Kao fragmenti Polakova dugogodišnjeg rada, blog, knjiga i album dijelovi su istog arhivističko-umjetničkog veza koji u svojoj srži tematizira prolaznost, vrijeme, odnos života i umjetnosti. O njegovom radu u arhiviranju te ispreplitanju dokumentacije i kreacije, porazgovarali smo s Polakom pred knjižarom Rockmark, kamo je upravo dostavio novu pošiljku knjiga.

Zašto ste započeli blog i kako je doveo do knjige?

Osnovna ideja je uvijek bila knjiga, ona je inicirala blog. Želio sam ostaviti trag na jednu malu, danas uglavnom zaboravljenu galaksiju rock, punk, alter i garage muzike u kojoj sam živio i stvarao, s naglaskom na ljude s kojima sam u toj galaksiji obitavao. Budući da nisam pisac, odlučio sam napraviti blog na kojem ću objavljivati priče, a koje ću jednog dana spojiti u cjelinu. Svi su očekivali enciklopediju alternativne i punk muzike, a dobili su jedan pogled s te scene iznutra, pisan kao roman. Puno ljudi doživljava Stražarnog lopova kao izraz kolekcionarstva ili arhiv, no ja nisam ni kolekcionar ni arhivist.

Ipak, blog glasi kao neprocjenjiv izvor znanja za to doba. Kad sam ovaj tekst predložio Kulturpunktu, spomenuli su da su, istražujući neke teme, jedino na Stražarnom lopovu došli do traženih informacija. Kako je Stražarni lopov postao arhiv?

Sve je krenulo s prijateljima. Kako znam puno bendova, pitam ih da napravimo nešto. Daju mi snimku i “obojimo” to s fotografijama. Ne arhiviram, nego digitaliziram, objavim i vratim im natrag. U svakoj objavi su navedeni svi oni koji su zaslužni za njezinu realizaciju. Primjerice, Dubravko Jagatić mi je dao kompletnu svoju arhivu Poleta. Zdenko Franjić ima šupu punu audio-kazeta koje su mu slali bendovi i on mi je otvorio cijelu svoju arhivu snimki Fiju Briju generacije. Kasnije, kad se priča o blogu proširila, nadovezalo se još ljudi. Igor Mihovilović, kolekcionar iz Splita, ima etiketu Guranje s litice. Kad je čuo za blog, javio mi se i ustupio mi gomilu toga. Puno ljudi mi tako sami od sebe ulijeću s nečime, npr. na koncertima. Sve mi je zanimljivo. Ako si imao bend, pošalji i napravit ćemo nešto! Ne radim komercijalu od toga, zanimljivi su mi mali bendovi, stvaranje slike tog vremena. Sve to skupljam u jednu cjelinu i pakiram na blogu. Suradnika sad ima 200-300, možda i više. Stražarni lopov je u biti jedna velika kolektivna arhiva temeljena na povjerenju.

Kako ta suradnja u pravilu izgleda?

Uzmimo primjer iz ranih dana bloga. Odem na piće s Krešimirom Kolarom, kolekcionarom te scene. U razgovoru ga pitam koji je sveti gral kolekcionarima ex-Yu scene, a on spomene snimke bendova La Fortunjerosa i Korowa Bar, te televizijsku snimku koncerta Gang of Foura na zagrebačkom Muzičkom biennalu 1981. godine. U roku od mjesec dana svi ti njihovi “sveti gralovi” pojavili su se na Stražarnom lopovu zahvaljujući ljudima koje znam. Nakon objavljivanja snimke koncerta Gang of Four gledanost je skočila, javio se prijatelj iz Slovenije. Rekao je da su došli u Zagreb i snimili audio snimku čitavog koncerta, pa mi je poslao snimku za objavu. Onda mi se javio bubnjar Gang of Foura iz te postave. Pričao mi je kako im je to bio prvi veći koncert, da su imali tremu, pa sam napravio intervju s njim i objavio ga. Ni tu nije kraj jer se nakon toga javio čovjek iz Beograda. On je napisao veliku priču iz backstagea, kako se Dušan Kojić Koja, basist Šarlo akrobata držao za glavu nakon što ih je čuo, jer je nastup Gang of Foura glazbeno izokrenuo čitavu novovalnu scenu.

