Javni program Kolokvija čija je tema politike stvaranja kanona na poluperiferiji održava se 5. listopada u suorganizaciji s Multimedijalnim institutom, a namjera mu je produbiti stoljetnu raspravu o kanonizaciji u književnosti. Iako se možda čini se da je o kanonu sve “već rečeno, svakodnevna praksa pokazuje da se usprkos tome politike kanonizacije sporo mijenjaju”, pišu organizatori_ce u najavi programa. S fokusom na književnu kritiku, program je osmišljen da preispita njezinu ulogu u “perpetuiranju, dekonstrukciji odnosno transformaciji kanonizacije i mehanizmima, strategijama i taktikama koje se pri tome koriste u poluperiferiji od nagrada, festivala, do akademije i marketinga”. Pojašnjavajući zašto koriste pojam poluperiferija referirajući se na našu regiju, organizatori_ce napominju da ovaj koncept “s jedne strane otvara prostor raspravi o odnosima moći između centra i periferije u geo-kulturno-političkom smislu, a s druge strane o mogućim emancipacijskim potezima između centra i periferije u kulturtregerovskom smislu”. Baveći se starim problemom kanona, program, kažu organizatori_ce, cilja na kritiku i autokritiku, ali neće izostaviti niti pohvalu.  

Navodeći ga kao ”primjer ambiguiteta književnog kanona na poluperiferiji”, program Kolokvija će se u velikoj mjeri baviti kanonskim statusom književnika Davida Albaharija. U sklopu programa bit će predstavljena njegova knjiga Piščev dnevnik koja je objavljena u biblioteci Prijatelji u izdanju Kulturtregera i Multimedijalnog instituta te u suradnji s kolektivom Škart. Knjiga sadrži Albaharijeve kolumne koje je pisao za Booksin portal.  

Kolokvij počinje u 16 sati tribinom Koliko kanona nam treba? na kojoj će sudjelovati Nađa Bobičić, Tomislav Brlek i Mirnes Sokolović, a moderirat će je Matija Prica. Tribina će se baviti “pozicijom i funkcijom književnog kanona danas, kada je društvena uloga i važnost književnosti poljuljana i relativizirana”, a jedna od tema bit će i supostojanje paralelnih kanona, “što po sebi predstavlja izazov osnovnoj definiciji i intenciji kanona”.

Nakon tribine, u 18 sati održava se predavanje nagrađivanog književnika (i matematičara) Vladimira Tasića Kanon, kaleidoskop. U svojoj najavi predavanja, Tasić postavlja pitanje o svrsishodnosti riječi “kanon”, utvrđujući da su odnosi unutar književnog polja uvijek promjenjivi i plastični, i navodi primjer Davida Albaharija kao “zanimljivo pitanje za književnu kritiku”.

Eksperimentalni umjetničko-dizajnerski kolektiv Škart koji čine Dragan Protić i Đorđe Balmazović održat će svoj “možda-literarni program” ŠKABARE u 20 sati. Najavljujući ga riječima “udruženim snagama: grupa Škart + ti i ti i ti + neke i neki što pišu i pjevaju i čuda kažu + ćutači/ce iz trećeg reda + svašta nešto”, beogradski kolektiv sugerira da će se njihov program voditi tragovima Kulturnog centra Albahari i Pesničenja, treninga aktivnog čitanja poezije u javnim prostorima koji je, njihovom inicijativom, nastao u Beogradu 2008. te se već godinama održava na mjesečnoj bazi.  

Ukratko najavljujemo i Booksinu tradicionalnu, već dvadesetu po redu, Reviju malih književnosti, koja se u ovom izdanju vraća svojim počecima posvećujući se književnosti na Balkanu. Tako je ovogodišnja tematska odrednica Queer Balkan. Program se odvija od 7. do 10. listopada, a uključuje i popratnu antologijiu u kojoj su okupljeni suvremeni queer autori i autorice iz “deset balkanskih zemalja – Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore, Bugarske, Srbije, Rumunjske, Kosova, Grčke, Makedonije i Albanije, točno onim kronološkim redoslijedom kako su se od 2005. do 2014. održavale Revije posvećene tim književnostima”, najavljuju selektorice Ivana Dražić i Lara Mitraković. Detaljni program pronađite ovdje.

Riječka promocija dio je šire turneje koja uključuje i Beograd, Novi Sad, te Zagreb, a ovu postaju organizira udruga Drugo more, u okviru programa Refleksi.

