Kako piše u najavi, “nekadašnje učilište potrošačkih navika generacija građana, raskošna gradska institucija, oslonac lokalnog identiteta i uspješan radni kolektiv – robna kuća NAMA odlazi putem kojim su otišla gotovo sva uspješna poduzeća iz modernog razdoblja Republike Hrvatske”. Tema diskusije bit će okolnosti koje su doprinijele zatvaranju robne kuće Nama smještene u Ilici, te mogućim dugoročnim posljedicama njena gašenja.

U tribini sudjeluju: Marina Pavković, doktorica arhitekture i ekonomistica; Lana Kosovac, redateljica i politologinja; Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata, uz sudjelovanje drugih stručnih dionika dugotrajnog procesa gašenja robne kuće. Razgovor će moderirati novinar Domagoj Novokmet.

Početkom ožujka u Švicarskoj je održan referendum o plaćanju obavezne televizijske pristojbe, na inicijativu mladeži Liberalno-demokratske stranke koju je podržao i vladajući ultrakonzervativni SVP. Cilj je bio ukinuti javno financiranje jedine nacionalne radiotelevizije koja emitira na četiri jezika, a uključuje i dvadeset i jednu radijsku postaju te trinaest regionalnih televizija koje ispunjavaju uvjete javnog servisa, ne bi li se tom uštedom omogućilo “oslobađanje kupovne moći” koja bi se prelila u nacionalnu ekonomiju. Iako je prijedlog odbačen gotovo tročetvrtinskom većinom glasova, kampanja je potaknula raspravu o ulozi javne televizije koja bi odraz mogla imati i u drugim europskim zemljama u kojima su javni servisi nagriženi ili već pucaju pod pritiskom dnevno-političke instrumentalizacije, komercijalizacije i privatizacije. 

Hrvatska radiotelevizija toliko dugo pliva kriznim vodama da, riječima Branimire Lazarin, u toj temi više “nema mjesta debatnom upitniku niti uskličniku nego prostom bilježenju turobnih fakata”. Na HRT-ov račun godinama stižu kritike zbog neispunjavanje temeljnih, Zakonom propisanih zadaća javnog servisa, prije svega kontinuirano zanemarivanje odredbe koja nalaže neovisnost HRT-a o bilo kakvom političkom utjecaju i pritiscima promicatelja komercijalnih interesa. Sustavno se ignoriraju i programska načela prema kojima je javni medij dužan, između ostalog, pridonositi poštivanju i promicanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, toleranciji, razumijevanju te poštivanju različitosti. No, trenutak u kojem se zalaganje za ova načela prepoznaje kao nepoćudno ideološko pozicioniranje označio je početak strmoglavog urušavanja svih profesionalnih standarda koje je Hrvatsku radioteleviziju doveo na najniže moguće grane. 

Iako su i dosadašnje vladajuće garniture javnom medijskom servisu pristupale kao još jednom od resora kojim bi trebale upravljati, zahvat koji je nad programom imalo uredništvo u mandatu v.d. glavnog ravnatelja Siniše Kovačića po ocjeni Hrvatskog novinarskog društva ravan je kulturocidu. Podsjetimo, projekt “rekonstrukcije” HRT-a najavio je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović obećavši stvaranje “nove nacionalne paradigme kojom će se nova Hrvatska konačno rasteretiti duhova prošlosti i uspostaviti jedan novi nacionalni obrazac koji će integrirati cijelu naciju i prekinuti ideološke sukobe”. Ideološki sukobi razriješeni su jednostavnom eliminacijom svih neistomišljenika, a otvoreni politički obračun najpogubniji je bio upravo za profesionalni novinarski standard. Ukidanjem važnih informativnih emisija i rijetkih dokumentarnih, kulturnih i umjetničkih sadržaja te njihovom zamjenom emisijama mahom religijskog ili pak potpuno trivijalnog karaktera, trasiran je put za formiranje “nove hrvatske paradigme”, gdje nam, čini se, ostaje tek turobno prebrajati žrtve. 

