Video je nastao kao odgovor na naš i SPID-ov program Kritička dramaturgija: o humoru, u sklopu kojega smo se u radnoj grupi u vodstvu izvedbenog_e umjetnice_a Krõõt Juurak bavili potencijalima humora u odnosu na rad u kulturi i šire.

Dorotein rad dio je Kulturpunktove serije kroz koju vizualni umjetnici_e odgovaraju na kulturne programe, čime se trudimo otvoriti medijski prostor različitim autorskim pozicijama, formatima i medijima.

Emisija Marka Žvaka prikazivala se od 2006. do 2011. godine na televizijskom programu B92, nakon čega Šaponja i Čavić emisiju u vlastitoj produkciji Ciklotron sele na YouTube. Autori su mnogih nagrađivanih djela, njihov YouTube kanal prati preko 45 000 pretplatnika, a dosad su objavili više od 350 video uradaka. 

U svojim videima koje objavljuju svakog četvrtka u 10 sati, Šaponja i Čavić obrađuju širok spektar aktualnih i često kontroverznih društvenih tema. Tako, primjerice, prenose o čemu razmišljaju džogeri dok trče, kako se osjećaju stanovnici nebodera u Novom Beogradu koji kao posljedicu jednog Titovog govora imaju stup u dnevnim boravcima, kako izgleda frizerski salon u kartonskom romskom naselju, formiraju li umirovljenici red ispred pošte prije ili poslije 4 sata ujutro na dan isplate mirovina, i što misle Beograđani o pušačima koji posljednji dim unose u gradski autobus.

Nakon prikazivanja prve epizode Marke Žvake snimljene na ovim prostorima, s autorima će razgovarati voditelji serijala Banana Split Screen, Leo Kirinčić i Dorotea Škrabo. U razgovoru će biti riječi o njihovom radu i razvoju, o tome je li moguće zarađivati od platforme kao što je YouTube, i kako njihov alter ego Marka Žvaka u poslovnom smislu doprinosi njihovoj produkcijskoj kući Ciklotron. 

Ulaz na dođaj je slobodan, a više detalja doznajte na internetskoj stranici udruge Drugo more

Kako ističu, “kao aktivni korisnici interneta i društvenih mreža, kontinuirano plivamo u moru sadržaja kojeg je svakim danom sve više. Skrolajući beskonačne količine informacija, gotovo se nikada ne pitamo tko taj sadržaj stvara, tko su ti pojedinci i na koji način koriste taj sadržaj za svoju ili tuđu promociju”.

Gošća prvog razgovora je dizajnerica, umjetnica i “internet-zabavljačica” Dorotea Škrabo, koja će zajedno s dizajnerom Leom Kirinčićem ujedno imati ulogu voditeljice. Dorotea koristi svoj Instagram profil kao svojevrsni portfolio, koji joj je, između ostalog, pomogao u dobivanju posla umjetničke direktorice u jednom slovenskom start-upu. U razgovoru će otkriti kako doživljava svijet Instagrama i koliko joj je važan u poslovnom smislu.

Čitaonica i Galerija VN pod okriljem Knjižnice Vladimira Nazora, rijedak je prostor slične funkcije u zapadnom dijelu Zagreba čija specifičnost proizlazi iz koegzistencije čitaoničkog i izložbenog prostora, odnosno sraza naizgled nesvodljivih svjetova. Budući da Galerija prezentira suvremene umjetničke prakse, a redoviti posjetitelji čitaonica najčešće su osobe starije životne dobi, možemo samo nagađati do koje mjere ovakvi eksperimenti doprinose supostojanju ili potpunom mimoilaženju različitih modusa reprezentacije stvarnosti. U institucionalnom smislu, Galerija odgovara onom segmentu koji provocira reakciju sa svrhom propitivanja unaprijed postavljenih očekivanja.

Problemom neekvivalentnih razina komunikacije, kao i semantičkim modifikacijama prouzrokovanim promjenama poznatog konteksta, bavi se nekolicina radova mladih umjetnica Sare Bezovšek, Nike Ham i Dorote Škrabo, trenutno postavljenih u Galeriji. Radovi su nastali u okviru nezavisne ljubljanske institucije Aksioma i njenog projekta U30, koji osigurava podršku autorima mlađim od 35 godina. Pritom su u fokusu načini izraza utemeljeni na suvremenim tehnologijama i konotacije proizašle iz diskursa kreiranog u virtualnom okruženju.

