Razgovarala: Martina Kontošić

Bečka kustosica i galeristica Michaela Stock 2008. godine u Beču je osnovala Galerie Michaela Stock kao platformu za mlade, neetablirane austrijske umjetnike. Posljednjih nekoliko godina galerija je sve više orijentirana na umjetnost srednje i istočne Europe, te poticanje programa kulturne razmjene između austrijskih i hrvatskih galerija i muzeja. 

S umjetnikom Markom Markovićem Stock je 2015. godine u Beču pokrenula međunarodni festival performativne umjetnosti DOPUST / Dani otvorenog performansa. Prvotno osnovan u Splitu 2008. godine, DOPUST predstavlja platformu za nove načine kritičkog razmišljanja, istraživanje i inovativne prakse koje promoviraju kulturnu razmjenu performativne teorije i prakse. 

S mladom kustosicom razgovarali smo o razvoju programa galerije i građenju odnosa s publikom, nezavisnim umjetničkim praksama i ulozi privatnih kulturnih inicijativa u stvaranju kulturnih politika u Europi.

K.P.: Iako ste osnovali Galerie Michaela Stock kao platformu podrške mladim austrijskim umjetnicima, također izlažete radove umjetnika Srednje i Istočne Europe. Što je utjecalo na razvoj programa galerije u tom smjeru?

Osnovala sam Galerie Michaela Stock kao inovativnu, kreativno upravljanu galeriju u Beču namijenjenu stvaranju snažne veze između umjetnika, kustosa i ljubitelja umjetnosti. Galerija je osnovana 2008. godine kao platforma za mlade austrijske umjetnike koji još nisu etablirani u umjetničkom svijetu. Posljednjih godina galerija se više usredotočila na umjetnost srednje i istočne Europe, posebice konceptualne i izvedbene umjetnosti, a podržava i destruktivnu i radikalnu umjetnost. Cilj galerijskog programa je istražiti međusobne odnose umjetničke prakse kao performansa, fotografije, videa i filmova, kao i one koje se nalaze između teorije suvremene umjetnosti i književnosti.

Kolovoz 2009. godine, ljeto ljubavi, bio je presudan trenutak. Nikša Bradarić-Slujo, moj dečko, i Smiljan Tolj pozvali su me na otvorenje izložbe Sandra Dukića u Lazaretima kod Slavena Tolja. Ono što sam vidjela oborilo me je s nogu. Od tog trenutka pokušala sam razumjeti i upiti hrvatsku umjetničku scenu. Bila sam impresionirana različitim umjetničkim osobnostima. U narednim godinama počela sam čitati i posjećivati izložbe, upoznavajući se sve više i više dok su me moji hrvatski prijatelji uvodili u lokalnu umjetničku scenu. Uskoro sam shvatila da su svi ti poznati umjetnici srednje i istočne Europe gotovo nepoznati u Austriji. Zato sam iz Austrije pokušala izgraditi mrežu prema Hrvatskoj i započeti s projektima suradnje između austrijskih i hrvatskih umjetnika. Imali smo izložbe u MSU, MMSU, Lazaretima, Kunsthalle Wien, Galerie Lisi Hämmerle i u Galerie Michaela Stock. Ovo je bilo od 2010. do 2012.

Prva izložba u galeriji bila je ona Slavena Tolja i Sandra Dukića nakon koje sam sve više i više bila privučena hrvatskom izvedbenom scenom. Sljedeći korak za mene bio je jasan – pokazati više izvedbenih umjetnika. Zaljubila sma se u rad Tomislav Gotovca – nažalost, nikada ga nisam upoznala. Organizirali smo izložbe Vlaste Delimar, Sandra Dukića, Slavena Tolja, Siniše Labrovića, Marka Markovića, Vlade Marteka, Kate Mijatović, Zorana Pavelića… Popis je dugačak.

S Markom Markovićem 2015. osnovala sam DOPUST/ Dane otvorenog performansa Beč, godišnji međunarodni Festival performansa. Ovaj festival posvećen je izvedbenim umjetnostima i komunikaciji. 

U travnju 2018. slijedi samostalna izložba Igora Eškinje, a u lipnju Marka Markovića.

