Film Terenska nastava prati “jedan osmi razred tijekom njihova obaveznog posjeta Vukovaru, dijelu državnog programa Memorijalnog centra Domovinskog rata kroz koji godišnje prođe više od 35 000 osnovnoškolaca. Film secira dinamiku putovanja, odnose među učenicima i očekivanja, a zatim i trenutak kada se njihova adolescentna perspektiva susretne s ratnim stradanjima 90-ih”. Film Rahlo bavi se temama sjećanja, žalovanja i oprosta, a prati priču od trideset godina nakon nestanka u ratu, kada se sin vraća majci – “onakav kakvog ga je posljednji put vidjela”, stoji u najavi.

U diskusiji nakon projekcije tema razgovora bit će način na koji mladi percipiraju ratne traume, te kako aktualna politička i društvena zbivanja oblikuju shvaćanje prošlosti. Razgovor će moderirati novinarke s Radio Studenta Tereza Kelam i Sara Panjkota.

Ulaznica za projekciju naplaćuje se tri eura, a više detalja pronađite ovdje.

Za stol s par boca vode, nekoliko kolačića, dvije šalice za čaj i dvije pepeljare kao jedinu scenografsku intervenciju tada sjedaju dvije junakinje i u sljedećih nešto više od sat vremena fizikalnost prostora gotovo da nestaje. Izvedbenom energijom, nevjerojatnim rasponom emocionalnog registra koji seže i preko fikcijskog okvira u metateatarske dosjetke, i Alma Prica i Dragana Varagić igraju žene duboko obilježene ratnim traumama ovih prostora – Drugim svjetskim i Domovinskim ratom. Obje su pretrpjele slično iskustvo, progon iz svog životnog prostora uslijed “pogrešnog” etničkog porijekla. Jedna je Židovka, druga Srpkinja, i u ratnom vrtlogu ostaju bez svog prostora koji ih je formativno obilježio, bez svog lijepog interijera. Žal za izgubljenim i reminisciranje toplih, ali i neugodnih trenutaka tvore čitavo tkivo ove predstave.

Iako bez eksplicitne reference, pa moguće i bez direktnog posezanja za Bachelardom, i autorica dramskog predloška Monika Herceg i tvorac idejnog koncepta Mario Mažić, kao i dramaturzi Romano Nikolić i Dorotea Šušak, sukladne priče dviju junakinja koncipiraju prvenstveno kao “poetiku prostora” i umjesto psihoanalitičkog poniranja koje bi traumu nekako pokušalo donijeti u jezik, provode bašlarovsku topoanalizu. Kutevi i površine stana, posoblje i namještaj nisu samo arhitektonska ili dizajnerska činjenica, nego čvrsti oslonci identiteta koje su povijesne silnice obilježile na specifičan način.

Strast prema okrhnutoj šalici za čaj objema junakinjama fungira kao otponac za upadanje u stanje duboke melankolije nad neprežaljenim gubitcima; evociranje roditeljske sobe kao svojevrsnog archèa intimne sigurnosti obje žene u zrelim godinama vraća u najranije djetinjstvo, a posebno mjesto u tom mikrokozmosu zauzima stol. I režijska odluka da centralni, ali i jedini scenografski objekt bude upravo obiteljski stol pokazuje se razvojem priče kao odlično konceptualno rješenje. Stol figurira kao formativno mjesto obiteljskog zajedništva građanske obitelji, ali i kao prostor uspostave autoriteta, odnosno usvajanja kako buržujskih manira tako i rodne podjele rada, jer mama je ta koja slasnim obrocima kreira, pokazat će se, vječne uspomene. 

Glumice suvereno vode izvedbu i kad su u ulozi i kad igraju efektne redateljske dosjetke čitanja didaskalija umjesto glumljenja. Obje besprijekornih dikcija, sjetnih intonacija i i minuciozne mimike koju igranje dok se mirno sjedi za stolom posebno ističe, i Prica i Varagić virtuozno zaokupljaju pažnju i drže izvedbeni ritam do kraja, pobuđujući kod nemalog broja gledatelja_ica snažnu identifikacijsku reakciju pa i suze. Međutim, tu dolazimo do problema koji je prepoznao još Brecht i čijem je razaranju posvetio značajan dio svojih kreativnih kapaciteta kroz nekoliko desetljeća. A taj je problem ugoda fikcije, uljuljkavajuća snaga dobro ispričane priče koja otupljuje kritičke potencijale publike. I režija i gluma uspješno vode priču, no pritom nimalo ne dotiču vrlo problematične društvene dimenzije na kojima priča počiva. 

Izuzev efektne odluke da se predstava odvija na dva međusobno strana jezika, srpskom i hrvatskom a bez prijevoda (što je u očima najvećeg dijela naše filologije, a bome i legislative, grehota), problemi protagonistica kao da su nastali iz zrakopraznog prostora. Ciljana publika predstave, srednje do starije dobi, zasigurno zna tko je progonio Židove 1940-ih u Zagrebu, a tko izbacivao građane srpske nacionalnosti iz stanova i prigodice ih streljao na Sljemenu ili probadao noževima na kućnom pragu početkom devedesetih. Međutim, kako pokazuju istraživanja, svjedoci smo kontinuiranog porasta etničke nesnošljivosti spram hrvatskih građana srpske nacionalnosti, pogotovo među mladima, koju podgrijavaju kako najpopularnije pop zvijezde, ugledni ministri, tako i članovi HAZU-a.

Odabiranje komorne intimne problematike koja je direktna posljedica takvih politika, a bez imenovanja uzroka – hrvatske državne politike – značajan je propust dramskog predloška, a posljedično i dramaturške obrade. Emocionalnu reakciju koju glumice svojim majstorskim izvedbama uspijevaju pobuditi ne prati ni režijsko ni dramaturško nijansiranje kontekstom pa slabije upućenima ostaje dojam da je dvije sudbine uništila prirodna nepogoda, a ne niz državnih politika koje su desetljećima razvijane i podgrijavane i među dobrim dijelom kulturnog establišmenta.

Iako je odabir dekontekstualizirane, ahistorijske tematike legitimna opcija, pogotovo u djelima iz komorne tradicije, Arterarij je umjetnička organizacija koja se na domaćoj sceni profilirala upravo hrabrim nagrizanjem gangrenoznih točaka društvenog tkiva. Etnička nesnošljivost i državni zločini počinjeni u njezino ime veliki su zalogaj i odluka da se igra reducira na unutarnja previranja i reminiscencije dramskih junakinja u poznoj životnoj dobi može izdržati uže izvedbeni kazališni test, ali podbacuje na pitanju postavljanja konkretnih pitanja o etičkoj i političkoj odgovornosti. Renome koji je Arterarij izgradio počivao je dobrim dijelom upravo na tom tipu odvažnosti.

Uvodom naznačena senzorna kontradikcija prerasta izvedbom u konceptualnu: dok s jedne strane gledamo izvedbenu bravuroznost u prikazu intimne muke dviju dramskih prvakinja, korijen te muke ostaje eteričan, teško zahvatljiv, moglo bi se reći i sporedan. U društvenoj konstelaciji u kojoj predložak nastaje, s akutnom problematikom koju obrađuje, ovakva autorska odluka u značajnoj mjeri okljaštruje kritičke potencijale koje je tema nudila na pladnju. Na žalost nas suvremenika, ovaj društveni problem neće iščeznuti ili postati manje aktualan u dogledno vrijeme pa će prilika za ozbiljniji kazališni obračun ili makar samo sustavniju obradu biti napretek.

Među mnogim nedefiniranim i ponešto besmislenim ključnim smjernicama reformske Vlade, predstavljenim u Saboru 22. siječnja, pojavila se i odredba o zaustavljanju pokrenutog procesa trenutačne kurikularne reforme te najava revizije Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije na kojoj se reforma temelji. Revidiranje i zaustavljanje provođenja Strategije obustavilo bi rad na nizu projekata koji se trenutno provode, poput projekta E-škola za koji je osigurano više od 300 milijuna kuna, potom licenciranju ravnatelja i učitelja u osnovnim i srednjim školama, izradi modela vanjskog vrednovanja škola, provođenja strategija obrazovanja odraslih i strukovnog obrazovanja. 

