Naime, unatoč nestanku svake infrastrukture, ipak je postojala scena ljudi koja je po podrumima, garažama i atomskim skloništima održavala nezavisnu glazbenu (i ostalu) scenu na životu, a sve to su pratili fanzini (o čemu sam već pisao na Kulturpunktu). Postojale je dakle prilično živa scena ljudi koji su se okupljali gdje su mogli, od prostora Antiratne kampanje i atomskih skloništa do parkova, ulica, kafića i tek povremenih koncerata ili predstava koji su se održavali na često vrlo čudnim mjestima. Kako bih dočarao situaciju, možda je najbolje opisati koncert koji se održao negdje krajem 1994. godine u atomskom skloništu u Španskom, gdje nikome nije bilo teško doći (danas je teško “potegnuti” i do Močvare jer je “daleko”), a okupili su se ljudi iz Siska, Pule, Pazina, Požege i Zagreba… Klimatizacija nije radila, pa je negdje oko pola koncerta bilo nemoguće zapaliti cigaretu zbog nedostatka kisika, dok su vani policajci pokušavali ući u sklonište, ali nisu mogli jer su se vrata otvarala samo iznutra…

Vjerujem da je ovo sasvim dovoljno da dočara situaciju u kojoj se nastavak priče odvija. Sve opisano i još niz drugih problema, potaknuli su prvenstveno razne supkulturne grupe, anarhiste i muzičare raznih alternativnih smjerova da krajem rujna 1994. godine udruže snage, nađu se i dogovore prvo organizirano skvotiranje u Zagrebu. Za skvotiranje je odabrana Kuglana koja se nalazila iza Autobusnog kolodvora, a pripadala je tvornici Gredelj. Bilo je to šareno društvo, motivacije su bile različite, ali je sve skupa povezivala ideja za otvaranjem prostora koji će biti nešto drugačije, nešto “naše” i gdje će sami korisnici prostora stvarati program na nekomercijalan način, što do tada nije bilo moguće.

Konkretna inicijativa je došla od strane ZAP-a (Zagrebački anarhistički pokret), no ideja je bila pozvati sve koje ova akcija može zanimati (tome se priključio i današnji URK, odnosno ekipa koja danas vodi Močvaru).

Plan je bio jednostavan. Prvo je napravljeno dosta letaka koji su pozivali ljude da dođu u petak 7. listopada 1994. i sudjeluju u skvotiranju, ali i da izvedu svoju točku – žongliraju, sviraju, što god znaju. Već sam letak je otkrivao puno o samoj ideji, pa ću ga kratko citirati: Proslavite stvaranje slobodnog socijalno-kulturnog centra – Dođite i sudjelujte u okupiranju stare kuglane. Ako ste umjetnik ili bilo kakav izvođač, dođite i izvedite svoju točku… Žele nas zarobiti u duhovne krletke, ali pokazat ćemo im da mogu jebati ježa u leđa!

Ovaj jednostavan tekst, gotovo pa parola otkriva višeslojnu namjenu Kuglane. Naime, osim kulturnog i izvedbenog prostora, postojala je potreba za prostorom okupljanja onih koji su sukobljeni s dominantnom kulturom, onih koji se nisu željeli uklopiti i postati dio histerije otuđenog društva te prihvatiti nestanak svake solidarnosti, ideje javnog dobra, onih koji nisu željeli biti dio ujednačene, uniformirane kulture. Bio je to pokušaj stvaranja kulturnog prostora sa jasnom političkom porukom – nema šanse da prihvatimo “vašu” kulturu i način života.

Nakon kratkih i brzih priprema te bez suvišnih zašto i kako, već po jednostavnom principu “idemo probati”, Kuglana je u taj petak skvotirana. U prostoru se, naravno, nalazila gomila smeća, zgrada je bila napuštena već duže vrijeme i to je bilo jasno na prvi pogled (zbog zanimljive lokalne navike da u prazne zgrade bacamo razno smeće). Cijeli petak je zapravo protekao u čišćenju i sređivanju prostora, tako da uopće nije bilo moguće organizirati neko događanje. Navečer su vrijedni skvoteri proslavili prvi dan i nekolicina ljudi je ostala spavati u prostoru, iako je bilo iznimno hladno za to doba godine. Zanimljivo je da policija nije dolazila.

U subotu je čišćenje nastavljeno. Od raznih materijala i dasaka pronađenih u prostoru napravljen je stage. Tijekom dana su polako pristizali novi ljudi pa tako i “pojačanje” iz Metelkove, koja je u to vrijeme također bila vrlo dinamičan skvotirani prostor, a stalne posjete Ljubljani stvorile su poznanstva i čvrstu vezu s inicijativom iz Metelkove. U subotu je prostor već dobio jasan oblik – velika prostorija je uređena u prostor za događanja, dvije manje za spavanje, dok je “predvorje” pretvoreno u info-punkt za distribuciju raznih promotivnih materijala, fanzina i slično.