K.P.: Vaša se galerija osobito ističe provokativnim izvedbenim programom. Na novoj izložbi Emotional Journey, koju organizirate u Bildraumu Bodensee u Bergenzu, hrvatski umjetnik Marko Marković izveo je performans koji je najavljen riječima: “Umjetnost samo-ozljede također je i napad na publiku”. Tko je ta publika i kako vi, kao kustosica i vlasnica galerije s njom gradite odnos?

Da, često ugošćujemo vrlo provokativne performanse koji se mogu nazvati i “emocionalnim performansima”. Interakcija i emocionalna razmjena između umjetnika, umjetnina i gledatelja žarište su umjetničkog istraživanja. U društvu obilježenim distancom, emocije se često guraju u privatnu sferu; u prostoru Bildraum Bodensee postaju izloženi javnosti. Šest međunarodnih umjetnika osvrće se na fenomen emotivnosti u crtežima, fotografijama, skulpturama, videozapisima i izvedbama. Evelyn Loschy (AT), Marko Marković (HR), Veronika Merklein (DE/AT), Sofie Muller (BE), Viktors Svikis (LV) i Marko Zink (AT) tematiziraju taboo-teme poput straha, ljutnje, žalovanja, srama, ali i radosti. Divergentna stajališta o traumi, seksualizaciji, ali i sarkazmu i humoru zauzimaju središnje mjesto u izložbi .

Marko Marković je izvedbu na otvaranju započeo kao nevidljivu, malenu akciju. Obilazio je prostor i najprije dirao posjetitelje, kasnije je ljubio, sisao prste ili samo grlio ljude iz publike. Marković je spontano pokušao proizvesti emocionalne reakcije posjetitelja. Postupci poput ljubljenja ili dodirivanja stranaca nisu samo izgrađeni na temeljima strasti, već i na osjećajima. Ljubljenje ili sisanje prstiju je čin koji prenosi emocije. Zagrljaj je jednostavna, svakodnevna gesta, ali često zaboravljamo da nam pomaže da se približimo ljudima, da udišemo njihovu suštinu i potvrđujemo da smo napravljeni od iste materije. Te geste intimnosti još su intimnije od seksa jer su značajnije i u njih se posve unosite, čak i ako to činite podsvjesno. U spomenutoj izvedbi Marković je izazvan vlastitim granicama, ali i onima posjetitelja. 

K.P.: Hrvatski umjetnici koje izlažete uglavnom su dio nezavisne kulturne scene. Kakav je status nezavisne umjetničke prakse u Austriji?

Mlada i nezavisna umjetnička scena u Beču se kreće mnogo dalje. Otvaraju se mnogi novi umjetnički prostori poput “Projektnih prostora” i novih galerija, a i sveučilište nudi izvrstan program za studente umjetnosti. Posljednjih godina Beč kao da se ponovno rodio i reputaciju provincije zamijenio kozmopolitizmom. Ipak vrijeme u Beču sporije teče nego u drugim velikim gradovima, ali se osjeća protok i rastuća energija. To je upravo ono što čini bečku umjetničku scenu tako privlačnom, jedinstvenom i uzbudljivom u ovom trenutku.

K.P.: Koja je trenutna uloga privatnih galerija u stvaranju kulturnih politika u Europi i koja je budućnost privatnih inicijativa poput vaših?

To je teško reći jer taj proces upravo traje. Čak i u Austriji, političke rasprave bit će neophodne u kontekstu umjetnosti. Definitivno treba preispitivati upravljanje galerijama i ciljeve uspješne privatne galerije. Možda bi trebalo definirati i riječ “uspjeh”. Za mene nije riječ o novim velikim prodajama i dobrim kontaktima, a niti jurnjavi s jednog sajma umjetnosti na drugi predstavljajući isplative umjetnike. Galeriju više vidim kao platformu za nove načine kritičkog razmišljanja, za istraživanje i analizu, kao i inovativne modele koji promiču međunarodnu kulturnu razmjenu i umrežavanje te promoviranje i podršku svojim umjetnicima na najbolji mogući način. Pogotovo s mojim programom – usmjerenim na izvedbu – nije lako preživljavati. Ali, nekako smo i to uspjeli, a posljednjih godina veze i suradnja s drugim organizacijama, muzejima i umjetnicima proširila se na međunarodnu razinu i na Nizozemsku, Belgiju, Irsku, Njemačku.