Defetistički stav dominirao je i na javnoj tribini Akademije dramske umjetnosti Politički leksikon koji se u prvom ovogodišnjem izdanju bavio upravo temom javne radiotelevizije. Tradicionalno, tribinu je otvorio film, ovog puta sjajna dokumentarna studija Krste Papića  Nek se čuje i naš glas iz 1971. godine, koja prati radio amatere ruralnih krajeva sjeverne Hrvatske u borbi za dio državno kontroliranog etera, u kojoj ustraju unatoč zabranama i oduzimanju opreme. Papićev film otvorio je raspravu o pitanju demokratizacije društva i decentralizaciji medijske proizvodnje, o kojoj su uz moderaciju Dorotee Šušak govorili novinarka Ljubica Letinić, docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci Katarina Peović Vuković i Domagoj Novokmet, novinar, televizijski voditelj i bivši urednik na HRT-u.

Razvojem raznovrsnih online platformi produkcija medijskog sadržaja se decentralizirala, ali tehnologija koja je inicijalno bila demokratizirajuća prolazi tranziciju u kojoj proizvođači ili korisnici istovremeno postaju i roba za tržište. Peović Vuković ističe kako se radi o “platformskom kapitalizmu koji ‘fingira’ prostor javne sfere, aproprira ga i privatizira za vlastiti profit, o čemu ne postoji dovoljna svijest javnosti”. Novokmet upućuje i na druge negativne aspekte medijske decentralizacije, poput fenomena “lažnih vijesti” (fake news) i medijskih balona u koje se ljudi zatvaraju kao problema koji su itekako prisutni i u našem medijskom okruženju.

Kod pitanja javne televizije i radija Peović Vuković na djelu prepoznaje dva paralelna procesa – neoliberalizaciju proizvodnje programa koja podrazumijeva fleksibilizaciju rada, agencijsko zapošljavanje i sve nesigurnije radne uvjete, a posljedično i rapidno opadanje kvalitete sadržaja u okviru retradicionalizacije i konzervativizma. O relevantnosti programa dovoljno govore podaci o gledanosti prema kojima je nekada nedodirljiva središnja informativna emisija HRT-a ispala iz mjesečnih “top 10”, a potpuni debakl nacionalna dalekovidnica doživjela je u prosincu prošle godine kada se nijedna njezina emisija nije našla u deset najgledanijih emisija tog mjeseca.

U javnosti se sve češće postavlja pitanje s početka – vrijedi li hrvatski javni servis 1,5 milijardi kuna, kojim rezultatima ih opravdava i koja je svrha njegova postojanja – sugerirajući da je rješenje za nekvalitetan javni medijski servis njegova privatizacija, po uzoru na sve druge javne usluge. Čini se tako da se u javnom medijskom prostoru sav problem s HRT-om sastoji u obaveznoj pristojbi, a neodgovornom diskursu doprinose i političke opcije koje se u maniri jeftinog političkog populizma zalažu za njezino smanjenje koje ne bi ugrozilo samo javni medij već i cijelu hrvatsku audiovizualnu industriju.

“U Hrvatskoj se pod agendom racionalizacije neučinkovitog javnog sektora, pa tako i javnog medijskog servisa, razvija opasna legitimacija njegove privatizacije”, upozorava Peović Vuković. Ljubica Letinić naglašava kako ne smijemo upasti u zamku dovođenja u pitanje postojanja javnog radija i televizije. “Ključna razlika između privatnog i javnog medija je ta što prvi program proizvodi radi ostvarenja profita dok potonji dobiva javna sredstva da stvara upravo onaj sadržaj koji će reprezentirati društvo i zalagati se za opće dobro. Bez takvog medija ne možemo ni očekivati da ćemo sutra graditi neko zdravije društvo”, zaključuje. 

