Konstrukt: Eksperiment 1 nastaje kao nastavak istraživanja nakon desetak izvedbi istoimene predstave, pri čemu ista polazišna točka postaje prostor za dekonstrukciju zračnih elemenata te istraživanje neuspjeha, motivacije i ustrajnosti.

U ovoj predstavi “likovi se bore s vlastitim nerealnim ciljevima, pokušavajući izvoditi cirkusku tehniku na opremi koja je fragilna, nestabilna i neprikladna za korištenje, ulažu mnogo energije i truda u bitku koja je unaprijed izgubljena. Eksperiment 1 se oslanja na misao da ideja nema oblik, koristi već postojeći, isprobani i ‘sigurni’ izvedbeni materijal a eksperimentira prvenstveno sa izvedbenim formatom”, stoji u najavi.

Predstavu izvode Klara Barišić, Maša Borović, Georgina Cassels i Georgiana Johnson, a dizajn rasvjete potpisuje Domagoj Šoić.

Ulaz je besplatan.

U ovoj predstavi “likovi se bore s vlastitim nerealnim ciljevima, pokušavajući izvoditi cirkusku tehniku na opremi koja je fragilna, nestabilna i neprikladna za korištenje, ulažu mnogo energije i truda u bitku koja je unaprijed izgubljena. Eksperiment 1 se oslanja na misao da ideja nema oblik, koristi već postojeći, isprobani i ‘sigurni’ izvedbeni materijal a eksperimentira prvenstveno sa izvedbenim formatom”, stoji u najavi.

Autorica i redateljica predstave je Dora Komenda, a izvođački tim čine Klara Barišić, Maša Borović, Georgina Cassels i Georgiana Johnson. Dizajn rasvjete potpisuje Domagoj Šoić. Ulaz na izvedbu je besplatan.

Više detalja pronađite ovdje.

Program u Zagrebu odvija se od 12. do 16. studenog kroz suradnju Cirkorame s Kulturnim centrom Travno, Knjižnicom Marije Jurić Zagorke i Pogonom Jedinstvo. Noć cirkusa će u utorak, 12. studenog otvoriti predstava Konstrukt u izvedbi Dore Komende u KUC Travnom. Na istoj lokaciji u srijedu, 13. studenog, održat će se radionica izvedbenog prisustva s Valentinom Cortese za koju se možete prijaviti putem linka. Isti dan, s početkom u 18 sati u knjižnici Marije Jurić Zagorke održat će se otvorenje izložbe fotografija i projekcija tri kratka filma pod nazivom Gdje su heroji? u organizaciji Josipa Bolonića i Jadranke Žinić Mijatović.

Program u KUC Travnom nastavlja se izvedbom Lento e violento Valentine Cortese koja će se održati 14. studenog. U subotu, 15. studenog u Pogonu odvija se predstavljanje Teatroskopa, mreže za izvedbene umjetnosti Jugoistočne Europe i Francuskog instituta u Hrvatskoj u 16:30, a u 18 sati počinju prezentacije radova u nastajanju cirkuske rezidencijalne mreže na istoj lokaciji. Manifestacija Noć cirkusa u Zagrebu će završiti u Pogonu, 16. studenog, premijerom predstave suvremenog cirkusa Pronađi svoj zvuk Ratka Bokića koja kombinira format cirkuske izvedbe i radio drame. Više detalja o programu u Zagrebu pročitajte ovdje.

Program u Rijeci odvija se u organizaciji udruge Prostor Plus, a počinje u subotu, 15. studenog i traje dva dana. Prva na repertoaru je predstava Kraj kojeg ne znaš u izvedbi cirkuskog kolektiva Tricycle Trauma. Riječ je o predstavi koja istražuje malo vjerojatne, nepoznate i neostvarene apokalipse kroz formu šahovske igre.

Program završava premijerom amaterske predstave Čudnovate dimenzije u izvedbi Kristinke Dušek i Tereze Obelić, koje spajaju ples na svili i pokret. Obje predstave održavaju se u prostorima Filodrammatice, a ulaznice se mogu nabaviti 30 minuta prije početka predstava. Za obje predstave potrebna je prethodna najava na mail rezervacije.prostorplus@gmail.com. Više detalja o programu pronađite ovdje.

Festival započinje u četvrtak, 6. studenog s početkom u 20 sati, kada će Company Calentina Vortese izvesti predstavu Lento e violento. Radi se o hibridnoj izvedbi koja kombinira novu magiju, suvremeni ples i fizičko kazalište. Nova magija (magie nouvelle) je “izvedbeni žanr koji stare iluzionističke tehnike i poznavanje ljudske percepcije kombinira s tehnologijama i novom dramaturgijom”, stoji u najavi. Lento e violento istražuje apsurdno, nevidljivo i subliminalno kroz formu psihodrame.

U petak, 7. studenog u 20 sati, gostuje cirkuska predstava Sonata per Tubi izvedbene kompanije Nando i Maila. Ova predstava “istražuje glazbeni potencijal cirkuskih rekvizita” pretvarajući ih u instrumente pomoću tehnologije i mašte. Autorski i izvedbeni trio – Ferdinando D’Andria, Maila Sparapani i Marilù D’Andria – kombinira skladbe od klasike do rocka, istražujući temu adolescencije kroz lik “moderne princeze koja remeti svaku harmoniju”.