Moram biti iskrena i reći kako sve ide tako savršeno zbog nevjerojatnih umjetnika s kojima surađujem. Mi smo jedna velika obitelj, kreativna zajednica i svi radimo jedni s drugima – ne jedni protiv drugih. Mislim da upravo to čini čaroliju dobre radne galerije.

Piše: Bernard Koludrović

Trideset godina Rijeka je čekala novu kulturnu infrastrukturu. U studenom 1976. godine Muzej narodne revolucije preseljen je u namjenski građenu zgradu u kojoj se danas nalazi Muzej grada Rijeke. Kulturna infrastruktura se od tada stihijski dorađivala i održavala, potpuno zaostajući za kulturnim potrebama grada i suvremenim umjetničkim trendovima. No, ne više. Prostor nekadašnjeg tvorničkog kompleksa Benčić, jednog od radničkih žarišta industrijske Rijeke, polako se pretvara u jedno u nizu novih kulturnih žarišta buduće Europske prijestolnice kulture. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, koji je dosad dijelio neadekvatan prostor sa Sveučilišnom knjižnicom, dobio je prostor dostojan suvremene kulturne produkcije, budućeg kulturnog epicentra i industrijske tradicije grada i društva. Ova je godina bila obilježena prvijencima – povijesni naslov nogometnog prvaka države, pilot projekt građanskog odgoja neovisno o zaostaloj reformi obrazovanja, otvaranje nove zgrade MMSU-a – stoga je trebalo očekivati i spektakularno otvaranje prve retrospektive Tomislava Gotovca Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte.

U petak 22. rujna otvorene su nova zgrada i Gotovčeva retrospektiva, a tom se prigodom u Rijeku vratio DOPUST – Dani otvorenog performansa – festival koji je pokrenut 2008. godine u Splitu te se potom raširio preko granica Hrvatske, do Austrije i Meksika, zaživjevši kao putujući koncept, a među svoje stanice ubraja i Rijeku 2011 godine. Idejni začetnik, organizator i kustos DOPUST-a Marko Marković vratio se u riječki MMSU dvije godine nakon što mu je održana samostalna izložba Izvrnute piramide.

Kustoska koncepcija DOPUST-a ovaj je put predstavila performere koji svojim radom stvaraju neizravni hommage Gotovčevom stvaralaštvu, ali i donose dašak suvremene performerske scene. Svojim su se radovima predstavili Milo Moiré, Lala Nomada, Karl Salzmann te irwinovci Miran Mohar i Andrej Savski. Eva Badura Triska, kustosica bečkog Muzeja moderne umjetnosti, predstavila je bečke akcioniste i njihov utjecaj na performans i body art današnjice te ih postavila u tematsku vezu s Tomislavom Gotovcem. Riječki povjesničar umjetnosti Branko Cerovac predstavio je lokalna iskustva performansa i umjetnička strujanja od druge polovice sedamdesetih godina. Dvama predavanjima zaokružila se slika uloge performansa u suvremenom društvu, što su odgovori na pitanja koja su se pojavljivala od samog otvaranja.

