Program započinje u 18 sati predstavom za djecu i odrasle Baska – poema s puno problema, senzorno prilagođenom pričom koja spaja basnu i bajku. Predstava autora Marija Mihaljevića u režiji Dražena Krešića prati čovjeka koji otkriva da može razgovarati s biljkama i životinjama, potičući publiku da preispita odnos prema prirodi i empatiji. Predstavu izvode Jakov Zovko i Nika Ivančić.

U 19 sati slijedi Cocktail Time, druženje uz voćne koktele koje pripremaju štićenici Stambene zajednice Caritasa Trešnjevka, uz predstavljanje Bajka, Basna, burg inkluzivnih interaktivnih priča.

Festival završava zagrebačkom premijerom filma Agent 010: Apokalipsa Wow Udruge Spirit iz Rijeke. Riječ je o nastavku inkluzivnog filmskog serijala u režiji Denisa Pilepića Pillea koji kroz humor i zajedništvo ruši stereotipe i dalje vidljivost mladim glumcima s invaliditetom. Među ostalima, u filmu glume Dorian Matić, Dora Brnić, Tea Superina i Toni Lesica, a glazbu je skladao Darko Rundek.

Ulaz na festival je besplatan, a karte je moguće preuzeti putem poveznice. Više informacija pronađite ovdje.

Poslije se ta bilježnica, kad mi je srasla sa šakom, pokazala kao prava saveznica – stvarno sam unutra znala zapisati štošta što mi prije naknadnog otvaranja ne bi ni bilo palo na pamet. I primijetila sam usput, ako me tko i vidi da pišem, ako mu je moj detektivski rad važniji od predstave, moram gledati pozornije: zašto pogled nije usmjeren prema pozornici? Predstavu Ubu Ovo Ono u režiji Dražena Krešića u Teatru &TD, koja je svoju premijeru imala prije malo više od godinu i pol dana, a ponovno je izvedena u finišu kazališne sezone, moram naznačiti kao lom u vlastitoj (kritičarskoj) izvedbi: prvi sam se put vratila doma s bilješkama koje su bile… Beskorisne. Nisam imala što zapisati, iako se jesam trudila, jer je predstava bila dobra, i bolja od dobre, bila je izvrsna. I urnebesna! 

Legenda kaže da su francuski enfant terrible, kazalištarac, čovjek koji je nosio pištolj umjesto zvonca na biciklu (!) Alfred Jarry i njegovi srednjoškolski kolege, braća Charles i Henri Morin, davne 1885. pobunili protiv autoriteta g. Hérberta, profesora fizike, i napisali i izvodili lutkarsku predstavu Poljaci, prvu poznatu verziju Kralja Ubuja, i prvu poznatu verziju lika Oca Ubuja uopće, tad Otac Heb. Jedanaest godina poslije, Kralj Ubu izveden je u pariškom, tad najvangardnijem kazalištu, L’Oeuvre, u pisanom obliku u kojem ga poznajemo danas, i kao prvi dio trilogije o Kralju Ubuju. Preostala dva su Ubu rogonja i Ubu uznik. U toj petočinki pratimo pohlepnog i grotesknog tiranina kralja Ubuja koji spletkarenjem i silom preuzima vlast u Poljskoj, na poticaj svoje žene (!), i vođen paranojom, vlastitim bezdušjem i pljačkaškim mentalitetom ne ode predaleko: doživljava poraz od strane pobunjeničke vojske i naroda predvođenih kraljevićem Bugrelasom, bježi sa svojom ženom, njihovim bizarnim prepirkama i dijelom opljačkanog blaga. 

S ove distance, pogled u povijest kazališta je u nesrazmjeru sa suhim činjenicama: Jarry i Kralj Ubu postat će preteče dadaizma i apsurdističkog teatra, iako će mu nakon premijere uslijediti tek jedna reprizna izvedba. Druga dva dijela trilogije nastala su dvije do četiri godine poslije pariške izvedbe Ubuija i prema dostupnim podacima, čini se da su prvo postavljana u marionetskim kazalištima, nakon Jarryjeve smrti.

