Progresivni indie rock bend ŽEN započeo je svoj glazbeni put 2010. godine u Zagrebu, gdje su članice benda pronašle svoj kreativni dom u skvotiranom prostoru Medike. “ŽEN se kroz glazbu poigrava s rodnim stereotipima i spaja granice audio i vizualne umjetnosti, vodeći slušatelja_icu na putovanje kroz vokalne harmonije uronjene u progresivnu simbiozu gitare, basa, bubnjeva i sintesajzera”, stoji u najavi.

Bend ### čine Anja Tkalec, Goran Nježić, Sven Sorić i Jurica Zrnc, kojeg zadnjih godinu dana mijenja Eva Badanjak. Kako poručuju organizatori:ce “svojim DIY pristupom glazbi, produkciji i svemu vizualnom bend je stekao notorni status na regionalnoj nezavisnoj sceni. Poznati po svom pristupu snimanju glazbe na nekonvencionalnim lokacijama kao što su napušteni industrijski kompleksi u Sisku, (..) bend od svog početka istražuje razne sonične mogućnosti i pristupe svojoj glazbi”.

Žuж je duo koji čine Dora Fodor i Hugo Baranger. Njihova glazba se temelji na elektronskom sound artu, a upotpunju je vokalnim sekvencama. Žuж svojim multimedijskim nastupima kreira novo polje susreta preklapajući dva različita senzibiliteta – suvremenu eksperimentalnu muziku i vokalnu tradiciju ovoga dijela Europe. Kako navode organizatori_ce: “Žuж služi kao okvir za igru sa žanrovski heterogenim obilježjima i odvažnim zvučnim teksturama.”

Grizete su alternativni bend iz Novog Sada koji je stupio na muzičku scenu 2020. godine. S nastupima uživo krenuli su odmah naredne godine uz istovremenu promociju spota za pjesmu Čovek. Ovaj žestoki, ali sanjivi trio, koji se sastoji od bubnjeva, basa i gitare, kombinira atmosferski ženski vokal sa muzičkom potporom minulih epoha rock’n’rolla, stvarajući svoj jedinstveni zvuk.

Ulaz se naplaćuje osam eura, a više detalja možete pronaći ovdje.

Izvedbeni program započinje 8. listopada u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo gostovanjem Dore Fodor i Hrvoja Radnića, koji će izvesti rad Beating. Preispitujući odnos i uloge čovjeka i softvera, umjetnica pretvara svoj glas i tijelo u instrument kojim softver upravlja, kokreirajući kompoziciju isprepletenu glasom, zvukom i pretapajućim modulacijama.

Program se nastavlja 9. listopada u Kazalištu KNAP izvedbom predstave Sjećanje u prijevodu plesne umjetnice i vokalistice Silvije Dogan. Izvedba je ujedno posljednji dio trilogije o sjećanju u kojoj umjetnica temi sjećanja pristupa kroz višesmjerne prijevode raznih alata, poput jezika, tijela, zvuka i slike.

Zatvaranje izvedbenog programa, 10. listopada, obilježava predstava u Zagrebačkom plesnom centru, Neuspjeh o opernoj pjevačici i glumici Micaeli Fariñe, koja nastala tijekom ovogodišnje rezidencije argentinskih umjetnika u okviru Sounded Bodies festivala. U projektu su sudjelovali: Micaela Fariña, Gonzalo Quintana, Kika Monte, Mariana Castellucci, Nicolás Pota i Malena Massat. Nakon više od mjesec dana u Zagrebu, umjetnici predstavljaju posebnu koprodukciju i u Zagrebu prikazuju svjetku premijeru Neuspjeha, predstave koja je svoje putovanje započela na najvećem argentinskom festivalu izvedbenih umjetnosti FIBA-Festival Internacional de Buenos Aires.

U okviru festivala održavaju se i dvije radionice u Pogonu Jedinstvo. Dvodnevna radionica Glas kao tijelo, Lucije Barišić odvija se 6. i 7.10., a istražuje eksperimentiranje, improvizaciju, dramske i somatske vježbe te skrivene dimenzije glasa. Radionicu intuitivno-vokalnog komponiranja, 8.10. uoči svog performansa održat će audiovizualna umjetnica Dora Fodor s ciljem istraživanja glasa, zabilježavanja istog grafičkom notacijom i izvedbom zajedničke partiture u okviru radionice.

