Dok se velike institucije polako pokušavaju prilagoditi novim vremenima, često pod utjecajem politike projektnog financiranja koja naglašava koncept muzeja zajednice, novi trendovi mnogo su uočljiviji u inicijativama manjeg formata. Primjeri takvih projekata predstavljeni su na BLOK-ovom seminaru Mikropolitike – oni pokazuju moguće smjerove za budućnost, ali i neke zamke koje vrebaju na tom putu.

Muzej afričke umetnosti iz Beograda predstavile su kustosice Emilija Epštajn i Ana Knežević, kao studiju slučaja specifičnog odnosa prema ideji kolonijalnog i antikolonijalnog muzeja. Naime, dok je većina muzeja u Europi afričke zbirke dobila bilo direktnom kolonijalnom eksploatacijom i krađom (poput muzeja kolonijalnih sila – primjerice Louvrea ili British Museuma), bilo da su se formirale oko privatnih zbirki pustolova, misionara i drugih avanturista kojima je imperijalizam utro put (kao što je slučaj sa zbirkom Etnografskog muzeja iz Zagreba), MAU je izrastao iz zbirke Vede Zagorac i Zdravka Pečara, koji su kao novinari, diplomati, ali i suborci dolazili u kontakt s nizom eminentnih figura iz Pokreta nesvrstanih, od kojih su predmete iz buduće muzejske zbirke dobili na poklon. Snažni povijesni i politički kontekst antikolonijalne borbe, kao značajnog elementa Pokreta nesvrstanih, stvara napetost s klasičnim muzejskim postavom (za koji su kustosice naglasile da bi bilo važno da se što prije preosmisli), i činjenicom da se ipak radi o kolekcionarskom poduhvatu, koji je kao takav u suprotnosti s antikolonijalnom praksom.

U svjetlu pitanja angažiranog muzeja, kustosice su stavile naglasak na neke od vlastitih kustoskih praksi, poput platforme #reflect, kroz koju je predstavljen rad umjetnika_ca iz Namibije i Angole ili istraživanje i predstavljanje protu-arhiva, posebno iz feminističke perspektive. Ostalo je otvoreno pitanje pozicioniranja MAU-a u kontekstu angažiranog muzeja, s obzirom na njegovu relativnu šutnju pred suvremenom stvarnošću. Beograd je već deset godina važna točka na migrantskoj ruti, mnogi ljudi koji u njemu borave dolaze upravo iz zemalja s kojima su Veda Zagorac i Zdravko Pečar surađivali u zajedničkoj revolucionarnoj antikolonijalnoj borbi, a ta je prisutnost gotovo nevidljiva u kontekstu muzeja.

Za razliku od Muzeja afričke umjetnosti, koji traži način da više izađe u zajednicu (kako su i same kustosice napomenule, ni oni sami nemaju jasnu sliku koja je to zajednica, pa onda ni koje su njene potrebe), druga dva primjera polaze iz radikalno drugačijih postavki. Ovdje nije riječ o muzejima koji zadovoljavaju ICOM-ovu definiciju – prema kojoj muzeji moraju biti trajne institucije koje sabiru i čuvaju baštinu – ali one upravo zbog toga šire mogućnosti i dosege onoga što bi muzej mogao biti. U pitanju su Udruženje za muzej javnog stanovanja šireg pariškog područja (L’AMuLoP), udruga koja radi na izučavanju i interpretaciji života radništva u sjevernim predgrađima Pariza, te Muzej zajednice MUBIG iz Milana, projekt arhitektonske zadruge ABCittà. Obje su institucije duboko vezane za život zajednice.