Zašto navodim ovaj atipičan životni i kazališni put jednog dramskog teksta (i njegova autora)? Jer baš tim nekonvencionalnim putem otvara se prostor za legitimaciju vlastitog sadržaja i besprijekornu kritiku društva. Nije važno je li to kritika političkog uređenja jedne zemlje ili hijerarhijske strukture jedne kazališne trupe. S koje god strane da ulazimo u tekst, doći ćemo do njegova ishodišta: u srce patafizike. Igre u kojoj zamišljamo stvari koje ne postoje, ali se pravimo da su stvarne, toliko se pravimo da postoje, da s njima onda mora postojati i znanost koja ih proučava. U ovom slučaju – kazalište i kazališna kritika. 

Na toj je višeslojnosti jako pametno postavljen dramski predložak Vida Leža, koji ne adaptira Jarryjev tekst, nego prati putujuću kazališnu trupu OvoOno koja pokušava postaviti Kralja Ubuja na jednoj od svojih sajmenih izvedbi, no zbog unutarnjih sukoba, prepirki, međusobnih smicalica i spletkarenja te ljubavnih zavrzlama, predstavu nikako ne uspijevaju odigrati kako su zamislili. Tako kroz metateatarski (patateatarski!) okvir, ovaj Kralj Ubu, tj. Ubu Ovo Ono, postaje kazališni komad koji je istovremeno i hommage i kritika kazališne prakse. Još važnije, ne boji se referencijalnog polja koje je zaposjelo. Jedna od dražih mi scena komada odigrava se pri početku, kada Gordan, diva i pridošlica u trupu, glavni pretendent na ulogu kralja Ubuja, poziva publiku da dobro upamte kako se izgovara kralj Ubu (op. a. ibi), jer će ih to pitati nekad tijekom predstave, da ne odemo “odavde kao s Perforacija, da ne znamo šta smo gledali”. 

Da taj metateatarski okvir nije običan štos nego jedan od nekoliko važnih kazališnih elemenata koji će trupa (svejedno koja, a naoko, ima ih najmanje tri!) upotrijebiti da Ubu Ovo Ono zaživi kao pravi mali kazališni pataspektakl, pokazuje sve ono što se unutar okvira nalazi i što ga nadilazi. Kostimografija, koju potpisuje Josip Đerek, u svojim je rješenjima inspirirana sajmišnim izvođačima elizabetinskog i ranog jakobinskog razdoblja, ali i šekspirijanskim kazalištem tog doba.

Mrvicu su stiliziraniji, naglašeniji, karikiraniji, ne odvajaju se od prirode likova koji ih nose i okruženja koje stvaraju i iz njega crpe. Oni su i direktna kritika klasičnog teatra kakvu je davno uputio Jarry i napucane produkcije (kruna mame Ubu od plastičnih vezica iz Bauhausa ili Pevexa je naprosto sjajna!), ali i jedino moguće u (fikcionalnom) svijetu ove kazališne trupe, jer te kostime u njihovu potrajbanom obliku izvode na sajam, pa i dalje, do atrija Teatra &TD, pod vrelo popodnevno ljetno sunce, u nekakav prostor koji bi mogao biti, a i ne mora, jedna od ranih varijanti gledanja predstava – za stolom, uz iće i piće, poput dobro poznatoga Globea.

A sam atrij i publika bili su raspoređeni upravo tako: za barske stolove, da mogu nešto popiti i pojesti dok traje predstava, na što je trupa više puta i pozvala prije pravog početka-početka predstave, iako se čini da je predstava trajala odavno, a mi smo nekako propali u nju. Vrijeme i prostor u predstavi i oko nje kao da su u nekoj kumulativnoj sprezi, neka inačica i jednog i drugog koju nema potrebe propitkivati jer trenutačno nema ništa stvarnije od toga. Režija je, u tom smislu, u potpunom skladu sa samim tonom predstave: granice između publike i igre na sceni su prebrisane ili oslobođene od konvencija, naglasak je na interakciji i suigri, pa čak i kad publika naoko tek promatra, glumci se povlače u publiku i igraju iz nje, komentiraju, dobacuju, pokreću radnju. 