Uslijedila je reakcija javnosti i civilnog društva koja je upućivala na opasnost ovakve odluke koja odgađa osuvremenjavanje obrazovnog sustava i označava još nekoliko generacija učenika koji će biti funkcionalno nepismeni, demokratski insuficijentni i neprilagođeni tržištu rada. “Ono što uistinu zabrinjava jest dio programa koji govori o uvođenju nadzora škola i institucije glavnog školskog nadzornika. Svakome tko je ikada radio u obrazovnom sustavu jasno je kako se represijom ništa neće postići, vrlo je važno ovom sustavu pristupiti s idejom stalne želje za promjenom i osuvremenjavanjem”, istaknuo je Forum za slobodu odgoja u svom priopćenju.

Dan kasnije Hina prenosi reakciju novog ministra znanosti, obrazovanja i sporta Predraga Šustara koji kaže kako je “očito došlo do nesporazuma”. No, istaknuo je da će se nastaviti “sve što je dobro i u korist naše države” te da smo “mi jedna država i na tim osnovama mi nastavljamo dalje”. Zaustavljanje kurikularne reforme pokušalo se predstaviti kao običan tipfeler, no da novi ministar i ne vjeruje u potpunosti u to što govori implicira najava “korisnih komentara koji će poboljšati taj dokument” odnosno “kvalitetne smjernice koje je dala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti”. 

Isti dan kad su objavljene ključne smjernice i izglasana Vlada, Ekspertna radna skupina za provedbu Cjelovite kurikularne reforme objavljuje radne verzije šest kurikularnih dokumenata: prijedlog Jezično-komunikacijskog područja kurikuluma, prijedloge kurikuluma međupredmetnih tema Učiti kako učiti i Uporaba informacijsko-komunikacijske tehnologije, te prijedloge predmetnog kurikuluma za Povijest, Biologiju i Informatiku. Prijedlozi ovih kurikularnih dokumenata predstavljaju radne verzije jer u njih još nisu ugrađene primjedbe savjetnika, niti su izvršene konačna redaktura, lektura i grafičko uređivanje. Konačni prijedlozi svih kurikularnih dokumenata bit će objavljeni do kraja veljače nakon čega će prijedlozi biti upućeni u raspravu.

No, da situacija nije lako svodiva na grešku ili tipfeler ukazuju i izjave voditelja kurikularne refome Borisa Jokića koji za televiziju N1 priznaje da mu petak nije bio ugodan dan, no da oni nastavljaju svoj rad: “Radimo domoljuban posao. Ovo je pokušaj ljudi iz sustava da promijene sustav. Ako je ovo bila greška ja je prihvaćam kao takvu i bit ću partner bilo kojoj političkoj opciji koja želi poboljšati obrazovni sustav. U ovom timu nema ideoloških podjela, tu sudjeluju i ljudi s Kaptola”. 

S obzirom da je objavljen prijedlog predmetnog kurikuluma za Povijest – predmet, vrijeme i ideološki okvir u kojem se kreće suvremeno hrvatsko društvo – voditelj je, za one koji ne vole iščitavati velike dokumente, požurio i na službenim stranicama reforme objasnio kako je “posebno naglašena važnost učenja o Domovinskom ratu i suvremenoj Hrvatskoj. Tako će u osnovnoj školi puno više nastavnih sati biti posvećeno ovoj važnoj temi. Na srednjoškolskoj razini jasno su predložene dvije teme: “Domovinski rat kroz iskustva pojedinaca” te “Franjo Tuđman i samostalna Hrvatska”. Učitelji i učenici će moći vrlo duboko ući u ovu tematiku na način da je obrađuju 30 i više nastavnih sati”. Inače, objavljene radne verzije za sada ukazuju na zadržavanje fokusa na ono zbog čega je kurikularna reforma i pokrenuta: veću autonomiju nastavnika u poučavanju i usmjerenost na misleći i kritični subjekt – učenika.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Početkom kolovoza 2015. godine sve je bilo spremno za najveću proslavu od hrvatske samostalnosti, dvadesetu obljetnicu Oluje: u Zagrebu je državni vrh organizirao veliki vojni mimohod 4. kolovoza, a središnja proslava Oluje održala se 5. kolovoza u Kninu. “Nemojte sumnjati u Oružane snage. Ne bojimo se ni bitke ni rata”, poručio je tadašnji ministar obrane, sadašnji savjetnik u američkoj odvjetničko-lobističkoj kući Patton Boggs. Paletu nadahnutih, domoljubnih i borbenih naslovnica hrvatskih medija zasjenila je ona Novosti, tjednika srpske nacionalne manjine ili “tjednika za racionalnu manjinu”, posvećena obljetnici ove vojno-redarstvene akcije iz drugačijeg kuta. Među polemičkim, kritičkim i analitičkim tekstovima istaknula se neuobičajena umjetnička forma za taj tjednik, pjesma novinara Nikole Bajte pod nazivom Lijepa naša haubico, posvećena samohodnoj haubici PzH 2000 koju su hrvatske vlasti specijalno za potrebe vojne parade dopremili iz Njemačke.

Epilog objavljene pjesme bile su, uz šok i nevjericu domoljubno orijentiranih medija, kaznene prijave podnesene protiv Bajte. Iako je 17. kolovoza Hrvatsko novinarsko društvo izdalo priopćenje kojim ističe da je parafraziranje hrvatske himne, koje može nekoga vrijeđati i šokirati, govor koji u demokratskom društvu treba uživati zaštitu i ne smije podlijegati ograničenjima, ipak je istog dana novinaru Bajti proslijeđen zahtjev za očitovanjem na prijavu Marija Ćužića, predsjednika Ogranka slobodnih novinara HND-a, koji je Bajtu prijavio Vijeću časti zbog kršenja Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske. Na osnovu zahtjeva Marija Ćužića Vijeće časti pokrenulo je postupak i s pet glasova “za” te dva glasa “protiv”, uz izdvojena mišljenja Veronike Rešković i Marinka Jurasića, izreklo opomenu novinaru uz zaključak da je dijelom prekršio 6. i 13. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara.

Bajto se u tekstu objavljenom u Novostima 15. siječnja 2016. očitovao o zahtjevu Marija Ćužića kao deplasiranoj kleveti, postupku Vijeća časti kao kukavičkoj, podloj i nakaradnoj proceduralnoj svinjariji te zaključio da je Vijeće zloupotrijebilo povjerene mu ovlasti s isključivim ciljem nametanja svojeg mišljenja o Domovinskom ratu ostalim novinarima.

KP: Pjesma Lijepa naša haubico, zbog koje vam je Novinarsko vijeće časti HND-a izreklo opomenu po nekim je interpretacijama satirična pjesma, po nekim domoljubna pjesma. Odgovor ili žalbu koju niste podnijeli Središnjem odboru HND-a objavili ste opet u neuobičajenoj novinarskoj formi.

N.B.: Po nekim interpretacijama, primjerice Hrvatske stranke prava, udruge Vigilare ili splitske Urbane desnice, to je kriminalno djelo. Po interpretaciji Vijeća časti to je pak nedopušteni novinarski komentar kojim se vrijeđaju čast, ugled i dostojanstvo Hrvatske vojske, hrvatskog naroda i hrvatske države. Kao autor, nerado se osvrćem na sve te interpretacije, osim kada sam na to prisiljen, kao što je bilo prošlog rujna kada sam se o prvoj morao očitovati Kriminalističkoj policiji. O drugoj sam se očitovao u svojem tekstu napisavši da je to najgluplja interpretacija neke pjesme koju sam vidio u životu. Formu teksta odabrao sam sukladno neprilici. 

