Piše: Luka Čubrić

Filmski medij je kroz svoju stoljetnu povijest prikazivao različite priče kroz objektiv kamere, čime se dogodilo značajno perceptivno obogaćivanje šire publike kojoj je film postao glavni medij informiranja, ali i razonode. Međutim, film sam po sebi krije mnoge zamke, jedna od kojih je filmsko vrijeme – varljivo i transformirajuće. Primjerice, suvremeni narativni film ima montažni ritam koji izmjenjuje kadrove u svega nekoliko sekundi, što je podatak koji iznenađuje, ali je zbog neangažiranosti gledatelja neprimjetan. Takav holivudski sistem, kako ga naziva filipinski redatelj Lav Diaz, upravo je povod za bunt protiv hektičnog filmskog ritma, okupljen u pojmu tzv. slow cinema.

Naziv slow cinema po nekima je problematičan jer implicira dosadu kod gledatelja samim time što je sporost glavna karakteristika takvog filma, zbog čega se često naziva i kontemplativnim filmom. Pojam je među prvima iskoristio francuski kritičar Michel Ciment kao gostujući selektor 46. San Francisco Film Festivala u tekstu The State of Cinema iz 2003. godine. Ciment je upotrijebio izraz cinema of slowness za filmove umjerenog ritma s kadrovima dužeg trajanja, reducirane mizanscene te hermetičnog narativnog izraza. Istovremeno stigmatizirani kod određenih kritičara i filmofila, filmovi su to čija su svrhovitost i vrijednost dovedene u pitanje u tekstovima Passive Agressive (travanj 2010.) i Being Boring (srpanj 2010.) Nicka Jamesa u časopisu Sight & Sound. U njima James izričito govori o pasivno agresivnom odnosu redatelja sporijeg izričaja i publike od koje se traži vrijeme i koncentriranost pri iščitavanju djela sporog filma. U filmološki/sineastički diskurs od tada je uveden pojam slow cinema i postao prihvaćen kao termin za definiranje ove specifične filmske struje.

Strujanje sporog filma poznato je upravo po rastezanju filmskog vremena. Često je riječ o filmovima koji traju po nekoliko sati pa je tako primjerice notoran podatak o trajanju filmovima kao što su Melancholia (7 sati i 30 minuta) i Evolution of a Filipino Family (~10 sati) Lava Diaza te Sotonski tango (7 sati) Bele Tarra. Primjeri su to koji ne potvrđuju pravilo, ali pojašnjavaju vremenski opseg sporih filmova. Takvo tretiranje produljivanja kadrova te intuitivno stavljanje reza nakon podužeg vremena od početka kadra nije novost u filmskom mediju. Produljivanje tada klasičnog filmskog kadra vidljivo je kod renomiranih redatelja poput Michelangela Antonionija i Ingmara Bergmana koji su bili poveznica klasičnog i modernog filmskog razdoblja. Međutim, još radikalnije minimalizam u film i video uvode avangardni umjetnici 50-ih i 60-ih godina poput Nam June Paika i Fluxusovaca, protagonista tzv. strukturalnog filma Hollisa Framptona, Michaela Snowa i Petera Kubelke, legende avangardnog američkog filma Jonasa Mekasa te u ono doba sveprisutnog Andyja Warhola i njegovog filma Empire iz 1964. godine. Statično kadrirano bilježenje prepoznatljive zgrade Empire State Buildinga u New Yorku tijekom 6 sati produljuje se i dodatno usporava smanjivanjem broja slika u sekundi (FPS) sa standardnih 24 na 16, čime Warhol dobiva osmosatni antispektakl. 

Od takvih avangardnih igri s vremenom dolazi do ozbiljnijih antinarativnih primjera slow cinema u djelu Jamesa Benninga, “pjesnika i matematičara slika vremena”, kako ga opisuje kustosica Filmskih mutacija Tanja Vrvilo. Njegov istančan smisao za transcendentalne prostore i krajolike savršeno se uklapa u premisu sporog filma, gdje je sve međusobno povezano – “krajolici su funkcije vremena, a subjekti su funkcije krajolika”. Benningove riječi podudaraju se s mislima redatelja i autora Andreja Tarkovskog koji svoju knjigu filmskih memoara naziva upravo Sculpting in Time (Oblikovanje u vremenu). Tarkovski tvrdi da je vremenu podređeno sve filmsko i ne-filmsko, od čega je ritam slika najvažniji, dok je realnost ono čemu svaki autor treba težiti.