Izlošci su okupljeni pod naslovom Sve što se događa mora biti poznato, referencom na suvremeni roman s distopijskim elementima The Circle Davea Eggersa. Eggers donosi viziju društva utemeljenog na spletu korporativnih pravila i pretpostavki inherentnih efikasnom funkcioniranju društvenih mreža. Poznate komplekse suvremenog doba poput posredovanog doživljavanja realiteta, gubitka integriteta i prepuštanje autoritetu (koliko god u ovom slučaju bio diseminiran), postavlja u kontekst aktualne promjene prirode relacija na privatnoj i profesionalnoj razini, odnosno ukidanju granica između ta dva područja.

Reprodukcija zbilje kao suplement autentičnog emocionalnog i kognitivnog doživljaja u središtu je rada autorica. Pritom se istražuje perfidni mehanizam preobrazbe strukture svijesti, koji mogućnost samorealizacije zatvara unutar kodova pripadnih novonastalom univerzumu. Permanentni rascjep u komunikaciji kao da se materijalizira u eksponate čija se fluidna značenja  samo na trenutak zadržavaju u svijesti recipijenta. Spomenuti galerijsko-čitaonički kontekst radovima pridodaje konceptualnu komponentu, izraženu kroz kontrapunkt pisanog teksta i komprimirajuće snage ikone.

Sara Bezovšek intervenira u umjetnički produkt fiksiran u memoriji zapadne umjetnosti, reprodukciju Uspona na Kalvariju Pietera Brueghela, istovremeno dekonstruirajući status umjetnine i reinterpretirajući slikovni sadržaj. Simptomatologiji pred-prosvjetiteljskog vremena proizašloj iz vjerskog dogmatizma kontrastiraju se suvremeni mehanizmi pounutrenja izvanjskih zahtjeva. Specifičan jezik internetske kulture oblikuje unificirani svijet pojednostavljenih identiteta, čije nam se uporišne točke otkrivaju u modernim fobijama od nevidljivosti, marginaliziranosti ili neaktualnosti. Pritom se smisao naizgled poznatih pojmova stubokom mijenja, stoga progresivnost ili transparentnost, u skladu s orvelovskim novogovorom, postaju nekritičko pristajanje na tehnologijski progres koji briše intimu pod krinkom jednakosti.

Apsurdistički ton sporazumijevanja autorice vizualiziraju Akcijom i Reakcijom na zaslonu. Riječ je o radu koji naglašenu mimiku iskorištava za potiskivanje razumljivog govora, ostavljajući mogućnost umetanja bilo kojeg teksta. Izraz tijela bilježi se kao samodostatna forma kojoj značenje osigurava ugradnja u logiku novih medija.

Ironijski moment, koji najjasnije komunicira autorski stav, izražen je ludističkim odnosom prema posjetitelju. Znak zabrane fotografiranja opominje u trenutku osvješćivanja kamere integrirane u izložak. Čin otpora nametnutim pravilima i ponovnog prisvajanja oduzetog prostora poentiran je izvedbom Nike Ham pred nadzornim kamerama. Činjenica da je riječ o snimkama kamere unutar muzeja umnaža značenja i ogoljuje paradokse, kako vlastita rada, tako i izložbenih i izvedbenih prostora u cjelini.

Iako je iz popratne knjižice moguće rekonstruirati predmet istraživanja svake pojedine autorice, izostanak potpisa kod konkretnih artefakta upućuje na zajednički koncept kao okvir individualnih varijacija. Međutim, ono što je problematičnije, posebno ako situaciju sagledamo iz vizure jedinstvenog izložbenog prostora, jest izostanak konkretnijeg orijentira za razumijevanje predstavljenog. Koncept prezentiran bez jasno vidljivih popratnih formulacija, očito se reflektira na specifičniju publiku, koja će mu pristupiti ili na temelju stečenog iskustva, odnosno obrazovanja za suvremenu umjetničku prezentaciju, ili ulaganjem samostalnog truda u popunjavanje praznih točaka konstrukcije.