Za kraj, u subotu, 8. studenog u 20 sati, bit će izvedena predstava Konstrukt koju potpisuje autorica Dora Komenda, a nastaje u produkciji Cirkus Kolektiva. Ova predstava istražuje doživljaj neuspjeha kroz likove koji uporno pokušavaju nastupati na zračnoj opremi koja je “krhka, nesigurna i neprikladna za upotrebu”. Nadahnuta “izazovnim iskustvom mlade umjetnice suvremenog cirkusa u Hrvatskoj”, predstava propituje načine suočavanja s nespjehom: “prihvatiti ga, odustati, tvrdoglavo mu prkositi do iscrpljenosti ili čekati deus ex machina koji će nas sve izbaviti”?

Više detalja o predstavama pronađite ovdje.

Promišljanjem njihovog potencijala kroz prizmu izvedbenih i cirkuskih umjetnosti bavili su se polaznici masterclassa pod nazivom Dramaturgija javnog prostora – Letters to the Neighborhood koji se održao u sklopu festivala Split Calling od 30. rujna do 5. listopada 2024. Ova jedinstvena edukacija, intenziv od četiri dana, okupio je grupu od osmero zainteresiranih izvođača_ica, studenta_ica i cirkuskih umjetnika_ca iz Hrvatske, Španjolske i Njemačke. Pod vodstvom Jorgea Durána Roldósa, renomiranog umjetnika i profesora izvedbenih umjetnosti, polaznici_e su zajedno istraživali_e umjetnički potencijal javnog prostora starogradske jezgre Splita, kroz povijesne i društvene odrednice pojedine mikro-lokacije. 

Tako je drugo izdanje splitskog festivala suvremenog cirkusa i umjetnosti na otvorenom donio ne samo izvedbeni i diskurzivni program, već i svojevrsni istraživački lab koji je rezultirao performativnom šetnjom koja se tijekom festivala održala dva puta, 4. i 5. listopada. Kako je cjelokupni festival koncipiran oko cirkuske i umjetnosti na otvorenom u širem smislu, Letters to the Neighborhood se savršeno uklopio kao izvedba na otvorenom – ne samo u smislu ulice kao scenografije i dovođenja predstava neposredno pred publiku, već i kao umjetnički alat za dublje, kritičko i aktivističko promišljanje tog prostora i kreacije “iz” njega. U subotnje sunčano jutro na Pjaci (Narodnom trgu), ispred stare Gradske vijećnice, okupila se grupica “namjerne” publike i pristupa im druga grupica koja se naizgled ni po čemu posebnome ne razlikuje od prve. Nepoznati muškarac prima me za ruku, kao što i drugi_e izvođači_ce uzimaju osobe iz publike za ruku, te nas u tišini vode u laganu šetnju, preko trga, do jedne uske slijepe ulice. Ovdje nas dočekuje mlada djevojka (Andreja Lemić) čije kretnje, sumnjičavi pogledi i iritirani upiti prema nama odaju da utjelovljuje lik puno stariji od sebe. Upirući prstom u nas, s pitanjem “Jesi li ti turist?”, lik “bakice” pokazuje svoju frustraciju neobzirnim turistima koji joj upadaju u dvorište, ali i svoje strategije kretanja kroz stari grad da bi izbjegla gužve. Ta se igra nastavlja u šaljivo-klaunskoj maniri te nas naposljetku i poziva kod sebe doma. Ipak, vrijeme je za poći dalje. 

Slijedimo grupu do još jedne uske uličice na drugoj strani trga i tu pak nalazimo ugostiteljsku radnicu na puš-pauzi (Marta Horno Bosch). Ubrzo se mora vratiti na posao, nastaviti s usiljenim smješkanjem i servilnošću, ali prije nego ode, vadi jednu po jednu cigaretu i stavlja ih na začudna mjesta – u džep, kosu ili uho nekih od nas u publici. Daje nam zatim uputu da zajedno podignemo nekoliko metara dugačak smotuljak od platna, a mi smo poslušno, poput kakve flote mornara koja nosi zamotano jedro preko palube, promarširali s tim velikim predmetom nad glavama opet preko trga. 

Iduća izvođačica (Mia Bradić) preuzima scenu u jednoj prometnoj ulici na početku koje smo položili “jedro”, izuva se te lagano i mekano odmotava platno koje je zapravo transparent s porukom. Širina platna je samo malo manja od širine ulice te prolaznicima otežava kretanje, što je uvelike privuklo pažnju kako lokalaca tako i stranaca, a nisu izostali ni šaljivi i kritički komentari u prolazu, fotografiranje cijele situacije i nagađanja o čemu se radi (zanimljivo, prosvjed je bio najčešća varijanta). U svojoj impozantnoj dužini od 15-ak metara, transparent je objelodanio svoju poetičnu poruku I still miss you sometimes, a mi smo dobili papire s riječima pjesme Toxic od Britney Spears, koju nas izvođači ohrabruju da zajedno pjevamo. Jedan izvođač (Felix Heil) tada preuzima grupu i vodi nas kroz mnoge ulice, uličice i prolaze, i dalje ustrajući na Toxic. Poigravajući se riječima iz pjesme, gradska infrastruktura postaje poligon za njegov akrobatski ludizam. Naš vođa se penje po rasvjetnim tijelima i preskače antičke zidove, a njegova eskalirajuća energija podiže i našu dok ga vjerno pratimo kroz labirint nekadašnje palače. Ponavljam, Split je prepun turistima, probijamo se kao koherentna grupa među tom masom, ulicama odzvanja “…with a taste of a poison paradise…“, a naš akrobat opipava granice ove performativne šetnje dok grli rimske vojnike na Peristilu, poziva s balkona sve prisutne da nam se pridruže i s članovima klape u Vestibulu prelazi s Toxic na dalmatinsku šansonu. 