Zabrinjava i činjenica da profesionalna i šira javnost, pa i sami novinari ne nalaze načina kako da se suprotstave ovim trendovima. Uzroke tome treba tražiti upravo u procesima najgrubljeg političkog kadroviranja koje na HRT-u pratimo već više od dvadeset godina. Lomovi u četverogodišnjim izbornim ciklusima onemogućavaju kontinuitet u kvaliteti, razvoju profesionalnih standarda, a onda i tradicije slobodnog novinarstva u kojem se novinari/ke mogu i znaju izboriti za prostor svoje slobode, istaknuto je u raspravi. Jasno su tako detektirani ključni problemi HRT-a i prepoznate sve neuralgične točke njegova (ne) funkcioniranja, no čini se kako i dalje nema ideje kako izaći iz “talačke krize” u koju je državni vrh doveo javni medijski servis ni kako nadići te ukopane pozicije. Osim možda povratkom u Papićevu ’71. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Naprotiv, riječ je o toliko armiranoj istini, da je čitava prva sesija radne skupine naslovljene “Javni mediji” tijekom posljednje Zelene akademije – održane krajem kolovoza na Visu u organizaciji Zaklade Heinrich Böll i drugih partnera – izgledala poput terapijske grupe. Uništenje profesionalnih standarda, strukturalna korupcija pod krinkom demokracije i tržišnih sloboda, mediji koje ne uređuju njihovi urednici nego izdavači, netransparentno vlasništvo; tretiranje novinara poput roblja, sustavna dezinformacija javnosti umjesto informiranja, uplitanje politike, nemogućnost financiranja i opstanka neprofitnih medija, samo su neke od spominjanih teškoća. Poprilično nefokusirana rasprava dvadesetak novinara – i drugih sudionika kojima su mediji u središtu interesa – ipak je donekle uspjela mapirati polje te ustanoviti najteže probleme. Nakon toga, u drugom dijelu rasprave fokus je bio na pokušajima iznalaženja alternativnih načina financiranja medija i to bez obzira da li je riječ o javnim, privatnim ili neprofitnim medijima. Naime, sva tri medijska sektora su povezana, pa promjena u jednom utječe i na čitavo polje. Posebna je pozornost posvećena Hrvatskoj radioteleviziji, s obzirom da tri posto ukupnog iznosa pristojbe koju građani plaćaju HRT-u – radi se o otprilike 35 milijuna kuna – odlazi u Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, koji bi po logici stvari trebao potpomagati neprofitne medije. Međutim, rečenim fondom na krajnje netransparentan način upravlja Agencija za elektroničke medije, pa je do sada, riječima privremenog ravnatelja HRT-a Domagoja Novokmeta, većina novca otišla malim lokalnim medijima povezanim s političarima.

Konstrukcija stvarnosti

Privatne tiskane medije uglavnom su uništili njihovi vlasnici, a tamo gdje nisu, njihova uloga nema nikakve veze sa sustavnim, točnim i pravovremenim informiranjem, što, s obzirom da građani nemaju na osnovu čega donijeti odluke, znači smrt demokracije. Bivši novinar Večernjeg lista i nedavno ugašenog tjednika Forum, Stojan de Prato, naglasio je da u Hrvatskoj trenutačno postoje samo jedne dnevne novine (i to, s obzirom da je regionalna, ograničenog dosega) – Novi list – koje točno i sustavno informiraju građane. Dvije najveće tiskovine, Jutarnji list u vlasništvu Ninoslava Pavića, odnosno njegovog koncerna EPH (čiji je, pak, suvlasnik njemačka grupacija WAZ) te Večernji list u vlasništvu austrijske Styrie, odnosno Katholischer Medien Verein Privatstiftung (“Privatne katoličke medijske zaklade”) uglavnom se sastoje od “infotainmenta”, manipulacija povezanih s političkim, ekonomskim i drugim ciljevima vlasnika te površnog informiranja, a privid objektivnosti daju kolumnisti te jedan dio novinara koji uspijevaju pošteno raditi svoj posao. Autor ovog teksta tome bi dodao da i izdanja Styrije, naročito Večernji list, nerijetko znaju skrenuti u nešto što bi se moglo okrstiti jedino primitivizmom i klerofašizmom. Zanimljiv detalj je i da je Styria formalno neprofitna (?) kuća; naime, Zaklada ima takav pravni status. Unatoč tome što se sav profit reinvestira u Zakladu (ne nužno u njene iste dijelove, pa novac jest izvlačen iz hrvatskih izdanja), glavni motiv poslovanja ovdašnje uprave Styrie su menadžerski bonusi, pa je, ističe de Prato, Večernji list – u glupom uvjerenju će tabloidizacija povećati nakladu – uništen žutilom. Glavni operativac katoličke medijske kuće u Hrvatskoj je pater Ivan Tolj, koji je nedavno – kao što možete pročitati na portalu Lupiga.com – u ime predsjednika Ive Josipovića pokušao, ponešto bizarno, intervenirati u naslov intervjua objavljenog u konkurentskom Nacionalu. Predsjednik, kao nekada Ivo Sanader, inače ima sjajne veze i s drugom polovicom nacionalnih tiskanih medija (prema podacima HGK od prije nekoliko godina, EPH i Styria zajedno čine 90 posto tržišta dnevnog tiska). Josipovićev bliski prijatelj Marko Vojković, osim što je kao vlasnik tvrtke Emporion glavni profiter ZAMP-a, u poslovnim je odnosima s Pavićem, pa EPH zapravo predstavlja medijsku ergelu zaduženu za glancanje lika i titranje jaja “el Presidenteu”, o čemu nešto više možete pročitati iz pera Ivice Đikića. O načinima na koje je Pavić, blisko isprepleten s drugim “elitama” naše zemlje (dovoljno je podsjetiti se kakvi se ulizivački članci objavljuju o Ivici Todoriću), uništio medije – prisjetimo se samo par njegovih slavnih izjava, poput toga da se nada da njegovi novinari na posao dolaze s grčem u želucu ili o prosječnoj novinarskoj karijeri – dala bi se napisati enciklopedija novinarskog (i vlasničkog) beščašća. Rezultati toga su, primjerice, stalno skretanje pažnje s pravih problema konstruiranjem lažnih tema i sukoba, podmetanje i iskrivljavanje istine, ponekad i pravo huškačko novinarstvo; sve u svemu, konstrukcija stvarnosti koja nema veze s onim što se zaista događa. 