Defile od tri tisuće građana od lokacije Dolac do lokacije Benčić obilježio je preseljenje muzeja, a predvodila ga je Milo Moiré s performansom Ovo nije gola žena (Ceci n’est pas une femme nue) i to trećom izvedbom. Švicarska umjetnica koja živi u Njemačkoj bila je potpuno razodjevena, noseći samo naočale za virtualnu stvarnost, imala je ispisano torzo i leđa naslovom performansa, dok su joj guzovi bili ispisani binarnim kodom koji se prevodi kao digitized. Atrakcija gole žene, koja tvrdi da to nije, rezultirala je površnim i amaterskim analizama u medijima, koji su potpuno izostavili referencu na Renéa Magrittea, nisu se potrudili ni prevesti binarni kod, a kamoli se zapitati koji je odnos između prijenosa uživo na platnu na riječkom Korzu i onoga što je ona vidjela kroz naočale. Umjetnica je VR naočalama prenosila performans na svojoj Facebook stranici, gdje je hodajući komentirala što vidi, gdje se nalazi i što joj predstavlja njezina izvedba. Raslojimo li odnos umjetnice i gledatelja dobivamo četiri razine: stvarni odnos između publike i njezinog tijela, odnos između umjetnice i hodača posredovan VR naočalama, odnos između publike i umjetnice posredovan prijenosom na platnu iz rakursa umjetničinog partnera te odnos između Facebook publike i publike na Korzu posredovan umjetničinim pogledom. Kao što bi to rekli njezini guzovi, to su digitalizirani odnosi, posredovani suvremenom tehnologijom koja nas odvaja u istoj mjeri u kojoj nas spaja. Referenca na Magrittea tu dolazi kako bi pokazala da suvremena digitalna tehnologija posreduje stvarnost oduzimajući joj materiju, kao što i naslikana lula nije lula jer njezina dvodimenzionalna materijalnost oduzima sve mogućnosti bivanja lulom.

Odnos stvarnosti i njezine posredovane slike koju konzumiramo našim gadgetima zalazi u tematsku sferu performansa meksičke umjetnice Lale Nomade, koja je ležala licem nadolje u sanduku punom mlijeka. Performans je dio serijala u kojem se na različite načine poigrava s tom tekućinom. Objašnjenje posezanja za mlijekom temelji se na njegovu sastavu: za razliku od molekula vode koje ulaze u međusobne odnose zbog razlike u orbitama vanjskih elektrona, proteini, voda i mast koje se nalaze u mlijeku ne ulaze u takve odnose, već slobodno i samostalno supostoje. Malo snažnijim miješanjem i te čestice počet će se pretvarati u maslac i nužno postati – bliže. Lala se pita postoji li poveznica između sastavina mlijeka i ljudi koji se odvajaju od drugih, ne mareći za njih, koji se skrivaju od društvene odgovornosti i odbijaju prepoznati raspad društvenog sustava. Nažalost, poruka koju želi poslati ostala je potpuno neprimijećena jer je njezin performans bio lišen naslova, pojašnjenja ili bilo kakve interakcije s u publikom. Na meta razini to može izgledati zanimljivo, ali nije bilo, i jedino što se moglo dogoditi bilo je kolektivno propitivanje diše li umjetnica u mlijeku i ako da, kako.

Drugi dan DOPUST-a donio nam je performans PlopEgg Milo Moiré, dorađenu reprizu performansa kojega je prvi puta izvela na festivalu ArtCologne 2014. godine. Ovaj performans do sada je doživio najnegativnije kritike te ga se smatralo ekshibicionizmom bez umjetničke vrijednosti. U prvoj izvedbi Milo je na platnu oblijepljenom kritikama tržišne umjetnosti slikala jajima punjenim bojom koje je izbacivala iz svoje vagine. Prema njezinim riječima, radilo se o propitivanju ženske sposobnosti rađanja i povezanosti tog jedinstvenog iskustva s “porađanjem” umjetničkog djela. Ovom prigodom je doskočila komentarima kako je performans ispražnjen društvene refleksije te je na platno koje je oslikavala polijepila slike globalnih političkih aktera. No, ta promjena nije dodatno osposobila čitanje ovog performansa kao društvene kritike. Golo tijelo u ovom slučaju ima funkciju koja nadilazi poruke o potrebi razbijanja osobnih problema i samosvijesti o vlastitom tijelu – ono je pokazatelj težine samog postupka. Nakon pola sata “rađanja” umjetnica je polako gubila kontrolu nad mišićima, sve više se nekontrolirano trzala i bila je potpuno oblivena znojem. Ne mogu ni zamisliti kolika je utreniranost potrebna da bi se izdržalo ulaženje i izlaženje dva paketa jaja iz tijela. Taj dio pronalaženja vlastitih granica, umjetničkih i tjelesnih, dobro je korespondirao s kontekstom Gotovčeve retrospektive. Ne zbog toga što je Gotovac koristio golotinju, već što je i on sam tražio granice društvene normiranosti i stida kojeg je i sam usvojio kao dijete.