KP: Kažete da je odluka Vijeća časti sramotna ljaga za čitavi HND. Izvan slučaja koji vas se direktno tiče, kako ocjenjujete rad HND-a čiji ste član te općenito rad institucija i/ili vijeća zaduženih da “bdiju” nad novinarskim pravima i slobodama?

N.B.: Ne smatram se više članom HND-a, a od ocjena bih se suzdržao.

KP: Viktor Ivančić piše da akt Vijeća časti očigledno služi i kao poticaj organima progona da dovrše započeti posao, odnosno da vas i kazneno osude. Na kojem je stupnju sloboda govora u suvremenom hrvatskom društvu, pogotovo u kontekstu novinarskog rada?

N.B.: Koliko nam je poznato, Državno odvjetništvo još nije odlučilo hoće li odbaciti kaznene prijave podnesene protiv mene, mojih urednika i izdavača, ili će protiv nas pokrenuti progon. Ovakva odluka Vijeća svakako doprinosi atmosferi progona, koja je počela jačati s usponom desnice. Kako se ona upravo dočepala vlasti očekujem da će sloboda govora odsad biti na još višem stupnju kompresije. 

KP: U istom broju Novosti u kojem je objavljena žalba koju niste podnijeli, pojavio se i demanti teksta Petra Glodića iz rubrike Katran&Perje koja je, poznato je svakom čitatelju tjednika, prvenstveno satirična rubrika ili komentar. Koje i kakve tendencije iščitavate iz takvih reakcija?

N.B.: Radi se o demantiju Nenada Bakića, koji je kolegu Glodića tužio i nesretnom Vijeću časti HND-a. Tendencija je da se danas i polemike vode kaznenim prijavama i tužbama. Iz svih tih uvrijeđenih reakcija zaključujem da, ne samo kao narod i kao država, nego i kao pojedinci, raspolažemo neviđenim količinama časti, dostojanstva i ugleda. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Navela je da među civilima ima 33 posto stopostotnih invalida prve skupine, koji žive od osobne invalidnine 65 posto niže od braniteljske, bez dodatnih prava.

Rosandić je istaknula da je ranjeno 1260 maloljetne djece koji žive od osobne invalidnine. Oni su danas, kaže, odrasli ljudi sa samo nekim deklarativnim nematerijalnim pravima, primjerice, prioritetom pri zapošljavanju.

Invalidnina kod 70 posto invalida iznosi svega 1200 kuna, istaknula je. “To su djeca s visokim stupnjem invaliditeta koja u pravilu ne dobivaju posao ili su nesposobni za rad, a žive od 1200 kuna. Djeca koja su ostala bez roditelja, odrasli su bez materijalnih prava, roditelji, udovice, zatočene osobe…”, rekla je Rosandić.

“U istom ratu ubijeni su iz istog razloga, mučeni su i bačeni u iste jame. Nakon ekshumacije iz iste grobnice, obitelj branitelja ostvarila je sve, a obitelj civila ništa. To smatram dovoljnim razlozima za donošenje zakona o civilnim žrtvama rata”, poručila je Rosandić.

Voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću Vesna Teršelič podsjetila je kako su godišnjim planom normativnih aktivnosti u području hrvatskog zakonodavstva za 2015. predviđene izmjene Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, te izrada Zakona o zaštiti vojnih invalida i civilnih stradalnika rata.

Pozvala je Ministarstvo branitelja da organizira okrugli stol na kojem bi razgovarali o oba zakona.

“Smatramo da je vrijeme za društvenu solidarnost koju Vlada može aktivno pokazati kroz rad Ministarstva branitelja. Riječ je o civilima, osobama koje nisu bili pripadnici niti jedne oružane postrojbe”, naglasila je Teršelič.

Iz Documente smatraju da bi oba zakona trebala regulirati prava svih civilnih žrtava tako da se, između ostalog, ne ograničava rok za podnošenje zahtjeva, da se ukine imovinski/dohodovni cenzus kao ograničavajući faktor za ostvarivanje prava, te da se omogući ukidanje diskriminatornih odredbi pri priznavanju medicinske dokumentacije iz država regije.

Smatraju i da treba osnovati zakladu sa svrhom poboljšanja materijalnog i ekonomskog položaja civilnih stradalnika.

“Mislim da su svi rokovi za ostvarivanje prava odavno istekli, sada treba iskoristiti priliku za reguliranje prava svih civilnih žrtava jer bi trebale biti ravnopravne. To nam svima garantira Ustav, a to civilne žrtve dosad nisu imale priliku osjetiti”, kazala je Teršelič.

Na konferenciji je predstavljen TV spot, nastavak kampanje “Žrtve su predugo čekale”, redatelja Andreja Korovljeva i grafičke dizajnerice Barbare Blasin.

U kampanji se kroz TV spot koriste sudbine civilnih žrtava rata, želeći utjecati na odgovorne u institucijama, kako bi se promijenio odnos prema civilnim stradalnicimna i kako bi se donio sveobuhvatni paket zakonskih mjera kojima bi se žrtve obeštetile.

Izvor: Hina

Piše: Vatroslav Miloš

Povijesni događaj protekloga tjedna u Europi svakako je održavanje referenduma o bračnoj jednakosti istospolnih partnera u Irskoj. Na referendumu – na koji je izašlo 60 posto registriranih glasača, više nego na bilo kojem tamošnjem referendumu u posljednjih dvadeset godina – premoćnom je većinom od 62 posto i u irski ustav ušla stavka kojom se pravno izjednačuje brak osoba istog spola s brakom muškarca i žene. Irska je time, prenosi Hina, postala 19 zemlja u svijetu, 14 u Europi, koja priznaje istospolni brak, ali prva koja to nije učinila kroz parlamentarnu proceduru, već plebiscitom. Priču iz New York Timesa te prateću fotogaleriju potražite ovdje. 

Novosti u svom posljednjem izdanju objavljuju priču kojom se niti jedan lokalni medij sustavno nije bavio: priču o onima koji u rat nisu htjeli nikada, ni na jednoj strani. “Iz Ministarstva obrane nam je potvrđeno”, pišu Novosti, “da se ne mogu dobiti zbirni podaci o ukupnom broju registriranih dezertera, broju onih koji se nisu odazvali pozivu na mobilizaciju i onih koji su po odzivu odbili primiti oružje”. Ipak, osobne priče onih koji su pristali razgovarati s Tamarom Opačić i Draganom Grozdanićem govore puno više od nepotpunih statistika. “U uredu zapovjednika pritvorske jedinice stajala je slika Ante Pavelića. Uostalom, kada je jedinica vojne policije iz Karlovca išla u akciju Maslenica, lokalni ih je svećenik zaklinjao sa ‘Za dom spremni’. Nisi mogao biti u civilnoj odjeći, oblačili su nas u uniforme JNA i potom slali u dvorište vojarne da nas vide prolaznici. Time su nas željeli obilježiti kao izdajice države, dezertere. U pritvoru nas je bilo dvadesetak. A što smo radili? Uglavnom smo kartali i išli na radove: nosili smo ugljen i vreće s pijeskom, skupljali čikove po dvorištu, kupili lišće. U pritvor su dolazili SIS-ovci koji su nas, uključujući i mene, ispitivali: gdje sam bio, što sam radio, tko je pucao odavde i odande i gdje sam ja bio u to vrijeme, prisjeća se Karlovčanin koji je mobilizacijski poziv primio u ožujku 1993. godine”, pišu Novosti. I tih nekoliko svjedočanstava objavljenih u ovome tekstu tek su dio priče, razbacane po čitavom teritoriju bivše Jugoslavije, a koji vjerojatno nikada neće biti ispričane. 