U tako osmišljenoj igri, pred nas se postavlja apsurd Jarryjeva Ubua stotinu i nešto godina poslije: apsurd kao kritika, ali apsurd i kao posljedica sukoba naše potrage za smislom, pridavanja smisla stvarima u koje vjerujemo, i otkrivanja da je to često u disonanci s besmislenom stvarnosti svijeta. Kao, naprimjer, što je to pravi teatar, a što neki tamo, mali, amaterski, studentski, pa ako hoćemo, i sajmišni, gdje svi igraju, na sve ili ništa. 

Jer dok Gordan govori svoj monolog o želji da bude dio kazališne trupe, nakon što se kroz postavljanje Ubuja otkriva i igra njegova ambicija da preuzme trupu od Sforzanda, što mu u jednom trenutku i uspijeva, pa je svrgnut (priča u priči!), smijemo se i možda smo malo skeptični prema njegovoj tugaljivoj ispovijesti o lokalnoj utopiji u Gornjim Andrijevcima iz kojih je utekao kao soboslikar u bravare u Osijek, pa sve do trupe. Smijemo se, i malo smo skeptični sve do trenutka u kojem u svom mahnitom monologu ne izrekne definiciju kazališta iz perspektive sajmišnog freelancera danas, parafraziram: “Kazalište je (ono što treba biti) između jedne obaveze do druge”. Ono, nedvosmisleno, nastaje u tim pukotinama svakodnevnice, van svake institucije, teorije i povijesti. Jarryjevski, sajmišno, onoovovsko, u sridu. 

Dok smo čekali da nas biljeteri puste unutra, trupa je pristizala sa svojim rekvizitima: drvenim zaprežnim kolima, gajbama, cijevima, vješalicama, metlama… Drvenom tacnom oko vrata s koje je Marija, jedna od najboljih verzija harlekina (i šaptačice!) koju sam vidjela u kazalištu uopće, nosila pivo i posluživala publiku prije početka predstave. Meni je dodala jedno, i hvala joj na tome!

Scenografija Martina Šatovića sjajno je sjela u ideju improvizacije, priče u priči, i kao što se u narativnom smislu likovi služe raznim smicalicama, tako se i scena ovdje služi svime mogućim da pokrene priču. Koreografija Melise Beqaj i oblikovanje tona Dina Brazzadura na sceni je besprijekorna, i prizori ratovanja uz pokrete sambe i tehna samo govore o fizičkoj spremnosti trupe i njihovoj posvećenosti ideji kazališta: možda će spletkariti među sobom i držati figu u džepu, ali to publici nikad ne bi napravili. 

Ne mogu u ovome tekstu sabrati sve dojmove i kvalitete predstave, da je idem pogledati još koji put, vjerojatno bih u njoj pronašla puno više autoreferencijalnih i metafizičkih i patafizičkih elemenata, kao onaj da je i ovu predstavu Katarina Krešić idejno smislila kao ispit iz produkcije na ADU-u, da bi godinu i pol dana poslije bila jedna od gledanijih predstava Teatra &TD. 

Dodala bih, doduše, jednu uputu za kraj: na ulazu zaboravite na sve kazališne konvencije. Ili na vlastiti odnos prema kazalištu. Nekako ga maknite u stranu, kao ja svoju bilježnicu, pa šta bude. Ne bih se ovdje posebno osvrtala na poente o mladosti, kako je snaga u mladima, to je sve jasno. 