Impuls za pokretanje pariškog muzeja, kao što je predstavila Diane Chamboduc de Saint Pulgent, došao je iz iskustva nastavnika u čijim se kurikulima povijesti nikad nije nalazilo gradivo s kojim bi se učenici mogli povezati, koje bi predstavljalo njihovo življeno iskustvo. Taj su jaz odlučili premostiti projektima koji istražuju povijest stanovanja u radničkim četvrtima, kroz izložbe bazirane na arhivskim istraživanjima i rekonstrukcijama unutar stambenih prostora u pariškim predgrađima, ali i edukativnim projektima sa školama, kao i urbanim šetnjama koje istražuju javne i privatne prostore života i rada. Fokusiraju se na temu javno financiranih stanova – naslijeđe snažnih lijevih pokreta u poslijeratnoj Francuskoj, koji su doveli do izgradnje cijelih zgrada u kojima radnici unajmljuju stanove za cijenu puno manju od tržišne.

Tema stanovanja iznimno je prisutna i u MUBIG-u, koji je predstavila Anna Chiara Cimoli. Zadruga ABCittà, u čijem okrilju muzej djeluje, nedavno je u milanskom kvartu Greco kroz javno-privatno partnerstvo obnovila staru zgradu, u kojoj se, osim njihovih ureda, nalaze i stambene jedinice u kojima po niskim cijenama žive mladi (studenti i radnici), samohrani roditelji s djecom i stariji. Tako se urbanistički revitalizira dotad prilično zapušten dio susjedstva i kreira zajednica – jedan od uvjeta života u njihovim stanovima je deset sati društveno korisnog rada mjesečno. Sam muzej Cimoli opisuje kao način vraćanja duga zajednici: upravo su stanovnici ti koji kreiraju sadržaj muzeja, kuriraju izložbe i intervencije u javni prostor (poput primjerice oslikavanja arkada ispod željezničke pruge koja iscrtava granice Greca).  

Uz polaznice i polaznike BLOK-ovog Praktikuma za angažirani pristup baštini, seminar je privukao i publiku iz akademskih i muzejskih krugova. Interes institucija za nove oblike muzeja pokazuje da ideja angažiranog muzeja kao potencijalnog smjera razvoja muzejske prakse, postaje relevantna i izvan okvira nezavisne kulture. Ipak, osim zajedničke potrebe da se napravi nešto što bi bilo progresivnije, angažiranije, usmjerenije na zajednicu, primjeri predstavljeni na seminaru nisu dali ujednačen odgovor na pitanje kako bi odnos sa zajednicom trebao izgledati.

Vidjeli smo jedan muzej koji je u potpunosti proizvod zajednice, drugi koji o njoj govori, ali je tek počinje uključivati u promišljanje i izgradnju svojih aktivnosti, te treći koji još uvijek nije siguran prema kojoj bi se to zajednici želio otvoriti. To pokazuje i koliki je još prostor otvoren za promišljanje, eksperimentiranje i učenje, pa se ostaje nadati da će sličnih seminara, sa još raznolikijim i radikalnijim pristupima, u budućnosti biti sve više i više. Jer, kao što je primijetila umjetnica i teoretičarka Jelena Savić, da bi neki muzej zaista bio angažiran i antikolonijalan, prisustvo rasijaliziranih, koloniziranih, marginaliziranih subjekata mora u njegovoj transformaciji zauzimati središnje mjesto – a to se neće dogoditi sve dok se bude normaliziralo odsustvo ljudi u čije se ime govori. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na dan otvorenja izložbe Dom zdravlja Marka Ercegovića i Igora Lasića u prostorijama BLOK-a na Novoj cesti, otputovala sam u Opću županijsku bolnicu Pakrac i bolnicu hrvatskih veterana obaviti pretragu MR LS (lumbalna – donji dio kralježnice) ili nešto uobičajenije – magnetsku donjeg dijela leđa. Ljudi koji me poznaju znaju da imam problema s leđima, i da zna biti ne dana, nego tjedana kada se iz kreveta ustanem samo do zahoda ili do doktora u Domu zdravlja MUP-a na Trešnjevki na injekcije. 