Predzadnji performans u ciklusu bio je djelo austrijskog performera i dizajnera zvuka Karla Salzmanna. Njegov rad naslova Svi ljudi postaju braća (Alle Menschen werden Brüder) bio je jasno strukturiran i čitljiv. Ispred ulaza u novu zgradu MMSU-a Karl je gradio cigleni zid pored kojega su bile naslagane hrpe drva, koje su u kišnoj atmosferi sugerirale morske naplavine. Gradnju zida pratila je kompilacija eurovizijskih hitova i američkog popa koji su ukazivali na vrijednosti utkane u projekt Roberta Schumana – iz “vive la France!” polako prelazimo na “build that wall!”, uz povremeno pojavljivanje “stayin’ alive” – koncept ujedinjene Europe, u kojoj se različitosti cijene i poštuju jer nas kolektivno čine boljima i duhovno bogatijima, raspada se izgradnjom zidova koji odvajaju ne samo kužne izbjeglice, nego i one koji su navodno dio te Unije. Glazba staje, spasilačke plutače koje su visile na zidu eksplodiraju, a Karl se u nezaustavljivom bijesu zaleti u zid i probije ga maljem. Iako je ovim performansom izašao iz svojeg domaćeg terena zvuka, pokazao je kako može koncipirati multimedijalni performans koji je jasno strukturiran i zaokružen.

Performativni dio DOPUST-a zatvorili su irwinovci Miran Mohar i Andrej Savski koji su za 190 kuna izrađivali putovnice Države NSK, transnacionalne duhovne tvorevine, kolektivnog umjetničkog djela. Slovenski paviljon na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu predstavljao je upravo Državu NSK kao ispriku za monstruozno ponašanje zapadnih demokracija prema državama od Afganistana do zemalja Magreba, koje su u političkom i svakom drugom smislu razorene. Neovisno u kojem stupnju su prakticirale demokraciju te su države pružale okvir unutar kojega se u većoj ili manjoj mjeri moglo prakticirati prava i slobode. Lišeni države, našom krivicom, pripadnici tih društava slili su se u Europu tražeći sigurnost i odgovore. Dobili su smrt i zidove – stvarne i društvene.

Izdvojeni iz konteksta Gotovčeve retrospektive i zajedničkog nastupa u sklopu DOPUST-a, ovi performansi imaju sasvim drugačije značenje, poigravaju se nekim drugim mjestima, drugim ranama i drugim tumačenjima. U Rijeci je Marko Marković odradio odličan kustoski zahvat koji je, unatoč Facebook komentarima koji se svode na “ja b’ to jebo!”, imao zajednički nazivnik – dekonstrukcija međuljudskih odnosa svedenih na duboke, nesvjesne, tamne (kako bi rekao Branko Cerovac) instinkte i nagone. Ne samo što su performansi bili hommage Gotovčevoj ostavštini, oni su svojim prostornim odrednicama – Korzo, zapušteno prizemlje stare tvornice, uređeni muzejski prostor ili ulaz u zgradu Muzeja – dobili odgovarajući sloj značenja.

U pripremi za ovu kritiku pregledao sam dosadašnje radove predstavljenih umjetnica i umjetnika i jasno je zašto je Milo Moiré tako laka meta kritičara u konsterniranoj, zadrtoj i patvoreno moralnoj malograđanštini. Ona predstavlja ekstremnu izvedenicu društvenog morala. Vrlo lako je reći “i ja bih to mogao napraviti; nije to nikakva umjetnost”. To što bi bilo tko od nas to mogao reći, ne znači kako bismo to mogli zaista i napraviti, niti bismo to trebali raditi. Ali bismo trebali iz ovakvih performansa pokušati steći uvid u vlastite demone, kako ih mi sami ili putem društvenih normi kontroliramo ili potiskujemo. Količina fizičkog i psihičkog treninga za izvođenje body art performansa daleko je veća od napora koje ulažu milijunski plaćeni nogometaši. Njihovu vještinu i trud cijenimo, pa zašto nam je onda toliko teško prepoznati vještinu, trud i umjetničko promišljanje ovakvih umjetnika? Zašto nam je prihvatljivo paradiranje sedamdesetpetogodišnjeg leša, a golo (žensko) tijelo koje prošeće skoro istom trasom izaziva želučani refluks? Očito nam treba mućkalica koja će nas približiti maslacu umjesto ove razvodnjene mliječne društvene lakrdije.