U najavi događanja Škart je opisan kao kolektiv koji djeluje “unutar i oko postojećih hijerarhija svijeta umjetnosti i svakodnevnog života, radeći u suradnji s marginaliziranim skupinama, nevladinim organizacijama i antiratnim pokretima. Škartovo razumijevanje umjetničkog djela je fluidno i zasnovano je na odnosima. Bez obzira na medij – poezija, vez, grafički dizajn, zbor ili radijsko emitiranje – osnovna karakteristika Škartovih umjetničkih istraživanja je samoorganizacija, temeljena na stvaranju otvorene i pristupačne infrastrukture za zajednički život. Takav pristup ključan je za sve razine njihovih aktivnosti, od uličnih akcija do sudjelovanja na Venecijanskom bijenalu arhitekture.”

Knjiga koja bilježi tragove umjetničke prakse Grupe Škart od devedesetih godina do danas sadrži razgovore s članovim kolektiva, kao i zbirku slika, pjesama, crteža te novih tekstova Zdenke Badovinac, Branislava Dimitrijevića i Milice Pekić. Na promociji u Rijeci predstavljaju je Škartovi osnivači, Dragan Protić i Đorđe Balmazović, te urednica knjige, nezavisna kustosica Seda Yildiz.

Slične radionice ŠKART je prvi put provodio tijekom rezidencijalnog boravka u Koruškoj galeriji likovnih umjetnosti 2015. godine. Cilj tog programa bilo je obrazovanje kroz umjetnost, odnosno kako umjetnost približiti ljudima, a na njemu je sudjelovalo desetak osoba različitih životnih dobi, među kojima i nekoliko umirovljenika. “Naš predlog je bio da zajedno analiziramo slike, da ih čitamo i potom rekonstruišemo, odnosno da svako predloži svoju verziju slike služeći se jednostavnim tehnikama i sredstvima. Kao završni proizvod svako je napravio malu scenu, malo lutkarsko pozorište, sa motivima odabranih slika, ali sa ličnom interpretacijom. Takvo rasčlanjivanje i rekonstruisanje slika smo nazvali demistifikacija umetnosti“, kaže Dorđe Balmazović, jedan od članova ŠKART-a.

Balmazović također tvrdi da svijet danas postaje konzervativniji no što je bio prije, a promjene idu na gore umjesto na bolje. “U jednom trenutku ideje modernizma i progresa su se udaljile od ljudi i danas deluju udaljenije nego pre 50 godina. Savremena umetnost sve više postaje elitna i sve udaljenija od ‘običnih’ ljudi, pa samim tim i starijih”. Isto se moglo zaključiti i u razgovoru s Cecilijom i Barbarom Lovrenčić, korisnicama Doma za starije koje su sudjelovale na radionicama. Osim sadržajno, starijim osobama je zbog teškoća u kretanju i fizički otežan pristup muzejima i kulturnim aktivnostima, zbog čega je jako važno da one na neki način “dođu k njima”. Osim što se nalazi u neposrednoj blizini MSU-a, suradnja s domom Sv. Ana vjerojatno je bila praktična i zbog njihovih drugih aktivnosti. Korisnici tamo imaju mogućnost sudjelovati u aktivnostima kao što su keramička radionica ili radionica modelarstva i maketarstva, a dom također ima svoj pjevački zbor koji održava jednotjedne probe i izvodi filmsku i drugu glazbu koje je bila popularna kad su članovi zbora bili mlađi.

Približavanje kulture osobama treće životne dobi aktivnost je kojom se pojedinačno bave određene organizacije. U sklopu projekta 55+ Montažstroj je održavao kazališne radionice s osobama starijim od 55 godina, a iz tih radionica nastala je istoimena, višestruko nagrađivana kazališno-dokumentarna predstava. Na festivalu Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine 2013. godine nastupao je Zbor pritužbi, zbor starijih građanki i građana koji je na melodije evergreena pjevao stihove kreirane od pritužbi i problema s kojima se starija populacija obično susreće. U Rijeci se dostupnošću kulturnih sadržaja svojim članovima bave različiti klubovi umirovljenika okupljeni pod imenom Penzići Rijeka, a oni su, prema riječima njihova koordinatora Petra Nikolića, “na sasvim zadovoljavajućoj razini”. Sve kulturne ustanove s kojima su htjeli uspostaviti suradnju izašle su im u susret s nižim cijenama ulaznica ili programima koji se odnose posebno na umirovljenike.

Nikolić ipak navodi kako je volja njihovih članova za takvim sadržajima većinom vrlo upitna. “U odnosu na broj umirovljenika u Rijeci (38 000), jako mali postotak posjećuje kulturne ustanove. Interes za iste je stalan, međutim nije velik. Mi imamo populaciju umirovljenika koji nam se redovito odazivaju na razne programe iz područja kulture, međutim, to je, čini se, zatvoren krug i jako mali postotak ukupnog broja članova”, ističe. Tu naravno ponovno dolazimo do početnog problema, odnosno kome su kulturni sadržaji uopće namijenjeni. Fokus djelovanja, prvenstveno edukacije, najčešće je okrenut mladima ili čak djeci, dok se ovu višestruko diskriminiranu skupinu najčešće zanemaruje. Balmazović je također naglasio kako je s djecom izuzetno važno raditi zato što je to ulaganje u budućnost, no rad sa starima je jednako važan jer je naša dužnost da, ako imamo mogućnosti, bar pokušamo olakšati im starost i učiniti je zanimljivom.