Domagoj Novokmet, v.d. ravnatelja HRT-a

Erozija profesionalnih načela

Jedan od razloga uništenja profesije činjenica je da više nema izobrazbe koja bi trebala izgraditi iskusnog novinara, nego se kao jeftina radna snaga dovode “djeca s ceste” koja, istaknuo je de Prato, služe zato da se “popunjavaju praznine između oglasa”. Za mentorski rad, kako se čulo, treba novca i vremena, a danas nema ni jednog ni drugog. Osim što nema više mentorstva, nema ni omladinskih medija u kojima bi mladi novinari mogli izučiti zanat. U Njemačkoj, kazao je novinar berlinskog Tageszeitunga Rüdiger Rossig, postoji sustav tzv. dvogodišnjeg volontarijata (za koji su “naučnici” plaćeni, doduše nešto manje nego li zaposleni) kroz koji prođe većina mladih novinara te koji kroz taj period obiđu sve sektore. U tom smislu erozija je profesionalnih načela direktna posljedice aktualne ekonomske situacije. Masovno iskorištavanje mladih novinara, koji su službeno slobodni novinari (“freelanceri”), a zapravo u prikrivenom radnom odnosu (takozvani “RPO-ovci” po kratici “Registar poreznih obveznika”), slabi profesiju na još jedan način: na primjer, kada su zaposleni novinari “Večernjeg” štrajkali, sav posao izrade lista pao je na leđa novinara angažiranih preko RPO modela. Na taj način – s obzirom da je novina i dalje izlazila – štrajk izgubio smisao, a mladi novinari nisu mu se mogli priključiti, s obzirom da im je – zbog mnogo slabije zaštićenosti ugovorom – prijetio raskid suradnje. 