No, iako sam put vlakom pomno isplanirala, vlakom na kraju nisam otišla. Noć prije zamolila sam svoju partnericu da me odveze autom. Užasnuta i tjeskobna. Užasnuta, jer sam shvatila da više ne mogu izvesti isti pothvat koji sam izvela 2018., kad sam napravila svoj prvi MR u pakračkoj bolnici i da je stanje puno gore (što će nalaz i potvrditi završnom rečenicom: “U komparaciji s dostupnim nalazom iz 2018., nalaz je u pogoršanju”). Tjeskobna, jer me je moja bolest od mnogih mojih odnosa udaljila ili ih je po potrebi počela pretvarati u zdravstvene i socijalne mjere. Vozi me, kupi mi, posudi mi, nabavi mi, podigni mi, keksaj mi.

Na izložbi, dok obilazim fotografije i čitam popratne tekstove, čuvarica izložbe Teuta i ja razgovaramo o svojim kroničnim dijagnozama. Povod je tema izložbe, a vjerujem da bi se tako odvilo i negdje drugdje, samo bi put do dijagnoze bio popraćen i ostalim banalnim temama. Razgovaramo o tome koliko je sustavu trebalo da prepozna što nam je i kako nas liječiti. Da nismo mlade i donekle sposobne zaraditi svoju buštu, u mom slučaju čak i ležećki (na pisanje mislim!), obje znamo da bi stvari bile stubokom drugačije. Dok mi Teuta prepričava svoje putešestvije, zaustavljam se na iskazu radnika, šefa u ZET-u:

Onda se uspijem naručiti. Kažu da treba čekati ravno 257 dana. (…) Tako su mi jednom i CT nudili na privatno – 360 eura. Ljudi dragi, niste normalni. Ja u ZET-u radim, ne u NASA-i. 

Zagrebačke bolnice redom su mi nudile termine za MR od lipnja 2025., godinu dana od početka potrage. Privatne zdravstvene ustanove nudile su mi MR LS za najmanje 190 eura uz popuste, a negdje i tvrdih 250 bez popusta, ali bih pretragu mogla obaviti već sutradan. Domovi zdravlja, koliko sam tada bila upućena, a evo i sada sam provjerila, tu uslugu ne pružaju. Liste čekanja bolnica koje su od Zagreba udaljene najviše tri sata i do njih se može doći vlakom i/ili autobusom za tridesetak eura, bile su donekle obećavajuće. Najbliža po datumu obavljanja pretrage – pakračka bolnica, tri i pol mjeseca. Tako odluka pada na Pakrac. Opet. 

U međuvremenu, fizikalna po uputi fizijatrice. Sam sustav fizikalne terapije unutar Doma zdravlja dosta je konzervativan po pitanju liječenja, sprave su zastarjele, i odvija se u prostoru koji je svojom veličinom neadekvatan. Od fizikalne u DZ-u uvijek odustanem nakon prva tri odlaska i okrećem se privatnoj fizioterapiji ili vježbanju kod kuće, ali nonice i nonići koje tamo susrećem, njima je taj odlazak na fizikalnu ponekad važniji kao mjera socijalizacije, koja je (pogotovo) u starijim godinama pola zdravlja. Dojam da se netko tobom bavi, da nisi prepušten sam sebi. 

Iz moje perspektive, obavezno i dopunsko zdravstveno osiguranje najbolji su kad ste zdravi. Kad ste bolesni, e onda nije dobro, jer tek tad postaje jasno koliko je toga u osnovi nedostupno ili zahtijeva novac, tj. koliko je usluga privatizirano samom idejom da su vam one unutar javnog zdravstva vremenski udaljene ili uopće nedostupne. Vrijeme je u ovom slučaju zdravlje, a zdravlje je bez iznimke novac. 

