Simone de Beauvoir, The Coming of Age, 1970.

Kada su 2013. godine počeli izvoditi predstavu Sokol!, Iztok Kovač i Janez Janša vratili su se davno otplesanom Kovačevom solu Kako sam uhvatio Sokola. Ipak, izvedba nije bila ista, ne samo jer su tijela plesača obremenjena godinama, pokojim kilogramom i nedostatkom mladenačkog elasticiteta, već zato što bi to bilo besmisleno. Umjesto očitog ukazivanja na (ne)mogućnosti ostarjelog tijela, predstava je dekonstruirala izvedbu iz 1991. kako bi  istaknula sadašnju poziciju plesača u godinama koji, uvriježenim stereotipima usprkos, još uvijek pleše. U prvom planu se našlo pitanje o utjecaju starenja na plesača čije tijelo kao osnovni alat njegova izražavanja sve češće odbija uvježbanu poslušnost. Kroz pronalaženje granica tijela, plesači se dotiču i granica umjetničke scene koja tijelo u pokretu uvelike određuje bilo dominantnim temama bilo adekvatnim financijama.

Uostalom, starenje je stigmatizirano bez obzira na profesiju jer, kako piše kritičarka Margaret Morganroth Gullette, za suvremenu zapadnu okolinu postoje samo dva društveno prihvaćena narativa o starenju: priče o napretku ili o propasti. Time je starenje svedeno na jadikovanje o ili slavlje starosti, pri čemu ga niti jedan princip ne doživljava dijelom života. Zbog takve percepcije društva, starije osobe ostaju na margini kulturno-društvene, pa i ekonomsko-političke reprezentacije što odudara od statistike prema kojoj je u dobi od 60 i više godina danas gotovo četvrtina stanovnika Hrvatske.

Upravo ta drugost i nevidljivost starijih osoba u fokusu je serije fotografija od 9 do 12 Marine Paulenke, predstavljenoj na izložbi koju je moguće pogledati do 19. travnja u BAZI na Trešnjevci. Izložena serija snimljena je analognom kamerom, a obuhvaća šesnaest portreta štićenika Doma za starije osobe Trešnjevka. Nasuprotno postavljeni nizovi crno bijelih portreta u dva izložbena prostora ovećim dimenzijama dominiraju prostorom pri čemu promatrača/icu suočavaju s inače neprimjetnim detaljima. Upravo zbog snimanja lica izbliza, te predimenzioniranog uvećanja, izrazi portretiranih daju naslutiti sijaset različitih emocija od borbenosti, prkosa, sjete, tuge, pa i smušenosti. Ipak, portretirani ostaju anonimni, fotografije nisu naslovljene, osim njihovog lica, niti jedan označitelj ih ne smješta u neki osobit prostor. Zbog toga bismo ih s lakoćom mogli zamijeniti s bilo kojim seniorom s Trešnjevke. Jedino u naslovu izložbe moguće je razabrati lokaciju, doduše prilično apstraktnu jer je definirana vremenom. Premda označava vrijeme u kojem se u Domu za starije odvijaju stvaralačke aktivnosti poput crtanja, pletenja i slično, kao i vrijeme unutar kojeg je umjetnica posjećivala štićenike, naslov je moguće shvatiti dvojako – kao kontrolirano vrijeme koje određuje institucija ili kao aluziju na zadnju četvrt života.

Nadalje, umjetničine posjete Doma za starije postale su okosnica njenog rada na terenu i temeljem tih razgovora i fotografskih zapisa isproducirana je serija od 9 do 12. Čitav projekt dio je znatno šireg programa Umjetnici za kvart koji tematizira različite aspekte stanovanja na Trešnjevci i do sada je podržao brojna umjetnička istraživanja, među ostalim, Božene Končić Badurine, Bojana Gagića, Bojana Mrđenovića i Ane Kuzmanić. Program je započet još 2016. u organizaciji [BLOK]-a kao svojevrsni nastavak Urban Festivala, prvenstveno zbog interesa za društveno politička pitanja u javnom prostoru specifične lokacije, dok ga razlikuje tematski fokus isključivo na Trešnjevku. I dalje se, što je dosta važno za umjetničku scenu u Hrvatskoj, inzistira na novim umjetničkim produkcijama, samo što one nastaju na temelju višemjesečnog, pa i godišnjeg istraživanja. Takva istraživanja u  kvartu imaju potencijal misliti kvart kao zajednicu na drugačiji način zahvaljujući podjednako umjetnicima i stanovnicima.

