Projekt Co-lažiranje je plesno-izlagački rad osmišljen za izvedbu u galerijskim prostorima, a nastavlja se na istraživanje metoda kolažiranja, koje je predstavljeno 2024. godine uz podršku dramaturginje Anne Javoran. Projekt na inovativan način promišlja i eksperimentira s tumačenjima i funkcijama prostora te istražuje međusobne odnose umjetničkih disciplina, njihovih granica i mogućnosti kombinirajući filmske metode, plesni vokabular i jezik vizualne umjetnosti.

Projekt Co-lažiranje nalazi se “između analize i izvedbe, razmišljanja i prezentiranja, prijenosa i kombiniranja, jezika i jezika. Na pola puta između dva prostora priziva se staro, priželjkuje novo i otvara se prostor za sve ono između”, piše Anna Javoran u predgovoru.

Više detalja o izvedbi i ulaznicama možete pronaći ovdje.

Predstava je inspirirana kultnim kratkim filmom Tango Zbigniewa Rybczyńskog iz 1981. godine, poznatim po složenoj i preciznoj organizaciji pokreta unutar ograničenog kadra. Umjesto filmskog okvira, autorski tim promišlja podjelu izvedbenog prostora na “on” i “off screen”, stvarajući koreografiju koja se otkriva kroz perspektivu svakog pojedinog gledatelja.

Kroz principe kolažiranja – pomicanja, rezanja i lijepljenja scenskih slika – Pocedić i Tarnovski zajedno s publikom oblikuju prostor izvedbe u kojem gledatelji nisu pasivni promatrači, već ravnopravni akteri predstave. Više o njihovu procesu rada i stvaranju predstave možete doznati u intervjuu objavljenom na Kulturpunktu.

Predstava je nastala u produkciji Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, uz dramaturgiju Luke Bosanca, glazbu Elizabete Marjanović, tehničku podršku Jasmina Dasovića i Lane Nežmah, te dizajn Bojana Crnića.

Ulaznica za izvedbu iznosi 7 eura, a informacije i rezervacije moguće su putem e-maila arl@arl.hr.

“Do sada smo samostalno preuzimale sve umjetničke, organizacijske i produkcijske zadatke te smo kroz taj proces oblikovale jasan smjer organizacije. Kako bismo u budućnosti mogle djelovati kvalitetnije, održivije i dugoročnije, u potrazi smo za osobom koja bi nam pružila produkcijsku asistenciju i organizacijsku podršku”, stoji u pozivu.

U fokusu suradnje je osoba koja će preuzeti dio odgovornosti u administrativnim i produkcijskim zadacima, ali i biti aktivna_ni suradnica_k u planiranju i razvoju budućih koraka organizacije.

Od buduće suradnice_ka očekuje se razumijevanje konteksta u kojem ova organizacija djeluje, senzibilitet prema umjetničkom radu, poznavanje dinamika nezavisne scene, ali i razumijevanje specifičnih uvjeta i izazova s kojima se susreću izvedbene prakse. “Iskustvo u kulturnoj produkciji je dobrodošlo, no otvorene smo i za suradnju s osobama koje žele učiti kroz praksu i razvijati se unutar ovog polja”, napominju iz Co-mmenta.

Co-mmentov rad temelji se na interdisciplinarnom pristupu, promišljanju izvedbenih formata i razvoju autorskih metodologija kroz kolektivno istraživanje. “Tražimo osobu koja želi aktivno sudjelovati u tom procesu kroz prizmu produkcije, organizacije i podrške, nekoga tko je znatiželjan, odgovoran i otvoren za suradnju”, stoji u pozivu. Više o njihovom radu možete doznati u Kulturpunktovom intervjuu koji je s Dorom Pocedić i Lindom Tarnovski vodila Nina Gojić.

Zadaci uključuju:

• asistenciju u pripremi i pisanju prijavnica na javne pozive (lokalne, nacionalne i EU)
• asistenciju u izradi izvještaja prema javnim financijerima
• aktivno praćenje relevantnih natječaja i programa
• vođenje troškovnika i budžeta te planiranje godišnjih troškova
• razvijanje strategije financiranja i produkcijskog rasta
• traženje partnerstava, prostora za izvedbe, rezidencija i gostovanja
• organizaciju repriznih izvedbi postojećih projekata
• uključivanje u dugoročnu viziju i planiranje smjera razvoja organizacije

Svi zainteresirani_e mogu se prijaviti slanjem životopisa CV na mail uo.comment@gmail.com najkasnije do 23. srpnja.