Nakon tog šaljivog i uzbuđujućeg vrtloga, grupa se našla u sasvim uskoj ulici, skučena, a u toj nagloj fizičkoj blizini otvorio se prostor za promatranje detalja oko nas, drugih u grupi i sebe samih. Dora Komenda, cirkuska umjetnica iz Splita i jedna od organizatorica festivala, sada preuzima scenu i koristeći naša ramena kao naslon, izvodi dirljivu igru tijela i arhitekture dok se penje po kamenoj fasadi, vješa o rešetke prozora, napinje između dva zida iznad nas te ostaje visjeti rukama preko kamene grede. Još jednu intimnu i čeznutljivu točku vidjeli smo u izvedbi mlade dramaturginje i cirkuske izvođačice Esther Davies, koja nas je dočekala nagnuta preko ograde balkona s dugom kosom koja se vertikalno proteže prema dolje kao i biljke koje vise s pitara pored nje. Davies je izvela ples s hulahopom spuštajući se stepenicama i koristeći prostor ispred stare, zabačene kamene kućice kao pozornicu. 

Sve ove performativne intervencije polaznika_ca masterclassa, spojene u ad hoc 60-minutnu šetnju / predstavu, zapravo su “pisma” koja su kroz svoje likove, pokret i zvuk, izvođači_ce napisali_e gradu. Riječima Esther Davies: “Cilj je bio predstaviti ulicu u njenoj ogoljenosti, ne prolaznosti. Udahnuti prostor i naći vječno u prolaznome. Gledati grad s novom perspektivom, koja nije više životinjska – recimo ptičja kad gledamo na karti ili žablja dok gledamo u visine kamenitih zidova, već fantomske prirode, što je dalo svježinu okruženju. Trebalo je zasjesti na jedno mjesto i ispričati priču onoga zarobljenog u kamenu. Boravljenje u tom prostoru, slušajući zvukove, gledajući kad se koji lokal otvara, vidiš kako taj prostor diše. Zanemareni dijelovi grada kriju osobne priče, iza kulisa glavnih preferencija turista.“ 

Uz njenu cirkusku točku, čujemo voice-over autorskog teksta, pisma bake unuci u budućnosti, koja je kuću dobila u nasljedstvo, zanemarivala ju te potom pretvorila u bezlični apartman (u kojemu nema više tragova obiteljske prošlosti, predaka i sjećanja iz djetinjstva, koji je lišen života). Motiv zvuka kotrljanja kotačića kofera o kamene ulice u tekstu je poslužio kao simbol vremena i prolaznosti. No uz to, iz ove transgeneracijske slike jasno se daje iščitati i jedna kritika monokulture turizma koji poput kakve invazivne vrste briše diverzitet i raskoš mjesta, zamjenjujući autentični, lokalni život za sterilne turističke sadržaje. 

Problematiku raseljavanja autohtonih stanovnika iz starogradskih jezgri turističkih destinacija također je kritički oštro, ali s humoresknom notom, predstavila sljedeća izvođačica (Dajana Džafo, također i izvršna producentica festivala) sa svojim likom agentice za nekretnine, stereotipno recitirajući oglase za kupnju stanova strmoglavih cijena. Pridružile su joj se i ostale izvođačice, sve obučene u sako, ali se “agentice” neočekivano pretvaraju u prosvjednice, podižu transparent s natpisom Without poetry there is no city te nas uvlače u skandiranje parolom “We want poetry!“. Ovdje izvedba dostiže još jedan vrhunac, a smiruje se u jedinoj indoor sceni u hodniku zgrade u kojoj Felix Heil, svojim drugim pojavljivanjem, okrenut leđima izvodi stoj na rukama s cigaretom u ustima. Hodajući na rukama među mnoštvom postavljenih plastičnih čaša, iz voice-overa saznajemo da se radi o radniku u supermarketu, a njegov markantan i taman izgled nadopunjuju rečenice koje se od svjedočanstva napornog, sezonskog rada pretvaraju u filozofska promišljanja o životu, prelazeći u retke poezije. 