Koliko su autori sporog filma novijeg doba skloni filmskom realizmu diskutabilno je, no ono što Benning i Tarkovski izostavljaju jest lokalni kontekst, tj. koliko ne-filmsko utječe na filmsko u izričaju autora. Socijalno-ekonomske sfere odrastanja i identiteti autora često utječu na poimanje i doživljaj vremena. Lav Diaz lijepo sažima svoje iskustvo iz djetinjstva kada zbog udaljenosti škole i dugog puta razvija osjećaj sporosti u svakodnevnom životu. Nije slučajno da većina renomiranih aktera sporog filma dolazi s margina geopolitičkog mainstreama, izvan zapadnocivilizacijskih domena utjecaja, daleko od ubrzane mačističke korporativne fast-living kulture. 

Njihove teme i filmska istraživanja najčešće su vezane uz lokalni, autohtoni, izolirani kontekst isprepleten i podređen efektima zvuka i svjetla neposredne okoline, od monsunski vlažnih prikaza malog filipinskog čovjeka Lava Diaza, (sub)urbanih prerija Tsai Ming-lianga, osobnih prostora otuđenja Chantal Akerman, apokaliptičnih atmosfera Bele Tarra, zatvorenih prostora postkomunističkog i posttranzicijskog doba novog rumunjskog filma Cristija Puiua i Cristiana Mungiua, poetičnih prikaza poslijeratne Grčke Theodorosa Angelopoulosa, prašuma, animalnog i spiritualnog u filmovima Apichatponga Weerasethakula, melankolična traganja američkim prostranstvima Kelly Reichardt, javnih prostora kolektivnog sjećanja i zaborava kod Sergeja Loznice sve do ruralne, neistražene, radničke Kine Wanga Binga.

Unatoč mnogim dodirnim točkama između autora, slow cinema nije pokret, oformljen i potpomognut manifestom, institucionaliziran – zaista, riječ je o pojedinačnim reakcijama na poimanje i tretiranje dimenzije vremena. Prema riječima Tarkovskog, “osoba odlazi u kino zbog vremena”, ali kao što Tarr tvrdi, “moja namjera je pokrenuti nešto u gledatelju”, što u konačnici i jest premisa cijele forme sporog filma: dati drugu perspektivu, novi, nekonvencionalni pogled na izlaganje filmskog medija. Iako mnogi zamjeraju prvoloptašku nekoherentnost, pretjeranu hermetičnost i distanciranost sporih filmova, njihova uloga ostaje značajna u festivalskom, sineastičkom i kritičarskom krugu.

Human Rights Film Festival jedan je od rijetkih hrvatskih filmskih festivala koji vjerno prati kretanje filmova slow cinema. Na 16. izdanju nekoliko je zanimljivih naslova, a među njima se ističu dva coming of age naslova koji su imali premijeru na ovogodišnjem Locarnu: libanonski Yara iračkog redatelja Abbasa Fahdela, film o prvim radostima i boli ljubavi mlade protagonistice Yare, te Prekasno da umreš mlad čileanske autorice Dominge Sotomayor (prve dobitnice Zlatnog leoparda za režiju) koji govori o trima djevojkama i njihovom tinejdžerskom buntu, ljubavima i strahovima. Tu su i dokumentarni filmovi Tsai Ming-lianga Tvoje lice, filmska studija 12 lica te nastavak opservacijskih tendencija Sergeja Loznice u filmu Dan pobjede u kojem dokumentira paradu Crvene armije u Berlinu. Primjeri egzistencijalne tematike su kratkometražni film Čovjek u bunaru tragično preminulog kineskog autora Hua Boa, nastao pod mentorstvom Bele Tarra, te dugometražni Slon u sobi koji je na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu ovjenčan nagradom FIPRESCI i nagradom za najbolji dugometražni prvijenac. Ne preostaje ništa drugo nego se zaputiti u kina Europa i Tuškanac te dopustiti, kao što je to Chantal Akerman govorila, da nam vrijeme bude ukradeno.

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.