Ova koreografska intervencija bavi se traženjem “okolišnosti plesnog procesa” i usmjerena je na polje trajanja i površina. “U prostoru Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, koreografska intervencija mobilizira značenja forme i vremena. Narativi prirodnih procesa postaju krajolici vremena i materijalnosti, a ples kao prostorna praksa nastavlja dinamiku prirodnih i povijesnih transformacija. Time se gradi višesmjerna rezonanca između forme koreografije i oblika prirode, otvarajući prostor za promišljanje o pokretu kao obliku sjećanja, arhiviranja i mijene, a plesu kao površini vremena”, stoji u najavi.

Koncept i koreografiju potpisuje Marjana Krajač. Izvedbe 8., 9., 10. i 11. srpnja počinju u 17, a 12. srpnja u 15 sati. Trajanje izvedbe je dva sata bez pauze.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Projekt Co-lažiranje je plesno-izlagački rad osmišljen za izvedbu u galerijskim prostorima, a nastavlja se na istraživanje metoda kolažiranja, koje je predstavljeno 2024. godine uz podršku dramaturginje Anne Javoran. Projekt na inovativan način promišlja i eksperimentira s tumačenjima i funkcijama prostora te istražuje međusobne odnose umjetničkih disciplina, njihovih granica i mogućnosti kombinirajući filmske metode, plesni vokabular i jezik vizualne umjetnosti.

Projekt Co-lažiranje nalazi se “između analize i izvedbe, razmišljanja i prezentiranja, prijenosa i kombiniranja, jezika i jezika. Na pola puta između dva prostora priziva se staro, priželjkuje novo i otvara se prostor za sve ono između”, piše Anna Javoran u predgovoru.

Više detalja o izvedbi možete pronaći ovdje.

U tri puna dana Kvart je art otvara temu međuljudskih odnosa, sukoba i društvenih uloga. Svaki dan u predvorju kazališta može se razgledati izložba analognih fotografija Bez naziva akademskog glumca i fotografa Tonija Kukuljice, a prvi dan festivala u 11 sati donosi predstavu za mlade Boom teatra Romeo i Julija – Error 404 u kojoj igraju Matej Đurđević i Laura Bošnjak.

U 18 sati slijedi glazbeno- scenski performans Konkurencija koji će izvesti Damian Humski i Jan Kovačić, a nakon čega slijedi popratni razgovor. Kraj dana rezerviran je za performans Für Immer Punk i nastup mladog zagrebačkog benda Som.

Drugoga dana festivala održava se radionica naziva Izvedbena poezija koja započinje u petak u 17 sati pod mentorstvom redateljice i pjesnikinje Rajne Racz, dok je u 20 sati istoga dana na rasporedu predstava za odrasle Važnije polovice, nastala prema autorskom tekstu Beatrice Kurbel i Mirne Rustemović.

Posljednji dan festivala u 11 sati započinje šahtofonskom radionicom za djecu naziva Konji pod mentorstvom Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo, nakon čega će polaznici_e ukrašavati platnene torbe uz stručno vodstvo Franke Margete. Na galeriji u 19 sati slijedi plesno-izložbeni rad Co-lažiranje u koreografiji i izvedbi Linde Tarnovski i Dore Pocedić te dramaturgiji Anne Javoran, a kraj festivala i program zatvaranja od 20 sati zaključit će DJ-set Tina Rašpolića.

Ulaz na sve kvartovsko-artovske programe je slobodan, a za radionice su obavezne predbilježbe na e-mail empiria.teatar@gmail.com.

S Dorom i Lindom razgovaramo ususret reprizama njihove predstave …, a još su manji izlazi koje će se održati 28. i 29. ožujka u Pogonu Jedinstvo. Predstava je premijeru ostvarila upravo u tom prostoru u sklopu programa Pogonator 2023. godine te se nakon niza gostovanja u Zagrebu i Rijeci ovim reprizama vraćaju na mjesto gdje je počeo razvoj njihovog projekta.

Što je došlo prije – prijateljstvo ili suradnja?

