji baštinu definira kao “kolektive i pojedince – i njihov smisao nasljeđivanja prošlosti te pronalaženje načina da takvo razumijevanje procesa provede u praksi”. Ideja baštine odozdo (heritage from below), pojašnjava Robertson, polazi od činjenice da, iako nije riječ o financijski neovisnom procesu, “postoje oblici korištenja prošlosti u sadašnjosti koji su tek minimalno uvjetovani ekonomijom i koji, kao takvi, mogu služiti kao kulturna sredstva protu-hegemonijskih praksi”. 

“Njegova kritika suvremene akademske produkcije vezane uz teoriju i analizu baštine polazi pak od pretpostavke da je ona u najvećem broju slučajeva ‘zavedena nacionalističkim, hijerarhijskim, komercijalnim i turistički usmjerenim perspektivama onih manifestacija baštine koje čine mainstream i konstituiraju hegemonijski diskurs’. Kroz izlaganja okupljena na ovom seminaru vidjet ćemo kako se pristajanje uz ovakva i srodna kritička tumačenja baštine manifestira u različitim europskim sredinama i kroz različite discipline koje se tradicionalno bave tumačenjem i medijacijom znanja o kulturama prošlosti (arheologija, povijest umjetnosti, muzeologija) te kako je u uvjetima neoliberalnog kapitalizma moguće misliti baštinu odozdo”, piše Horvatinčić.

Nakon seminara, u nedjelju, 30. rujna slijedi organizirani grupni terenski posjet Drežnici i okolnim selima te memorijalnom kompleksu na lokaciji vojno-partizanske bolnice br. 7 na Maloj Javornici. 

Predbilježbe za terensku posjetu šalju se mailom, najkasnije do 25. rujna. Zbog ograničenog broja mjesta prednost ima publika seminara.