Ako ikada zaboravimo gdje točno živimo, tu su uvijek crkva i njezini epigoni da nas podsjete da njene indoktrinacijske metode nikada ne zastarijevaju. U tekstu Sandre Livajić objavljenome na portalu CroL.hr doznajemo da se vjeroučitelji dodatno obrazuju kako bi na satovima vjeronauka djecu učili o tome kako “pobačena djeca se često bacaju u smeće, koriste za kreme za pomlađivanje i regeneraciju kože, za izradu cjepiva i lijekova, a fetusi se čak i jedu u Kini i Tajvanu”. Dio je to iz prezentacija namijenjenih “vjeroučiteljima kako bi im ‘pomogle’ ukomponirati građanski odgoj u satove vjeronauka u srednjoj školi”. Podsjećamo, građanski odgoj je kao zaseban predmet u škole trebao već biti uveden, no trenutno se još uvijek provodi tek u sklopu postojećih predmeta, a vjeronauk je predmet koji se od prvog razreda osnovne škole izvodi dva puta tjedno. Više iz te paralelne stvarnosti čitajte ovdje. 

László Krasznahorkai, mađarski književnik izuzetno cijenjen te prevođen i u Hrvatskoj, dobitnik je nagrade The Man Booker International Prize. “Krasznahorkai je vizionarski pisac iznimne snage i raspona koji zahvaća teksturu trenutne egzistencije kroz strašne, čudne, užasno duhovite i često nepodnošljivo prekrasne prizore. Autoru, koji piše na mađarskom jeziku, fantastično su pomogli prevoditelji George Szirtes i Ottilie Mulzet koji su preveli djela na engleski”, istaknula je predsjednica Bookerovog žirija Marina Warner. Prijašnji dobitnici međunarodnog Man Bookera su Ismail Kadaré, Chinua Achebe, Alice Munro, Philip Roth i Lydia Davis.

Film Dalibora Matanića Zvizdan osvojio je nagradu žiriji u kategoriji Un Certain Regard na Filmskom festivalu u Cannesu. Nick James, urednik Sight and Sounda, u ekskluzivnom elektroničkom zapisu predstavlja svoje dojmove o netom završenom prestižnom festivalu te popis svih nagrađenih filmova. 

KP: Kako je došlo do izdavanja knjige o ARK-u i koja je njena svrha?

Vesna Janković: Poziv na obilježavanje dvadesete godišnjice osnutka ARK-a došao je od Documente, Miramide odnosno Gorana Božičevića te Gordana Bosanca u ime Centra za mirovne studije (CMS). Nikola Mokrović tada je već imao plan o izdavanju knjige, koja je na kraju poprimila formu monografije. Ideja je bila mapirati sam početak, prve godine Antiratne kampanje, a u budućnosti pripremiti još jednu knjigu, koja bi više analitički i tematski pokrivala pojedine projekte i područja djelovanja. Osobito bi bilo važno detaljnije zabilježiti djelovanje grupa van Zagreba, što se u ovoj knjizi tek spominje. Djelovanje ARK-a bilo je važno i zato što je principe direktne demokracije i participativnog građanskog organiziranja proširilo van glavnog grada i drugih velikih centara.

Vesna Teršelič: Vesna i Nikola predstavljaju sjajan spoj aktivističkog rada iz ’91. i pripadnika novih generacija, to jest zajednički napor Nikole, iz mlađe generacije kojeg je istinski zainteresirao naš tadašnji rad i Vesne koja je ’91. skočila u vrlo duboku vodu preuzevši uređivanje Arkzina praktično bez uređivačkog iskustva. Rad na ovoj knjizi bio je stalno pregovaranje s manje-više nevoljkim sudionicima i sudionicama. Knjiga funkcionira kao dodatna prilika da sudionici shvate što je bio njihov rad, što je značio i što znači danas, kako u Hrvatskoj tako i u drugim zemljama. Nisu se svi uključili u izradu knjige i nadam se da će nakon čitanja pronaći još neki način za vlastito uključivanje u slijedeće faze refleksije o mirovnim inicijativama.

KP: Zanimljivo je da monografija nosi naziv Neispričana povijest – koliko je, naime, priča o Antiratnoj kampanji, njenim vrijednostima i akcijama, prisutna danas u onome što se naziva “javno mnijenje” kreirano uglavnom od srednjostrujaških mainstream medija, u kolektivnom pamćenju društva te u službenoj historiografiji?

VJ: S obzirom na čitavu mitologiju koja je od 1991. do danas izgrađena oko Domovinskog rata – koji se, usput, tada nije tako zvao – u suvremenoj hrvatskoj historiografiji nije se dogodilo dokumentiranje naših akcija, niti je ta vrsta diskursa – odnosno pogleda na tadašnje političke i društvene događaje – prisutna. Negdje od kraja devedesetih pojavljuje se generacija režisera i glazbenika, poput Vinka Brešana ili TBF-a, kroz čiji rad i te prešućene “priče” počinju postepeno ulaziti u umjetničke i pop margine, ali ne i u mainstream. Prije par godina zvali su me u CMS-a da govorim o počecima ARK-a i iznenadilo me da današnji pripadnici civilne scene poznaju organizacije ponikle iz ARK-a, ali sami počeci zaboravljeni su u maglama. Naziv knjige na engleskom glasi Untold History. Zanimljivo je da je ta sintagma vrlo prisutna u postkolonijalnom diskursu, gdje je upotrebljavaju kolonizirani narodi da bi dominantne zapadne narative dopunili svojim pričama koje su prešućene, baš kao i ARK-ova. Nas doduše nisu zvali “Indijancima”, kao “fejsbukovce” prošle godine, ali nekako tako smo se osjećali. Veza je važna i zbog metodologije, naime služili smo se kolektivnim prisjećanjem, kojim se u dopunjavanju službenih narativa služe i autohtoni narodi.

VT: Zaborav je djelomično povezan i sa značajem interpretacije rata za stvaranje ključnih društvenih priča, priča o tome tko smo zapravo. Za razdoblje od 1945. do 1990. Tako je centralna točka Narodnooslobodilačka borba i nije nimalo slučajno da je to ključno intepretacijsko mjesto, odnosno težište dominantnog narativa. U drugoj polovici devedesetih to postaje Domovinski rat, naročito nakon Bljeska i Oluje. Njegov službeni narativ pojednostavljuje jedan višeslojni rat, koji ima mnogo nijansi sive, u crno-bijelu interpretaciju. Prethodni narativ na vrlo je sličan način tretirao složenu povijest Drugog svjetskog rata. Ta crno-bijela interpretacija potom nam se servira kao sve što bi o tome trebali znati, a drugo ne treba ni pitati. To je posebno karakteristično za vrijeme autoritarne vladavine predsjednika Tuđmana, kojeg su građani i građanke izabrali, ali je vladao čelično. U toj priči nije bilo mjesta za ARK. Dio razloga zašto je sjećanje na početke tako zamućeno možda je u tome što nismo dovoljno pisali. No, ne može se reći da Arkzin nije pisao – nulti broj izišao je u rujnu 1991. i onda izlazi više manje regularno u nekoliko edicija, a rado bih da Documenta uskoro postavi cijelu publikaciju na web stranicu otvorenu svima.

Važan razlog toj potisnutosti je u tome što je u središtu dominantne interpretacije rat i tu jednostavno nema mjesta za drugačije vrijednosti i mirovne antiratne inicijative. Vjerujem da je ova knjiga jedan mali koračić u zauzimanju prostora za vrijednosni sklop u kojem su na prvom mjestu nenasilje, solidarnost i tolerancija. Mislim da u javnom prostoru treba biti mjesta i za iskustva ARK-a i afirmaciju nenasilja u vrijeme rata, kojeg u ovom trenutku još nema, te mislim da ovom knjigom pregovaramo o tome koliko tog javnog prostora može biti.

KP: Paralela koju ste povukli između narativa o Domovinskom ratu i Narodnooslobodilačkoj borbi podsjeća na tezu Uga Vlaisavljevića, po kojoj se na ovim prostorima svaka država dominantno legitimira ratom?

VT: Tako je i na drugim prostorima. Kažite mi u kojoj zemlji njen nastanak nije legitimiran ratom? Tako se stvaraju države.