Smijurija od demokracije

Izuzetno informativno izlaganje o javnom interesu u privatnim medijima imao je Toni Gabrić, glavni urednik portala h-alter.org.  Zanimljiva je činjenica i da svi papirnati mediji – uključujući, naravno, i privatne – plaćaju PDV po stopi od svega deset posto, i to zato jer je zakonodavac procijenio da su i privatni mediji na određeni način javno dobro, i to zato što bi trebali informirati i educirati građanstvo. Međutim, ne samo da cijene tiska unatoč ovoj olakšici rastu, da i glavni listovi sve manje provode svoju zadaću, nego se ona odnosi i na posve komercijalne i žute novine. “Odmah je bilo više-manje jasno da Sanaderova vlada oslobađa papirnate novine PDV-a radi korumpiranja velikih novinskih korporacija ususret nadolazećim parlamentarnim izborima; održavanje toga zakonskog rješenja na ovakav način na kakav se održava, pokazuje koliku moć ima novinsko-nakladnički korporacijski lobi i spada među argumente u prilog teze da su neki oblici korupcije na relaciji novinski nakladnici – politika i dalje na djelu”, kaže Gabrić. Što se elektroničkih medija tiče, istaknuto je da je Agencija za elektroničke medije “jedno od najnetransparentnijih tijela vlasti, a vjerojatno i žarište korupcije”. Vrlo je zanimljiva i zakonska obveza o nužnom postojanju redakcijskih statuta, međutim, taj statut nema gotovo niti jedan medij u Hrvatskoj – što znači da izravno krše zakon. Statut je značajan jer bi se njime, po članku 26. Zakona o medijima, trebao regulirati izbor glavnog urednika koji ne bi mogao obnašati dužnost bez suglasnosti više od polovice novinara. Kako u Hrvatskoj u svemu postoji “kvaka”, rečeno je da bi, sve kad bi se i provodili, statuti bili smijurija od demokracije, s obzirom da RPO-ovci (koji u nekim medijima čine i polovicu novinara!) ne bi imali pravo glasa, a određen broj poslušnih novinara se uvijek nađe. Osim toga, kao važni problemi navedeni su izumiranje lokalnih medija i lokalnih dopisnika, bez kojih više nitko ne nadzire lokalne vlasti te sve manje izvještavanja iz stranih zemalja, odakle uglavnom u svim medijima cirkuliraju iste agencijske informacije kojima također opada kvaliteta.

Rüdiger Rossig, novinar berlinskog Tageszeitunga

Oaze za čitatelje

Neprofitni mediji u Hrvatskoj imaju stalan problem financiranja, uslijed čega je konstatno u pitanju njihov redoviti rad, pa i opstanak, istaknula je Janja Sesar, voditeljica portala Kulturpunkt.hr. Vrlo je velika razlika definicije i razvoja medija koji se u različitima europskim zemljama nazivaju “community mediji”, mediji trećeg sektora, alternativni mediji, taktički mediji itd., a u Hrvatskoj se uvriježio naziv neprofitni mediji. Termin nije najspretniji s obzirom da neprofitni mediji mogu ostvarivati prihode, no moraju ih vraćati u vlastitu djelatnost, zbog čega mi možda bolje odgovarao termin “not-for-profit mediji”. U europskom su kontekstu “community mediji” uglavnom nastajali kao mediji koji okupljaju članove lokalne zajednice koje povezuje zajednički interes, tema ili problem i koji proizvode medijski sadržaj za lokalnu zajednicu. U Hrvatskoj je njihov razvoj bio drukčiji te su se pak, osim Radio Studenta koji je bio jedini takav medij, neprofitni mediji snažno razvili u zadnjih desetak najčešće u obliku internetskih portala i to kao reakcija na kulturu skandala i senzacionalizma i srozavanje kvalitete medija. Tako su nastali mediji poput H-altera, Bookse, Lupiga.hr, Vox Feminae i nekolicine drugih profiliranih portala koji pokrivaju teme o kojima se ne piše dovoljno u klasičnim medijima i koji su postali svojevrsna medijska oaza za čitatelje koji se žele informirati o nekoj zapostavljenoj temi ili steći drugi, drukčiji pogled na nju. Generalni je problem taj da neprofitni mediji nisu precizno zakonski definirani niti imaju sustavnu financijsku potporu. Rad je uglavnom baziran na entuzijazmu i volontiranju, a tako se ne može dugoročno kvalitetno raditi. Trenutačno samo jedna institucija trajno podupire neprofitne medije, riječ je o Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoj društva, dok se sve ostalo svodi na projektno financiranje. Ne bi li se to promijenilo, Ministarstvo kulture, izvijestio je Milan F. Živković, savjetnik ministrice za medije, trenutačno radi na boljem funkcioniranju Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Pretpostavke za poboljšanje okvira djelovanja ovih medija postoje, no hoće li se to realizirati, naglašava Sesar, pitanje je političke volje. Navela je i primjere Danske i Francuske, gdje profitni privatni mediji podupiru neprofitne određenim postotkom svog prihoda koji ostvare od oglašavanja. 