Iz ove onirične slike prelazimo u zadnju scenu. Zadnja lokacija ovog kolektivnog performansa je još jedna neugledna i zabačena ulica puna kapajućih klima uređaja i oblaka mirisa iz kuhinja restorana. Ovdje Antonia Cvitan Vuletić (također i glavna producentica festivala) zaokružuje cjelinu svojim imaginacijama o potecijalu grada (koji je ugodno mjesto za život) te još jednom uključuje nas, publiku, kako bismo i sami imaginirali drugačiji grad. Ovime zapravo kraj dobiva jednu otvorenu formu, potencijal da se mapirana problematika i pokrenuta promišljanja nastave dalje, u nama. Izvedba Letters to the Neighborhood zaista je, s obzirom na svega četiri dana rada, iznenadila svojom intenzivnom energijom, složenošću i estetikom kojima nas je uvela u zakulisne potencijale i kompleksne odnose skrivene u splitskim ulicama. Umjetnici koji su se većinom ovdje upoznali, te su neki po prvi puta u Splitu, zaista su suvereno proniknuli u genius loci, objelodanivši u svojim izvedbenim pismima memoriju grada i njegovih ljudi. Osim uspješnog prikaza rada na masterclassu, izvedba nas je spojila u zajedničku, umjetničku aproprijaciju teritorija grada. Ne libivši se iskoristiti sve, pa i “toksične” datosti prostora, umjetnici_e su pokazali_e i svoju aktivističku moć progovorivši s puno mekoće, ali i nužne oštrine, o posljedicama masovnog turizma, gentrifikaciji, prekarnom radu i stambenoj krizi. Spajanjem suvremenog cirkusa i fizičkog kazališta, ponudili_e su nam ozbiljnu, angažirajuću i zabavnu šetnju koja nije ostala na površnoj, dekorativnoj razini, već je pokazala svu transformacijsku moć umjetnosti na otvorenom.

Tekst je nastao u sklopu programa rezidencija za kritičarke koji u 2024. godini provodi Nacionalna cirkuska platforma, prva suradnička programska platforma u Hrvatskoj koja okuplja organizacije posvećene razvoju i promicanju suvremenog cirkusa.

Glazbeni program obuhvaća koncerte autora_ica regionalne scene – Dimitrija Dimitrijevića (basista i pjevača grupe Igralom) i TBF-a. Također će nastupiti noisy pop sastav Artan Lili, zatim rock, grunge i punk bend Šarena pojava i drugi glazbenici_ice.

Izvedbeni program donosi predstavu Konstrukt proizišlu iz šireg istraživačkog projekta usmjerenog na osobno iskustvo bavljenja cirkusom autorice Dore Komende, u produkciji Cirkus Kolektiva. Plant Molesters će izvesti glazbeni performans s biljkama koje nastanjuju Dom mladih, a publici će biti omogućen uvid u nastanak netipične glazbene kompozicije. Uz njih nastupit će i drugi izvedbeni umjetnici_ice.

U dijelu posvećenom plesnoj umjetnosti splitskoj publici predstavit će se Elodie Chhor breakdance izvedbom Backwards, a na rasporedu je plesna predstava Love will tear us apart. Solo izvedba na razmeđu rock koncerta, ispovjedne forme i apstraktnog plesa dio je trilogije Saše Božića i Petre Hrašćanec o odnosu suvremenog plesa i popularne glazbe. Izvedbom hip-hop plesne predstave IV, kolektiv Walking predstavit će ples kao dijalog između pojedinca i grupe te slavlje jedinstva u raznolikosti i slobodi identiteta.

Filmski program festivala nazvan Na splitskom terenu donosi šest kratkometražnih ostvarenja splitskog podneblja, a uključuje filmove čiji su autori_ce: Juraj Lerotić (Onda vidim Tanju), Veljko Popović (Biciklisti), Sonja Tarokić (Tlo pod nogama), Boris Poljak (Splitski akvarel), Šimun Šitum (Ritki zrak) i Natko Stipaničev (Arka).

Radionički program namijenjen djeci obuhvaća Beatbox radionicu pod vodstvom Filipa Rušina poznatijeg pod umjetničkim imenom RushIn, osnivača prve škole beatboxa u Hrvatskoj. Uz ovu održat će se i plesna radionica, likovna radionica, radionica DJ-anja s gramofonima, strip radionica i radionica kućnog kompostiranja.

U sklopu programa održat će se i panel diskusija Kome to treba? koja postavlja pitanje kako prostori alternativne kulture pridonose stvaranju zajednica, Gitarijada na kojoj će se predstaviti mladi neafirmirani bendovi te izvanredno, skraćeno izdanje splitskog festivala pričanja Pričigin, u kojem će pripovjedači i pripovjedačice ispričati Priče o domu. Također, organiziran je i tradicionalni Bazar udruge Aktivist koji će ovom prigodom obuhvaćati knjige, CD-e/DVD-e, vintage odjeću i obuću, igračke te ostale predmete koji se mogu uzeti ili donijeti na razmjenu.

S obzirom na simboliku festivala kojemu je cilj prezentirati ostvarenja nezavisne scene, multimedijalna umjetnica Neli Ružić tijekom održavanja festivala postavit će svoju svjetlosnu instalaciju Prekasno je za odustajanje na pročelje zgrade Doma mladih nastojeći osnažiti sve stanare Doma te ukazati na ustrajnost u nesigurnom vremenu koje dijelimo.

Svi festivalski programi su besplatni osim koncerata i DJ nastupa za koje se ulaznice kupuju putem sustava Adriaticket.com.

Više detalja i raspored programa potražite ovdje.