Jeste li sami željeli te snimke?

Mene s kolekcionarske strane to nije ni zanimalo, ali ni ne guram sebe u prvi plan. Na svakoj objavi piše tko je ustupio fotografiju, tko snimku. Mog imena je tu najmanje. Držim do autorskih prava – na blogu nema ničeg za što nemam dozvolu. Ljudi to cijene, vide da ne izvlačim pare iz toga. Zato oni koji mi daju materijale najčešće nisu kolekcionari, nego  članovi bendova, fotografi itd.

Kad se priča o blogu zakotrljala po čitavoj regiji, tekst o Stražarnom lopovu čak se pojavio u beogradskom Godišnjaku za društvenu istoriju. Interaktivnu sliku zagrebačke scene proširio sam na interaktivnu sliku čitave regije. To mi isto nije bilo teško jer sam za vrijeme Jugoslavije imao, i još uvijek imam, prijatelje – kako po cijeloj Hrvatskoj, tako i u svim ostalim republikama. Osim bendova koji su egzistirali u okvirima velikih gradova, o kojima se ponešto i pisalo u medijima, počeo sam raditi i objave o bendovima koji su dolazili iz nekih manjih sredina i koji, unatoč svojoj lokalnoj popularnosti, nikad nisu dobili priliku za neku veću afirmaciju, a itekako su bili dobri.

Što je knjiga postigla, a da nije bilo izvedivo na blogu?

Sve što je na webu jednog dana će najvjerojatnije nestati, a knjiga u fizičkom obliku ostat će i kad nas više ne bude, pa je tako osnovna svrha moga pisanja ispunjena. S druge strane, prednost bloga je što sam na njemu napravio tu interaktivnu sliku. U nekim objavama mogu se poslušati i pogledati snimke bendova koji su tada egzistirali na sceni. Ne samo opće poznatih bendova, već i onih malih koje je odavno “progutalo vrijeme”. Mogu se pročitati i tekstovi iz tadašnjih časopisa, poput Džuboksa i Poleta, pogledati plakati, fotografije s tuluma, koncerata, iz zagrebačkih klubova…

Osim fotografija, članaka i snimaka, Stražarni lopov obiluje osobnim pričama aktera sa scene. Kako je to krenulo?

Inače sam kolekcionar muzike iz Detroita – Iggy Pop, MC5, Stoogesi. Moja kolekcija tih snimaka najveća je na svijetu. Imam stranicu Jesus loves the Stooges koja je poznata u tim krugovima u SAD-u. Kako su počeli objavljivati link na moju stranicu na detroitskim blogovima, vidio sam na njima priče iz njihovih života i crtice o bendovima. Shvatio sam da to mogu i ja pisati, pa ću ih poslije kronološki posložiti i spojiti u knjigu. 

Kad hoću uvrstiti neki bend, a ne uklapa mi se u koncept jer nisam dovoljno dobar s njima da bismo imali priču, onda zamolim nekoga iz benda da napiše tekst. Uvijek naglasim – ne kao na Wikipediji, nego nešto interno. Ne radim blog za široke mase, nego za krug ljudi koji su bili dio scene ili ih taj dio povijesti iskreno zanima. Ako nitko iz benda ne želi ništa napisati, neću ništa objaviti jer ima jako puno krivih podataka na webu. Netko napiše notornu glupost, zatim novinar ide pisati o tom bendu i ta glupost zvuči zanimljivo. Treći to ubaci u knjigu o muzici. Potpuna nebuloza onda ispadne istina. 

