Šok je ubrzo zamijenila proaktivnost, nanovo pretvarajući FFZG u epicentar borbe za akademsku slobodu i ravnopravnost. Na hodnicima fakulteta moglo se svjedočiti demonstracijama, na virtualnom bojištu potpisati otvoreno pismo dekanu, a u medijskom prostoru čitati o unutar-fakultetskim kritikama nastavnika. Međutim, ne bi to bila borba na FFZG-u da između sljedova prakse nije uvršten i red teorije. Održan 23. listopada u organizaciji Plenuma, samoupravnog tijela studenata FFZG-a, Skriptinar Simboličko nasilje i zloupotrebljavanje institucionalne moći privukao je dvjestotinjak ljudi. 

Nazočni su u prvih sat vremena mogli čuti analizu i perspektive četiriju govornika_ca, dok je druga polovica programa preciznije odgovarala najavljenom formatu okruglog stola. Premda se u svjetlu povlačenja odluke suda kojom je odbijen dekanov prijedlog suspenzije izvještaj sa Skriptinara naoko može činiti redundantnim, vraćanje studenata na nastavu nažalost ne predstavlja nikakav bitan pomak u akademskoj disfunkcionalnosti koja je do mjere suspenzije i dovela. To će reći da su uvidi govornika – novinarke Andree Milat i Nikole Vukobratovića, predsjednika SKD-a Prosvjeta, oboje sudionika blokade iz 2009., te Krune Kardova, profesora na Odsjeku za sociologiju, i Ivone Grgurinović, profesorice na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju – itekako vrijedni dokumentiranja radi šire primjene na aktualni kulturno-društveni moment.

Ta se tvrdnja u prvom redu, doslovno, odnosi na transparent inicijative Za Hrvatsku slobode, koji tijekom Skriptinara visi s katedre. Kardov kao prvi govornik objašnjava da je inicijativa započeta sredinom rujna kao reakcija na recentne zabrane festivala, cenzuru i sužavanje građanskih sloboda. Time suspenziju studenata kontekstualizira u općenitiju tendenciju kriminalizacije prosvjeda i dokidanja ustavom zajamčenih građanskih sloboda.

“Jedan slučaj represije može biti izraz nemuštosti, ali nekoliko slučajeva je već obrazac. Znak upozorenja, da svi moramo otvoriti širom oči i početi podržavati jedni druge i sklapati savezništvo. To je nešto što se neće zaustaviti bez otpora”, upozorava sociolog prije osvrtanja na činjenicu da studentski prosvjed bubnjanjem i zviždanjem ne može biti nasilan jer nasilje podrazumijeva ugrožavanje sigurnosti ili činjenje materijalne štete. Oni kojima se zahtjevi prosvjeda ne sviđaju, uočava, pokušat će prosvjednike delegitimirati proglašavajući ih preradikalnima, jednom riječju, prijetnjom.

Kasnije Kardov produbljuje ovu misao, detaljizirajući način na koji takvi pritisci suzbijaju društvene pokrete. Oni uzrokuju niz debata koje završavaju u fragmentaciji i polarizaciji grupe, zatim dovode do njezinog zatvaranja zbog manjka povjerenja, sve dok ona ne postane izolirana šačica ljudi bez mogućnosti šireg dohvata. U drugom dijelu Skriptinara član Plenuma ovu tezu naizgled potvrđuje, prepričavajući razgovor s neupućenim kolegom koji ga je upitao je li čuo za “one studente koji su napali dekana”.

Prema tome, učinak represije ne ispoljava se samo kroz kažnjavanje nepoćudnih prosvjednika, već i kroz odbijanje šire javnosti od toga da se tim prosvjednicima pridruže. Sociolog konkretizira tu ideju na primjeru roditelja koji zacijelo čitajući članke zovu djecu i pitaju ih jesu li involvirani: “‘Nemoj sine, nemoj kćeri, ti budi sa strane!’ To je put u diktature zbog toga što svaki represivni režim egzistira ne na kontinuiranoj represiji, nego na pristanku većine na tu represiju u strahu od sankcija.”