KP: Da li je jedan od razloga za marginalnost ARK-a u kolektivnom imaginariju taj što ste djelovali protiv rata u zemlji koja je bila napadnuta? Iz knjige je vidljivo da ste u to doba dosta o tome polemizirali i da je to izazivalo određenu zbunjenost, uz stigmu izdajica koju vam je priskrbio takav angažman?

VT: Inzistirali smo na pravu na izbor, s time da uopće nismo dovodili u pitanje da je obrana zemlje i gradova koji su napadnuti legitimna. Važno je bilo da je i u Ustavu RH iz 1990. upisano pravo na prigovor savjesti, što znači da je svatko od nas imao pravo izabrati svoj način doprinosa. Netko je to učinio puškom, a naš je izbor bio – krenuti od toga da će ljudi na ovim prostorima morati nastaviti komunicirati bez obzira na ishod sukoba. Kako nismo bili visoko politički pozicionirani nismo se mogli, na primjer, direktno uključiti u pregovore oko sukoba, ali nas je i te kako zanimalo kako se on može politički riješiti. Srpsko-hrvatski sukob nije otvoren preko noći, nego se u drugoj polovici osamdesetih godina aktualizirao cijeli niz pitanja na koja je trebalo naći političke odgovore. Nakon postavljanja balvana u Kninu, ja sam mislila da se pregovora i pokušava naći rješenja. No, kako smo vidjeli da ni političari ni predstavnici znanstvenih institucija ne pregovaraju, a ni mi sami nismo znali mnogo o tome kako funkcionira sukob i kako se traže rješenja, obratili smo se 1991. svojim prijateljima iz drugih zemalja koji su već imali takva iskustva jer su preživjeli neki drugi rat. U principu smo, pokrećući ARK, samim imenom preuzeli na sebe neku odgovornost – kao da smo pomislili da ćemo moći zaustaviti rat. U vrijeme granatiranja Vukovara dolazi do homogenizacije u društvu i ta se homogenizacija politički potiče svakog dana. Iz HDZ-a, ali ne samo iz njega, govorimo o vladi nacionalnog jedinstva. Homogenizacija se događa u svim zemljama u ratu i nije iznenađujuća, ali pitanje je koliko će se dopustiti bilo kakvo višeglasje i prostor u kojem će se moći upozoriti da se tu ne ubijaju samo vojnici, nego ima i situacija u kojima vojnici pucaju po civilima ili likvidiraju civile i zarobljene vojnike, što je ratni zločin. Ni to nije ništa nova, gdje ima rata tu su i ratni zločini. Bilo nam je jasno da će netko morati reći nešto o tome što je dopušteno, a što nije, te da naši stavovi neće biti popularni. U nultom broju Akrzina izišao je tekst Znate li što je ratni zločin, a bilo nam je vrlo važno da je isti tekst istovremeno u svom biltenu objavio beogradski Centar za antiratnu akciju, koji je tada vodila Vesna Pešić. Drugo je pitanje tko je to čitao. Naime, kako su napadi na Vukovar, Osijek, Dubrovnik, Šibenik i Zadar bili žešći, to smo bili manje popularni, da bi u vrijeme pada Vukovara pali na dvadesetak osoba. Mislim da nas je štitilo i to što smo bili nepoznati.

VJ: Nedavno sam pročitala jedan od prvih znanstvenih članaka koji se bave dijelom te prešućene povijesti. Autorica je mlada povjesničarka Mila Orlić iz Rijeke, a bavi se Udruženjem za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), jednom od inicijativa koja je pokušavala nešto učiniti na sprječavanju sukoba prije nego li je ARK formiran. Zlatne godine UJDI-ja bile su 1989. i 1990. UJDI je – za razliku od ARK-a, što je zanimljivo za usporediti – okupljao jugoslavensku intelektualnu elitu koja je pokušavala pronaći rješenje na razini visoke politike i alternativnih ustavnih rješenja koja bi spriječila rat. Iako je i među članovima ARK-a bilo znanstvenika – poput Nenada Zakošeka koji je već tada radio na Fakultetu političkih znanosti, ili Biljane Kašić, koja je radila u Institutu za povijest radničkog pokreta te Srđana Dvornika, koji je bio urednik u Naprijedu, dakle, imali smo dio srednje generacije koja jest pripadala intelektualnoj eliti – no, naša razina djelovanja bila je doista ono što se naziva “grassroots”, obraćali smo se građanima i građankama i željeli ih potaknuti da ne pristanu na servirane istine. Ciljevi, strategije djelovanja i sama startna pozicija bili su različiti. Rasprava o političkim konceptima – pitanja federacije ili konfederacije te izbornih rješenja, način na koji je HDZ došao na vlast – to je prošlo mimo nas. Hrvatski helsinški odbor (HHO) je kasnije u neku ruku ponovio “ujdijevski” koncept, okupljanje uglednih građana. Oni su u nekim stvarima bili zaista uspješni, uspješniji od nas. No mi smo smatrali da imamo pravo govoriti i djelovati, ne zato jer smo dio ikakve intelektualne ili političke elite, nego zato što su ta prava garantirana Općom deklaracijom o ljudskim pravima, zato što postoje etičke i moralne norme iza kojih stojimo, pa makar one bile u suprotnosti i s aktualnim zakonima. Za našu prešućenost jednim je dijelom odgovorna i ta činjenica, da smo nastupali odozdo, iz pozicije građana i građanki. Znanstvena je zajednica ostala na to slijepa. Nisu zaživjeli ni koncepti antipolitičkog ili kontrapolitičkog djelovanja, koji bi propitivali dominantne obrasce politike.

KP: Da li su u polje interesa ARK-a ulazila načelna politička pitanja – koja su i uzrokovala rat – i da li je unutar Antiratne kampanje dolazilo do polarizacije u odnosu na izbore – za ili protiv Hrvatske, odnosno Jugoslavije?

VT: Bilo je i te kakvog osipanja. U doba kada se slaže Povelja antiratne kampanje i pokreće ARK, 4. srpnja 1991. i u tjednima koji su uslijedili, imali smo nekoliko akcija sakupljanja potpisa. Većina ljudi je potpisala Povelju, tada je i dominantna hrvatska službena politika bila mirotvorna, bilo je mjesta za takav diskurs. U kolovozu 1991. u Kumrovcu, gdje smo definirali program, raspravljali o direktnoj zaštiti ljudskih prava i pokretanju Arkzina, kada nam je već bilo jasno da je naša ključna zadaća potpora prigovaračima savjesti koji odbijaju nositi oružje, u to vrijeme s nama su tu još i ljudi iz Hrvatske straže. Dakle, ideološki je to bio širi spektar. Već u rujnu, kada su intenzivirana granatiranja Osijeka, Vukovara, pa i Zagreba, naše unutarnje rasprave postaju kompliciranije, a neki ljudi odlaze.

VJ: U zapisniku iz Kumrovca može se pročitati da mi ne preferiramo ni jedno političko rješenje sukoba, nego se zalažemo samo da do političkog rješenja dođe bez upotrebe vojne sile i to je bio zajednički nazivnik iza kojeg smo stajali. S druge strane, bili smo pritisnuti, dolazili su strani novinari i mirovnjaci i tražili da im kažemo što da misle i kako da djeluju na svoje vlade – za nezavisnost Hrvatske i Slovenije ili ne, za opstanak Jugoslavije ili ne i ako da – u kojoj varijanti? S jedne strane bilo je jasno da Milošević instrumentalizira JNA, a s druge je sve što se u Hrvatskoj dešavalo na simboličkoj razini, od hrvatskog grba na zastavi, poslije i kune, jasno ukazivalo na to da se ide na obnovu žestoke nacionalne priče. Emotivno je bilo jako teško odrediti se i nositi s tim pitanjima. Za Jugoslaviju se više niste mogli zalagati jer je Milošević prisvojio to naslijeđe, a dakako da nije bilo moguće stati iza nacionalnog mita.