Iako je takav stav ne samo legitiman, već i poticajan, u konkretnom se slučaju (što nije nužno usmjereno na autorice čiji su radovi nastajali u drugim uvjetima) propušta komunicirati sa slučajnom publikom, koja se u ovom izložbenom prostoru najčešće i zatiče. Sav potencijal tema realiziranih ili otvorenih konceptom ostaje zarobljen unutar eksponata, bez naznačene mogućnosti prekoračenja uspostavljene granice, sukobljavajući se uostalom s inherentnom idejom nadvladavanja od realiteta odvojenih domena egzistencije. Ostaje pitanje do koje mjere institucija vlastitim intervencijama, barem povremeno, ujednačava nekompatibilne prakse.

Ipak, ne možemo sa sigurnošću odbaciti pretpostavku intencionalnog zaprečavanja komunikacije kao direktnog produkta problematiziranih fenomena, odnosno proizvođenje nerazumijevanja kao jedine društvene konstante. Isto tako, ne možemo do kraja procijeniti svrhovitost interferencija autorskih radova s ne naročito uspjelim romanom. Je li to tek dijagnoza civilizacije čija se umjetnička produkcija iscrpljuje u reciklaži ili autoreferencijalno promišljanje vlastite pozicije? No, kad se svi elementi uzmu u obzir, nemoguće je previdjeti neprekidno perpetuiranje tema, bez stvarnog kvalitativnog pomaka. Budući da cilj nije anarhoidno razaranje institucionalnih preduvjeta i iznevjerivanje očekivanja publike, već se radovi tiču mnogo konkretnije problematike, koja seže u sve aspekte suvremenog funkcioniranja, šteta je što izostaje dubinski zamah. Odnos prema produktima ubrzanog tehnološkog razvoja ostaje površan, bez namjere da ga se do kraja dekonstruira u svim njegovim vidovima, kako onim specifično tehnologijske prirode, tako i njihovoj društvenoj refleksiji.

Iako sukob očekivanja i umjetničke provokacije u heterogenim prostorima ima svoju logiku i svrhovit utjecaj, ponekad se čini da izostaje kohezivni moment koji bi zadržao pozornost nepripremljene ili nenavikle publike. Čitaonica i Galerija VN kao javni prostor knjižnice, idealna je za uspostavljanje poveznica i popunjavanje značenjskih praznina, upravo zahvaljujući svojoj obrazovnoj funkciji. Izložba slovenskih autorica pod idejnim vodstvom Aksiome, konceptualno nije usmjerena na eksplicitnu integraciju i aktivaciju posjetitelja. No, u konkretnim se izložbenim uvjetima otkriva opasnost od zapadanja u apriorno odbacivanje mogućnosti suradnje. Nasuprot ideji aktivne participacije i razaranja elitističkog poimanja muzejskog prostora propagiranih u suvremenoj umjetničkoj produkciji, potencijal jednog živog i višefunkcionalnog prostora urušava se baš u činjenici umjetničke samodostatnosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba je posvećena načinima na koje umjetnice i umjetnici nove generacije nastanjuju suvremeni online okoliš i odgovaraju na imperativ dijeljenja sadržaja koji produciraju, na strah od toga da će nešto propustiti (FOMO – fear of missing out), na popularizaciju praksi aproprijacije i ponovne upotrebe, na progresivno uništavanje privatnosti od strane korporacija i srodne fenomene.

Radovi Dorotee Škrabo, Sare Bezovšek i Nike Ham selektirani su i producirani unutar okvira inicijative U30 kojom slovenska Aksioma nastoji podržati nove produkcije mladih slovenskih umjetnika.

Izložba je otvorena do 29 rujna.