Sve to korištenjem nejasne terminologije poput “simboličkog nasilja”, nedefinirane sintagme iz pravilnika o stegovnom postupku preko koje se legitimirala kazna studentima. Neprimjenjivost pojma u ovoj situaciji dodatno naglašava arbitrarnost cijelog postupka.

O formi i funkciji same mjere više govori Vukobratović, nazivajući suspenzije činom administrativnog terora. Upravo je arbitrarnost ključna odrednica takvog postupka, a u ovom se slučaju osim u formulaciji mjere ogleda i u tome da je samo troje od pedeset prosvjednika procesuirano, bez obrazloženja zašto su baš oni izabrani. Druga je odrednica neproporcionalnost kazne, čineći je namjerno pretjeranom, a treća se pak tiče okvira u kojem se administrativni teror rađa. Naime, kao i drugi govornici, on višestruko ističe da problem nije u individualnoj upravi ili odluci, već da je problem strukturne prirode:

“Ovom sankcijom dekan je u suštini rekao da je jedan komad sjednice Fakultetskog vijeća važniji od obrazovanja troje studenata. Ta tri aspekta ne proizlaze iz nespretnosti ili nerazumijevanja pravnog postupka, oni su namjerno napravljeni da bi bili specifično okrutni s ciljem zastrašivanja studenata.”

Kako se studente izvlastilo i oduzeta im je mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u odlučivanju, prekid sjednice, tvrdi Vukobratović, nije bila odluka, nego obaveza. Iako je ta tema na Skriptinaru obrađena kroz specifičan primjer studentske borbe, važno je ovu pouku imati na umu i kad razmišljamo o mogućnostima širih društvenih promjena.

Ista misao može se primijeniti i na izlaganja dviju govornica koje su temi pristupile iz drugačijeg, historijskog rakursa. Tako Milat, kroz kratku napomenu da kao sudionica prosvjeda 2009. nikad nije čula za stegovni prijedlog na FFZG-u, podcrtava promjenu atmosfere. Smatra da do sankcioniranja blokadera nije došlo jer je upravu bilo strah novih blokada, studenti su tada imali jaču pregovaračku poziciju.

Podsjetila je stoga na sistemske razlike između uvjeta u kojima je djelovala tadašnja generacija studenata i današnjih, počevši od bolonjske reforme s kojom se obrazovanje našlo u središtu javnog interesa i političkih rasprava. “Drugi je taj da su promijenili cijelu strukturu obrazovanja na način koji je išao na štetu samom cilju postizanja povećanog broja visokoobrazovnih. I treći faktor je bio da su svi znali kamo to vodi, jer su već tada bili jasno vidljivi prvi rezultati privatizacije. Materijalna dobra su bila privatizirana, a sad je počelo vrijeme za privatizaciju usluga i obrazovanje je bilo prvo na udaru”, elaborira Milat, koja smatra da je ova kombinacija faktora probudila antagonizam i otpor.

Upravo iz te razlike proizlazi njezina procjena da bi 2009. dvorana u kojoj se održavao Skripitnar imala puno više od 200 ljudi. Solidarnost je bila jaka jer se znalo, neovisno o internim konfliktima, da ako se jedna osoba sruši, svi će doći na red.

Prešutnu apatiju novog desetljeća eksplicitnije obrađuje Grgurinović, ali iz pozicije nastavnice. U trenutku kad 2020. rektor Sveučilišta Damir Boras izvršava čin institucionalnog nasilja suspenzijom dekanice Vesne Vlahović Štetić, navodi Grgurinović, mnogi profesori odustaju od pokušaja promjene unutar postojećih institucionalnih okvira. Otpor toj nelegitimnoj odluci nije poučio rezultate, što etnologinja vidi kao ključan uzrok apatije nastavničkog kadra, čije razočaranje se očituje i u razmjerno slabom odazivu na Skriptinar.

Uzrok apatije vidi i u činjenici da se strukturni uvjeti akademije nisu promijenili – naprotiv, dodatno su se pogoršali. “Kapitalizam ulazi u apsolutno sve pore akademskog života i ne trebamo uopće imati iluziju o tome. Birokratizacija, količina administrativnog rada, puno prekarnih položaja unutar akademije bitni su faktori te apatije”, objašnjava Grgurinović.