KP: Premda je ARK i samim svojim imenom postavio za cilj zaustavljanje rata, s obzirom na to da su se centri političke moći – u prvom redu Milošević, ali i Tuđman – odlučili za sudjelovanje u ratu i mobilizirali čitava društva, mogli bi reći da ste zapravo bili osuđeni na to da, sa svojim skromnim resursima, “sanirate” i intervenirate na nekim od traumatičnijih mjesta poput prigovora savjesti ili deložacija, dok na opću sliku niste mogli utjecati?

VT: U neku ruku je tako, ali nikada nismo odustali od naših velikih ambicija. Imali smo i neke proboje, na primjer, pravo na prigovor savjesti našlo se u Ustavu RH zato jer smo mi to tražili. Prije usvajanja bila je javna rasprava, građani su mogli podnositi inicijative, pa smo i mi poslali svoj prijedlog. Već tijekom osamdesetih smo u Svarunu inzistirali na tom pravu za dečke koji su morali služiti u JNA. Znali smo da nisu moguće promjene preko noći, u Jugoslaviji su jehovini svjedoci zato što nisu htjeli u vojsku u zatvorima provodili godine. Dakle, kako ni u Jugoslaviji nije bilo nikakvog interesa da se to pravo prizna, uopće nas nisu doživljavali, znali smo da će tijekom rata ljudi koji ne žele nositi oružje imati silnih problema. Relativno rano počeli smo komunicirati s vlastima tražeći produljenje roka do kojeg se može podnijeti prigovor savjesti, no naš je doseg i opet bio ograničen na Zagreb, Poreč, Pulu, Osijek, Rijeku, Karlovac… Također smo brzo sastavili i prvi Izvještaj o kršenju ljudskih prava, upućen iz Osječkog Centra za mir, tada registriranog kao ogranak ARK-a, no na to nikada nismo dobili odgovor. Bez obzira na to kako strašno bilo nasilje, bili smo sigurni da i u vrijeme bombardiranja još uvijek postoji prostor za nenasilje. Često nismo znali što slijedeće treba činiti, stvari su se rješavale iz dana u dan, pokušavalo se stalno rješavati probleme. Tako je nastao niz organizacija, recimo „Suncokret“ za potporu djeci u izbjegličkim i proganičkim centrima, Centar za žene žrtve rata – uključujući seksualno, ili volonterski projekt Pakrac – grad je bio gomila ruševina, više od 75 posto zgrada bilo je srušeno ili oštećeno, a radilo se i na izgradnji povjerenja.

VJ: Već u ljeto 1991. godine, prije uspostavljanja potpune nacionalne homogenizacije, dalo se naslutiti što će se desiti, bilo je jasno da će prostor za bilo kakvo drugačije, a osobito kritičko mišljenje biti sužen, da će se prije svih u gadnim problemima naći ljudi srpske nacionalnosti, pa i na područjima koja nisu zahvaćena ratom, i da treba oko toga nešto uraditi. Osim deložacijama, bavili smo se i, primjerice, domovnicama i statusnim pravima, o čemu se danas ne govori. Postavljalo se i pitanje što s ljudima koji su već služili JNA, to jest – po kojoj se osnovi oni mogu pozvati na prigovor savjesti. U jesen 1991. počinju čistke na HRT-u, 1992. našem jedinom oskarovcu Dušanu Vukotiću zabranjen je ulaz u Zagrebfilm, događa se niz osobnih i kolektivnih drama. ARK je imao svijest o tome da treba sačuvati sjećanje na normalnost i spriječiti da ludilo, koje se vani valjalo, uđe u sve pore društva. Nismo odustali od utjecaja na veliku sliku, ali bili smo slabašni. Već u jesen prevodimo izvještaje Amnesty Internationala i Helsinki Watcha, postojala je svijest da je važno dokumentirati i govoriti istinu. Koliko će ljudi to htjeti čuti, na to nismo mogli puno utjecati. No koliko god je bilo moguće narušavali smo uspostavu dominantnog narativa, koji se, usprkos našim naporima, lijepo učvrstio.

KP: Povelju antiratne kampanje potpisao je i sam Tuđman. Jesti li imali osjećaj da vas je režim na određeni način koristio poput ukrasa, a za vlastitu demokratsku legitimaciju? 

VT: Apsolutno da, ali mislim da se i Tuđman, u vrijeme kad je potpisao povelju, osjećao izigranim. Naime, ona je ponuđena i Miloševiću, međutim, on ju je odbio potpisati. Na neki način mi je lakše kad znam da je i on izigran.

VJ: Osobito u vrijeme dok je Hrvatska pokušavala ući u Vijeće Europe dolazile su brojne “factfinding missions” i ponekad se ono što smo radili koristilo za demokratsku legitimaciju režima. Međutim, naša aktivnost nikada nije bila kompromiserska, što je rezultiralo i raznim vrstama napada. No vrlo je važno ono što je Katarina Kruhonja iz Osječkog centra za mir spomenula, da upravo činjenica što nas je režim koristio istovremeno nas je i štitila, naročito grupe koje su djelovale izvan Zagreba. Iz perspektive jednog Glavaša, lako nas je mogla progutati noć. Imali smo dosjee i bili smo praćeni i prisluškivani. Sjećam se telefonskih razgovora s osječkim novinarom Gordanom Flauderom, koji je surađivao s Arkzinom, kada bi se, haha, nakon trećeg ili petog izgovaranja riječi “Tuđman” odjednom čulo nekakvo krčanje i linija bi pukla.

KP: Impresivan je popis stranih sudionika ARK-a koji su dolazili u Hrvatsku. Kako ste pronašli ljude poput vijetnamskog veterana Grega Paytona, ili osnivača mirovnih studija Adama Curlea?

VT: Kad je počeo rat, već smo imali cijeli niz kontaktata raznih inicijativa – zelenih, ženskih, mirovnih… Širom svijeta mnogi su željeli dati svoj doprinos i prenijeti iskustva, s njima smo počeli mnogo toga pokretati i kroz to učili. Tako smo se povezali s Mirovnim inštitutom iz Ljuljane, koji je tada vodio Marko Hren. Imao je izvrsne kontakte s War Resisters International, međunarodnom mirovnom mrežom koja djeluje već od kraja Prvog svjetskog rata baš zato da bi potaknula ljude koji su za nenasilje, posebno u ratnom kontekstu. Među njima bila je i grupa “Vijetnamski veterani protiv rata” i u dogovoru s njima pozvali smo Grega Paytona. Tada je već s bojišnice došlo dovoljno naših prijatelja da vidimo kako je riječ o problemu koji nije u pravo vrijeme ni otvoren. Posebno mi je bilo potresno kad Greg našim vojnicima u Krapinskim toplicama govorio o svom iskustvu vijetnamskog rata opisujući što mu se dogodilo. Svi dečki od reda su rekli “to nije problem koji mi imamo, nama se to ne događa”. Već tada bilo je evidentno da imaju problema s alkoholom, u funkcioniranju u obitelji, no bilo je jednostavno prerano da se nešto uradi po tom pitanju. Još potresnije bilo je kad je Adam Curle, veteran Drugog svjetskog rata i osnivač Mirovnih studija u Bradfordu, došao u Hrvatsku i objašnjavao kako su u Britaniji 1945. postojali programi koji su pomagali vojnicima koji se vraćaju s ratišta. Dakle, oni su već tada znali da se vojnici neće lako integrirati u obitelji, dok se ovdje ništa nije radilo, nego se ideološki zaključilo da “naši dečki” neće imati problema. Nedopustivo je da se ne otvaraju stvari koje se vrlo lako moglo naučiti iz iskustva drugih. Nadležni u ministarstvima tada nisu bili zainteresirani za takve programe.