Dora: Istovremeno. Znamo se dugo, išle smo zajedno u srednju plesnu školu i na faks. 

Linda: Nakon faksa smo obje išle na stručnu praksu u Centar za izvedbene umjetnosti u Vitlyckeu kod Francesca Scavette i tad smo shvatile da se dosta poklapamo u interesima.

Dora: Provele smo zajedno tri intenzivna mjeseca i nastalo je dublje prijateljstvo, a tad smo odlučile i zajedno raditi.

Kako je izgledala stručna praksa? Koje resurse vam je pružila?

Dora: To je Erasmus stručna praksa na koju se može prijaviti unutar godinu dana od završetka studiranja. Provele smo tri mjeseca u Vitlyckeu u Švedskoj, živjele smo u prostoru gdje se nalazi sve zajedno, i dvorane i sobe. Ponekad smo dvoranu za rad mogle koristiti same i tad bismo radile zajedno jer je to bilo nešto što u Zagrebu u tom trenutku nismo imale, a ponekad bi Francesco imao radionice i probe pa smo ih mi pohađale. Iskoristile smo to vrijeme i za pisanje prvih prijavnica.

Linda: To je bio jako dobar prijelaz nakon faksa. Imale smo još vremena, ali i mjesta za rad da shvatimo kuda dalje.

Je li vam se tada već iskristalizirao interes za postupke kolažiranja koji čini osnovu vašeg dosadašnjeg rada? Što ste sve otkrile baveći se prijevodom tehnika kolaža u koreografske procedure? 

Linda: Da. Dok smo bile tamo, razni umjetnici su dolazili i odlazili jer su bili na rezidenciji i tako smo upoznale vizualnog umjetnika Luciana Goizuetu Fevriera. On djeluje u više medija, ne bavi se nužno kolažem, ali u razgovoru s njim nam se otvorilo nešto vezano uz kolaž i bio nam je interesantan taj princip. Paralelno s tim, htjele smo se baviti filmom Tango Zbigniewa Rybczyńskog i temom što ostaje izvan kadra (offscreen) i što je nevidljivo. Ta tema se s kolažem dotiče u principu slojevitosti, otkrivanja i prikrivanja slojeva…

Dora: Razdijelile smo da bavljenje kolažem može postati dramaturška ili koreografska baza, a kolažiranje kao postupak smo počele razvijati isključivo u tijelu. Onda smo shvatile koliko nam je to zanimljivo i da se ne možemo odvojiti od toga. Počele smo se pitati možemo li nekako koreografski prenijeti te ideje, a onda i drugim ljudima, i to radimo kroz radionice jer nas zanima kako to može poslužiti i drugima. Tako da se sad kolažiranje svugdje pojavljuje u našem radu jer je ustvari jako široko i ne poznaje granice, u smislu da nema točnog i krivog, vrlo je neosuđujuće, slobodno, može biti i jako nježno, a s druge strane i radikalno. 

Linda: Da, može biti vrlo politično. Sve što se pojavljuje u kolažu je poigravanje sa suprotnostima.

Dora: To je ultimativno prihvaćanje i koliko god postoje granice, sve pripada u njega i svi pripadaju u njega, i svaka misao. 

Linda: Primarno nam je važan kolaž ne zbog toga kako izgleda nego kako se stvara, i po kojim sve principima. Danas imamo i digitalni kolaž, ali je kolaž krenuo iz konkretnog, ručnog rada. A onda je tu i proces odabira, proces samplinga, fragmentiranja, stavljanja u odnose, kao i to da svi ti fragmenti stvaraju zajedničku sliku. I pri gledanju gotove slike može se ulaziti u određene segmente, pa i dublje i dublje unutar tih obrisa, onoga što je iza, može se poigravati s time što je prikriveno ili otkriveno. Ima puno toga što nam je zanimljivo i rekla bih da smo tek zagrebale temu.

Odnos između toga što se vidi i ne vidi, i način na koji se uspostavljaju veze među elementima, što je temeljna tehnika kolaža, vrlo je plodno područje za suradnju koreografkinja i dramaturga_inja, a vi tu vrstu suradnje prakticirate od svojih prvih projekata. Na izlazima je s vama radio Luka Bosanac, a za Co-lažiranje ste pozvale Annu Javoran. Kako izgleda vaša suradnja s dramaturgom_injom i zašto vam je bilo važno da je druga osoba angažirana u procesu koji se baš bavi analizom i refleksijom tog prvog rada?