Snaga ove predstave je, nedvosmisleno, u ljubavi prema kazalištu i znatiželji glumačke ekipe da se spozna svijet koji se gradi, svijet koji će se privremeno nastaniti, ili na trenutak izvesti na svjetlo, u jedinim uvjetima u kojima je to moguće. Tu glumačku ekipu čine redom izvrsni Domagoj Ivanković, Igor Jurinić, Maruška Aras, Luka Knez, Tea Harčević i Goran Vučko (u alteraciji s Ivanom Simonom). Sve što su odigrali postalo je stvarno, i ako nam je neka tiranija neizbježna, neka to bude neka ovakva, tiranija pametnog, urnebesnog i znatiželjnog. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Koji god pristup odabrali, kad se susretnete s predstavom s eksplicitnom referencom u naslovu, rodi se neko malo očekivanjce koje testira uspješnost odrađenih visinskih priprema. Tako primjerice posljednja prošlogodišnja premijera u Teatru &TD, nosi naslov koji nedvojbeno podsjeća na Slučajnu smrt jednog anarhista, satiričnu komediju talijanskog dramatičara Daria Foa. Međutim, riječ je o Slučajnoj smrti jednog redatelja, autorskom tekstu Rakana Rushaidata u režiji Dražena Krešića, uz dramaturgiju Filipa Rutića. Nastavno na odgovornosti i očekivanja, tu referencu treba opravdati.

Ukoliko redatelj u naslovu nije bio dovoljan metateatarski hint, govorimo o komadu koji želi problematizirati sam sebe i svoj medij, ali i sve one uključene u proces njegove proizvodnje. Dijalog s publikom uspostavlja se već po samom njenom ulasku u dvoranu MM centra gdje Megi i Petar, u izvedbi Nikoline Prkačin i Bernarda Tomića, čekaju početak prve probe s (možda izmišljenim) kazališnim redateljem i starijim iskusnijim kolegom Acom u interpretaciji Rakana Rushaidata. Iz scene u scenu sve je izglednije da se redatelj neće pojaviti niti na jednoj probi pa im ne preostaje ništa drugo nego pokušati samostalno proći kroz materijal koji su dobili mailom.  

Tijekom gotovo cijele predstave, naglasak je stavljen na poistovjećivanje prostora igre i prostora gledanja. Međutim, trenutak u kojem Megi odlazi među publiku, iako dramaturški opravdan, destabilizira postavljeni režijski princip i izvedbenu logiku. Gledalište tada mora postati kakav dimenzijski prijelaz ili poprimiti metamorfički potencijal kako bi se postigla željena transformacija Meginog lika, čime se narušava netom uspostavljeno jedinstvo dvaju prostora. 

Na istom tragu, izričito i isključivo funkcionalna režija te izostanak scenografske intervencije prisiljava predstavu da koristi date aspekte izvedbenog prostora, a publiku da relativizira pojam izvedbe – što je i kada nastupa. No, taj se načeti kȏd vrlo mlako provodi i samo sporadično podsjeća publiku na njenu ulogu tihog promatrača. Oblikovanje svjetla Martina Šatovića tomu je uvelike moglo pridonijeti da su se odlučili zadržati na klasičnom radnom svjetlu umjesto odmaknuti u smjeru dramaturški motiviranih, ali sa strategijom igre disonantnim spotovima.

Dok sjedimo tako u dvorani i čekamo onoga koji danas ipak neće doći – redatelja i/ili Godota, kako će nam Aco nacrtati ukoliko je nekome slučajno promaknulo – pred nama se kristalizira dinamika odnosa između troje kolega. Aco izgleda kao enciklopedijski primjerak one vrste maskuliniteta koji vam kaže “Vidi, zlato, nije to baš tako…” i relativno brzo nakon svog ulaska blagoslovi sebe i scenu rakijom. Rushaidat njegove kvalitete jako dobro kanalizira u pokret i emocionalnu prevrtljivost. Posebno patronizirajuće pristupa Megi, proaktivnoj mladoj kolegici koju Prkačin uspješno utjelovljuje kada su u pitanju ekstremne emocije. Megina štreberska discipliniranost i ambicija, naravno, animiraju Iskusnijeg koji ne propušta priliku za više ili manje suptilne provokacije.