Sudionici radionica Re-konstrukcija slike u početku su bili skeptični, ali su se kasnije ohrabrili i slobodno iznosili tumačenje i svoje doživljaje slika. Balmazović kaže da nisu bili sigurni hoće li i kako ljudi prihvatiti njihove prijedloge, ali tijekom rada su se zainteresirali i njihov odnos počeo se razvijati, a broj sudionika do kraja radionice ostao je isti. Možda je najzanimljivija upravo političnost nastalih radova. Tumačenje slika povezali su s temama iz svoje svakodnevice, stvarima koje ih okružuju, a u njih su učitali i probleme radnica Kamenskog, probleme patrijarhalnog društva, neravnopravnosti žena, probleme opresije koju provodi crkva i slično.

Cecilija Lovrenčić rekla je da u početku nije znala što može od radionica očekivati i “da li je to baš za nju”, ali vratila se i ostala do kraja. Također smatra da bi takvih događaja trebalo biti više. Balzamović je istaknuo kako je tijekom rada gospođa Barbara rekla da nikad nije razmišljala o slikama. Ako bi joj se neka svidjela, stavila bi je na zid, ali sad prvi put razmišlja što je na njima i zašto. “To bi otprilike bila srž naše namere, da razmišljamo o slikama tokom rada. Umetnost, šta god da podrazumevamo pod tim pojmom (ima mnogo tumačenja), može da nam ulepša život i učini ga dostojanstvenijim. Za to nikada nije kasno”, zaključuje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Bojana Piškur, članica Kolektiva za radikalnu edukaciju (Radical Education Collective) i kustosica Moderne galerije u Ljubljani, boravila je od 24. rujna do 3. listopada u Beogradu, u rezidencijalnom programu u okviru projekta Raskršća Istok-Zapad. Svoj je boravak iskoristila za nastavak dosadašnjih i započinjanje novih istraživanja i diskusija na temu rada i položaja ovdašnjih radnika i radnica u kulturi. Kao sredstvo istraživanja koristila je upitnik napravljen u suradnji s Workers’ Inquiry Group iz Španjolske, te intervjuirala dvanaest osoba koje aktivno djeluju na srpskoj kulturnoj sceni, kustose, umjetnike i aktiviste, iz nezavisnog i javnog sektora. Intervjui su snimani i dio su nastajuće arhive projekta. Ovo ispitivanje je i nastavak istraživanja Workers Inquiry Group, kao i aktivnosti Kulturnog centra Rex na dokumentaciji i analizi položaja kulturnih radnika i radnica u Srbiji.

Đorđe Balmazović, umjetnik i aktivist, dio ŠKART kolektiva, surađivao je s Bojanom Piškur na ovom istraživačkom projektu. Njihovi dojmovi, dokumentacija i planovi za dalja istraživanja bit će predstavljeni i analizirani pri susretu u Rexu u utorak, 29. siječnja, u 18 sati. U razgovoru nakon prezentacije sudjelovat će intervjuirani radnici i radnice u kulturi, kao i kolege i kolegice iz inozemstva koji će pokušati usporediti svoja iskustva s ovdašnjim uvjetima rada u kulturi. U diskusiji će sudjelovati Dario Milenković, Marko Miletić, Nebojša Milikić, Radmila Joksimović, Aleksandra Sekulić, Jelena Vesić, Vladan Jeremić, Rena Raedle, Zoran Erić, Zoran Pantelić, Marija Raletić, Saša Pančić, Inga Zimprich, Sonke Hallmann i Céline Larrère. Razgovor će moderirati Marijana Cvetković.

Tijekom programa, ulazni hodnik u REX-u pretvara se u kafić-kružok pod nazivom Novi društveni odnosi, inspiriran težnjom za afirmacijom, generiranjem i prakticiranjem ideja o novim društvenim odnosima. Prostor kafića namjenjen je aktivističkim grupama, neformalnim udrugama te raznim inicijativama koje na ovaj način ostvaruju bolju vidljivost i kontakt sa javnošću. Ovaj put predstavit će se Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS), suradnička platforma organizacija, inicijativa i pojedinaca aktivnih u kulturi i umjetnosti Srbije, osnovana 2011. godine u Beogradu, koja do sada broji 78 članica iz 20 gradova u Srbiji.

Izvor: kc rex