Linda: Uvijek je lakše kad imaš još jednu osobu, a Luku smo pozvale jer je još na faksu s nama radio projekte.

Dora: Za njega smo bar malo znale kako razmišlja i onda nam je bilo zanimljivo kako nas netko drugi čuje. Već na prvom razgovoru nam je rekao da je on oduvijek htio raditi nešto s filmom Tango, tako da je bilo jasno da trebamo surađivati. Bilo je jako intenzivno i baš je bilo zajedničko, dijeljeno autorstvo. Tijekom istraživanja nije postojala razlika između nas, svi smo donosili prijedloge na probe, a tek kad su izlazi već postali konkretni, Luka je više stavljao fokus na dramaturške operacije ili slaganje materijala, dok smo nas dvije više išle u tijelo.

Linda: Ta podjela je bila vrlo intuitivna. A za Co-lažiranje, s Annom smo se poklopile u Tali na rezidenciji kad je i ona imala prezentaciju svojeg rada. Htjele smo se više baviti kolažiranjem u koreografiji i sigurno je pomoglo što je ona koreografkinja, izvođačica i dramaturginja.

Dora: Bila je super odluka da je to bila Anna, a ne Luka koji je bio u tom procesu, jer nismo krenule s tim da ćemo se baviti izlazima nego smo započinjale novi projekt u kojem nas je zanimalo kako se baviti izlaganjem neke koreografije. U jednom trenutku se postavilo pitanje koji ćemo sadržaj izlagati i shvatile smo da već imamo svoj rad.

Linda: I do te ideje je Anna došla.

Dora:  To je bilo fantastično da je Anna bila s nama zato što je čula stvari koje mi nismo ni percipirale da su bitne. 

Linda: Ušle smo u svoju arhivu i uspjele malo revidirati svoj proces, postaviti si pitanje koliko smo sigurne u svoj rad.

Dok razgovaramo, nalazimo se u trenutku između novog bloka repriza predstave …, a još su manji izlazi, nakon nedavnih repriza predstave Co-lažiranje, obje u Pogonu Jedinstvo. Skoro svaki blok repriza izlaza gostovao je u različitom prostoru (Jedinstvo, ZPC, Tala). Što je izvedbama dala, a što zakomplicirala, selidba među različitim prostorima? Kako prilagođavate izvedbe svakom novom prostoru? 

Linda: Za oba projekta smo otpočetka znale da ćemo morati tako raditi. Ne funkcioniraju svi prostori tako da osiguravaju reprize ako se tamo dogodi premijera. Kamba je rezidencijalni prostor u kojem smo mi odlučile prezentirati izvedbu, ali nije to izvedbeni prostor pa su i neke logističke stvari odredile tu odluku. Što se tiče prilagodbe, Co-lažiranje je dosta jednostavno jer je rađeno za manje galerijske prostore i već smo izvježbale kako ga možemo prilagoditi, a za izlaze je ogromna razlika jer je predstava napravljena za Pogon koji ima jako velik prostor i nijedan drugi prostor nije bio vjeran toj izvedbi jer se nismo mogle poigravati s perspektivama i udaljenostima, i svaki put su donosili nove situacije.

Dora: Svaki prostor smanji broj ljudi. U Filodrammatici je možda bilo 15 mjesta dok ih je u Pogonu 50. Ali morale smo se prilagođavati, na primjer da se probamo sakriti u tom manjem prostoru. U malom prostoru nas dvije se ne možemo toliko udaljiti jedna od druge, uvijek vidiš sve, a ako ne vidiš, osjetiš. U Pogonu se možemo toliko odmaknuti od jednog gledatelja da nas niti osjeti niti vidi, i potpuno se drugačije možemo igrati s tim tako da smo pokušale naći neke druge načine. Možda je sve postalo i malo nježnije, tražile smo nove odnose među sobom, ali smo možda više prostorno mijenjale situacije.

