U tekstu Koncept sudjelovanja u kulturi i pravo na kulturu objavljenom u Pregledu kulturnog razvoja i kulturnih politika u Republici Hrvatskoj koje je 2022. izdalo Ministarstvo kulture i medija, autorica Tatjana Aćimović ističe da su sredstva koja Ministarstvo izdvaja za razvoj publike još uvijek nedostatna za stabilniji doprinos unapređenju rada organizacija civilnog društva u ovom polju. Unatoč tome, Ministarstvo kulture i dalje ne smatra da mu je osiguranje stabilnosti rada organizacija na tim programima jedan od prioriteta, te u pozivima za Ruksak (pun) kulture i programe koji omogućuju pristup i dostupnost kulturnih sadržaja za osobe s invaliditetom i djecu i mlade s teškoćama u razvoju, redovito ne priznaje troškove udjela u plaćama osoba koje osmišljavaju, organiziraju, koordiniraju, prate i izvještavaju provedbu tih projekata. 

Na tragu te loše prakse, Ministarstvo odlučuje 2022. i Poziv za predlaganje programa koji potiču razvoj publike u kulturi u Republici Hrvatskoj objaviti bez priznavanja troškova plaća. U istom pozivu protekle godine, 20 posto udjela u plaćama uvršteno je kao prihvatljiv trošak, najvjerojatnije na tragu te godine izborenog priznavanja troškova plaća u pozivu za javne potrebe u kulturi. No, dok je provedba tih projekata još uvijek u tijeku te prije roka za izvještaje temeljem kojih bi Ministarstvo možda i imalo podlogu za donošenje ovakve odluke, raspisuje se poziv gdje troškovi plaća nisu ni prihvatljiv niti neprihvatljiv trošak. “Sredstvima ovog Poziva mogu se financirati samo stvarni i prihvatljivi troškovi nastali provođenjem programa”, kaže Ministarstvo u Uputama za prijavitelje, što insinuira da stvarni troškovi ne mogu biti troškovi rada ljudi koji već jesu zaposleni u organizacijama koje provode projekte jer se njihov rad, očigledno i opet, kod nadležnog Ministarstva podrazumijeva.

S druge strane, u istom dokumentu, Ministarstvo kulture i medija ističe da je razvoj publike “dugoročan proces” koji bi trebao podići razinu aktivnoga sudjelovanja u kulturi i umjetnosti te aktivnosti koje će učiniti programe u kulturi i umjetnosti dostupnijima, prepoznajući različitost publika i njihovih potreba. Svakako, u takvom procesu ključnu ulogu imaju vanjski suradnici poput istraživača, predavača, edukatora, trenera, autora, programera, dizajnera i ostalih nezamjenjivih provoditelja aktivnosti, no netko njihov rad mora organizirati i koordinirati, a taj je netko zaposlenik organizacije koja “programe u kulturi i umjetnosti čini dostupnijima, prepoznajući različitost publika i njihovih potreba”. No, kao što smo vidjeli, ovaj potez Ministarstva nije prvi, već posljednji u nizu nesretnih događaja.

Za program Ruksak (pun) kulture takav se rad nikada nije priznavao – od 2013. otkada se program provodi, plaće zaposlenika koji koordiniraju program (raspisivanje projekta, dogovori sa izvođačima, dogovori sa školama, organizacija puta, prikupljanje materijala, izvještavanje programa) nisu nikada bile uključene u prihvatljive troškove. Honorari samim izvođačima ove se godine kreću od 1000 kuna (radionica u osnovnoj ili srednjoj školi s 20 do 30 učenika, 30 minuta, bez obzira na broj izvođača) do 7000 kuna (četiri ili više izvođača kazališne ili plesne predstave te koncertne izvedbe). Za programe koji omogućuju pristup i dostupnost kulturnih sadržaja za osobe s invaliditetom i djecu i mlade s teškoćama u razvoju koji Ministarstvo provodi od 2020. godine, trošak plaća također nikada nije bio priznat kao prihvatljiv trošak, a radi se o projektima čiji se maksimalni iznosi potpore kreću do 200 000 kuna te čiji su provoditelji često udruge osoba s invaliditetom.

Ministarstvo kulture i medija u svoj je sažetak Nacionalnog plana razvoja kulture i medija do 2027. godine eksplicitno uvrstilo mjere (no bez specifikacije aktivnosti i pokazatelja) potpore sudjelovanju u kulturi i razvoju publike te osiguravanja pristupa marginaliziranih i ranjivih skupina društva kulturi. Programi poput Ruksaka (punog) kulture, razvoja publike i dostupnosti kulturnih sadržaja osobama s invaliditetom nasušno su potrebni u kontekstu sve većeg demokratskog deficita i sve manjeg sudjelovanja pojedinca u društvenom životu zajednice. No, kao što je navedeni tekst Tatjane Aćimović istaknuo, “u kontekstu sudjelovanja u kulturi važnu ulogu igraju organizacije civilnog društva koje upravo građanima omogućavaju aktivno uključivanje u stvaranje, produkciju i prezentaciju kulturnih i umjetničkih sadržaja, a također im se kroz njihov rad olakšava pristup i dostupnost kulture”. Stoga se participacija i inkluzivnost nikako ne trebaju promatrati u suprotnosti s osiguranjem održivosti organizacija civilnog društva jer one su možda posljednji jamac da će se oko te toliko proklamirane inkluzije netko zaista i potruditi. Čak i bez priznatih troškova plaće.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.