Bitno mi je da, ako objavljujem informaciju na blogu, ona bude sto posto točna. Zna se dogoditi da bendovi čiji članovi žive u paralelnim svemirima imaju različita mišljenja o nekim situacijama, ali onda izbacim dijelove gdje se priča ne poklapa. Puno redakcija, poput Ravno do dna, mi je reklo da se koriste blogom u pripremi članaka, što mi je drago jer će tu naći točnu informaciju.

S obzirom na preciznost i opsežnost materije, jesu li vas neki istraživači ili institucije ikad kontaktirale za suradnju?

Mnogi me traže materijale za dokumentarce, fotografije za knjige, diskografske kuće pitaju bi li nešto mogli objaviti. Moja je logika da nikome ne dam ništa, ali svakoga tko me traži spojim s bendom ili autorom materijala za koji se raspituje. Dogovori se s njima i, po mogućnosti, nešto im plati. Pokušavam da oni od toga imaju neke koristi.

Revidiraju li vaš blog i knjiga novovalnu baštinu? 

Mislim da se obično dokumentira ono što određenim ljudima odgovara da se dokumentira i to na način na koji tim istim ljudima odgovara. U mojoj knjizi je uglavnom ono što se izostavlja. U priči “Mitovi i legende” nalazi se opis glazbene strane novovalne baštine na, u nekim segmentima, dijametralno suprotan način od onoga uobičajenog. No revidiranje bilo čega mi nije u fokusu razmišljanja. Svjestan sam da knjiga ništa neće promijeniti, niti joj je to cilj, ali barem su na jednom mjestu glazbena povijest i život u Zagrebu od sedamdesetih pa do današnjih dana opisani iz perspektive čudaka poput mene. 

Na neki način, fokus na takve priče ipak mijenja način na koji pamtimo. Je li to namjerna kontra suhoparnom arhiviranju?

Osnovna ideja iza svega što radim je ostaviti trag na jedno vrijeme, ali s naglaskom na ljude. Nitko se neće zainteresirati za bend ako pročita samo šture podatke. Ja ne spominjem biografiju Leta 3, ali spominjem kad su došli ovdje i kad smo završili na tulumu. Ne pišem biografiju grupe Studeni studeni, nego naše zajedničke situacije. Imam uvid u to što ljudi čitaju i vidio sam da ih to više zanima. Stavim snimku na blog, pa link na Facebook. Gomila ljudi lajka, ali kad pogledam koliko je tih ljudi poslušalo snimku, tu je veliki nesrazmjer. Ljudi hoće pokazati da su dio toga, ali ne poslušaju snimke iz posta.

U kojem su odnosu u vašem radu dokumentacija i stvaralaštvo?

U kontekstu svega što radim, za mene povijest ne postoji. Muzika koju radim rezultat je svih utjecaja u mom životu, ali bez nostalgije. Bitno mi je da na ploči okupljam ljude koji u svojoj muzici ne rade kompromise. Kad slušaš Trobecove krušne peći, to nije “imao sam u 80-ima bend pa idem ponovno svirati k’o u 80-ima”. To što sviramo smo mi sada. Kontinuitet. Knjiga je moja biografija, tekstovi s ploče su dijelovi knjige. Tu se moraju provlačiti stvari koje sam dokumentirao na blogu. Spominjem npr. Jabuku i Kulušić, ali baš tu gdje ih spominjem je najveća poveznica s mlađim generacijama. U tom tekstu, a to je na kraju knjige i u pjesmi Laku noć maestro na albumu, narator govori maestru da svijet nije stao s njima – “neće ovaj grad nestati sa nama”. Tekst koji se najviše bavi prošlosti ima najveći naglasak na budućnost. Meni vrijeme nikada nije bilo bitno. Uvijek su mi bili bitni ljudi i muzika, a ne kulise. 

Kakvi su planovi za dalje?