Na neki način ovaj projekt može se shvatiti kao nastavak Paulenkinog ranijeg rada Drugi dom iz 2015. godine u kojem se bavila životom, odnosno uvjetima života zatvorenica u požeškoj kaznionici. Polazeći od feminističkih teorija o obiteljskom domu kao “središnjem društvenom poprištu u kojem je žena istovremeno subjekt i objekt nadzora” zanimalo ju je kako promišljati dom zatvorenica, odnosno zatvor. Slično je i u staračkim domovima jer postoji određeni nadzor, koji se uglavnom odvija kroz skrb i njegu, ali sva pravila u domu dolaze odozgo, od institucije same, baš kao i u zatvoru. Iako u domu ne završavaju zbog izvršavanja kazne, dolazak u dom znači priznati ograničeni vijek vlastitog tijela, odnosno nemogućnost brige o sebi, kao i odsustvo nekog drugog skrbnika.

Drugi dom intrigirao je ponajviše zbog načina na koji je autorica o zatvorenicama progovorila. Umjesto ilustrativnih fotografija, umjetnica ih je prikazala kroz njihov životni prostor, motive, osobne i druge predmete koji čine scenografiju njihove zatvorske svakodnevice. Iako je začudni narativ djelomično nastao zbog zakona koji “određuje da je fotografiranje ili snimanje zatvorenika dozvoljeno samo na način u kojem im se ne otkriva identitet”, čini se da drugačija reprezentacija zatvorenica ne bi imala smisla jer bi se fokus sveo na njih same, a ne na prostor koji diktira i kontrolira njihov životni ritam.

Zašto je onda autorica u seriji fotografija koja za polazišnu točku uzima “preispitivanje politike institucionalnog stanovanja u trećoj životnoj dobi u vremenu intenzivnih transformacija socijalne države” umjesto o instituciji progovorila o njezinim štićenicima? I zašto iz polja kamere izostavlja upravo taj problematičan okvir njenih protagonista – Dom za starije? Umjesto stanovanja u domu, umjetnica portretiranjem izbliza važnost daje stanovanju u ostarjelom tijelu doživljavajući štićenike kao vlastitu budućnost. S druge je strane istaknula da “njihov uzvraćeni pogled u vlastitu prošlost postaje njihova poveznica i iskra koja se u umornim tijelima inati vremenu”. Time je fokus njenog istraživačkog projekta, barem u ovom segmentu javne reprezentacije, sveden na protok vremena, a ne okvir institucije, kao mehanizam kontrole tijela. Upoznavši se sa štićenicima Doma za starije Trešnjevka, odustala je od početnih pitanja o politikama stanovanja u koje bi se s lakoćom ucrtale liste čekanja, ekonomska ograničenja, privatizacija, potezanja veza, skromni uvjeti života.

Protutežu politikama stanovanja, kojom se autorica pozabavila, čine politike tijela, tijela koje sputava i koje je sputano. Na neki način, postaje nevažno radi li se o štićenicima Doma za starije Trešnjevka, ili samoorganiziranom domu feministica Babayaga u Francuskoj ili pak samoorganiziranom elitnom domu Santa Clara u Španjolskoj, jer bez obzira na politiku institucije u kojoj borave svi se konstantno suočavaju s ograničenjima doma koji im ujedno omogućava dugi život, odnosno s ograničenjima iznemoglog tijela. Međutim, za razliku od Iztoka Kovača i Janeza Janše koji se vlastitim tijelom služe kako bi javno raspravljali o starenju i što ono znači za tijelo, ali i za njegovo društveno-političko okruženje, kod ciklusa Marine Paulenke nedostaje upravo taj segment društvenog koje regulira umorno tijelo. I zato nastale fotografije dostojanstveno portretiraju osobe starije životne dobi ukazujući prije svega na njihovu dob čime vidljivim čine njihovu drugost više nego li okolnosti uslijed kojih se starost percipira kao strano tijelo.

Slične radionice ŠKART je prvi put provodio tijekom rezidencijalnog boravka u Koruškoj galeriji likovnih umjetnosti 2015. godine. Cilj tog programa bilo je obrazovanje kroz umjetnost, odnosno kako umjetnost približiti ljudima, a na njemu je sudjelovalo desetak osoba različitih životnih dobi, među kojima i nekoliko umirovljenika. “Naš predlog je bio da zajedno analiziramo slike, da ih čitamo i potom rekonstruišemo, odnosno da svako predloži svoju verziju slike služeći se jednostavnim tehnikama i sredstvima. Kao završni proizvod svako je napravio malu scenu, malo lutkarsko pozorište, sa motivima odabranih slika, ali sa ličnom interpretacijom. Takvo rasčlanjivanje i rekonstruisanje slika smo nazvali demistifikacija umetnosti“, kaže Dorđe Balmazović, jedan od članova ŠKART-a.