Linda: Mi znamo koji treba biti cilj i koji efekt moramo napraviti sa stolicama, paravanima i sa sobom u odnosu na prostor, publiku, jedna na drugu, tako da smo svaki prostor testirale. Ne dolazimo s pripremljenim planom kako će to točno izgledati nego tamo na licu mjesta pripremamo. Bilo je par ljudi koji su gledali i u Pogonu i u nekim smanjenim verzijama.

Dora: Neki kažu da im je draži manji prostor jer im je intimnije, bliže, na drugačiji način se osjećaju unutra i paše im to.

Na neki način proces uvijek traje s vašim predstavama, kao što ste i rekle da vas zanima procesualnost kolaža. Što vas u vašem procesu rada uvjetuje, a s druge strane, što su vam opsesije i želje s kojima ulazite u proces? Koji oblici podrške su vam potrebni, a koje već ostvarujete u postojećim sustavima financiranja i podrške plesu? 

Linda: Proces izlaza je bio volonterski rad, nismo dobile financijsku podršku.

Dora: Bile smo podržane u sklopu Pogonatora pa smo mogle pokriti kostime, scenografiju, tehničare, tisak. Ali Luka, Linda, ja i Elizabeta Marjanović koja nam je skladala glazbu, svi mi smo volontirali za tu predstavu.

Za izlaze ste bile nominirane za Nagrade hrvatskog glumišta, dakle rad koji nije dobio financijsku podršku kasnije vam je donio nominaciju.

Linda: Ne znamo koja su pravila, nikad ne znamo kako se dobivaju sredstva. Proces rada je bio dug, skoro dvije godine i počeo je već s Tangom. Za taj rad, koji je bio naš početni rad, dobile smo malu financijsku podršku.

Dora: Nakon Tanga smo htjele nastaviti ideju, ali kad nismo dobili sredstva, nismo mogli odustati jer smo nas troje toliko to voljeli. 

Linda: Postalo je naše i još smo to htjeli istražiti, bilo bi nam krivo da smo samo pustili.  

Dora: Ali možda smo zato gurale reprize i gostovanja jer smo na taj način mogle isplatiti Luku i sebe, na neki je način to bio jedini izlaz za izlaze.

Linda: Za Co-lažiranje smo dobile podršku za projekt, a imale smo čak tri rezidencije: bile smo u Pogonatoru, u Tali i prije toga u Francuskoj u Normandiji kod naše kolegice Jeanne Lakits koja je s nama završila faks. Ona nam je omogućila da gostujemo kod nje u lokalnom kulturnom centru.

Dora: I tu se baš osjetila razlika. Zbog Pogonatora smo mogle već tijekom procesa isprobavati više toga, i Kamba je isto financirala jedan dio, tako je bilo lakše.

Kao primjer dobre podrške radovima u nastajanju, treba istaknuti Modularnu školu na kojoj ste sudjelovale prošle dvije godine. Kakav je to program i čime ste se tamo bavile?

Linda: Modularna škola je program koji je pokrenula Aleksandra Janeva Imfeld u sklopu Nomad Dance Academy Hrvatska. Mi smo sudjelovale u pilot-projektu i njegovom nastavku 2024. godine, a ove godine kreće sljedeća generacija. 

Dora: Ideja Modularne škole je omogućiti prostor mladim umjetnicima, konkretno prostor za rad u Tali, a paralelno ponuditi i edukativne radionice i mentorstva gdje se ljudi mogu dobro povezati. Mi smo se prijavile kao jedna članica jer nije postojala opcija prijave u tandemu. Oni su to podržali i tad nam se potvrdilo da nas dvije trebamo to zajedništvo.

Linda: Bio je super spoj ljudi i bilo mi je to osvježavajuće, jako volim kad se zajednica nađe na jednom mjestu gdje se inače ne bismo sreli. Osim edukativnog programa, imale smo i priliku upoznati ljude iz Beograda iz Puzzlea, što je njihova verzija Modularne škole. To je isto bilo fantastično jer smo iduće godine išle na Kondenz festival i opet ih srele, tako da je to odnos koji se gradi.

Dora: Shvatile smo da nas sve muče isti problemi. Ostvarile smo nove susrete, upoznale nova mjesta, ali je i nas dvije oblikovalo. I otvoren nam je prostor da možemo početi graditi seriju radionica Kolažiranje.

Radionice su danas jednako važan dio vašeg rada kao produkcija predstava, a počele ste ih razvijati baš na Modularnoj? 

