Eurodram je europska mreža kazališnog prevođenja koja pokriva jezike iz Europe, centralne Azije i Mediterana, a čiji je osnovni cilj promocija dramskih tekstova i prijevoda. Mreža se sastoji od komisija nadležnih za tridesetak jezika, odnosno broji tri stotine članova. Eurodram BCMS komisija zadužena je za bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jezik, a okuplja prevoditelje_ice i kazališne profesionalce_ke iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije.

Dramski tekstovi trebaju biti napisani na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom ili srpskom jeziku i na latiničnom pismu. Također, radovi ne smiju biti stariji od pet godina. U obzir dolaze novi, ali i izvođeni, kao i objavljeni tekstovi.

Svaki_a autor_ica može se prijaviti s najviše dva dramska teksta. Razmatrat će se samo cjeloviti dramski tekstovi (monodrame, jednočinke, kratke drame i narativni ili poetski tekstovi bez jasne dramske forme su isključeni). Kao kriterij u odabiru posebno će se cijeniti originalnost i suvremena forma.

Radove je potrebno poslati na adresu: bcms.eurodram@gmail.com, sa naznakom: Drame 2026. Uz svaki prijavljeni dramski tekst obavezno je dostaviti ime i prezime autora, kratku biografiju (do 150 riječi) i kontakt informacije, datum i mjesto pisanja djela, objave i izvedbe (ako je primjenjivo) te sinopsis drame (do 150 riječi) na originalnom i engleskom jeziku.

Puni tekst natječaja potražite ovdje.

Rok za prijavu je 21. siječnja.

Strukovni cjenik zasad ima više savjetodavnu umjesto regulatorne uloge pa će se opreka obaveze-poticaja pokazati jednom od ključnih točaka ovog okruglog stola. Utješanović smatra SPID-ov cjenik korektnim, ali problem vidi u matematici odnosno u postocima jer, kako kaže, većina budžeta odlazi na autorske honorare autorskom timu, a sredstava za produkciju novih programa već je godinama sve manje i manje. Pročelnica Višnić to potvrđuje te ističe da dolazi do paradoksalne situacije gdje plaće kazališnim radnicima u institucionalnim kazalištima stagniraju, ali zato nema dovoljno sredstava za produkciju novih programa. S druge pak strane, nezavisna scena prednjači u programskoj ponudi s manjkom tehničke i financijske podrške na koju javne ustanove mogu računati. Stoga su se govornici složili s idejom povezivanja institucionalne scene s nezavisnom kroz poticaje, kako je naglasila Višnić, budući da “obaveza” sa sobom može donijeti zloupotrebu. Za ilustraciju uzima ravnateljstvo Pavlice Bajsić Brazzoduro u Centru mladih Ribnjak kao odličan primjer tog modela suradnje, ističući pritom kulturne centre koji nisu opterećeni repertoarnom politikom kao moguće rezidencije za nezavisne umjetnike.

Kroz raspravu i diskusiju s prisutnom publikom provlačio se i problem kroničnog nedostatka “kućnih” dramaturga kojih se u hrvatskim kazalištima može nabrojiti na prstima jedne ruke, a razlog leži u nerazumijevanju posla koje to radno mjesto obuhvaća. Repertoarne politike institucionalnih kazališta još su jedan kamen spoticanja za mlade dramaturge jer produkcija autorskih tekstova nailazi na otpor, dok je nezavisna scena otvorenija riziku i eksperimentu. Dominantnost kanonskih, odnosno lektirnih i populističkih naslova, prema pročelnici Višnić, dovodi do provincijalizacije kazališta i nedostatka svježine repertoara, što je osobit problem kazališta za djecu, kako ističe Utješanović. Isto tako, problem vidi i u manjku kazališnih predstava za mlade tj. adolescente koji su prestari za kazališta za djecu, a premladi za “odrasla” kazališta – nema adekvatnog sadržaja za njihov uzrast i zbog toga je teško poticati naviku odlaska tinejdžera na predstave. Međutim, Plazibat uzima primjer vlastite režije u HNK Split, nagrađivane predstave 55 kvadrata Ivane Vuković i pozitivnih reakcija publike na taj suvremeni komad. Riječ je, naime, o tekstu koji je smješten u Split 21. stoljeća, a bavi se i problemom sveopće apartmanizacije i nestajanju grada. Prema tome, Plazibat zaključuje kako bi se repertoari kazališta trebali bi se baviti temama koje zanimaju publiku, budući da se ova predstava pokazala uspješnom ponajprije zbog suživljavanja gledatelja s dramom koja tematizira njihovu svakodnevicu.

