Ovogodišnje geslo marša u Zagrebu organizatorice pojašnjavaju riječima: “8. mart Međunarodni je dan žena, ali naša borba traje cijele godine, kako smo poručile na prvom Noćnom maršu prije punih 10 godina. Žene su tu kad nasilje treba imenovati. Tu smo kad preko usta treba prevaliti riječ genocid. Tu smo kad odgovorne treba prozvati. Tu smo kad treba stati uz radnice kojima poslodavci i država desetljećima duguju plaće. Tu smo kad prijateljicu treba odvesti na pobačaj u susjednu Sloveniju. Tu smo kad susjedu treba zaštititi od nasilnika. Tu smo kad treba obraniti prirodu od investitora i uništenja. Mi, žene, kičma smo društva i kičma otpora”.

U Splitu, udruga Domine organizira prosvjed pod motom Ja sam Dalmacija, poručujući da “Dalmacija nisu samo turizam, sunce i more. Dalmacija su žene. Radnice. Majke. Kćeri. Aktivistkinje. Umjetnice. Kućanice. Bake. Liječnice. Skrbnice. Učiteljice. Sve one koje su kroz povijest radile, brinule, pružale otpor i stvarale zajednicu – često bez priznanja, bez zapisa, bez imena u javnom prostoru”. Okupljanje u Splitu kreće u 12 sati ispred splitskog HNK.

Noćni marš u Osijeku započinje okupljanjem na Trgu slobode u 17:30 sati. Kako poručuju organizatori_ce iz neformalne inicijative Žena s glasom, “Noćni marš je više od prosvjeda. To je prostor solidarnosti, hrabrosti i jasne poruke da ne pristajemo na šutnju, nepravdu i strah. Zajedno dižemo glas za ravnopravnost, protiv nasilja i za društvo u kojem su žene sigurne i poštovane”.

Prosvjedna povorka u Puli kreće u 18 sati kod Portarate, preko ulice Sergijevaca, Trga Forum, Kandlerove i Carrarine ulice te se vraća do Portarate. Noćni marš u Puli pratit će bubnjarski kolektiv Udarni pulski marš, a poruka organizatora_ica glasi: “Slavimo Dan žena i poručujemo: to je dan borbe, to je dan radnica. Dan kada jasno poručujemo da bez rada žena nema društva – i da ne pristajemo na nevidljiv, potplaćen i obezvrijeđen rad”.

Građani_ke Rijeke priključit će se maršu koji započinje okupljanjem u 17:30 kod Spomenika oslobođenja na Delti. Prosvjedna povorka kreće u 18 sati, a organizatori_ce poručuju: “Žene su oduvijek bile na prvim linijama otpora – od partizanki do današnjih radnica, studentica, umjetnica i aktivistkinja. Bez ženskog otpora nema stvarne slobode. Okupljamo se glasno, solidarno i odlučno. Za radna prava. Za reproduktivnu pravdu. Protiv nasilja i diskriminacije. Protiv svakog oblika fašizma – jučer, danas, sutra”.

Da je feminizam politika kolektiviteta, podsjećaju i prigodni tekstovi povodom obilježavanja Osmog marta – Međunarodnog dana žena o prosvjednim marševima kroz povijest i pozivi organizacija civilnog društva na sudjelovanje u marševima diljem Hrvatske. Ove se godine Noćni marševi održavaju u Osijeku, Zagrebu, Rijeci, Šibeniku i Splitu, a članice feminističke organizacije Faktiv poručuju:

“I ove vas godine pozivamo da hrabro i prkosno marširate – u ime onih koje su nam kroz povijest pokazale kako se stvara pokret, u ime prijateljica koje pružaju osjećaj sigurnosti u izlascima, u ime žena koje hrabro pričaju o nasilju u fakultetskim kabinetima i ginekološkim ordinacijama, u sudnicama, na ulicama i u četiri zida, u ime radnica likvidiranih i stečajnih poduzeća koje ustrajno traže isplatu desetljećima ignoriranih dugova. Na nama je da prenosimo riječi onih koje iz mjeseca u mjesec strepe za svoj život. Na nama je  da upiremo prstom za one čiji su prsti slomljeni od udaraca, na nama je da se borimo u ime onih koje privilegiju marširanja nemaju jer se od prvog do prvog bore za puko preživljavanje. Ne odustajemo jer rastu i inflacija i rasizam i broj ubijenih u Gazi. Rastu nasilje i desnica, raste broj femicida, ali raste bome i naš bijes.”