Sa svojim prijateljem Miljenkom Baričevićem Moljcem započeo sam rad na dokumentarno-igrano-animiranom filmu baziranom na pričama i likovima iz knjige Stražarni lopov. Na promociji knjige i albuma u Močvari pustili smo kratku najavu filma, sastavljenu od nekih već snimljenih kadrova, i reakcija publike je bila iznad svih naših očekivanja. Uz to završavam album s grupom Yola Yola, u kojoj sviram bas gitaru. Radim i na pjesmama za novi album Stražarnog lopova i dobrih ljudi. Blog bih, osim na manje sredine, proširio na novu generaciju mladih ljudi u punku i alternativi, ako će pokazati želju da napišu priče. Oni briju bolje nego što mi brijemo. Bode me teza da je sve stalo s 80-ima ili Fiju Briju, kao da više ničeg nema, a itekako ima.

Najvjerojatnije više neću pisati. Možda eventualno još objavim jednu knjigu pjesama, koju bih oslikao svojim novijim fotografijama i crtežima, te jedan strip. Naslikat ću i samo jednu sliku, ulje na platnu. Moj pokojni otac je bio slikar. Mama mi je rekla da je iza njega ostalo jedno platno koje je bio pripremio za slikanje, nanio je na njega samo bijelu boju kao podlogu. Svoju jedinu sliku ću naslikati na tom platnu. Mislim da će to sve biti i više nego dovoljno za ovaj život.

Projektno financiranje i prekarni uvjeta rada dovode OCD-e u situaciju da često nemaju ljudskih i financijskih kapaciteta sistematizirati svoje organizacijsko sjećanje i prenijeti ga mlađim generacijama aktivista niti prezentirati široj javnosti. Stoga i svjedočimo situacijama u kojima nakon prestanka rada neke organizacije materijali proizvedeni njezinim djelovanjem završavaju u privatnim podrumima ili tavanima, a odlaskom aktivista iz polja, akumulirana znanja i prakse ne prenose se na nove generacije. Ovo je posebno važno kod organizacija koje djeluju u manjim sredinama, kao i kod OCD-a koji se bave specifičnim ranjivim skupinama. 

Zbog svega navedenog, postoji velika potreba za podrškom sustavnom prikupljanju, arhiviranju i korištenju građe proizvedene djelovanjem civilnog društva. 

Briga o toj građi nije prepoznata u Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima niti u pravno-institucionalnom okviru razvoja civilnog društva. Iako je nadležno Ministarstvo kulture kroz godišnji poziv za digitalizaciju građe dodijelilo tek nekoliko podrška OCD-ima tijekom 12 godina, od 2022. godine, donošenjem novog Zakona o financiranju javnih potreba u kulturi, cijeli je program potpore nestao. S druge strane, tijela zadužena za razvoj civilnog društva u svojim dokumentima ovu djelatnosti niti ne spominju, ako relevantni dokumenti uopće i postoje, poput Nacionalnog plana razvoja civilnog društva. Istovremeno, javni arhivi nemaju obavezu niti kapacitet provoditi brigu o ovoj građi. 

Stoga pozivamo organizacije civilnog društva da se odazovu istraživanju potreba i resursa OCD-a u području očuvanja organizacijskog pamćenja te da ispune ONLINE UPITNIK.

Očuvanje organizacijskog pamćenja odnosi se na prikupljanje, bilježenje, dokumentiranje, arhiviranje te javnu dostupnost materijala nastalih tijekom godina rada organizacije. Radi se o fizičkim materijalima (publikacije, brošure, plakati, fotografije, zapisi i sl.), ali i znanjima te organizacijskim resursima koji su društveno važni, a koji odlaskom starijih generacija iz polja postaju nedostupni mlađima, kao i široj javnosti.

Istraživanje provode organizacije koje vode community arhiv Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, udruge Kulturtreger i Kurziv, te neformalna incijativa nezavisnih arhiva i knjižnica, u suradnji sa Željkom Tonković, izvanrednom profesoricom Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru.