Linda: Koncept je da se prijaviš s određenim projektom i interesom, odnosno čime ćeš se baviti tijekom cijele Modularne. Za drugu godinu smo htjele razviti svoju radionicu Kolažiranje, odnosno metodologiju kolažiranja i sve što ona obuhvaća. Aleks se to jako svidjelo i ona nas je pogurala i osigurala nam suradnje.

Dora: Tijekom Modularne smo razvijale radionicu, a tamo smo je i vodile prvi put u krnjoj verziji. Nakon toga nas je Modularna odvela na Kondenz u Beogradu gdje smo imale prvu pravu radionicu, a značilo nam je da smo već prošle taj proces. Nakon toga smo radionicu držale i u Splitu, u suradnji s plesnom udrugom Tiramola, a u sklopu njihovog programa Mala škola suvremenog plesa.

Linda: Svaki put smo na kraju predstavile radionicu kao dio istraživanja, a ne kao gotovu stvar i tražile smo feedback, što nam je svaki put dalo nova saznanja.

Dora: To su baš procesi koji uključuju jako puno slušanja i razgovora o tome kakve alate možemo ponuditi. Na svakoj radionici su obično bili modularci i oni bi bili nešto kao dramaturzi radionice s kojima nam je bilo važno razgovarati. U toj novoj ulozi mi nešto dajemo, organiziramo vrijeme u kojem smo se susreli i imamo odgovornost za to vrijeme. Bitno je imati vanjske oči u svim svojim procesima, kako za rad na izvedbi tako i u svakom drugom. 

Kako vidite odnos između razmjene znanja koja se događa u radioničkim formatima u odnosu na to kad radite predstavu? Kako se ti procesi međusobno informiraju, i koliko iskustvo vođenja radionica doprinosi metodama rada, ili naprosto načinu kako doživljavate svoj umjetnički proces i suradnju? 

Linda: Kad smo išle u Split na radionicu, s nama je išla Nika Špekuljuk Ratković koja je s nama studirala, ali pedagoški smjer, i bila je polaznica Modularne škole. Uz nju smo osvijestile da pedagoški smjer na faksu nije samo za one koji će raditi u školama i na tečajevima, nego da one mogu biti uključene u suradnje s izvođačima. One posjeduju znanja kojima mogu drugima pomoći razvijati vlastitu praksu i radionice. 

Dora: I zapravo se proces rada na radionici i rada na predstavi uopće ne razlikuje ako si stvarno predana tome. Ti procesi zahtijevaju istu koncentraciju, slična promišljanja, sličnu vrstu istraživanja, i obzir prema tome kako nešto stavljamo u riječi da nas netko drugi razumije, koliko je nešto otvoreno ili zatvoreno, što ide prije ili poslije čega, sve je to bitno. Iskustvo vođenja radionica nas je gurnulo da razmišljamo o tome što je metodologija, što su naši alati, je li to metoda, metodologija, praksa, tehnika… Zanima nas kako to podijeliti.

Linda: Baš to, bitno je kako dijeliti. Prevladava situacija gatekeepinga u kojoj imamo zatvorene procese od dva mjeseca, ili tko si može priuštiti i dulje radi na projektu, a onda svi gledaju produkt. I to je to. Neke informacije se dobiju iz programske knjižice ili, u rijetkim slučajevima, iz razgovora s umjetnicima nakon predstave. Zato nam je važan proces i znamo da želimo ići u tom smjeru, da se dijele znanja, iskustva, alati, samo da se procesi ne zatvaraju i da predstava nije jedino iz čega o procesu nešto saznajemo. 

Dora: Fali nam susreta. Ima puno toga i svi smo opterećeni, ali ne mora uvijek biti veliko.

Linda: Ne mora biti ni formalno da bi bio susret. 

Dora: Doduše, to je istovremeno i naša borba jer smo svjesne koliko su svi u svojim rasporedima, i mi isto tako, a pitanje je uvijek i financijsko – mogu li od nekoga tražiti da nešto dijeli sa mnom, tako da nam je jasno da je kompleksno. To su naši snovi ili nešto što želimo istražiti, ali barem na mikrorazinama pokušavamo tako pristupati. I da se vratim na početak, vidimo nešto kolažno u tome. 