Program u Zagrebu odvija se od od 15. do 17. studenog kroz suradnju Cirkorame s Kazalištem KNAP, Knjižnicom Marije Jurić Zagorke i Triko Cirkus Teatrom, a donosi premijeru predstave nove magije Šupljine i praznine hrvatskog umjetnika i dizajnera svjetla Domagoja Šoića, pretpremijeru regionalne koprodukcije Balkan variete u režiji slovenskog režisera Jaše Jenulla i izvedbi cirkuskih umjetnika i umjetnica iz Zagreba, Ljubljane i Beograda. Popratni program u Zagrebu obilježava filatelistička izložba koja okuplja poštanske marke s cirkuskim motivima pod naslovom Pošalji me cirkusom u Knjižnici Marije Jurić Zagorke, a cjelovit pregled zagrebačkog programa pročitajte na poveznici.

Program u Križevcima počinje u petak, 15. studenog u Klubu kulture gdje će se održati Noć mračnog cirkusa u podrumu, projekt eksperimentalnog izvedbeno-cirkuskog kolektiva Tricycle Trauma. U nedjelju, 17. studenog u Galeriji K2 u 11 sati održat će se radionica snimanja radiodrame Zvuk kao priča. Radionica je prilagođena početnicima_ama, a na njoj će se naučiti tehnike snimanja specifičnih zvukova za različite scene i emocije, osnove obrade zvuka za postizanje realističnog i uvjerljivog doživljaja te kako upotrebom zvučnih efekata pojačati atmosferu i doživljaj radnje. Istog dana, u 19 sati u Klubu kulture u organizaciji Udruge K.V.A.R.K. i Cirkorame izvodi se radiofonična predstava Projekt 4,28 km/h. Izvedba je temeljena na audio dokumentarističkim zapisima autora i izvođača Ratka Bokića. Više informacija o križevačkom programu potražite ovdje.

Cirkuske predstave u Sisku održavaju se 19. i 20. studenog u Domu INA rafinerije. U suorganizaciji s Gradskom Galerijom Striegl, Cirkorama će predstaviti dvije izvedbe regionalnih cirkuskih autorica. U utorak, 19. studenog održat će se hrvatska premijera predstave Konstrukt splitske autorice Dore Komende, a u srijedu, 20. studenog izvedba rada u nastajanju Tragovi beogradske autorice Hristine Šormaz. Obje umjetnice i njihovi izvedbeni timovi svojim originalnim izričajem i kvalitetom projekata selektirane su među 12 finalista circusnext edicija 2023. i 2024. godine. Više detalja o sisačkom programu pronađite ovdje.

Ove godine, članice Nacionalne cirkuske platforme priključile su se obilježavanju Noći cirkusa – međunarodnog događanja u organizaciji Territoires de Cirque uz potporu Ministarstva kulture Francuske, u suradnji s Francuskim institutom i uz potporu Circostrade, circusnext-a, ProCirque (Švicarska), BUZZ (Njemačka), Foruma Neuer Zirkus (Njemačka), FFEC – francuske federacija cirkuskih škola, FEDEC-a – europske federacije profesionalnih cirkuskih škola i mreža Grand CIEL, Circuscentra (Belgija) i Češke udruge suvremenog cirkusa.

Cjelokupni program je besplatan, uz dobrodošle dobrovoljne donacije kojima publika podržava umjetnike i provedbu programa koji promoviraju njihov rad.

Pozivaju su svi umjetnici, umjetnice i kolektivi suvremenog cirkusa i srodnih izvedbenih umjetnosti da prijave svoje umjetničke ideje i radove u nastajanju na natječaj za rezidencijalnu potporu koja osigurava putne troškove, smještaj, prostor za rad, organizaciju work-in-progress izvedbe, potrebne tehničke uvjete za rezidenciju i izvedbu te medijsku vidljivost. Prilikom selekcije posebno će se vrednovati projekti koji posjeduju kvalitete inovativnosti, originalnosti, kritičkog promišljanja, refleksivnosti, angažiranosti i interdisciplinarne suradnje. Natječaj je namijenjen regionalnim umjetnicima_ama iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Kosova, a otvoren je za sve cirkuske, plesne, glumačke, novomedijske i interdisciplinarne ideje i radove u nastajanju.

U sklopu ovogodišnjeg poziva, svi zainteresirani moći će se dodatno informirati o tome kako pisati o umjetničkom projektu i jasno prikazati umjetnički koncept za potrebe poziva za rezidencije i razne druge natječaje na radionici koju će voditi Dora Komenda, cirkuska umjetnica i članica Cirkus Kolektiva.

Radionica će se održati online, u srijedu 1. ožujka od 17:00 do 18:00. Prijave za radionicu su obavezne i šalju se putem obrasca.

Sve informacije možete pronaći ovdje, a prijave se zaprimaju putem obrasca.

Natječaj je otvoren do 15. ožujka do 23:59h.