Analiza upitnika poslužit će za izradu zagovaračkog dokumenta za bolji položaj nezavisnih, izvaninstitucionalnih, organizacijskih arhiva. Bolji položaj znači da donositelji odluka prepoznaju dokumentiranje i arhiviranje organizacijskog pamćenja kao važnu aktivnost koju treba podržati i financijski i na druge načine (prostorno, tehnički i sl.).

Za ispunjavanje upitnika potrebno je izdvojiti oko 20 minuta. Sudjelovanje je u potpunosti dobrovoljno i anonimno.

Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” koji je podržan kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.

Možete li ukratko predstaviti organizaciju, njene glavne programe koji ju pozicioniraju u polju civilnog društva te projekte za koje mislite da su imali određeni utjecaj na društvo u posljednjih dvadesetak godina?

Autonomni kulturni centar nastao je 1997. godine, pokrenut kao Autonomna tvornica kulture od strane aktivista tadašnjeg Zagrebačkog anarhističkog pokreta i Antiratne kampanje Hrvatske. I dan-danas postoje u Attacku ta neka dva pola, jedan NGO-ovski, drugi više anarho, iako ne baš anarho jer ako si u tim nekim strukturama – onda nisi anarho. Takvo nas razmišljanje prati već 20 godina jer se u to vrijeme u Hrvatskoj nije moglo ni na koji drugi način djelovati nego kroz organizaciju civilnog društva, da bi se moglo doći do prostora i raditi neke stvari. Tako je Attack i nastao. Prvi pokušaj skvotiranja bila je Kuglana gdje se zajedno s ekipom iz Močvare (tada se nisu tako zvali) krenulo u skvotiranje, mislim da je to bilo 1995. no to je neslavno propalo. Kada su ljudi tražili od Grada da im se da taj prostor, Grad je jednostavno rekao da ne može dati prostor zbog toga jer oni nisu pravna osoba nego su pojedinci, privatne osobe. U tom se trenutnu zapravo shvatilo da se treba usustaviti odnosno oformiti kao organizacija i tu je onda uletjela Antiratna kampanja. Oni su već neko vrijeme plivali u tim vodama i na taj način su zapravo oformili Autonomnu tvornicu kulture. S druge strane oformio se URK. 

Glavni programi danas su vezani uz klub Attack koji je najprepoznatljiviji po glazbenim programima. Ljudi uopće ne percipiraju da su programi Attacka i program galerije, knjižnice, različiti edukativni programi, pa onda FAKI – Festival alternativnog kazališnog izričaja, pa razne produkcije i kazališne, filmske, vizualne rezidencije. Osim toga radimo programe s djecom, migrantskim zajednicama i izbjeglicama, programe s kvartovskim zajednicama, međunarodne i nacionalne suradnje. To je što danas radimo. FAKI je nastao prije 26 godina kao prvi takav festival koji je zapravo htio ukazati da postoji izvaninstitucionalno kazalište i da ne treba sve biti pokriveno žirijem, prvi festival koji je doveo performans na ulice. Većina ljudi koji su bili oko Attacka po gradu su radili različite akcije i tako je nastao FAKI. Nakon toga su se počeli razvijati svi drugi festivali koji su danas puno vidljiviji nego što je FAKI. FAKI je i dalje ostao u tom svom undergroundu i u nekoj niskobudžetnoj sferi (na što nas prisiljava uveliko i nova politika Ministarstva kulture i medija, koja svake godine reže i tako mali proračun).

Potom, Fade IN je nastao u Attacku. Oni su se kasnije odvojili i napravili svoju organizaciju radi lakšeg upravljanja i zbog toga što su odlučili ići nekim potpuno drugim smjerom. Više nisu imali misiju i viziju kao što je imao Attack. Pa je tu počeo i ZMAG, pa su i oni napravili svoju organizaciju… Onda Libra Libera, Cirkorama… Velik je broj projekata koji su nastali u Attacku pošto je Attack uvijek imao misiju da bude platforma za različite ideje, pa onda ako neka ideja ili projekt preraste Attack odnosno krene u drugom smjeru, taj projekt postane sam svoja udruga. Revija amaterskog filma (RAF) je također bila unutra u partnerstvu s Postpesimistima koji su se kasnije odvojili kao samostalna udruga. Možemo reći da je i Restart bio neki spin-off pošto je Oliver Sertić isto izašao iz Attacka. 