Noćni marš u Osijeku kreće u 19 sati s Trga Ante Starčevića.

Noćni marš u Zagrebu kreće u 18 sati na Trgu žrtava fašizma.

Noćni marš u Rijeci kreće u 18 sati na Titovom trgu.

Noćni marš u Šibeniku kreće u 18 sati na Trgu Poljana.

Noćni marš u Splitu kreće u 18 sati na Trgu Gaje Bulata.

“Izađimo na ulice: marširajte s nama jer feminizam gradimo zajedno. Feminizam smo sve mi. I gotovo”, poziva Faktiv.

Uspinjem se kamenim stepenicama, otvaram trošna vrata i ulazim u zgradu. Ostavljam prosinačko sunce iza leđa, zastanem tek na trenutak da dopustim očima da se priviknu na mrak pa napokon zakoračim drvenim stubištem koje vodi do kata koji se grana u dva, doslovno i metaforički, osunčana prostora; desna vrata vode vas u prostorije namijenjene druženjima, radionicama, razgovorima, filmskim večerima, dok ona lijeva vode u administrativni backstage ispunjen radnim stolovima, papirima, formularima, registratorima, markerima, flomasterima… Upravo me tu dočekaju Tonči Kranjčević Batalić i Igor Mušić iz udruge queerANarchive koja koordinira suupravljanje LGBT centrom Split.  

LGBT centar Split otvoren je u 2014. godini kao prvi takve vrste u Dalmaciji, a od 2018. godine razvija se kao društveno-kulturni centar za lokalnu LGBTIQ+ populaciju. Trenutačno prostorom Centra upravlja Platforma LGBT centra koju čine udruge queerANarchive, Queer Sport Split, Split Pride i Domine. Ipak, za priču o povijesti ovog prostora kao prostora lokalne LGBTIQ+ zajednice, važno je vratiti se u 2011. godinu i prvi splitski Pride u organizaciji lezbijske grupe Kontra, Centra za prava seksualnih manjina Iskorak iz Zagreba i feminističke udruge Domine iz Splita. 

“Već se nakon prvog Pridea aktivno radilo na decentralizaciji i poticanju lokalne zajednice da se okupi u udrugu koja bi preuzela i organizaciju. Ta se ideja realizirala 2013. godine kada su volonteri Split Pridea osnovali udrugu Rišpet koja je sudjelovala u organizaciji treće povorke ponosa da bi iduće godine preuzela njenu organizaciju, kao i osigurala, tj. dobila na upravljanje, gradski prostor za LGBT centar Split, prostor koji je tih godina korišten isključivo za potrebe organizacije Pridea. Ipak, vrijeme je pokazalo da u ovom procesu nije došlo do potrebnog transfera znanja o samom vođenju udruge i rada u civilnom sektoru što je rezultiralo gašenjem udruge Rišpet u 2020. godini”, uvodi me Tonči u povijest prostora, a Igor nastavlja: “Najveća promjena dogodila se 2018. godine, kada je Zaklada Kultura nova prepoznala i podržala projekt LGBT centra koji otada kontinuirano prima podršku za razvoj suradničkih platformi u Republici Hrvatskoj. Takva vrsta podrške omogućila je transformaciju Centra u društveno-kulturni centar, ali i sustavno planiranje, organizaciju i realizaciju različitih programa i aktivnosti u prostoru tijekom cijele godine.” 

Udruge uključene u rad Centra prostor koriste terminski, ali je prostor u programskom smislu otvoren za bilo koga, pojedinca ili kolektive koji žele organizirati program za zajednicu: “Takve inicijative potičemo kroz program otvorenih vrata putem kojeg pozivamo korisnike_ce, pogotovo mlade koji su naši najbrojniji korisnici, da osmisle i prijave programe za koje smatraju da su bitni za zajednicu, a mi im pružamo organizacijsku i financijsku podršku u provedbi. Ipak, i u ovom je procesu jako bitno biti aktivan, osluškivati interese i potrebe zajednice koja je okupljena u centru, potaknuti ih na angažman i pružiti mentorsku podršku tijekom cijelog procesa. A često nismo dovoljno kapacitirani da bismo, uz sve ostale poslove koje obavljamo, imali vremena za pružanje kvalitetne i kontinuirane mentorske podrške mladima.”