S druge strane, s Petrom, koji se zbog svoje moralne ambivalencije u raspravama uglavnom drži po strani i uključuje tek pri kraju nekog verbalnog soft sukoba, Aco čak i pronalazi zajednički teren kroz partiju šaha. Iako obojica postojano ostaju pri svojem, činjenica da Aco prihvaća i razumije Petrovu poziciju mladog glumca, još zelenog ali talentiranog s nekolicinom propusta u prosudbi, omogućava im suvislu, ponegdje i produktivnu interakciju. Tomić vješto izlazi na kraj s Petrovim govorno nezahvalnim, gotovo prozno pisanim monologom o majci i tramvajima, a njegova scenska inteligencija proizvodi jedine organski humoristične situacije. 

Aco u jednom od svojih dociranja o kazališnoj praksi i glumačkom zanatu izgovara repliku: “Ne mora sve biti komedija, ali mora imati duha.” U tom trenu u komadu karikaturalnost lika je neupitna, ali to ne opravdava njegovu izrazito šturo ispisanu plošnost. Ilustriraju li komuniciranje floskulama i klišej boemskog kaputa duh umjetnika u propasti ili dovode stereotip do razine banalnosti na kojoj gubi ironijski potencijal i postaje nemaštovit? Čak ni umetanje autobiografskih elemenata izvođačā i autora ne pomaže, s obzirom na to da se forsiranoj ironiji ne nalazi sidrište. Je li ona tu da raskrinka laži i neistine stereotipa, rastumači ga ili da se njime našali? Ovo zadnje, valjda. Slično je i sa referencijalnim okvirom iz naslova koji dalje od njega ni ne ide. Nije nužno bacati redatelja kroz prozor da bi se opravdao Fo, niti je propitivanje i zadiranje u kanon nedolično (dapače!), ali dramaturški neopravdano reklamiranje vlastite načitanosti u naslovu nalikuje na marketinški motiviranu nasumičnost što nije pohvalan autorski doprinos. Sve je još moglo imati nekog smisla dok nije nastupio iznenađujuće neosjetljiv trenutak ucjene na samom kraju.

Naime, Megi, zbog svoje povijesti s Acom, razrađuje osvetnički plan i temelji ga na snimci probe, koja izvučena iz konteksta, nalikuje na dokaz seksualnog nasilja. Istu koristi da mu zaprijeti lažnom prijavom kako bi ga natjerala da prizna svoje ranije propuste. Taj ubačaj lažne prijave seksualnog nasilja u ironijski obojan tekst da bi se osigurao trijumf protagonistice u najmanju je ruku upitan, a ne pomaže ni činjenica da ostaje nejasno je li uopće došlo do karakterne preobrazbe Acinog lika ili je strah od optužbe bio dovoljan za kapitulaciju. 

Ukoliko u sportskoj torbi nemamo ni jedno očekivanjce proizašlo iz uvjerenja da kazalište nosi određenu odgovornost prema publici, prema temama kojima se bavi i prema vlastitim umjetničkim ambicijama, onda je odlazak na ovu predstavu jedan ležerni izlet. U protivnom ruksak je težak, a uspon izazovan. Slučajna smrt jednog redatalja iznevjerila je postavljena očekivanja. Unatoč svim svojim referencama, satiričnim potencijalima i glumačkim uspjesima komad se ipak doima plitak. Umjesto poticanja dublje refleksije o kazališnom mediju, njegovim akterima i nemilim slučajevima, toliko aktualnima da su postali dio prihvaćenog stereotipa o radu u polju kazališne umjetnosti, zadržava se na karikaturama i povremeno gubi u praznim metaforama. Posljedično, Slučajna smrt jednog redatelja propušta priliku da u potpunosti ostvari vlastitu metateatarsku ambiciju – da kroz njegovu društvenu funkciju problematizira kazalište u kazalištu. 