Kakve ste suradnje (akcije, kampanje, zagovaračke aktivnosti) ostvarili u širem društvenom polju? 

Kulturni projekti uvijek su bili povezani s politikom zauzimanja prostora… Ako zauzmeš prostor da bi tamo radio programe, meni se čini da je to dosta povezano s društvenim djelovanjem kroz kulturu. Clubture su oformila 2000. četiri tadašnja zagrebačka kluba koja su imala svoj prostor: Mama, Močvara, KSET i mi. Tada je KSET bio aktivan na civilno-kulturnoj sceni, poslije se povukao vjerojatno zato što imaju potpuno drugačiji način djelovanja kao studentska udruga. Attack je jedan od klubova koji su pokrenuli Clubture koji se kasnije razgranao kao mreža po cijeloj Hrvatskoj. Najvažnije je oduvijek bilo pitanje prostora. Od kada djelujemo to nam je pitanje bilo prvo i osnovno i tijekom 25 godina rada još uvijek ga nismo riješili. Pitanje prostora za rad nezavisnim organizacijama, kolektivima, inicijativama, prostor koji će biti društveno kulturni centar, kao bi se to danas nazvalo, ali ne komercijalan već otvoren raznim inicijativama, organizacijama i kolektivima bez profitne orijentacije. S tim da bi bilo genijalno da bude samoodrživ, kao što postoje primjeri vani. 

Glavna kampanja/inicijativa u kojoj smo sudjelovali traje još od Saveza za centar za nezavisnu kulturu i mlade, tada se tako zvala. Tu su bili Mama, Močvara, mi, Zagreb – kulturni kapital 3000 gdje su bile razne udruge, pa Mreža mladih Hrvatske i Clubture. Nakon toga oformio se Savez udruga Operacija Grad, nakon što je u Badelu bilo veliko događanje koje je trajalo deset dana. To je bilo 2005. godine. Pošto ni Močvara ni Attack ni Mama nisu imali riješeno prostorno pitanje, išlo se zagovarati za pojedinačne klubove, ali i za javni zajednički društveno kulturni centar koji je danas zapravo Pogon.  Ali Pogon ne može zadovoljiti potrebe cjelokupne scene u Zagrebu tako da smo opet nigdje. U principu, te kampanje i zagovaračke aktivnosti su tijekom svih tih godina rodile jako malo uspjeha, nažalost. Možda zato što je u Zagrebu to jednostavno bilo nemoguće s onakvom strukturom na vlasti išta postići. Možda bi bilo bolje da živimo u nekoj razvijenijoj županiji, recimo Međimurju.

Uključili smo se i kad je krenulo s radom Pravo na grad u aktivnosti prije i oko Varšavske. Pravo na grad je proisteklo iz ove naše inicijative zagovaranja za prostor samo nam se priključila onda i Zelena akcija te se onda krenulo u smjeru zagovaranja za javne prostore i javna dobra i tek onda se Pravo na grad oformilo kao samostalno organizacija. Također, kad je 2015. godine počela humanitarna kriza i otvorila se balkanska ruta povezali smo se jače s Centrom za mirovne studije, iako smo i prije bili povezani jer je CMS koristio infrastrukturu Attacka i bio je član Attackove platforme. Uključili smo se u koordinaciju inicijative Dobrodošli. To nije kulturna scena već više ljudsko-pravaška, tako da smo se i tamo u zadnjih par godina dosta aktivirali.

U kakvom je statusu i stanju danas Medika? Kako se njome upravlja i tko sve koristi prostore?