U tom smislu, priča o Centru “danas i ovdje” brzo prelazi u priču o brojnim poteškoćama s kojima se kulturni radnici_e u civilnom sektoru svakodnevno susreću. Logično i apsolutno očekivano. Naime, Tonči, Igor i ja ne ulazimo u ovaj razgovor isključivo u ulogama novinarke i predstavnika Centra. Poznajemo se dugi niz godina, svo troje djelujemo u nezavisnom sektoru dulje nego što se poznajemo pa je zaista teško odoljeti priči o problemima i neuralgičnim točkama sistema u kojem radimo i izgaramo. A poteškoće i izazovi u radu zajednički su, čini se, svima u civilnom sektoru. “Pitanje kapacitiranosti, neadekvatnih uvjeta rada zbog prirode prostora u kojem je Centar smješten, nedovoljne financijske podrške, česti su pojmovi s kojima se svi u sektoru susreću”, nadovezuje se Tonči i ističe kako poteškoće ovog tipa nerijetko utječu upravo na kontinuitet rada i proizlaze iz složenosti financiranja i rada u udruzi.

“Mlade je potrebno poticati, istina, ali to je problem koji nije specifičan za zajednicu već je nešto s čime se opetovano susreću svi koji rade na nezavisnoj sceni. Rad u Centru pokazao nam je da smo u proces ušli s teretom vlastitih očekivanja iz prijašnjeg rada na nezavisnoj kulturnoj sceni, kao i koliko se teško odvojiti od očekivanja koja su pred nas postavljena od strane donatora i donositelja odluka koji i dalje ne razumiju suštinu i važnost postojanja ovakvog centra. S razlogom smo se odlučili razvijati upravo kao društveno-kulturni centar jer uviđamo važnost samog pojma društvenosti za LGBTIQ+ zajednicu.”

LGBT centar Split, naime, u fokusu svog djelovanja nema zagovaračke aktivnosti prema općoj javnosti niti podizanje vidljivosti lokalne LGBTIQ+ zajednice i scene. Djelovanje Platforme koja upravlja Centrom stoga se ne svodi na promjenu društvene percepcije prema LGBTIQ+ zajednici, već ovaj prostor postoji prvenstveno zbog pružanja podrške i sadržaja namijenjenog zajednici, a u tom se smislu društvenost otkriva kao preduvjet bilo kakve priče o participaciji mladih. Postojanje ovakvog mjesta, sigurnog mjesta i mjesta podrške, mjesta na kojem se događa društvenost – ono što je nerijetko previđeno u ocjenjivanju projektnih prijedloga i smješta se u prostor “između” organiziranih aktivnosti – tako otvara mogućnost povezivanja unutar zajednice na temelju dijeljenih interesa.

“Na nama je svakako da pokušamo primijetiti interese korisnika, da ih usmjerimo da te interese realiziraju u Centru, ali to nam ne može biti primarna vodilja u radu. Takve se stvari ponekad događaju spontano, pojedinci se okupe oko zajedničkog interesa i u potpunosti preuzmu cijeli proces, pa mi u tom trenutku više nismo ni potrebni. Trenutačno u Centru djeluju dva kolektiva koja nam nude odgovor na pitanje što to Centar jest i što može pružiti zajednici. U ovom slučaju riječ je o radionicama vezenja koje se kontinuirano odvijaju u prostorima Centra i u potpunosti su organizirane od strane zajednice, kao i djelovanje kolektiva Drag Kokošinjac koji se oformio u Centru i kao takav proširio djelovanje i na prostor Doma mladih u kojem organiziraju javna događanja”, objašnjava Igor.