I upravo mi je to omogućilo put u Pakrac. S jedne strane, Pakrac mi se ukazao kao svojevrsna povlastica: imam automobil, imam vozačicu, nisam starija i nemoćna osoba ili osoba s invaliditetom (kojoj ni vlak ni godinu dana ili tri i pol mjeseca čekanja nisu opcije), nisam nezaposlena osoba ili na neki način osoba u sustavu socijale (kojoj ni vlak ni godinu dana ili tri i pol mjeseca čekanja nisu opcije), nisam samohrana majka ili otac ili roditelji koji bi mogli odvojiti godinu dana i gledati patnju vlastita djeteta (tko može?), nemam terminalnu ili sumnju na neki oblik zloćudne bolesti… Imam bolest za koju je liječenje isto i prije i nakon dijagnoze, tj. liječenje je relativno neovisno o vremenu, simptomatsko. S druge strane, na put u Pakrac vodi me i višak uvjerenja koje sam vježbala još od malih nogu. 

Vježbala sam ga u Dječjem dispanzeru na Bačvicama u Splitu, kao mala pedijatrijska pacijentica doktora Nenada Kurajice i Petra Pivalice, vježbala sam ga u solinskoj ambulanti doktorice Katarine Bućan kao adolescentica i kasnije kao tinejdžerica u sućidarskoj ambulanti doktorice Jadranke Bandalo-Žebčević, kad bih u njihove ordinacije ušetala s kartonskom knjižicom u plastičnoj foliji i iz njih išetala tako, kao iz vlastite sobe do dnevnog boravka. Uostalom, iz istih uvjerenja iz kojih je i nastala ova izložba koja se bavi javnozdravstvenom infrastrukturom kroz prikaz domova zdravlja i pokušava naglasiti važnost dostupnosti zdravstvenih usluga. Uvjerenja koje autori jasno artikuliraju: Dosad smo se uvjerili barem u to da javno zdravstvo nije bogomdana ni podrazumijevana ili garantirana vrijednost, nego stečevina koju najšira zajednica mora sama aktivno braniti.

Sustav zdravstvene skrbi kroz domove zdravlja kakav je uspostavljen od 50-ih godina prošlog stoljeća “kao ključna mjesta za prevenciju i rasterećenje bolnica koja bi trebala nuditi širok spektar zdravstvenih usluga” u današnjoj je kapitalističkoj ekonomiji znatno oslabljen. Vidjet će se to i kroz iskaze zdravstvenih radnika koji prate fotografije izložbe, bile one liječnice ili medicinske sestre, ali i kroz iskaze korisnika usluga koji na vlastitom iskustvu opisuju sve načine na koje je zdravstveni sustav kroz godine devalvirao. Nešto što je nekad bilo “neophodni temelj društvenog razvoja” sada je simptom glavne bolesti tog društva – ideje da tijelo mora biti tržišno isplativo, pa čak i kao bolesno i/ili umiruće. 

Kad kvalitativno prosuđujemo sustav, to se ne može raditi odozgo. To se može raditi isključivo odozdo. Postavljanjem pitanja ljudima koji aktivno stvaraju i koriste tu mrežu kroz ordinacije i čekaonice, kao davatelji i korisnici usluga. Zato je ovakva izložba, u svojoj osnovi višegodišnji etnografski prikaz stanja Doma zdravlja Zagreb Zapad na trešnjevačkim lokacijama, popraćen fotografijama ordinacija, zdravstvenih radnika, njihovim komentarima, komentarima pacijenata i komentarom autora izložbe, vjerojatno jedinstven doprinos antropologiji medicine, ali i samoj ideji zdravstvene skrbi danas. Koja, ako iole ima tendencije za kakve se zalaže izložba, kao što su, npr. dostupna i besplatna zdravstvena skrb i očuvanje domova zdravlja kao mjesta preventive i kurative, ne može ne pokazati interes i za nju i za vlastito stanje. 

Gotovo svaki drugi iskaz govori o manjku radnog osoblja i jedna od korisnica primjećuje da ih je “prije bilo više, imali su vremena za nas” dok jedna medicinska sestra kaže da radi za 1350 eura neto. Tko ostaje za te novce u sustavu sklepanom kao i ordinacija koju pokazuje jedna od fotografija: (karikiram) namještaj iz svake ere koju poznajemo, od IKEE do Mundusa. Ako pitate korisnike, fali liječnika, fali medicinskih sestara; ako pitate medicinske sestre, fali medicinskog osoblja, fali administratora. Fali ljudi, generalno. Ali tko će nas liječiti za te pare uz direktive isfantazirane odozgo i u sustavu za koji vam je, ako nemate vremena, jasno da je u osnovi privatiziran? 