Balmazović također tvrdi da svijet danas postaje konzervativniji no što je bio prije, a promjene idu na gore umjesto na bolje. “U jednom trenutku ideje modernizma i progresa su se udaljile od ljudi i danas deluju udaljenije nego pre 50 godina. Savremena umetnost sve više postaje elitna i sve udaljenija od ‘običnih’ ljudi, pa samim tim i starijih”. Isto se moglo zaključiti i u razgovoru s Cecilijom i Barbarom Lovrenčić, korisnicama Doma za starije koje su sudjelovale na radionicama. Osim sadržajno, starijim osobama je zbog teškoća u kretanju i fizički otežan pristup muzejima i kulturnim aktivnostima, zbog čega je jako važno da one na neki način “dođu k njima”. Osim što se nalazi u neposrednoj blizini MSU-a, suradnja s domom Sv. Ana vjerojatno je bila praktična i zbog njihovih drugih aktivnosti. Korisnici tamo imaju mogućnost sudjelovati u aktivnostima kao što su keramička radionica ili radionica modelarstva i maketarstva, a dom također ima svoj pjevački zbor koji održava jednotjedne probe i izvodi filmsku i drugu glazbu koje je bila popularna kad su članovi zbora bili mlađi.

Približavanje kulture osobama treće životne dobi aktivnost je kojom se pojedinačno bave određene organizacije. U sklopu projekta 55+ Montažstroj je održavao kazališne radionice s osobama starijim od 55 godina, a iz tih radionica nastala je istoimena, višestruko nagrađivana kazališno-dokumentarna predstava. Na festivalu Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine 2013. godine nastupao je Zbor pritužbi, zbor starijih građanki i građana koji je na melodije evergreena pjevao stihove kreirane od pritužbi i problema s kojima se starija populacija obično susreće. U Rijeci se dostupnošću kulturnih sadržaja svojim članovima bave različiti klubovi umirovljenika okupljeni pod imenom Penzići Rijeka, a oni su, prema riječima njihova koordinatora Petra Nikolića, “na sasvim zadovoljavajućoj razini”. Sve kulturne ustanove s kojima su htjeli uspostaviti suradnju izašle su im u susret s nižim cijenama ulaznica ili programima koji se odnose posebno na umirovljenike.

Nikolić ipak navodi kako je volja njihovih članova za takvim sadržajima većinom vrlo upitna. “U odnosu na broj umirovljenika u Rijeci (38 000), jako mali postotak posjećuje kulturne ustanove. Interes za iste je stalan, međutim nije velik. Mi imamo populaciju umirovljenika koji nam se redovito odazivaju na razne programe iz područja kulture, međutim, to je, čini se, zatvoren krug i jako mali postotak ukupnog broja članova”, ističe. Tu naravno ponovno dolazimo do početnog problema, odnosno kome su kulturni sadržaji uopće namijenjeni. Fokus djelovanja, prvenstveno edukacije, najčešće je okrenut mladima ili čak djeci, dok se ovu višestruko diskriminiranu skupinu najčešće zanemaruje. Balmazović je također naglasio kako je s djecom izuzetno važno raditi zato što je to ulaganje u budućnost, no rad sa starima je jednako važan jer je naša dužnost da, ako imamo mogućnosti, bar pokušamo olakšati im starost i učiniti je zanimljivom.

Sudionici radionica Re-konstrukcija slike u početku su bili skeptični, ali su se kasnije ohrabrili i slobodno iznosili tumačenje i svoje doživljaje slika. Balmazović kaže da nisu bili sigurni hoće li i kako ljudi prihvatiti njihove prijedloge, ali tijekom rada su se zainteresirali i njihov odnos počeo se razvijati, a broj sudionika do kraja radionice ostao je isti. Možda je najzanimljivija upravo političnost nastalih radova. Tumačenje slika povezali su s temama iz svoje svakodnevice, stvarima koje ih okružuju, a u njih su učitali i probleme radnica Kamenskog, probleme patrijarhalnog društva, neravnopravnosti žena, probleme opresije koju provodi crkva i slično.

Cecilija Lovrenčić rekla je da u početku nije znala što može od radionica očekivati i “da li je to baš za nju”, ali vratila se i ostala do kraja. Također smatra da bi takvih događaja trebalo biti više. Balzamović je istaknuo kako je tijekom rada gospođa Barbara rekla da nikad nije razmišljala o slikama. Ako bi joj se neka svidjela, stavila bi je na zid, ali sad prvi put razmišlja što je na njima i zašto. “To bi otprilike bila srž naše namere, da razmišljamo o slikama tokom rada. Umetnost, šta god da podrazumevamo pod tim pojmom (ima mnogo tumačenja), može da nam ulepša život i učini ga dostojanstvenijim. Za to nikada nije kasno”, zaključuje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.