S ekipom iz Ljubljane je došao i jedan bend (ne mogu se sjetiti imena, a nije ostalo nigdje zapisano), tako da je na brzinu skupljena oprema i oko 23 sata je počela svirka, odnosno prvi, a uskoro će se pokazati i posljednji koncert u Kuglani. Pred kraj svirke dolazi policija. U prostoru se nalazilo stotinjak ljudi što je iznenadilo policiju, uostalom kao i činjenica da je prostor uređen. Stoga su prvotno bili zbunjeni, no ubrzo je uslijedilo najvažnije policijsko pitanje: Tko je ovo organizirao?. Vjerujem da ih je jednoglasan odgovor – Svi! – još više iznenadio, što je bilo očito iz mrmljanja: Kako svi, pa netko mora biti organizator… Ubrzo je postalo jasno da netko mora razgovarati s njima, jer se razgovor sa svima i dobacivanje pretvorilo u prijetnje specijalnom policijom (današnja interventna policija), pa ih je nekoliko osobnih i prekid koncerta zadovoljio. Međutim, to je ujedno značilo i razlaz za većinu ljudi koji su  bili u Kuglani, jer se radilo o “neprijavljenom skupu”, što god to zapravo značilo. Ukratko, par ljudi je završilo u stanici, kratko i vrlo formalno, nakon čega su se vratili u Kuglanu i tamo prespavali.

No, tu nije kraj s policijskim poslovima. Nakon mirne nedjelje, već u ponedjeljak se policija opet pojavljuje, no sad su tu i mediji, tako da cijela stvar dobiva nešto širu pažnju, ali svejedno odvode troje ljudi, koje opet ubrzo puštaju. 

Osim policije, pojavili su se i vlasnici prostora, točnije, predstavnici Gredelja, pa su započeti pregovori i objašnjavanja: što se i kako želi napraviti s prostorom, zašto bi ga netko ipak trebao koristiti i slično. No, svi izneseni argumenti nisu naišli na plodno tlo, već su predstavnici vlasnika objasnili da treba službeno tražiti dozvolu, jer da će u suprotnom ulazak u prostor tretirati kao provalu. S obzirom na neiskustvo skvotera ne čudi da je u tom trenutku nastup vlasnika zvučao vrlo uvjerljivo. A zapravo je bilo jasno da se nije radilo o provali te da su policija i vlasnik “lovili u mutnom” pokušavajući nagovoriti skvotere da napuste Kuglanu. “Lov u mutnom” se isplatio i na Kuglanu je stavljen lokot. Međutim, tu priča ne završava – u gradu se prikupljaju potpisi podrške za ponovno otvaranje Kuglane, i tom je prilikom prikupljeno oko 1300 potpisa. U isto vrijeme mediji pokazuju interes za cijelu problematiku, tematizira se pitanje mladih, položaj kulture, prozivaju se vlasnici prostora i Grad… U svakom slučaju, takva je neočekivana podrška i medijski interes iznenadio sve.

Ipak, umjesto da taj pritisak stvori uvjete za ponovno pokretanje aktivnosti u Kuglani, događa se nagli obrat i bageri po nalogu Gredelja rade rupe na zidovima (!?) zgrade. Posljedica toga je da se prostor više nije mogao više koristiti ni zašto, pa ga tako više nije imalo smisla ni skvotirati kako bi se  u njemu otvorio socijalno-kulturni centar. U konačnici, zgrada je s rupama ostala stajati još par godina, poput spomenika dominantnoj kulturi, a onda je potpuno srušena.

Iako je sigurno da je cijela opisana akcija skvotiranja najvažnija onima koji su direktno sudjelovali u stvaranju Kuglane, jer je za njih bila prostor upoznavanja te susreta s novim praksama i načinima djelovanja, jasno je da s vremenskim odmakom možemo lakše i jasnije sagledati posljedice tog događaja. Dakle, skvotiranje Kuglane je bio kratak, ali intenzivan događaj, koji je poslužio kao iskustvo različitim grupama u gradu. Na temelju ove akcije i iskustva kasnije su nastali drugi projekti, poput Autonomne tvornice kulture – Attack!, (današnja AKC Medika), Močvare ali i još nekoliko pokušaja skvotiranja, poput Taxi remonta ili Vile Kiseljak. Od tog prvog skvotiranja se promijenilo nekoliko generacija, no trag tog pokušaja je ostao, možda ne kao vidljiv doprinos ili neki povijesno važan događaj, već kao samo jedan od događaja koji su utjecali na razvoj nezavisne kulture, pa i nekih političkih akcija i inicijativa.