Spomen Doma mladih, još jednog splitskog društveno-kulturnog centra, otvara pitanje same geografske smještenosti LGBT centra u staroj gradskoj jezgri pa pitam svoje sugovornike što im je ovakva pozicija donijela. Tonči ističe: “Ironično je da udrugama koje suupravljaju Centrom sam prostor Centra često predstavlja administrativno opterećenje. Naime, aktivnosti koje organiziraju udruge uključene u Platformu LGBT centra mogu se odvijati i nerijetko se odvijaju i u drugim prostorima za kulturu u gradu, poput Doma mladih ili kreativnog hub-a Prostor u Splitu. To su aktivnosti koje posjećuju i naši korisnici, a koje možda ne bi posjećivali da nije prethodno ostvarena ta društvenost kroz susrete u prostoru Centra. Smještenost LGBT centra u zgradu Doma mladih vjerojatno bi privukla veći broj korisnika i publike, ali zgrada Doma je segmentirana i ne funkcionira kao cjelina, a kroz dosadašnji rad u Centru uviđamo da je ključno postojanje zajedničkog prostora za susrete van organiziranih aktivnosti i događanja.” Prvo sveobuhvatno istraživanje o potrebama LGBTIQ+ zajednice na splitskom području koje je realizirano u ovoj godini, a koje su organizirale udruge queerANarchive, Queer Sport Split i Split Pride, nudi odgovor na pitanje o važnosti pozicije Centra u staroj gradskoj jezgri. Naime, lokalna LGBTIQ+ zajednica prostor gradske jezgre percipira kao siguran javni prostor. 

S druge strane, moji sugovornici ističu i dodatnu vrijednost lokacije: bitno je organizirati sadržaje u centru grada koji svakom novom turističkom sezonom sve više postaje koorporativni i komercijalni centar u kojem lokalno stanovništvo ne pronalazi sadržaje za sebe. “Provedeno istraživanje pokazalo je da je održiv prostor za LGBTIQ+ zajednicu potreban, ali da je jednako važno govoriti o javnim politikama. Naime, sustav financiranja još uvijek ne pokazuje osjetljivost za temu prostora društvenosti i njegove važnosti za zajednicu. To je tema u fokusu smjernica koje u veljači planiramo predstaviti donositeljima odluka na lokalnoj razini. Naime, društveno-kulturni centri ne mogu biti svedeni samo na produkciju kulturnog sadržaja, već moraju pružati i konkretan prostor u kojem se može ostvariti i društvenost”, ističe Tonči.

Na tom tragu, Igor ističe da je LGBT centar Split ujedno i jedini izvor pružanja deinstitucionalizirane podrške mentalnom zdravlju u obliku psihološkog savjetovanja u gradu Splitu. “To je jedan aspekt podrške koju pružamo, a za kojim očito postoji i potreba i interes zajednice. Ipak, da bi psihosocijalno savjetovalište moglo odgovoriti na potrebe zajednice i pružati adekvatnu, strukturiranu i kontinuiranu podršku, profesionalni kadar koji pruža podršku primoran je uz svoju djelatnost obavljati i administrativni dio posla. On uključuje prijavu projekta psihosocijalnog savjetovališta na natječaje, vođenje navedenih projekata i projektno izvještavanje, poslove koje psiholozima oduzimaju vrijeme za rad s korisnicima_ama, dok projektna sredstva nisu dostatna za zaposlenje dodatne osobe isključivo za administrativnu podršku. Ovakvo opterećenje dovelo je do situacije u kojoj psihološko savjetovalište trenutačno djeluje na volonterskoj osnovi.” 

Tema društvenosti u ovom se trenutku otkriva ne samo kao preduvjet povezivanja unutar zajednice, kao preduvjet izlaska zajednice u javni prostor, kao način učenja odgovornog korištenja zajedničkog resursa, nečega što nadilazi samu zajednicu i što koristi društvu u širem kontekstu, već i kao jedan od mogućih načina prevencije budućih psihosocijalnih poteškoća zbog česte izolacije i osamljenosti koju doživljavaju zbog manjka podrške u obitelji i užoj društvenoj okolini. Društvenost omogućuje prepoznavanje i artikulaciju potreba i interesa i pojedinaca i zajednice.