Po prvi put u hrvatskoj će se predstaviti scena bečkog akcionizma izložbom filmova, fotografija i video radova umjetnika Hermanna Nitscha, Guntra Brusa, Otto Muehla te Rudolfa Schwarzkoglera. Tijekom programa izvedbama u galerijskom i javnom prostoru predstavit će se umjetnici Slaven Tolj, Josip Pino Ivančić, Damir Stojnić, Marko Marković, Milan Božić, Boris Šitum i Marin Tudor, Hrvoje Cokarić, Petar Grimani, Momčilo Golub, Gildo Bavčević, Tajči Čekada i Čarli Čagornja, Vice Tomasović, Mario Cvjetković, Tihana Mandušić i Marija Golub.

Izložba Vienna Actionsm. Direct Art in 1960ties predstavit će publici bečki akcionizam, jedan od najradikalnijih umjetničkih pokreta dvadesetog stoljeća, koji ne gubi svoj kontinuitet još ni danas. U ranim 1960-im njezini glavni protagonisti Günter Brus, Hermann Nitsch, Otto Muehl i Rudolf Schwarzkogler su otišli izvan granica slikarstva u akcije rada sa stvarnim tijelima, objektima i tvarima u prostoru i vremenu. Njihov cilj je bio “izravno” suočavanje s osjetilnom i psihičkom stvarnošću u svim mogućim aspektima-uključujući tragična, teško probavljiva i prije svega društveno potisnuta iskustva- koja će intenzivirati umjetničke forme kako bi došlo do pojačana svijesti. Akcionisti su se držali radikalnog pristup te odbijali kompromis što je njihova jasna stavka bez premca u povijesti umjetnosti. Odgovor u njihovim akcijama, fotografijama i filmskim zapisima su generirane snažnim intenzitetom. Akcionizam je uzrokovao metež i skandal – ne samo u vrijeme kada se događao – no isto je tako izazvao raspravu o tabu pitanjima te na kraju bio ko-inicijator procesa socijalnog premišljanja. U povijesno-umjetničkom smislu Bečki Akcionizam je napravio značajan doprinos međunarodnom razvoju od 1950-ih i 60-ih godina. Akcije su vratile predmet ispitivanja “stvarnoga” svijeta, nakon zapadne poslijeratne umjetnosti gdje je dominirala apstrakcija i njezin introspektivni sadržaj.

Što se tiče međunarodnog kompetentnog centra Vienna Actionism, MUMOK/ Museum Moderner Kunst Stiftung Ludwig Wien, ne samo da broji značajna djela bečkih akcionista Güntera Brusa, Otto Muehla, Hermann Nitscha, Rudolf Schwarzkoglera, već i arhivira suvremeni dokumentarni materijal brojni snimaka, zapisa, skica, akcijskih fotografija i pisama. Zbirka prikazuje razvoj Akcionizma od njegovog ranog starta iz slike te širenja slikarstva u korist inscenacije događanja u prostoru i vremenu.

Izložba Vienna Actionsm. Direct Art in 1960ties Vienna bit će predstavljena u Galeriji MKC Split tijekom trajanja Dopust programa od 19. do 24. rujna. Kustosi izložbe su dr. Eva Badura Triska, direktorica arhiva Akcionizma MUMOK, i Marko Marković, umjetnički direktor festivala DOPUST.

Dani otvorenog performansa međunarodni je festival izvedbenih umjetnosti koji se se ove godine održava u Hrvatskoj, Austriji i Meksiku. Nakon uspješne realizacije programa Dana otvorenog performansa u Beču pri Galeriji Michaela Stock gdje su se predstavili hrvatski i strani umjetnici program se nastavlja u Splitu. Galerija Michaela Stock iz Beča ujedno je i inicijator suradnje između Mumoka i Dopusta čija se zajednička ideja o predstvaljanju Akcionizma u Hrvatskoj dalje razvijala ka Galeriji Umjetnina Split, HULU Split, MKC-u Split te MMSU-u iz Rijeke. 