VJ: Zanimljivo je da smo tijekom devedesetih, dok je Hrvatska – osobito prema kraju tog razdoblja – bila međunarodno izolirana, mi bili sjajno međunarodno umreženi i ta naša suradnja odličan je primjer alterglobalizacije. Kao vrlo samosvjesni subjekti poručili smo već početkom 1992. međunarodnim mirovnim organizacijama po kojim principima želimo da suradnja funkcionira, objasnili smo da ne želimo karavane mira i stotine mirovnih turista. Tražili smo pomoć na izgradnji civilnih društvenih infrastruktura i iskusne ljude koji bi mogli ostati duže vremena te se upoznati s političkom i društvenom situacijom. Dakle mimo svakog kolonijalnog, osobito mimo “danke Deutschland” diskursa, postavljamo se u odnosu na službenu politiku kao suvereni politički subjekti, čak igrači na međunarodnoj sceni.

KP: Obje ste se uključile u građanske inicijative već u drugoj polovici osamdesetih, kada u društvu koje nije bilo otvoreno za tako nešto dolazi do stanovite liberalizacije. Koliko vam je pomoglo to iskustvo?

VT: Vrlo mnogo, jer je učenje prvih koraka jako sporo. Kada smo donosili prve odluke Svaruna tijekom 1985. i 1986. bilo nam je potrebno mnogo vremena da uopće shvatimo da smo mi subjekt nekakve akcije, da možemo biti protiv izgradnji nuklearki u Hrvatskoj i Jugoslaviji, izići na Cvjetni trg i skupljati potpise. Nakon Černobila to je išlo lako, no trebalo je mnogo da se dovedemo do tog javnog iskoraka. U socijalizmu to uopće nije bilo prepoznato, ljudi koji su se zalagali za neke incijative bili su relativno malobrojni. Znali smo da ćemo se morati dobro oznojiti da bi se afirmiralo neko pravo svih. Do početka devedesetih već smo odradili i pokretanje Zelene akcije i bavili se prigovorom savjesti, a da smo neke načelne diskusije tek tada rješavali, vjerojatno bi se zaglavili.

VJ: U Svarunu smo principe funkcioniranja putem konsenzusa, nehijerarhijske oblike organiziranja i problematizaciju liderstva kao takvog njegovali i prije no što su nam došli treneri za nenasilne akcije. Iznimno je važno i meni osobno drago što su ti principi opet zaživjeli preko studentskih plenuma i priče o direktnoj demokraciji, no podsjetila bih da smo mi tako funkcionirali još osamdesetih. Mjesecima smo u ARK-u imali veliku raspravu o zapošljavanju tajnice, to je bilo svetogrđe. Na kraju smo se, nizom bolnih odluka, ipak institucionalizirali.

KP: Na primjeru reakcija javnosti i službenih institucija na presude generalima Gotovini i Markaču vidjeli smo na djelu djelotvornost mita o Domovinskom ratu i odsustvo bilo kakve svijesti o stradanjima drugih?  

VT: Institucionalizirati bilo što s mikrorazine s koje smo krenuli zahtijeva jako puno energije. Taj poduhvat je uvelike još uvijek u tijeku, neke stvari su se u hrvatskom društvu pomakle, neke se pomiču jako sporo. U javnom prostoru otvorilo se mjesto u kojem možete reći koliko je bilo civilnih žrtava u Vukovaru, koliko u okolici Knina, u Varivodama, ali svaki put kada se desi nešto u vezi Domovinskog rata, poput presude za zločine u tijeku i nakon vojne operacije Oluja, odmah dođe do potiskivanja i zaborava. Dominantni narativi o ratu vrlo su rezistentni, stvarno otvaraju jako malo prostora, i kada se nešto ne može uklopiti u dominantni narativ, ljudi ne znaju što će s tim. Zato će cijeli niz pitanja u Hrvatskoj uvijek biti vezan uz interpretaciju zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu i interpretaciju zločina počinjenih u devedesetima. Postoji paradoks kod objektivne situacije u kojoj važi da su vladine institucije i državni mehanizmi iznimno bitni kao garancija poštivanja ljudskih prava. S druge strane, počinitelji ratnih zločina su pripadnici vojnih i paravojnih postrojbi, i to je paradoks s kojim živimo. Za nas i za svijet civilizacijsko je pitanje koliko smo sposobni inzistirati na poštivanju vrijednosti solidarnosti i poštivanju ljudskih prava bez obzira na to koliko je krvoproliće. Nažalost, kršenja prava ima u svim ratovima. Prošle je godine UN osnovao poziciju Povjerenika za pravo na istinu t.j. utvrđivanje činjenica o zločinu, pravo na pravični sudski postupak, materijalnu i simboličku reparaciju u slučaju počinjenog zločina i pravo na neponavljanje zločina. To jesu nova ljudska prava i tek se stvara situacija u kojoj će države biti spremne preuzimati odgovornost za naknadu štete. Neprihvatljivo je, naime, da pitanje reparacije ovisi o tome hoće li se pronaći zločinci. Mislim da polagano sazrijeva vrijeme u kojem će ta prava na reparacije za sve civilne žrtve rata biti garantirana.

VJ: Tek sada se, sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata, otvaraju pitanja poput bombardiranja Dresdena i njemačkih gradova te Hirošime i Nagasakija. Donekle mogu razumjeti hrvatske nacionaliste koji u vezi suda u Haagu mantraju da Zapad od nas traži ono što nije ni sam proveo, i to je činjenica. Mi smo se zalagali za univerzalne etičke norme koje globalno još nisu zaživjele. Nama su nametnute jer smo maleni, pa je cijela ta priča s jugoslavenskim ratovima trebala poslužiti kao nekakav purgatorij. Amerika nije pristupila Međunarodnom kaznenom sudu, a dovoljno je pogledati količinu ratova i zločina koji su nakon Drugog svjetskog rata počinjeni od strane zapadnih sila. To je pitanje velikog civilizacijskog pomaka koji se mora desiti, iako neće biti lako jer ti procesi nameću propitivanja i zadiranja u koncept nacionalnog suvereniteta.

]]> https://kulturpunkt.hr/tema/mogucnosti-za-drugu-paradigmu-rata/ Sat, 28 Jan 2012 12:03:16 +0000 https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=mogucnosti-za-drugu-paradigmu-rata U Kući ljudskih prava predstavljena je knjiga Neispričana povijest u izdanju Centar za sučavanje s prošlošću – Documenta i Antiratne kampanje.

Piše: Nino Kovačić

Knjiga je nastala povodom dvadesete godišnjice postojanja Antiratne kampanje – ARK i predstavlja donekle sustavno izdanje o toj aktivističkoj udruzi, čime je po prvi put ukoričena konstitucija i samopotvrda identiteta i stavova ARK-a. Osim transkripta prošlogodišnjeg okruglog stola održanog na istu temu i dva transkripta razgovora osnivača/ica, knjiga donosi kronologiju ARK-a, dio izvornih dokumenata, a priloženi su i razgovori Vesne Janković sa stranim aktivistima ARK-a, kao i kraći teorijski tekst Bojana Bilića. U Neispričanoj povijesti može se naći popis osnivača/ica udruge, kao i grafički prikaz mreže udruga koje su nastale iz ARK-ove baze.

Nakon uvodnih riječi Vesne Kesić koja je naglasila da se radi o kolektivnom projektu sudionika Antiratne kampanje, prije samih urednika publici se obratio sociolog Ozren Žunec koji je konstatirao kako mu je, kao sudioniku “ratne kampanje” bilo, kroz ovu knjigu, dirljivo vidjeti drugu stranu aktivizma u tom razdoblju. Pohvalio je “fizičku i intelektualno-moralnu hrabrost” sudionika ARK-a kao iskorak van normativne definicije rata, kao priznatog i uređenog nasilja, prema poštovanju društvenih normi koje se obično odnose na mirnodobske situacije. Takav način inzistiranja na normalizaciji društva, tj. nenasilju i normalitetu ljudskih prava u ratnoj situaciji, bio je, naglasio je, istovremeno van i unutar diskursa monolitne “obrambene politike”. Otvarajući pitanja poput prigovora savjesti i demilitarizacije Visa, ARK je djelovao kao korektiv države u ratu, ali je i ostao neprepoznat u toj situaciji, dodao je Žunec.