Apatija ne zaobilazi ni studente, no Grgurinović upozorava da se i iza toga kriju strukturni uzroci. Sve veći broj studenata radi i ne mogu se posvetiti studiju, koji se i sam sveo na ECTS bodove zbog novih načina vrednovanja znanja. U jednom trenutku Milat je zamolila zaposlene studente da dignu ruke; prizor u kojem više od pola dvorane podiže dlanove govori sam za sebe.

Kao odgovor na takvo stanje, Milat predlaže veći stupanj beskompromisnosti i zaoštravanje zahtjeva. Kako bi pokret bio uspješan, navodi, mora privući čim veći broj ljudi što bi se moglo postići traženjem naplate 0 eura za ECTS bod ili čak zahtjevanjem od uprave da studentima omogući bolje uvjete za studiranje, u kojima potencijalno ne bi trebali raditi.

Suočeni s drastičnošću situacije, mnogi studenti fokusirani su na neposredne probleme koji im dišu za vratom. To ne znači da svoj otpor usmjeravaju protiv jednog čovjeka i njegovih pulena koji se nisu udostojili pojaviti na Skriptinaru, već razumiju da je ta borba sistemska. Na naš upit da komentiraju povlačenje suspenzija, delegati Plenuma podsjećaju da se još čeka pravomoćnost odluke stegovnog suda, no upozoravaju da time problem nije riješen:

“Što se tiče daljnjeg djelovanja, ovo je jasan pokazatelj koliko su daleko spremni otići oni na pozicijama moći kako bi zaštitili status quo i ugušili svaki pokušaj legitimnog otpora. No, mi smo svjesni da je problem sistemski, a naša borba je borba za slobodno obrazovanje što, između ostalog, znači besplatno i svima dostupno obrazovanje. Naša borba ovdje nikako ne prestaje, ona tek počinje.”

Svijest o tome da je riječ o široj borbi protiv komercijalizacije znanja i posljedičnog podvrgavanja društva zakonu kapitala, ono je što jesen Filozofskog može pretvoriti u proljeće. Ako povratak studenata na nastavu išta dokazuje, to je da se moć manjine može izazvati snagom većine. I to je, vjerojatno, najvažnija pouka s Filozofskog fakulteta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na čelu te borbe je Plenum, samoupravno tijelo studenata koje je na FFZG-u 17. veljače ponovno oformljeno nakon pet godina. Njegovi delegati_kinje u razgovoru za Kulturpunkt objašnjavaju da će studenti za tri mjeseca “potencijalno morati platiti iznos od 477 do 955 eura, ovisno o broju prenesenih ECTS-a.” Kažu kako je već u veljači, kad je promjena najavljena, za nju bilo prekasno jer su ljudi godinu i pol studirali po uvjetima koji posljednjih petnaest godina oslobađaju plaćanje apsolventskih godina, i prema tome planirali svoje studijske obaveze. “I mentori će biti dodatno opterećeni jer će oni kojima je to financijski teret pokušati napisati do dva diplomska rada u kratkom roku”, napominju.

Premda je najava o dodatnom naplaćivanju participacija potakla pokretanje Plenuma, delegati ističu da je srž problema neodgovornost aktualne uprave FFZG-a pod vodstvom dekana Domagoja Tončinića. 

“Mi smo svjesni da bi se bilo koja uprava na njihovom mjestu, u modelu koji zahtjeva tržišno upravljanje obrazovnom institucijom, u nekom trenutku odlučila na takve postupke. Ali način na koji se to donosi – zakulisno, manipuliranjem i vrijeđanjem – je neprihvatljiv”, navode delegati_kinje. Naime, u dvije godine vlasti, uprava je napravila niz poteza koje su naštetile radnicima_ama fakulteta, koliko i studenti(ca)ma.