Iskazi će nam reći manje-više sve što znamo: feminizacija obiteljske medicine je na snazi jer nije lukrativna kako su lukrativne i tržišno isplative druge specijalizacije, ordinacije obiteljske medicine jesu tu da štite zdravlje obitelji pa iskazi, npr. medicinskih sestara, ostavljaju dojam iznimno šaljive tete na fronti između doktora i pacijenata. Zdravstveno osoblje u sustavu doma zdravlja najčešće je preopterećeno (“sustav ne ide na ruku ni nama ni pacijentima”) administracijom i činjenicom da ordinacije ponekad ostavljaju dojam help deskova u kapitalističkim firmama: doktor je em na mailu, em na telefonu, em na portalima kroz koje korisnici koriste zdravstvene usluge, em uživo obavlja preglede, dok sam CEZIH ili “Centralni zdravstveni informacijski sustav Republike Hrvatske” kod izdavanja uputnica i lijekova po svoj prilici pada kao i jednogodišnjak koji jako želi hodati, ali nožice još ne rade. Kapitalizam je u obiteljske ordinacije i doveo bolesti nekretanja: povišenu tjelesnu težinu, koju medicinski sustav još uvijek gleda diskriminatorno kao predispoziciju za srčani udar, visoki tlak, moždani udar, dijabetes… Preopterećenje je frustrirajuće jednako i za doktore i za pacijente, jer i jedni i drugi ulažu dvostruke napore da bi proces kurative počeo. Ginekologija je doživjela slom u Domu zdravlja, liste čekanja su preduge, korupcija je prisutna, stres koji privatni život trpi – izniman. 

Na fotografijama prepoznajem i svoj Dom zdravlja MUP-a, dok Teuti pričam o tehničaru koji povremeno mijenja Karmen, medicinsku sestru mog obiteljskog liječnika. Nedavno je na moju primjedbu da tu injekciju aplicira tako da zbilja ne plačem sljedeća tri dana i zbog toga, odgovorio da je toliko mladih i boljih od njega (presamokritičan je!) otišlo vani za boljim uvjetima rada i plaćama i kako bi tek njihove igle dobro podnijela, na što veselo uzviknem: “Ha-ha, pa ne mogu vjerovati, evo ga!” Sin ZET-ovca, otkrivam dalje iz teksta, vozi hitnu u Hamburgu, i ne planira se vratiti, neka mu je otac, nekad i branitelj, sagradio kuću. Na poštansku adresu, otprilike 12 dana nakon obavljene pretrage u Pakracu, dobivam dijagnozu koja je poražavajuća i suočavanje s kojom odgađam pisanjem tekstova, šetnjom pasa, lijepljenjem ArniLeaf flastera na leđa, sezonskim bolestima, prihvaćanjem da ću u nekom trenutku morati nazvati fizijatricu (jesam!), da će se u nekom trenutku morati povesti razgovor o neurokirurgu i kod neurokirurga. Fotkam nalaz. Šaljem ga svom doktoru uz obavezan uvod: “Dragi doktore…” Putovanje ni autom ni vlakom, nego zdravstvenim sustavom, dugo taman toliko da, ako svaki mjesec ostavim 50 eura sa strane, mogu to obaviti i privatno ako se baš osilim. I uz dobre prognoze: s glavom još na ramenima. Pujpuj.

Mislim da smo mi ovdje još i sretni, jer svi imamo osiguranje, ni dopunsko nije preskupo, dok imate zemlje gdje su mnogi neosigurani. Zamislite si to. Samo da nam ostane tako, da ne bude sve tržišno. Tko bi to mogao platiti, bolje da ne mislim.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.