HRT-ova idiotska borba s komercijalnim medijima

Sljedeće godine Ministarstvo kulture namjerava izaći s medijskom strategijom, kazao je Živković u kojoj će priroriteti biti Hina, HRT te pokretanje jednog dnevnog lista; međutim, Ladislav Tomičić je u to izrazio sumnju s obzirom da je “aktualna ministrica imala namjeru spasiti Vjesnik, ali odluku o tome nije donijela ona niti se odlučilo u njenom kabinetu”. U isto se vrijeme priča o prodaji Vjesnikove tiskare i to – Ninoslavu Paviću. Mnogo je govora bilo o ulozi države te o pitanju kako da javni mediji budu zaista javni, a ne vladini. Država bi trebala brinuti o obrazovanju građanstva i to od osnovne škole, jer je to “jedina nada da ćemo za par desetljeća imati građane koji žele i cijene kvalitetne informacije”. Još jedna od iznesenih ideja bila je da se uvede “porez na šund” za sve medije koji opsežno donose tzv. “celebrity news”. Što se tiče eventualnog spašavanja i/ili subvencioniranja privatnih medija, zaključeno je da to nije posao države, barem dok izgledaju tako kako izgledaju. S obzirom da je formalna tema radne grupe bila financiranje javnih medija, nije se previše govorilo o političkim problemima koji prate HRT; umjesto toga, privremeni ravnatelj Domagoj Novokmet govorio je o tome kako bi Hrvatska radiotelevizija trebala biti vodeći medij kada je riječ o neprofitnim sadržajima, naročito zato jer je, zahvaljujući pristojbi koju plaćaju svi građani, riječ o jedinom mediju na kojem “nije problem u prikupljanju novca nego u njegovoj potrošnji”. HRT propada zato jer se „upustio u idiotsku borbu s komercijalnim medijima”, odnosno RTL-om i Novom TV. Sljedećeg tjedna s emitiranjem započinje treći program namijenjen znanosti i kulturi, a do kraja godine i specijalizirani informativni (“news”) kanal. HRT ima ogroman potencijal, jer i sada unatoč krizi njegov dnevni doseg iznosi 70 posto stanovništva RH, a prije ulaska komercijalnih televizija radilo se o skoro 99 posto. Veliki je problem transparentnost; uz ono što je rečeno o Fondu za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, HRT bi trebao potpomagati i nezavisnu produkciju s obzirom da je riječ o najvećem kupcu audiovizualnih sadržaja, ali “uglavnom se kupuju skupi projekti sumnjive kvalitete”.

Borna Keserović, glavni urednik ugašenog Foruma

Nestanak kulture kupovanja novina

Pitanje je da li bi kod nas bio moguć medij kao što je berlinski list Tageszeitung – primjer vrlo uspješnog medija koji, s obzirom da je riječ o zadruzi u vlasništvu čitatelja, nadilazi dilemu država vs. privatni mediji. Nedavno je bila aktualna priča o preuzimanju Foruma od strane novinara, no zbog nerealno postavljenih rokova od strane Styrie i financijskih zahtjeva dogovor je propao. O načinu funkcioniranja Tageszeitunga, u kojem vlada potpuno samoupravljanje, izvijestio je Rüdiger Rossig, a opsežno o toj temi možete čitati u tjedniku Novosti. Što se Foruma tiče, glavni urednik Borna Keserović kazao je kako je glavna ideja bila raditi ozbiljan, “no-bullshit” list namijenjen obrazovanim čitateljima kojima treba argumentirana i točna informacija. Međutim, vrlo je teško prodavati takav list u zemlji koja ubrzano gubi srednju klasu i u kojoj je nestala kultura kupovanja novina. Forum je razmatrao i pokušavao razne strategije, kao što je prodaja pojedinačnih članaka ili prodaja digitalnog izdanja po cijeni od svega sedam kuna. Osnovno je pitanje, kad govorimo o novom mediju, postoji li u Hrvatskoj – pa i čitavoj regiji, ukoliko bi se išlo na list koji bi izlazio u svim državama bosansko-hrvatsko-srpskog govornog područja – deset tisuća ljudi koji bi bili spremni investirati na način kao što su čitatelji bili spremni u Tageszeitung; novinarka iz Srbije, Žarka Radoja pozivajući se na svoja iskustva tijekom rada na portalu e-novine, smatra da ne postoji, osim toga, ni jugoslavensko tržište nikada nije bilo unificirano. Ladislav Tomičić naglasio je da je Forum pravi primjer da nije problem u neprofesionalizmu, nego u poslušništvu: “kada se uprava Styrie prestala petljati u uređivanje, novinari su u roku mjesec dana napravili poštene novine”. Premda i Rossig sumnja da je nešto slično kod nas ostvarivo, naglasio je da su i u Njemačkoj svi smatrali da je projekt kao što je Tageszeitung – potpuno nemoguć. S obzirom na troškove, možda bi portal za početak bio mnogo bolje rješenje. Spominjala se i inicijativa da se mali portali udruže u jedan meta-portal koji bi objedinjavao najkvalitetnije vijesti, međutim, već je bilo pokušaja udruživanja regionalnih neprofitnih medija, što je trebalo rezultirati i osnivanjem mreže regionalnih portala, ali od toga nije bilo ništa. Važno je reći da na ovom sastanku nije bilo nikog iz vjerojatno najživljeg medijskog sektora u Hrvatskoj – profitnih internetskih portala. 