Kako je više puta istaknuto kroz razgovor, strukovni cjenik zasad postoji isključivo kao prijedlog, referenca, ali je u praksi teško primjenjiv. Višnić je dodala kako gradska uprava može samo upozoriti kazališta koliko trebaju platiti umjetnike jer zasad ne postoji zakonska osnova za intervenciju, jedino putem ulaganja u programska sredstva. Ono što govornici vide kao optimalno rješenje je sustavna implementacija cjenika i standardizacija omjera autorskih honorara kako bi obje strane pregovaračkog stola bile zadovoljne. Iz svega se, nažalost, daje zaključiti kako je potencijalni razvoj suvremenog dramskog pisma stavljen na čekanje dok ne dođe do boljih organizacijskih prilika i standardizacije autorskih honorara što se tiče javnih ustanova, a na nezavisnoj sceni ostaje da bude mjesto eksperimenta i afirmiranja suvremene hrvatske drame iz pera mladih dramskih autora i autorica.

Iako su izvanredne mjere zabrane svih javnih događanja duboko pogodile sva umjetnička područja, položaj izvedbenih umjetnosti posebno je težak. Osnovna izvedbena situacija nužno je i situacija u kojoj publika i izvođači na brojne načine ne održavaju fizički razmak o kojemu posljednjih dana toliko brinemo. Povratak oblika izvedbe kakve smo poznavali prije pandemije trenutno možemo samo priželjkivati, no to ne znači da izvedbeni umjetnici nisu u potrazi za novim načinima rada. Mnoga kazališta omogućuju online preglede predstava, počele su se razvijati nove izvedbe zamišljene za virtualnu konzumaciju, a svoj život na internetu nastavlja i domaće dramsko pismo.

“Od trenutaka kada je cijela situacija s pandemijom počela, kada smo postali svjesni da je kultura, pogotovo u području izvedbenih umjetnosti, stala i da će to stanje nažalost potrajati, čitava kazališna zajednica je počela razmišljati kako djelovati, što možemo napraviti da se na neki način prilagodimo situaciji, ili bolje rečeno, da na nju odgovorimo”, kazao nam je dramaturg Ivor Martinić, koji zajedno s Jelenom Kovačić uređuje ciklus dramskog pisma MONOVID – 19.

MONOVID-19 izlazi na drame.hr, portalu koji već deset godina objavljuje tekstove hrvatskih dramskih spisateljica i pisaca, a nedavno su u suradnji sa Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) i časopisom Kazalište pokrenuli i ovaj projekt. Riječ je o projektu koji uključuje niz monoloških tekstova domaćih dramatičara_ki koji će svakim radnim danom izlaziti na portalu drame.hr, a kao što i sam naziv daje naslutiti, prvo će izdanje MONOVID-a brojiti devetnaest monodramskih iskaza. Svi će tekstovi biti objavljeni i u časopisu Kazalište, a urednički nam je tim objasnio i kako je došlo do ove suradnje.

“Portal drame.hr već deset godina objavljuje tekstove hrvatskih dramskih pisaca, a SPID je strukovna udruga koja okuplja pisce i dramaturge s područja izvedbenih umjetnosti, te je suradnja došla nekako prirodno. Jelena i ja preuzeli smo uredničku funkciju projekta. Ideju smo izložili Željki Turčinović koja već godinama u Hrvatskom Centru ITI vrlo aktivno radi na promociji i podršci hrvatskog dramskog pisma. Ona je odmah pozitivno odgovorila i producentski nas podržala zbog čega smo izuzetno sretni i suradnju s HC ITI smatramo ključnom, ne samo zato što će svi monolozi biti objavljeni u časopisu Kazalište, već i zato što je tom suradnjom cijeli projekt dobio novi okvir. Važno je reći da su svi pisci koje smo pozvali da sudjeluju u projektu bez iznimke pristali i na tome smo im jako zahvalni, jer bez njih bi cijela priča bila nemoguća”, objašnjava Martinić. 