Raspored programa potražite na Facebook stranici događaja.

Sedmo izdanje Dana otvorenog performansa ove godine održava se u različitim gradovima u suradnji s brojnim partnerima. Nakon održanog programa u Grazu u suradnji s Forum Stadtpark te IZK Institute for Contemporary Art pri Styria-Artist-In-Residence slijedi festivalsko izdanje u Beču.

Bečki festival održat će se od 29. lipnja do 3. srpnja u sklopu Galerije Michaela Stock koja je domaćin cjelokupnog programa. Uz austrijske, meksičke, nizozemske i američke umjetnike nastupit će i umjetnici iz Hrvatske.

Umjetnički program je podijeljen u tri cjeline: radionicu, dane performansa i izložbu. Pozvani su umjetnici i teoretičari različitih generacija iz različitih kulturnih i geografskih sredina koji će u galeriji ili u javnom gradskom prostoru izvesti performanse ili održati predavanja koja se bave temom muških ikona kroz happening, akcije, javne intervencije, body arta do videa, fotografije i glazbe. Projekcije će istaknuti dokumentaciju performansa na zadanu temu te će biti prikazane u podrumu galerije. Program će biti popraćen predavanjima i raspravama umjetnika i uglednih znanstvenika.

Kroz petodnevni program festivala predstavit će se renomirana imena hrvatske suvremene umjetnosti kao što su Marko Marković, koji je ujedno i umjetnički direktor festivala, Vlasta Delimar, Slaven Tolj, Neli Ružić, Siniša Labrović, Sandro Đukić, Branka Cvjetičanin i nova mlada snaga hrvatskog performansa Nina Kamenjarin. Nakon Beča program se planira ostvariti u Splitu i Mexico Cityju gdje će se fokusirati na performanse u trajanju.

Performans radionica PAS # 47 bavit će se temom ikone. Istraživat će se performativne umjetničke prakse i stvoriti eksperimentalno okruženje u kojem će se raditi na individualnom performansu koji će biti predstavljen u sklopu DOPUST-a Beč.

Na dvije izložbe Masculine Icons i La Reina Del Sur, koje će biti otvorene do 3. rujna, preispitat će se međusobni odnosi umjetničkih praksi kao što su performans, fotografija i video, kao i odnosi između suvremene teorije umjetnosti i znanosti.

Detaljan program festivala dostupan je ovdje. 

Festival će se održati od 13. do 21. svibnja u Splitu, Dubrovniku, Rijeci i Zagrebu. Nakon prošlogodišnjeg izdanja festivala, čija je glavna okosnica bila sadašnjost kao posljedica prošlosti i uzrok budućnosti kao i pitanje položaja alternativne kulture u Splitu, ove godine DOPUST je proizašao iz potrebe za širenjem i razvijanjem i umrežavanjem organizacija, inicijativa i umjetničkih udruga zahvaćenim problemom centralizacije. Upravo zato, ovogodišnji festivalski program odvijat će se u četiri hrvatska grada te će okupiti poznata imena hrvatskog performansa. Neki od njih su: Kata Mijatović, Nemanja Cvijanović, Sandra Sterle, Slaven Tolj, Marko Pašalić, Dalibor Martinis, udruga Kvart i Siniša Labrović. Organizatori će također dati prostora za happeninge u kreaciji zagrebačkih, splitskih i riječkih studenata.

 

Festivalski program ove godine uključuje četverodnevnu eksperimentalnu radionicu koja će se održati u Dvorani Jedinstvo u Zagrebu, kao i brojne sudionike okruglog stola na temu decentralizacije. Bit će pokrenute javne rasprave na kojima će svi prisutni moći čuti mišljenja i stajališta umjetnika, udruga, organizacija koji propituju vlastiti položaj spram centralizacije.

 

Festival DOPUST nastao je u suradnji sa udrugama Drugo More iz Rijeke te Art radionicom Lazareti iz Dubrovnika.

Više informacija možete pronaći ovdje.