Na Žunecove riječi nadovezao se urednik izdanja Nikola Mokrović rekavši kako se knjigom želi vratiti predmet ARK-a kritičkom sudu društva, gledan u povijesnoj perspektivi kroz princip javnog dobra. Smatra da je ARK razvio velik broj tema u malo vremena i uveliko pridonio projektu odgoja civilnog društva te kako se nada da je 20 godina dovoljan odmak za “objektivnost”. Ona je, po njemu, realnija zbog ARK-ove uspješnosti da se konstatno samodekonstruira bez upadanja u zamku nasljeđa. U časopisu udruge, ARKzinu Mokrović tako prepoznaje četiri faze. Prvu, u kojoj je ARKzin istovremeno ustanovljivao i preispitivao procese normalizacije i građanskog razvoja; u drugoj se održavao kao samosvjesni politički objekt; u trećoj kao novine civilnog društva, dok je u posljednoj fazi bio profiliran kao teorijski časopis. Nadalje, Mokrović konstatira četiri moguća problema refleksije o ARK-u: nostalgiju, samoheroizaciju, zatim problem prvoboraca i pitanje tko je profitirao od aktivizma, istaknuvši kako misli da knjiga nije zabrazdila ni u jednom od tih smjerova. Onome što se pak može pojmiti kao nasljeđe ARK-a, prijete pozicije nacionalističke filozofije povijesti unutar koje nema mjesta perspektivi ARK-a, ili pak “anarhističko poimanje” pisane povijesti, kojom je “svaka povijest nasilje i gubi se autentičnost ulaskom u nju”, dodao je Mokrović. Na kraju, za njega su važni aktivistički principi ARK-a koje shvaća kao pozitivne intervencije u “svijet i povijest”.

Vesna Janković, druga urednica Neispričane povijesti, nastavila je razgovor zahvalom svim suradnicima i izrazila zadovoljstvo što je knjiga izašla unatoč početnim prijeporima i osporavanjima. Istaknula je kako je u njenoj uredničkoj interpretaciji bila prisutna dvostruka perspektiva s obzirom da se nalazila u dvostrukoj ulozi: aktivistice uključene u ARK-ovu priču i sociologinje koja je promatra sa znanstvenog stajališta. Janković vidi ARK kao samoniklu civilno-građansku inicijativu koja je djelovala kao politički nemonolitna te su različite struje promovirale višeglasje pridonijevši interaktivnom i intersubjektivnom kreiranju kolektivne memorije ARK-a. Važno je zabilježiti dio povijesti civilne scene, nastavila je, i ovom knjigom želim nadoknaditi manjak interesa, tekstova i kvalitetnih studija. Ipak, Janković smatra da u knjizi nije dovoljno predstavljen mrežni karakter ARK-a, pošto je implementacija grassroot principa civilne scene razvijana regionalno i van Zagreba. Osobno, Neispričana povijest za nju predstavlja potrebu za prisvajanjem dijela vlastitog života i obračun sa stigmom “izdajnika i nepoželjne”; s tim projektom je krenula “raspakiravati kutije sa spakiranim emocijama”. Nadalje, osim priloga povijesti civilnog aktivizma, knjiga je poticaj na otvaranje diskusije o pitanjima iz ’90-tih, poput nacionalističkog osnivačkog mita hrvatske države koji se danas producira s ublaženom retorikom te je nužno preispitati stvarnost tih mitova i političke retorike, smatra Janković. K tome se nada da će tema nenasilja, pogotovo “protuprirodna” u situaciji rata, naići na zanimanje mladih za izbor pacifizma i ideje nenasilne društvene promjene.

Nakon govora dvaju urednika, uslijedile su reakcije aktivista ARK-a koji su pratili promociju i bili pozvani da se uključe u razgovor. Moderatorica Vesna Kesić ponovo je otvorila raspravu nazvavši ARK inkubatorom civilnog društva u Hrvatskoj koje se dalje treba propitivati je li razvijeno i institucionalizirano, te se projektima poput Neispričane povijesti mora u pitanje dovoditi “ono u čemu smo sudjelovali”. Također, smatra da hrvatsko društvo još uvijek nije uspjelo doći do pozitivnog netraumatskog ishoda vlastite memorije. Miroslav Ambruš-Kiš kazao je kako je ARK nastao kao potreba za “tihim radom koji ne traži herojstvo” već očuvanje vlastite moralne pozicije te se zbog ratnih posljedica takav rad isplatio. Aida Begić upitala je da li se mogu preispitivati termini poput Domovinskog rata i mogu li “sjećanja” poput ARK-a mijenjati školske koncepte? Vesna Teršelič izrazila je nadu u daljnje preispitivanje građe i traženje novih kritičkih puteva u sklopu fakultetskih institucija te pozvala na osnivanje zasebnog centra koji bi se bavio prikupljanjem i organizacijom takve građe, tako da bi ARK svojom višeslojnošću davao putokaze i inspiraciju drugim udrugama da daju priloge. Složila se s Aidom Begić da je dobrodošla analiza javnog, političkog i medijskog diskursa o mitu kovanja Domovinskog rata, pošto se radi o pojednostavljenom narativu sličnom onome o NOB-u i njemu ARK ne nalazi svoje mjesto. Gordan Bodog definirao je aktiviste ARK-a kao ljude koji imaju senzibilitet za razumijevanje nasilja i samorazumljive stavove o neprakticiranju nenasilja te posjeduju vrline prepoznavanja interpretacija životnih pluralizama. Bojan Bilić naglasio je kako se, po njemu, ovom knjigom mijenja paradigma žrtve u agenta diskursa. Paul Stubbs pak u Neispričanoj povijesti vidi ravnotežu između aktivizma i istraživačkog procesa te mogućnost novog aktivizma povezanog sa znanošću i svrsishodno u budućnosti zahtijeva više literature. ARK je nastao, kaže Stubbs, na temelju spontane i kreativne društvene energije i njegovi aktivisti mogu se smatrati pravim state builderima jer su uveli diskusiju o novom sentimentu koji nije nacionalistički. Gordan Bosanac dotakao je problem nedovoljne “znanstvenosti” izdanja, kazavši da će ga se u akademskoj zajednici moguće tretirati kao “spomenar”. K tome je predložio da se ARK registrira kao udruga proizašla iz Domovinskog rata. Urednica Vesna Janković pred kraj je naglasila kako joj je bitno poglavlje o strancima odnosno međunarodnim volonterima te kako ARK predstavlja dio globalnog mirovnog pokreta. Spomenula je kako su modeli rada MIRamiDA-e i Osječkog mirovnog centra implementirani u strategije međunarodnih mirovnih pokreta. Raspravu je zaključio Ognjen Tus rekavši kako je on po struci električar i u ARK-u je djelovao onako kako je najbolje znao – popravljajući električne instalacije.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove i Booksine novinarske školice koja je dio međunarodnog projekta World of Art. Models of training and collaboration in contemporary arts kojeg KURZIV – Platforma za pitanja kulture, medija i društva realizira u suradnji s pratnerima SCCA, Zavod za sodobno umetnost (Ljubljana, Slovenija); Schnittpunkt Verein für Ausstellungstheorie und Praxis (Beč, Austrija) i Podyplomowe Muzealnicze Studia Kuratorskie w zakresie sztuki najnowszej, Uniwersytet Jagielloński, Instytut Historii Sztuki (Krakov, Poljska). 

Projekt se realizira uz financijsku potporu za Partnerstvo Leonardo da Vinci u okviru Programa za cjeloživotno učenje Europske komisije. Školica se realizira u partnerstvu sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon.

Kulturpunktova i Booksina novinarska školica dio je projekta Prostori govora kojeg partnerski provode organizacije Kurziv – platforma za pitanja kulture, medija i društva te Udruga za promicanje kulture Kulturtreger. Projekt je financiran sredstvima Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba – Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport.

Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Ova publikacija odražava isključivo stajalište autora publikacije i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

]]>