Utjecaj takvog stanja na profesionalnu vizualnu produkciju i likovnu umjetnost tek se treba prepoznati, no o tome su već raspravljali mnogi znanstvenici i umjetnici. Daleke 2002. godine, umjetnik Seth Price je pisao o mrežnom “raspršivanju” kao snažnoj alternativi službenim sustavima cirkulacije umjetnosti. Nedugo nakon toga, umjetnica Hito Steyerl je pisala o potencijalu “loših slika”, slika niske kvalitete koje prikazuju umjetnička djela i slobodno kruže internetom, gdje ih korisnici dijele i prerađuju često bez navođenja podataka o izvornom autoru. Konačno, umjetnik Brad Troemel je govorio o “atletskoj estetici” kako bi opisao brzi i kvantitativni pristup produkciji umjetnosti kojeg umjetnici preuzimaju radi održavanja prisutnosti na internetu, gdje se suočavaju s ograničenim rasponima pažnje i načinima realizacije koji se potpuno razlikuju od praksi koje se inače primjenjuju u tradicionalnim prostorima za predstavljanje umjetnosti.

Sve ovo trebamo imati na umu kada razmišljamo o djelima mlađih generacija umjetnika, koji su prije odaziva umjetničkom pozivu prije svega bili korisnici digitalnih uređaja i sudionici u ekonomiji društvenog umrežavanja. U takvom je okolišu odrasla “digitalna domorotkinja” Dorotea Škrabo, mlada Riječanka koja je u Ljubljani završila studij umjetnosti i dizajna. Prije nego što je postala vizualna umjetnica Dorotea je bila korisnica računala i pametnih telefona, što je iskustvo na temelju kojeg produkciju vizualnih sadržaja na mreži sagledava kao performativnu gestu: umjetnička djela nisu autonomni artefakti, već tragovi autora, a “gledatelji” nisu potrošači dovršenog artefakta, već aktivni dio samog procesa.

Izložba Zabranjeno fotografiranje bit će otvorena u četvrtak, 11. svibnja, u 20 sati u galeriji Filodrammatica. 

Nastala u produkciji ljubljanske Aksiome, instalacija Zabranjeno fotografiranje polazi od navedenih premisa, a sastoji se od dva djela. U Neka jedu kolače, slike su otisnute na tortama čiji jestivi komadi predstavljaju “isječke” (eng. snap) objavljene na Snapchatu, mobilnoj aplikaciji čiji korisnici mogu razviti intenzivan dijalog putem slika, pri čemu se sve objave nakon dvanaest sati automatski brišu iz korisnikove Snapchat “priče”. Privremena priroda slika stoga potiče neozbiljnost i naglašava prirodniji tijek interakcije. Posjetitelji izložbe su pozvani da pojedu komad torte, što predstavlja metaforu te razigrani i angažirani komentar o prolaznoj prirodi slika na mreži.

Drugo djelo, Muzej Lowres, je replika dijela muzeja Louvre u kojem je izložena Mona Lisa. U središtu je ekran u baroknom okviru koji prikazuje autoricu kako oponaša Leonardovo remek-djelo. Na površini ekrana nalaze se mobilni uređaji koji sadrže slike, testove i emojie, čijom promjenom posjetitelji mogu mijenjati izloženo djelo. Pokraj tog središnjeg komada, na nekoliko se mobilnih telefona prikazuju video isječci čiji pretjerano uvećani opisi u pozlaćenim okvirima ironično izokreću tradicionalni odnos između vizualnog umjetničkog djela i podataka o njegovom kontekstu.

Rođena u Rijeci 1992. godine, Dorotea Škrabo je vizualna umjetnica koja trenutno živi i radi u Ljubljani. U radu se bavi fenomenima fotografije i videa na internetu, te istražuje nove medije, popularnu kulturu i umjetnost, posebno u pogledu ograničenja društvenih mreža. U svojim kratkim video uradcima koje redovito objavljuje na internetu kritički se obračunava s aktualnim trendovima. Od 2015. godine je članica umjetničkog kolektiva FrešTreš. Predstavila se na nekoliko grupnih izložbi studentskih radova unutar i izvan Slovenije, a 2014. godine imala je prvu samostalnu izložbu Skrabzi: A šalim se u ljubljanskom Kinu Šiška. Trenutno završava magistarski studij grafičkog dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani.

Izložba je otvorena do 26. svibnja, a ulaz je slobodan.