Moji me sugovornici nakon višesatnog razgovora pozdravljaju pri odlasku: “Ne radimo s homogenom skupinom korisnika_ca, a ono što zaista možemo je usmjeriti ih na djelovanje. A i to je nešto, nekad je to najviše što možemo. Ono što smo naučili je činjenica da ponekad moramo pustiti da se stvari organski razvijaju.” Izlazim iz zgrade, koračam ulicama prazne gradske jezgre i razmišljam kako ova izjava točno opisuje ne samo nastanak i smjer u kojem se razvija LGBT centar Split, već i načine stvaranja i razvijanja društvenosti. A njoj samo treba treba dati prostor u kojem će se ostvariti.

Reportaža je dio temata o prostorima za kulturu koji se razvijaju unutar lokalnih specifičnosti i koji se odmiču od dosada priznatih i prepoznatih modela rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Početak priče o splitskoj Povorci ponosa ključan je trenutak LGBTIQ+ povijesti drugog najvećeg hrvatskog grada. “Policija je patrolirala po gradu i privodila ljude te oduzimala predmete poput suzavaca, bengalki, gas maski, ali i kukumara, rajčica i jaja koje su pripremili za gađanje povorke”, stoji u fanzinu 10 godina pride-a u Splitu kao uvertira u zbivanja 11. lipnja 2010. na splitskoj Rivi. Taj su dan obilježili homofobni napadi i nasilni ispadi, uništavanje grada te nespremnost policije na čitavu situaciju. No Povorka se održala, dok je količina i besmislenost nasilja potaknula mnoge Splićanke_e da idućih godina iskažu snažniju podršku LGBTIQ+ sugrađanima_kama, ističe autorica tekstova u fanzinu i današnja koordinatorica splitske Povorke ponosa Nikolina Banić. 

Riječ je o publikaciji koja je nastala kako bi na jednom mjestu okupila raspršene fragmente iz proteklog desetljeća Povorke, kao i zajednice koja u istom tom periodu prvi put izlazi u javnost. Splitska povorka u znatno je manjoj mjeri poznata i istražena no ona zagrebačka, a ovaj pregled u formi fanzina predstavlja i prvi sistematičniji uvid u njezinu povijest, kao i u povijest splitske LGBTIQ+ scene i njezinog osnaživanja.

Prve dvije Povorke ponosa odvile su se za vrijeme Kerumove vladavine gradom, a organizirale su ih zagrebačke LBGT organizacije Kontra i Iskorak u suradnji sa splitskom fenimističkom udrugom Domine iz Splita. Nakon dvije godine, u 2013., osnovana je splitska LGBT udruga Rišpet, i otada organizacija Povorke ostaje u rukama lokalnih aktivistkinja i aktivista. Iduće godine svečano je otvoren prostor LGBT centra, a tadašnje gradske vlasti na čelu s Ivom Bladasarom najavljuju njegovo infrastrukturno opremanje – obećanje koje do danas ostaje neispunjeno. Nakon toga, splitski LGBTIQ+ aktivizam doživljava transformaciju koja nastupa nakon nasilnog napada na tadašnje organizatore Povorke i gašenja udruge Rišpet. Njezinu organizaciju, naime, kasnije preuzimaju udruge i inicijative koje su se prethodno bavile organizacijom kulturnih i socijalnih događanja za zajednicu – Flomaster, Bitcherin i Queeranarchive. Jedna od njih, udruga Flomaster, preimenovala se u Split Pride i do danas preuzima koordinaciju Povorke. 

“Bez mentorstva potkovanih aktivista Iskoraka i Kontre, bez uglednih stranih gostiju, ambasadora i političara, bez koordinatora Rišpeta i bez gradonačelnika na čelu, splitski Pride je spao na leđa onih koje predstavlja i zastupa – splitske LGBTIQ+ scene i njenih lokalnih saveznika”, piše Banić, aktivistkinja koja je uz Mirtu Barić preuzela koordinaciju 2017. godine. Danas rad Split Pridea uključuje i niz drugih aktivnosti među kojima se nalazi i ovaj fanzin, publikacija koja, kako nam je objasnila Banić, predstavlja tek prvu etapu rada na historizaciji splitske povorke i aktivizma. Osim organizacijske povijesti splitske povorke, fanzin uključuje informacije o njezinim porukama, ispreplitanju s lokalnom politikom, vanjskoj recepciji i percepciji sudionika i sudionica svake od povorki, kao i o izazovima s kojima su se susretali kako pojedini prajdovi, tako i splitska LGBTIQ+ zajednica.