Jesmo li nešto naučili iz dosadašnjih promašaja?

Nedostatak solidarnosti među novinarima jedan je od osnovnih problema naših medija i društva uopće, složili su se sudionici, što se moglo vidjeti i na nedavno slučaju kada je predsjednik Ivo Josipović napao tjednik Novosti. S obzirom da su postojeće Hrvatsko novinarsko društvo te Sindikat novinara Hrvatske uglavnom nemoćni, govorilo se o eventualnom osnivanju novog udruženja, međutim do sada su takvi pokušaji propadali, što zbog organizacijskih problema, što zbog ideoloških i konceptualnih prepirki. S obzirom da u Hrvatskoj postoje četiri novinarska fakulteta (uz peti EPH-ov koji se uskoro otvara u Koprivnici), postavilo se pitanje je li obrazovanje budućih novinara način na koji se mogu graditi standardi i štititi profesija. Međutim, činjenica je da više od 50 posto hrvatskih novinara nema završen fakultet, a uz to riječ je o zanatu koji se uči praksom. “U idealnom slučaju novinar bi trebao imati široko obrazovanje, ali to nije nužnost”, naglasio je Rossig. Za razliku od Hrvatske, u kojoj je novinarstvo jedina profesija u kojoj svatko može sebe zvati novinarom bez ikakvog kriterija, u Grčkoj, na primjer, samo ljudi s deset godina iskustva rada u medijima mogu koristiti tu titulu te imaju pravo da im u novinama izlazi puno ime. 

Sve u svemu, ova radna grupa nije došla do nikakvog čarobnog rješenja, a pitanje “kako nadvladati plakanje za prošlim vremenima” još uvijek je uglavnom neodgovoreno. Međutim, kako su u socijalizmu bili mogući visokokvalitetni mediji (Vjesnik u srijedu, Danas, Mladina), vjerojatno i danas, unatoč potpuno različitim uvjetima, postoji način. Čini se da je glavno pitanje, i što se tiče solidarnosti i svega ostalog, kao što je istakla Radoja – jesmo li nešto naučili iz dosadašnjih promašaja?

Izjave Stojana de Prata (u paragrafu podnaslovljenom “Konstrukcija stvarnosti”) u prvotnoj su verziji teksta bile pogrešno navedene te se u dijelovima nije moglo jasno iščitati što su de Pratove riječi, a što opservacije autora teksta. To se odnosilo na rečenice “izdanja Styrije, naročito Večernji list, nerijetko znaju skrenuti u nešto što bi se moglo okrstiti jedino klerofašizmom” te “unatoč tome, ističe de Prato, uspjeli su uništiti svoje tvrtke u Hrvatskoj, i to ne izvlačenjem profita nego dodjelom ogromnih bonusa”. Tekst je modificiran, a čitateljima i Stojanu de Pratu se ovim putem ispričavamo na netočnom navođenju.