Krenimo od svima jasne pretpostavke da je 2020. godina bila itekako izazovna, kako na osobnom planu svakog pojedinca, tako i po društvo, državu i samu sliku svakodnevice čije smo važnosti postali svjesni tek, kako to i biva, kad nam je bila oduzeta. Ako se ograničimo na sektor kulture i umjetnosti, suzimo ga na nezavisnu kulturnu scenu i dodatno fokusiramo na polje izvedbenih umjetnosti, ključna pitanja koja se odmah probijaju na površinu vjerno prate ciklus stvaranja jednog izvedbenog djela. Nesretna je pandemija utjecala na cijeli proces, bez iznimke i olakšavanja u koracima: od same ideje za rad, preko procesa rada na istoj, produkcije i probi, pa sve do finalnog rezultata koji se ostvaruje u izvedbama i kontaktu s publikom.

Bitka za prepoznavanje

Za ilustraciju ove problematike i živo iskustvo “iz prve ruke” razgovarala sam s predstavnicima organizacija koje djeluju u polju izvedbenih umjetnosti na području Splita. Riječ je o Matku Botiću, umjetničkom voditelju kazališta PlayDrama, Nikolini Dolfić, predsjednici plesne udruge Tiramola, plesačici Mii Kevo koja vodi Kolaborativnu Izvedbenu Platformu (KIP), Dori Komendi, dopredsjednici Cirkus Kolektiva te Antoniji Kuzmanić, suosnivačici suvremenog cirkuskog kolektiva ROOM 100.

Kako bismo stekli dodatan uvid u preduvjete lokalnog karaktera, potrebno je odmah na početku spomenuti dvije bitne teme vezane uz splitsku nezavisnu scenu – problematiku prostora za rad, kao i potporu ovoj sceni od strane Grada Splita. Splitsku nezavisnu scenu lokalna, ali, vjerujem, i nacionalna publika, uglavnom povezuje s prostorom Doma mladih pa se tako ovo betonsko zdanje, koje trenutačno prolazi kroz nužne promjene da bi se transformiralo u društveno-kulturni centar, pojavljuje kao ključno i u ovom tekstu. Pitanje prostora za djelovanje nezavisne scene goruće je pitanje u Splitu i svi moji sugovornici imaju iskustva rada u Domu mladih (konkretno, kazalište PlayDrama i Cirkus Kolektiv djeluju u prostoru Doma, plesna udruga Tiramola terminski koristi prostor Cirkus Kolektiva, a prostore Doma povremeno koriste i ROOM 100 i KIP).

Osim vječno prisutne problematike nedostatka adekvatnog prostora i terminskog korištenja postojećih prostora za rad, a koja se dodatno potencirala u godini kada tek prostori pozamašne kvadrature pružaju uvjete za rad i javne izvedbe u skladu sa svim propisanim epidemiološkim mjerama, splitska nezavisna scena vodi nezavidnu bitku i u pokušajima da Grad Split prepozna njezin značaj i pruži joj adekvatnu potporu u radu. Organizacije koje djeluju u polju izvedbenih umjetnosti redovito se prijavljuju na natječaj Javne potrebe u kulturi Vijeću za glazbeno-scenske djelatnosti pri čemu je, već letimičnim pregledom rezultata u posljednje tri godine, uočljiv kontinuiran nesrazmjer odobrenih sredstava za glazbene i scenske djelatnosti pri čemu se preko 75 % ukupnog budžeta kojim raspolaže ovo Vijeće redovito dodjeljuje glazbenim djelatnostima. Ostalih 25 % ukupnih sredstava dijele prijavitelji programa u polju izvedbenih umjetnosti, dok je ove, krizne godine, taj postotak smanjen na svega 15 % ukupnog iznosa, pri čemu tek tri odobrena iznosa za programe izvedbenih umjetnosti prelaze cifru od 10 tisuća kuna.

Dokaz žilavosti scene

Već iz samog izbora sugovornika vidljivo je da je riječ o organizacijama koje djeluju u različitim umjetničkim poljima, od kazališta, preko suvremenog plesa do suvremenog cirkusa, ali se njihova iskustva, kako se može pretpostaviti, preklapaju kada pričamo o iskustvu rada u protekloj godini.

“Stres koji je proizvela pandemija nije bio nešto novo i neočekivano za mene osobno. Radimo u uvjetima koji su daleko od idealnih tako da odgađanje programa, sto i jedna varijanta kalendara i ukidanje određenih izvora financiranja samo je išlo uz bok klasičnim izazovima rada u sektoru”, govori Antonia Kuzmanić. Na njezin se stav nastavljaju i komentari ostalih sugovornika koji mahom potvrđuju već poznato – rad u sektoru nezavisne kulture nikako nije lukrativan i neće vas spasiti od stresa, egzistencijalnih problema i brojnih izazova vezanih uz osmišljavanje i prijavljivanje programa na natječaje, kao i provedbu istih.

“Nezavisna kulturna scena ionako slovi za najžilaviju, tako da nastavljamo opravdavati ovaj stereotip i dalje”, piše iz distance Dora Komenda i navodi načine na koji se ova udruga borila s izazovnom 2020. godinom. Ni te se borbe ne razlikuju previše među mojim sugovornicima, svi su oni uzeli što im je ova godina pružila i potrudili se iskoristiti ograničene resurse na najbolji mogući način. Većinu su planiranih programa uspješno odradili tijekom ljeta i jeseni, dok su neke produkcije, suradnje i gostovanja prebačeni za sljedeću godinu.