Između ostalog, to uključuje smanjenje postotnog dodatka na plaću nenastavnom osoblju s 15 na 5 % bez komunikacije s njima, dizanje cijene upisnina, premještanje dnevnog boravka studenata_ica s invaliditetom u neadekvatan prostor bez komunikacije s njihovim Uredom i dokidanje tradicije studentskih transparenata, uklanjanjem natpisa “Studenti kontra genocida” s pročelja fakulteta. Iscrpniji popis raštrkan je na Facebook i Instagram profilima Plenuma, no ni on u vakuumu ne dočarava sumornu atmosferu koja se kultivira u instituciji u kojoj demokracija postaje retorička figura. Za punu sliku je potrebno sagledati kronologiju studentske borbe.

Sporni prijedlog Odluke o visini participacije studenata u troškovima sveučilišnih prijediplomskih, diplomskih i integriranih studija Sveučilišta u Zagrebu Filozofskom fakultetu u akademskoj godini 2025./2026. studenti(ca)ma je 7. veljače predstavljen kao gotov čin i pravna nužnost. Prethodno se s njima nije konzultiralo o tome, nego je prijedlog samo iznesen na Fakultetskom kolegiju, savjetodavnom tijelu dekana koje sačinjavaju pročelnici_e odsjeka FFZG-a. Anticipirajući takav razvoj događaja, studenti_ce su prije sjednice Fakultetskog kolegija tražili_e prijedlog na uvid, no na taj zahtjev im nikad nije odgovoreno. 

Uprava se u tom trenutku poziva na novi Pravilnik o studiranju na prijediplomskim i diplomskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, tvrdeći da se u skladu s njime apsolventske godine moraju početi naplaćivati. Šaljući upite Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih te Sveučilištu u Zagrebu, Plenum ubrzo saznaje da to nije istina. Na svakoj je sastavnici Sveučilišta, pojašnjava dopis iz Odbora za statutarna pitanja Sveučilišta u Zagrebu, da odredi kako će naplaćivati ECTS bodove. Ta se Odluka unazad petnaest godina na FFZG-u donosila neizmijenjeno, pro forma glasanjem koje je oslobađalo studente participacija na apsolventskim godinama, a taj mehanizam Pravilnik ničime ne mijenja.

Osnovni razlog za prijedlog promjene tako je već u prvim danima zavrzlame demantiran, na što je uprava reagirala ponavljanjem istih tvrdnji u tekstu objavljenom u Jutarnjem listu. U njemu ponovno navode da Filozofski fakultet nije naplaćivao nepoložene ECTS-e apsolventima “na temelju starog Pravilnika o studiranju” dok novi ne predviđa “oslobađanje od plaćanja nepoloženih ECTS bodova neovisno o kojoj se godini studija radi”. Međutim, studentima je od viših instanci već bilo rečeno da naplaćivanje apsolventskih godina ne ovisi o Pravilniku, nego o Odluci. U istom članku se navodi i da su studenti sami glasali za novi Pravilnik, prebacujući tako odgovornost na njih. Sam Pravilnik, kao što je više puta istaknuto, ne utječe izravno na pitanje participacija. 

Paralelno s tim, do studenata_ica dolaze informacije da je dekan pročelnicima_ama odsjeka podijelio dokumente s projekcijama dodatnih prihoda koje bi odsjeci ostvarili naplatom participacija. Ovdje je bitno podcrtati da bi FFZG, kao i drugi fakulteti, trebao funkcionirati demokratski, odnosno da bi se odluke trebale donositi transparentno i u konstruktivnom dijalogu sa svim zainteresiranim stranama. Unatoč tome, uprava u narednim mjesecima studentske zahtjeve i prijedloge omalovažava ili ignorira. Na Fakultetskim vijećima, ističu delegati_kinje, studenti(ca)ma dekan i prodekani nerijetko uskraćuju pravo na punopravno sudjelovanje u raspravi, optužuju ih da manipuliraju javnim prostorom te ih nazivaju performativnim aktivistima. Potonje je, konteksta radi, izrečeno povodom studentskih zahtjeva za osuđivanjem genocida u Palestini, koji je u tom trenutku brojao desetke tisuća mrtvih.