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Igora Ružića i uredništva Kulturpunkta.

U više od mjesec i pol dana manifestacije, publika ima priliku vidjeti 16 aktualnih naslova kroz 30 izvedbi. Akcija se otvara predstavom Novo ruho Natalije Manojlović Varga, a zatim slijede Žena popularnog pokojnika Filipa Šovagovića, Pozdravi pozdravima Anje Đurinović, Marijane Matoković, Selme Sauerborn i Natalije Manojlović Varga, Slučajna smrt jednog redatelja Rakana Rushaidata u režiji Dražena Krešića, Hiromi Vida Hribara, Franz Tomislava Zajeca u režiji Renea Medvešeka i mnoge druge predstave.

Jedinstvena cijena ulaznice je 4 eura i nema nikakvih dodatnih popusta. Ulaznice se mogu kupiti online ili na blagajni Teatra &TD 3., 7. i 8. siječnja od 11 do 13 sati, a tijekom akcije u uobičajeno radno vrijeme blagajne, od 11 do 13 sati te dva sata prije početka predstave.

Više informacija o manifestaciji možete pronaći ovdje.

Režiju potpisuje Dražen Krešić, dramaturgiju Filip Rutić, glazbeni suradnik je Antun Aleksa, a oblikovatelj svjetla Martin Šatović. U predstavi igraju Bernard Tomić, Nikolina Prkačin i Rakan Rushaidat.

“Predstava Slučajna smrt jednog redatelja o teatru progovara iz njegove nulte pozicije – iz mraka pokusne dvorane gdje su svi potencijalni putevi još neistraženi i gdje pred autorskim timom zjapi zastrašujući niz mogućnosti. Što zapravo napraviti kada se može napraviti bilo što? Što kad se kazalište u kojem se glumci nalaze doima poput kakve kuće duhova, a čak se ni redatelj ne pojavljuje na probi? Kako se postaviti prema radu u iščekivanju početka samog procesa u kojem je hijerarhija naizgled nepostojeća ili se konstantno okreće naglavačke? Suočeni s tim pitanjima i uz upute koje su od redatelja dobili putem emaila, troje glumaca polazi od niza zadanih referenci te improvizacija koje konstantno plešu na granici kazališnog i privatnog – ako takva granica uopće postoji. Oni su u potrazi za predstavom, ali slučajno istovremeno i bježe od nje”, stoji u najavi predstave.

Ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.

Više informacija o predstavi potražite ovdje.

Putujuća kazališna trupa OvOno zavidnih glumačkih i glazbenih vještina pokušat će odigrati apsurdni dramski tekst Kralj Ubu. Zbog prepirki i nadmetanja unutar trupe, ovaj put možda nećete saznati kako se iz okova Tate Ubuja oslobodio Satnik Sprdnjak, ali zato možete svjedočiti njihovom veličanstvenom neuspjehu.

Putujuća trupa OvoOno skupina je profesionalaca koja hoda po sajmovima i igra predstave za groš, kunu, euro, sir, naramak drva ili što se već nađe. Šarolika lepeza karaktera predvođena je umjetničkim direktorom Sforzzandom, a u stopu ga prate prvakinja i diva Maruša, pakleni tandem Sven i Enzo (dežurni ljubavnici, vojnici i slično), siromašna vježbenica Marija (koja po potrebi može biti i scenografija) te najnovija akvizicija trupe, Gordan. U Gordana se polažu velike nade, a zavidnog talenta i ambicije je itekako svjestan. I ne boji ih se pokazati.

Predstava je nastala u koprodukciji Trupe OvoOno, RadioTeatra i Akademije dramske umjetnosti kao diplomski ispit Katarine Krešić na studiju produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti na Akademiji dramske umjetnosti pod mentorstvom Snježane Banović.

Više informacija o izvedbi možete pronaći ovdje.