Raspored možete pronaći ovdje.

Novomedijska umjetnica i glazbenica Dora Fodor na zagrebačkoj se postžanrovskoj sceni posebno ističe svojom improvizatorskom svestranošću i vokalnom spretnošću. Njeno glazbeno djelovanje, uglavnom bazirano na improvizaciji uživo, zasad je pretežito vezano za niz privremenih suradnji i solo projekata, raspon kojih govori o izuzetno raznovrsnom i istraživanju naklonjenom glasu. Fodor se tako s istom lakoćom snalazi u klupskom kontekstu – primjerice, u nastupima s gitaristom Valentom Samardžijom – ali i u slobodnoj interakciji s džez muzičarima poput Krune Levačića i Luke Čapete. Fodorino umjetničko djelovanje također je u velikoj mjeri vezano za glas i vokalnu improvizaciju, kao i za sjecišta performansa i eksperimentalnog pjesništva, dok njezin diplomski rad na Akademiji likovnih umjetnosti, realiziran u suradnji s Fakultetom elektrotehnike i računarstva, produžuje te interese u polje tehnika sonifikacije i primjene različitih tehnologija u području zvuka. U novoj epizodi ovog podcasta donosimo ulomke iz dvije Fodorine izvedbe popraćene razgovorom o ulozi improvizacije u njenom glazbenom i umjetničkom djelovanju.

Podcast je snimljen u Kulturnom centru Mesnička, a snimio ga je i obradio Lujo Parežanin.

Autor prateće fotografije je Ernest Mazarekić.

Nasuprot intelektualnoj ozbiljnosti koja prvoloptaški dolazi uz takvu etiketu, Yaye se predstavlja pitkim, ugodnim, pa i kičastim zvukom kulturološkog otpora na razmeđi apstraktnog hip hopa, chillwavea i generalnih Tumbrl estetika popraćenih odgovarajućim vizualnim kodom: uporabom ružičaste i plave kao predominantnih nijansi njihovog Bandcamp profila i covera albuma, uz neizostavne retro motive plaža, palmi i svega što se da podvesti pod semantičko polje Kalifornije. Ipak, iza naizgled opuštenog narativa, ugođaja same glazbe i naziva pjesama poput Sirens ili Feel Good krije se velika ambicioznost evidentna u kompoziciji, kolažiranju velikog broja elemenata, a ponajviše u činjenici da Yaye simulira cijeli konglomerat žanrova koji počivaju na neskrivenoj simulaciji (glazbene) prošlosti da bi dopro do onoga što demaskira kao iluziju: do iskrenosti. U tom je smislu Yaye možda najbliži konceptualnim i stilskim rješenjima vaporwavea, koji navodi kao inspiraciju za prvi EP Zaethch iz 2017., a taj je utjecaj osjetan i na sljedećem hair on your chest, and we like it! LP-u te najnovijem Lo-Life/Hi-Life.

Od svih žanrova poniklih ranih 2010-ih poput witch housea, chillvawea i ostalih tzv. bedroom produkcija na određen način ukorijenjenih u nostalgiji, vaporwave je prvi koji egzistira isključivo u sferi interneta kao prostora anonimnog i često besplatnog dijeljenja vlastita rada u vidu name your price opcije na Bandcampu, te se do danas jedini održao u diskurzivnom prostoru. Aktualnost vaporwavea leži u svjesnom i konceptualno razrađenom kritičkom propitivanju postkapitalističkog društva, fabriciranja autentičnosti i nostalgije u svrhu konzumerizma (koji paradoksalno postaje i sredstvo konstruiranja identiteta i oblik eskapizma) te dihotomije hipersenzorne umreženosti i izolacije. Upravo je jasan kritički aparat uzrok njegove adaptabilnosti u nove oblike poput vaportrapa i drugih vidova sinergije s hip hopom, hardvapoura ili softmalla, koji svaki u svojoj domeni nastavljaju komunicirati s inicijalno uspostavljenim tematikama. Riječima Scotta Beauchampa u tekstu Vaporwave is dead. Long live vaporwave., ako je vaporwave i dalje relevantan, to je zato što su isti problemi našeg zeitgeista koji su ga proizveli jednako relevantni.