“Pandemija je najviše utjecala na edukacijski dio naših aktivnosti koje su se provodile samo četiri mjeseca u cijeloj godini, kao i na broj publike na izvedbama koji je bio upola do četiri puta manji”, nastavlja Dora i uvodi nas u teme koje je nemoguće preskočiti kada razgovaramo o izvedbenim umjetnostima u ovoj kriznoj godini. Ograničen kapacitet publike, rad bez fizičkog kontakta, manjak prostornih resursa, nemogućnost održavanja treninga i satova glume, ovisnost o realnom prostoru i vremenu u kojem se zbiva izvedba, uz neizostavno pitanje budžeta, natječaja i predloženih i provedenih mjera potpore, kristaliziraju se kao ključna pitanja za ovu pandemijsku godinu i izvedbene umjetnosti.

Smišljanje strategija, pomicanje granica

Ako ove ključne teme promotrimo kronološki, prvi od načina borbe s novonastalom situacijom, a koji je doživio svoj apsolutni boom tijekom proljeća, svakako je održavanje programa u kulturi u online formatima. Može li se izvedba jednostavno i naglo prebaciti u online svijet? Što je s ljudskim, neposrednim kontaktom, prostorom i vremenom kao neizostavnim faktorima svake izvedbe, iskustvom gledanja predstave uživo?

“U vremenima kada je offline onemogućeno, radili smo online jer smatramo da je bitno stremiti zanatskoj i umjetničkoj izvrsnosti, bez obzira na uvjete rada i ograničenost određene situacije. Online, like i subscribe neće nikad biti isto što i živi pljesak i demonstrativno lupanje vratima usred predstave, mislimo da je to svima jasno, ali to nije razlog da u ovakvim situacijama spuštamo kriterije”, govori Matko Botić. Mia Kevo nadovezuje se vlastitim iskustvom sudjelovanja u nekoliko online izvedbi: “Prelazak na online izvedbe zahtijeva promišljanje nekih drugih strategija, pomiču se granice, postavlja se tijelo koje se na neki način zamjenjuje/kreira u tehnološkoj realnosti. Ali smatram da, iako zanimljiva u nekom kratkoročnom smislu, online izvedba nikad neće moći zamijeniti ono ‘živo’ što izvedbenu umjetnost i čini specifičnom.”

I ostali su se sugovornici na različite načine oslanjali na virtualni prostor i osmišljavali načine provedbe programa i rada s članovima u online formatima, svjesni manjkavosti koju selidba žive izvedbe i rada s ljudima uživo u digitalne medije sa sobom nosi. Antonia Kuzmanić ipak ističe: “Meni je osobno smiješno očekivanje koje se pojavilo, da umjetnici trebaju kreativno reagirati na novonastalu situaciju i da za vrijeme lockdowna trebaju nastajati neki novi koncepti i produkcije. Nakon popuštanja mjera nismo nastavili s online programom jer smo imali izrazito aktivno ljeto i nemamo ljudskih kapaciteta. S druge strane, ne podržavamo streamanje predstava niti besplatan online program jer, ako kava u kafiću ili odlazak na sportsku utakmicu nisu besplatni, zašto bi kulturni sadržaj trebao biti besplatan online ili i inače?”

Zaista se čini da je stav prema kulturnoj produkciji kao (javnosti) besplatnoj dobio na vidljivosti upravo u proljetnim mjesecima, dok smo upoznavali svaki kutak vlastitih domova i sladili se brojnim besplatnim sadržajima koji su nas napadali sa svakog ekrana i zvučnika. Od kulture se tada zahtijevalo da popuni prazan hod u novoj svakodnevici, da opravda sva sredstva uložena u nju, da bude inovativna dok istovremeno vodi bitku za puku egzistenciju. Pritom se sav sadržaj dijeli besplatno, kako zbog očekivanja javnosti (zbog činjenice da je riječ o javno financiranim programima), tako i zbog samih očekivanja koja nezavisna kultura postavlja pred samu sebe, bilo zbog činjenice da je na taj način projektno uvjetovana od strane donatora, bilo zbog svijesti i želje da program koji producira treba imati široku dostupnost svim skupinama.

Svakako, birati najbolju taktiku za sljedeći korak na brodu koji tone katastrofalna je pozicija borbe za opstanak koja rezultira različitim pristupima situaciji. Od odgađanja programa preko otkazivanja gostovanja s jedne strane do hiperprodukcije sadržaja, brzih krpanja programa i snalaženja u novoj situaciji s druge, čini se da su se umjetnice i umjetnici te kulturni radnici i radnice mogli u ovoj godini osloniti samo na činjenicu da je kontinuirana prilagodba tijekom procesa rada – nešto na što su se, (ne)srećom, imali priliku naviknuti u svom radu – nova nužnost.