Studentski pritisak početkom proljeća ipak ostvaruje neke rezultate. Delegati Plenuma pozvani su na Fakultetski kolegij 1. travnja, gdje im uprava predstavlja “kompromisno rješenje” prema kojem bi studenti mogli participacije plaćati u ratama, a ako završe studij prije otplate, dobar dio iznosa bio bi im oprošten. Međutim, kako delegati_kinje primjećuju, ni to nije nije kompromis jer su ga dekan i prodekani “donijeli sami, a kompromis bi trebao biti dogovor između dvije strane”.

Kao pokušaj pravog kompromisa, u suradnji s pravnicima, Plenum je izradio novi prijedlog Odluke kojim nastoji zadržati dosadašnju situaciju. Studentski vijećnici_e tvrde da se na narednim vijećima o tom prijedlogu nije konstruktivno raspravljalo, što je mnoge navelo da se zapitaju zašto uprava toliko inzistira na vlastitom prijedlogu, s obzirom na to da nije riječ o pravnoj nužnosti.

Odgovor se naslućuje u promjeni narativa: s demantirane pravne perspektive, uprava ga prebacuje na otužno financijsko stanje fakulteta, za koje su na koncu sami odgovorni. Na posljednjem Fakultetskom vijeću, 18. lipnja, članovima je prezentirana apokaliptična financijska slika. Navodi se da knjižnica prokišnjava i da nedostaju resursi za novu opremu. 

Nije jasno zašto uprava nije pokušala potrebna sredstva uprihoditi od viših instanci, odnosno Ministarstva i Sveučilišta, umjesto studentica_a koji nerijetko žive u prekarnim financijskim situacijama, od honorara do honorara. Upravi FFZG-a i Sveučilištu poslali smo upit o tome jesu li koraci u tom smjeru načinjeni, no do zaključenja teksta nismo dobili odgovor. Sveučilište nije odgovorilo ni na pitanje kako je moguće da drugoj najvećoj knjižnici u Hrvatskoj prokišnjava krov, a uprava nije komentirala ni studentske tvrdnje da se na vijećima stvara nedemokratska atmosfera zbog verbalnog omalovažavanja studentskih predstavnica_ka u vijeću.

Kao primjer netransparentne komunikacije, delegati navode i da je Tončinić na istoj sjednici selektivno interpretirao studentski prijedlog Odluke, uvjeravajući pročelnike da Plenum namjerava sve studente osloboditi plaćanja ECTS bodova. Tvrdi da bi fakultet tako ostao bez drugog stupa financiranja te da odsjeci ne bi imali novca za terenske nastave i opremu. Kako većina pročelnika nije pročitala suhoparni pravni dokument studenata_ica, nije im ostalo puno izbora nego vjerovati da je glasanje za takav prijedlog samoubilački čin. 

Plenumaši_ce tvrde da su studenti_ce te tvrdnje pokušali demantirati, no da im dekan to nije dopustio, već je ubrzavao prijelaz na glasanje. Apsolutna većina nije postignuta ni za jedan prijedlog i glasanje je odgođeno. Sljedeća sjednica zakazana je 16. srpnja, kada se očekuje manji odaziv što dodatno smanjuje transparentnost donošenja Odluke. 

Delegati_kinje ističu da je rasprava o participacijama samo jedno od brojnih pitanja u kojima se ogleda vrijednosna i politička klima na fakultetu. Teme poput Palestine i borbe za radnička prava jednako su im bitne kao i pravo na besplatno obrazovanje. Dio su istog aktivističkog tkiva koje bi trebalo sačinjavati duh društveno-humanističke institucije poput FFZG-a, a oni koji vode takvu instituciju trebali bi zrcaliti njezine vrline. U stvarnosti se događa upravo suprotno, oni koji za te ideale dižu glas bivaju obeshrabreni i ismijani. 

Neispavane_i delegati_kinje plenuma, koji su dragocjene sate za vrijeme ispitnih rokova odlučili trošiti na razgovor s medijima, uvjeravaju nas da čak i ako Odluka prođe ove godine, oni neće posustati. Borba se, kažu, nastavlja, jer ako Filozofski ne diže glas, nitko neće.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.