S obzirom da je Yaye zamišljen kao rastuća kolaborativna platforma usmjerena na propitivanje granica osobnog izričaja kroz prizmu lo fi kulture, svaki se uradak može promatrati prije kao nastavak dijaloga nego zasebno ostvarenje. Tako je Lo-Life/Hi-Life nastao na predlošku hair on your chest, and we like it! albuma, proširivši njegove ideje, ali i broj suradnika, uključivanjem Dore Fodor, Hrvoja Klemenčića, Krune Levačića, Josipa Šustića i Damjana Morella. Stoga je zanimljivo promatrati na koji se način aproprijacija postupaka i tematika lo fi kulture rabi kao okvir za kreiranje ponešto drukčijeg seta značenja.

Dok Bandcamp opis albuma hair on your chest, and we like it! caps lockom savjetuje da ga se NE sluša u klubovima – čime možda ironično aludira na zahtjev klupskog potencijala elektroničke glazbe, paralelno podcrtavajući temu hiperrealne izolacije koja prožima album – Lo-Life/Hi-Life se poigrava inverzijom tih ideja naznačivanjem klupskih tendencija uparenih s introspektivnim fokusom, sukladno narativu kluba kao prostora eskapizma i samorefleksije. Svoju namjeru ipak u konačnici uglavnom subvertira nudeći još jedan barem površinski pitom album, s iznimkom zadnjih nekoliko traka.

Lo-Life/Hi-Life se doista odmiče od pasivne lounge i chillwave atmosfere prethodnika u korist nešto dinamičnijeg zvuka, više catchy semplova, prominentnijih beatova, zalutalih, nepotpunih synth pop i house referenci, iako klupski moment i dalje zapravo ne realizira. Međutim, treperava lakoća traka poput odlične N.D.E. (Near Death Experience) i There’s a Friend suprotstavljena je frenetičnijim plesnijim jungle ritmovima na I Take My Vacation On the Sun ili There We Go, mračnijim house atmosferama na Forgiveness (Art Divine) i apstraktnom hip hopu pod utjecajem jazza, produbljujući konstantan dojam nenametljive tenzije prikladne tematikama samopropitivanja i traženja rješenja za osobne probleme kojima je album obilježen.

U tom se kontekstu različiti oblici zvučnih interferencija poput tape hissa, glitcheva, naglih prekida traka – koje u vaporwaveu i njegovim srodnicima i derivatima služe kao signal “rupa” u blještavoj slici kapitalizma kao agenta slobode pojedinca – na Lo-Life/Hi-Life mogu tumačiti kao pukotine u koherentno konstruiranom identitetu, opijajućem efektu vlastitog uspjeha i konstantnom pritisku perfekcionizma. Sukladno, ekstenzivna aproprijacija klišejiziranih melodija, gotovo nježnog trapa u stilu Jet Age of Tomorrow i povremena istaknuta kinematičnost (primjerice u Sirens ili BackOnThePwmnt) funkcioniraju kao metoda eskapizma i otupljivanja svih sumnji – no više u maniri predaha nego složenih ironičnih signalizacija korporativne ideje self carea u svrhu ekonomske efikasnosti.

Upravo iz tog razloga Lo-Life/Hi-Life djeluje znatno manje ironično u usporedbi s estetikama koje simulira. Iako je njegova idejna kompozicija gotovo pretenciozna, kroz svojih preko dvadeset traka ostavlja dojam dobronamjerne zaigranosti, dok je tendencija kritičkog revidiranja češće usmjerena na osobna stanja i položaj unutar zadanog glazbenog i konceptualnog okvira nego na njegov širi kulturni kontekst. Lo-Life/Hi-Life uspijeva djelovati prirodno, čak i iskreno u duhu neprekinutog eksperimenta s granicama osobnog izražaja. Riječ je o albumu koji će zbog svoje dužine i mixtape aranžmana najbolje funkcionirati kao pozadinska glazba, ali će zbog svoje domišljatosti i neupitne kvalitete isto tako svako malo natjerati na aktivno slušanje.