Kriza je samo naglasila postojeće probleme

Načini prilagodbe, nakon prvog i snažnog vala hiperprodukcije online sadržaja, dalje su se ogledali u načinima izlaska “u svijet”, među publiku. Pomicanje programa na ljetne i, češće, jesenske mjesece rezultiralo je izrazito bogatim programom na splitskoj nezavisnoj izvedbenoj sceni. Svakako, ni rad u donekle boljim uvjetima nije garantirao da će planirana izvedba biti održana niti da će biti isplativa zbog ograničenog kapaciteta publike. I dok je nezavisni kulturni sektor (projektno) navikao na produkciju (publici) besplatnog sadržaja pa u smanjenju kapaciteta gledališta često ni ne vidi prijetnju održivosti, Matko Botić iz PlayDrame ističe upravo ovo kao jedan od ključnih faktora pri donošenju odluke da određeni dio planiranih izvedbi odgodi: “Klimava matematika koja nam, kad namirimo troškove, ne puni blagajnu ni s punim gledalištima u kojima igramo, u novim distanciranim uvjetima postaje posve besmislena.”

Oslanjati se na prihod od ulaznica u stanju smanjenih kapaciteta gledališta, faktora poput preklapanja programa i zasićenosti istim pa sve do pukog straha koji mnoge ljude koči od ikakvih javnih društvenih i kulturnih aktivnosti, svakako je nerealno očekivanje. Na što su se onda ovi pojedinci i organizacije u kojima djeluju mogli osloniti? Sudeći prema brojnim pejorativnim karakterizacijama civilnog sektora koje egzistiraju u javnom diskursu, a koje su poznate i čitateljima ovog portala, možemo zaključiti logičan odgovor: “Na državu!”

“Što se tiče samih mjera Ministarstva i potpora za samostalne umjetnike, smatram da su bile nužne i potrebne, a sad jesu li bile dostatne – mislim da nisu. Umjetnici su posljedice pandemije osjetili i nakon lockdowna, a ne samo u ta tri mjeseca ili sada kada smo ponovno spriječeni u radu. Udruge nisu imale mogućnost prijaviti se za državnu potporu i to je ono što nas je najviše pogodilo i zbog čega su se plesne udruge i  klubovi ‘digli na noge’ putem Plesne inicijative Hrvatske”, pojašnjava Nikolina Dolfić. Priču o mjerama i suvremenoj plesnoj sceni nastavlja Mia Kevo: “Sve poduzete mjere Ministarstva pokazale su nerazumijevanje za radnike i radnice u kulturi koji nemaju status slobodnog umjetnika_ce, a koji su itekako dovedeni na sam rub egzistencije.”

Cirkuska umjetnost u Republici Hrvatskoj nije formalno prepoznata umjetnička kategorija, što se ispostavilo kao razlog izostanku potpora cirkuskim umjetnicima, a Antonia Kuzmanić ističe: “Jesenske COVID mjere koje je Ministarstvo raspisalo pokazale su dodatno nerazumijevanje kako scena funkcionira jer ispada da umjetnost u Hrvatskoj stvaraju samo umjetnici i strukovne organizacije dok su svi ostali izignorirani. Zapanjujuće je da Ministarstvo ignorira količinu umjetničke produkcije koja nastaje iz udruga i od umjetnika koji nemaju status samostalnih umjetnika”.

Dora Komenda podijelila je načine na koje su se splitski cirkuski umjetnic_e angažirali u kriznom periodu: “Sve ovo je potaklo umrežavanje i inicijativu za osnivanje strukovne udruge cirkuskih umjetnika u Hrvatskoj i nacionalne cirkuske platforme. Ovo su jako veliki koraci za budućnost i drago nam je da je do njih došlo, pa makar bilo uzrokovano ovako nesvakidašnje lošom situacijom”. Matko Botić naglašava sreću što je kazalište PlayDrama registrirano kao umjetnička organizacija pa su mjere omogućile ovom kazalištu da “izgura” tekuću godinu, ali svejedno nisu bili lišeni problema. Naime, njihove su bitke za očuvanje radnih mjesta za dvije dugogodišnje djelatnice trajale puna četiri mjeseca. “Pandemijska godina nije donijela ništa novog, samo je amplificirala probleme koji postoje već duže vrijeme; prije svega to su nedovoljno, simbolično financiranje cjelokupnog kulturnog sektora i svođenje kulturne proizvodnje na nemilosrdne, tržišne uvjete”, zaključuje.

Nakon svih iznesenih dojmova mojih sugovornika, svih koraka koje su poduzimali u ovoj godini, načina na koje su prilagođavali vlastiti rad i egzistenciju novonastaloj situaciji, pretpostavka da je ova godina bila itekako izazovna pokazuje se točnom, kao što se potvrđuje i činjenica da u nezavisnom kulturnom sektoru rade ljudi kojima je prilagodba u procesu rada dio svakodnevice. Nažalost, pretpostavka da je ova godina bila bitno različita od prethodnih, ako temu ograničimo na financiranje programa, prekinut će ovaj niz. Rijeka iz uvoda teksta, ona u kojoj ovi pojedinci metaforički stoje, tako se paradoksalno otkriva kao vječna mijena, ali i ustaljena barska voda u kojoj dugoročno nema naznaka nekih bitnijih promjena i svježine. I u ovoj su se godini pojedinci i kolektivi koji djeluju na nezavisnoj izvedbenoj sceni oslanjali na improvizaciju, ustupke, nestabilnosti i, najvažnije, slijepi entuzijazam te se po tome ona bitno ne razlikuje od prethodnih godina, a izgledno ni od onih koje slijede.