Nedavno ste osnovale vlastitu umjetničku organizaciju Co-mment. Zanimljivo mi je kako u nazivima ističete prefiks “co”, kao oznaku za kolaboraciju ili nešto zajedničko, komunalno, a podsjeća i na kolaž. Koje su vam želje i planovi za organizaciju, kako ju želite profilirati?

Linda: To se trenutno događa jer smo dobile podršku od Zaklade “Kultura Nova” i u sklopu te podrške pohađamo edukativni program za razvoj novih organizacija. Jako smo zadovoljne i jako je korisno. Bilo nam je jasno, već nakon suradnje s Lukom, da nas dvije ulazimo u suradnje s drugima. Sve što radimo nije nešto samo za nas dvije i između nas dvije i ne želimo biti same. Želimo biti s ljudima i što više znanja dobiti od drugih. Nama treba da si punimo inspiraciju, znanje i iskustva, na što različitije načine. Ne vidimo se da radimo samo jedan tip umjetnosti ili jedan stil ili u jednom krugu na sceni, želimo se proširiti, ne radi širenja, nego želimo uvesti druge ljude jer bismo htjele upiti još tuđeg znanja.

Sve zasad ide i dalje u smjeru kolažiranja i poticanja suradnji. I to baš interdisciplinarnih jer smo krenule od kolaža kao vizualne tehnike koju smo prenijele u trodimenzionalni prostor i izvedbenu umjetnost, i tu isto vidimo još potencijala.

Riječ je o nastavku istraživanja metode kolažiranja, koje je predstavljeno 2024. godine, a nastalo je uz podršku dramaturginje Anne Javoran. Projekt na inovativan način promišlja i eksperimentira s tumačenjima i funkcijama prostora te istražuje međusobne odnose umjetničkih disciplina, njihovih granica i mogućnosti kombinirajući filmske metode, plesni vokabular i leksik vizualne umjetnosti.

Projekt Co-lažiranje nalazi se “između analize i izvedbe, razmišljanja i prezentiranja, prijenosa i kombiniranja, jezika i jezika. Na pola puta između dva prostora priziva se staro, priželjkuje novo i otvara se prostor za sve ono između”, piše Anna Javoran u predgovoru.

Više detalja o izvedbi možete pronaći ovdje.

Radi se o izvedbenom istraživanju koje autor_ice pojašnjavaju riječima: “ulazimo u izvođačke principe koji generiraju koreografski sadržaj višestrukih uporišta, ali istovremeno i podržavaju specifično pristupanje prostoru kojeg dijelimo na on i off screen.

Primijetili smo da u tehnici kolaža uvijek neki dio ostaje vidljiv (on), a neki nevidljiv (u off-u) te smo krenuli u ispitivanje mogućnosti njegove scenske translacije. Shvatili smo da u scenskom kontekstu tehnika kolaža može funkcionirati kroz postupke izlaganja i prikrivanja izvođačkih fragmenata te kao njihova kompilacija.”

Ulaz je slobodan uz prethodnu rezervaciju mjesta na uo.comment@gmail.com.

Više informacija o izvedbi možete pročitati ovdje.

Radi se o izvedbenom istraživanju koje autor_ice pojašnjavaju riječima: “ulazimo u izvođačke principe koji generiraju koreografski sadržaj višestrukih uporišta, ali istovremeno i podržavaju specifično pristupanje prostoru kojeg dijelimo na on i off screen.

Primijetili smo da u tehnici kolaža uvijek neki dio ostaje vidljiv (on), a neki nevidljiv (u off-u) te smo krenuli u ispitivanje mogućnosti njegove scenske translacije. Shvatili smo da u scenskom kontekstu tehnika kolaža može funkcionirati kroz postupke izlaganja i prikrivanja izvođačkih fragmenata te kao njihova kompilacija.”

Ulaznice koštaju 10 eura. Za članove UPUH-a, PULS-a cijena iznosi 7 eura, za studente_ice 5 eura, dok je za studente_ice Plesnog odsjeka ADU, učenice_ke plesnih škola, osobe s invaliditetom i osoba u pratnji ulaz besplatan. Karte se mogu kupiti jedan sat prije predstave na blagajni TALA PLE(j)Sa, a rezervirati se mogu putem maila.

Više detalja možete pronaći ovdje.