“Situacija samoizolacije odnosno karantene dramaturški je vrlo potentna, jer je nova, nepoznata, izvlači na vidjelo neke stvari o kojima nismo dosad razmišljali. Istovremeno, situacija u kojoj se praktički cijeli svijet danas nalazi otvara zaista niz pitanja i strahova. Nije to samo strah od virusa koji je nevidljiv i o kojem realno jako malo znamo, nego i strah od budućnosti, strah od ostvarivanja egzistencije, a vrlo brzo u cijelu priču uvukla su se i pitanja osobnih sloboda koja su pak dovela u pitanje i demokratičnost sustava u kojima živimo, kao i održivost uspostavljenih gospodarskih paradigmi. S druge strane, u nekom životnom smislu maksima svih nas postala je ‘ostani doma’, izoliraj se, izbjegavaj kontakte, ostavi druženja za neka bolja vremena”, rekla nam je Jelena Kovačić, naglasivši kako se zbog svega navedenog upravo monološka forma čini vrlo prigodnim dramaturškim pandanom trenutnim okolnostima.

Osim same monološke forme, tekstovima što izlaze u sklopu MONOVID-a zajedničke su i specifične monodramske situacije. Uredništvo je, naime, odlučilo pozvati dramatičare_ke da razvijaju tekstove polazeći iz četiri moguća položaja. “Mogli su pisati iz pozicije novostvorenog lika, postojećeg lika neke svoje već napisane drame, postojećeg lika drugog kanonskog pisca ili pak iz pozicije stvarne povijesne ili suvremene ličnosti. Na taj se način stvorila jedna zaista zanimljivima raznolikost dramskih likova koji su otvorili niz pitanja, od onih vrlo intimnih do onih vrlo političkih”, pojasnila je Kovačić koncepciju ciklusa.

Svoje su tekstove u MONOVID-u dosad objavili Tomislav Zajec, Dino Pešut i Nina Mitrović, a idućih tjedana ovaj će monodramski niz nastaviti Rona Žulj, Tena Štivičić, Mirna Rustemović, Ivana Sajko, Vedrana Klepica, Jasna Jasna Žmak, Ivan Penović, Dubravko Mihanović, Ivana Vuković, Olja Lozica, Espi Tomičić, Luka Vlašić, Goran Ferčec, Beatrica Kurbel, Dina Vukelić i Katja Grcić.

Osim što omogućuje važan kontakt domaćeg dramskog pisma s publikom u trenutku kakav toj formi ne dopušta živu izvedbu, MONOVID  – 19 ukazuje i na  potrebu da se postojeće forme prilagode novim okolnostima. “Čini nam se da ulazimo u razdoblje u kojem će biti potrebno tražiti nove forme, u kojem će biti potrebno redefinirati neke temeljne postavke izvedbenih umjetnosti, naći neki most prema onom ‘normalnom’ vremenu koje naravno svi i dalje zazivamo i kojem se nadamo, vremenu kada ćemo opet moći i smjeti ostvariti ono bez čega je kazalište kakvo smo do sad poznavali nemoguće, a to je ljudski kontakt. Do tada, dramskim piscima, kao i svim izvedbenim umjetnicima trebat će sustavna, institucionalna i promišljena podrška”, zaključila je Kovačić.

U sklopu književnog programa Bookvica u klubu Quasimodo publika će imati priliku družiti se s poznatim splitskim glumcem, jednim od najvrsnijih suvremenih hrvatskih dramatičara i umjetničkim voditeljem splitskog neovisnog kazališta PlayDrama, Elvisom Bošnjakom. Razgovor će biti održan 5. ožujka s početkom u 21 sat.

Neposredan povod za razgovor je nedavno objavljivanje pet njegovih sabranih drama u knjizi Nosi nas rijeka i druge drame, a osim o dramama, bit će riječi o stanju u kulturi u gradu i državi, o mogućnostima stvaranja povezane splitske kulturne scene, o izgledima za preživljavanje hrvatskih dramatičara i neovisnih kazališta te o drugim zanimljivim temama.

Kako najavljuju organizatoori, na ovoj Bookvici Elvis Bošnjak će po prvi puta čitati svoje neobjavljenje kratke priče te će uz pomoć mladih splitskih glumaca uprizoriti scenu iz svoje još neizvedene drame Žice i žileti.

Kao i inače, publika će imati priliku postavljati pitanja, najsretniji posjetitelj ili posjetiteljica dobit će knjigu na dar. U nastavku večeri slušat će se glazba po izboru gosta.