Elektroničko izdanje fanzina dostupno je ovdje. Publikacija je dio projekta Ponosne inicijative koji u  sklopu ovogodišnjeg Clubture-HR programa razmjene i suradnje zajednički provode zagrebačka inicijativa Ponosni Zagreb, pulska udruga Proces te Platforma LGBT Centra Split.

Izložbi prethodi tribina Ženske organizacije i antifašističko djelovanje u Splitu i Zagrebu (1918-1945) u 18 sati u Klubu Kocka koju će moderirati Diana Magdić uz gošće Mirjanu Kučer, Anu Lovreković i Barbaru Blasin. Razgovarat će se o povijesti ženskih organizacija u međuratnom periodu, o angažmanu tih organizacija na antifašističkoj predratnoj sceni te masovnom uključenju žena u oružani otpor u periodu Drugog svjetskog rata u Splitu i Zagrebu.

Autorice izložbe i istraživačice u projektu Ženski antifašistički Zagreb su Barbara Blasin i Ana Lovreković, a projekt se bavi međuratnim razdobljem i razdobljem Drugog svjetskog rata iz antifašističke i feminističke perspektive, prateći predratnu povijest ženskih pokreta, sindikalnog, omladinskog i studentskog organiziranja te naposljetku organiziranje i masovno sudjelovanje žena Zagreba u antifašističkom otporu.

Prije deset godina Kontra i Iskorak su organizirali prvi Pride – povorku ponosa LGBT osoba u Zagrebu – ukazujući na diskriminaciju LGBT osoba u Hrvatskoj, te obilježavajući, Stonewallsku pobunu protiv policijskog nasilja iz 1969. godine, događaj koji se smatra početkom suvremenog pokreta za zaštitu ljudskih prava LGBT osoba.

Godine 2011. usprkos kamenju, suzavcima, topovskim udarima i petardama održan je prvi splitski Pride. Iako država nije osigurala minimum sigurnosti, Pride u Splitu imao je za posljedicu porast svijesti o položaju LGBT osoba u hrvatskom društvu, te je osnažio LGBT aktivizam u Splitu.

“Očekujemo da ove godine u Splitu ostvarimo svoje pravo na javno okupljanje, ali i da se pažnja posveti razlogu zbog kojeg se prosvjedna Pride povorka održava – diskriminaciji u svakodnevnom životu. Zakon o istospolnim zajednicama usvojen je prije devet godina, međutim on ne daje istospolnim parovima gotovo nikakva prava. Zbog toga je tema ovogodišnjeg Split Pridea pravo na zaštitu obiteljskog života istospolnih parova. Slogan Split Pridea je ‘Jednake/-i pred zakonom!'”, ističu organizatori i dodaju: “Cilj nam je dodatno potaknuti javnu raspravu na temu diskriminacije istospolnih parova kako bi država konačno osigurala zaštitu ljudskih prava osoba koje žive u istospolnim zajednicama”.

Na ovogodišnjem Split Prideu svoje sudjelovanje najavili su predstavnice i predstavnici nacionalnih i institucija EU, te veleposlanstava, što ukazuje da se Split Pride prepoznaje kao važan događaj za ljudska prava u Hrvatskoj.

“Na prvom Split Prideu izuzetno nam je bilo važno sudjelovanje i podrška građana i građanki Splita,  aktivistica i aktivista iz drugih gradova u Hrvatskoj, susjednih zemalja i međunarodnih organizacija. Pridružite nam se i ove godine, sudjelujte na Prideu i podržite ljudska prava LGBT osoba!”, stoji u pozivu upućenom javnosti. 

Također, kako ističu organizatori, zainteresirani se za besplatan prijevoz iz Zagreba još uvijek mogu prijaviti putem elektroničke pošte. 

Izvor: Kontra / Iskorak / Domine