Medika je danas u gotovo istom statusu kao na samom početku korištenja prostora. Ugovor je istekao, Grad ga ne može produžiti jer prostor ne zadovoljava minimalne tehničke uvjete, a nakon potresa stanje je još gore. Minimalni tehnički uvjeti se ne mogu postići budući da se treba investirati veća količina novaca u Mediku, a da bi se to moglo napraviti treba mijenjati GUP jer po GUP-u stoji da će na prostoru gdje je Medika Grad izgraditi kongresni centar, koji se pak neće nikad izgraditi. I tako se vrtimo u začaranom krugu, iako se i vlast u Zagrebu promijenila, mi iz začaranog kruga nismo izašli.

U potresu je stradalo jedno čitavo krilo u Medici – prostor koji su koristile razne organizacije i kolektivi cirkuskih umjetnika/ca, a koji je i nama bio važan budući da smo tamo imali izvedbe predstava, programe za djecu. Attacku je stradao prostor Hacklaba i sobe za goste, a ostali dijelovi Medike svako toliko popuštaju pod velikim količinama kiše, krov galerije nam prokišnjava, kao i mnogi drugi krovovi u Medici.  

Jednim dijelom Medike upravlja Attack, a Savez udruga i građana/ki Pierottijeva 11 drugim dijelom, pa se onda zajednički dogovaramo na sastancima, nešto kao neformalna i nedefinirana platforma. Korisnici prostora su Attack sa svim svojim suradnicima/cama po pojedinim programima i prostorima (Galerija Siva, klub Attack, Filmski studio Medika, Infoshop/knjižnica Pipilotta) i različiti umjetnici/e (likovni, glazbeni, izvedbeni, interdisciplinarni i sl.) koji imaju prostore ateljea, glazbenih studija, radiona i slično.

Jesu li se u vašoj organizaciji dogodile veće promjene u strukturi upravljanja i rada od početka do danas? 

Pa ne, nisu se desile. I dalje se udrugom upravlja Skupština, a kada se trebaju donijeti neke veće odluke tada se sazivaju veliki sastanci Attack-a. Postoje autonomni timovi koji rade na određenim programima, koji sami donose odluke koje su važne za te programe. Ako je pitanje prostora ili nešto tako važno, to se rješava na zajedničkom velikom sastanku Attacka mada bi se to terminološki zvalo skupština. S time što ne inzistiramo na svim onim formalnostima skupštine na koje nas zakon obvezuje, naša je unutarnja politika da svatko tko dođe na sastanak ima pravo odlučivanja, onaj koga nema ne može odlučivati. Odluke se donose konsenzusom budući da je dogovor da svi ljudi trebaju pristati na zaključak, to je to. Nema preglasavanja i nadglasavanja. Kada imamo problem u nekim programima takve se stvari raspravljaju na velikim sastancima i daju se prijedlozi, a prisutni donose odluku. Isto tako, ako se fizički ne susretnemo onda komuniciramo preko velike liste, slack platforme, whatsapp grupa ili video poziva. Imamo i koordinacijski odbor koji je više tehničke prirode. Dakle, isti su principi upravljanja od kad je organizacija osnovana.

U principu smo imali krizu kada je cijela civilna scena imala krizu, u periodu 1999.-2000. kada su se organizacije profesionalizirale, tada su generacije starih Attackovaca otišle, ne samo zbog toga već i zbog burnouta. Ostala je mlađa generacija koja je polako učila, da bi se tek godinama nakon toga profesionalizirali. A svako toliko imamo potrebu za novim ljudima. Kako Attack nije organizacija gdje su ljudi prvenstveno zaposleni, ne možemo se usporediti s drugim organizacijama. U Attacku je zaposleno nas par zbog toga što treba raditi papirologiju, administraciju, projekte, treba paziti na to sve. Dosta ljudi koji su aktivni u organizaciji imaju druge poslove i rade svoje programe, no oni su svi članovi skupštine. Svatko tko želi može biti član skupštine i donositi odluke. Kad imamo para na projektima, imamo više zaposlenih, a nekad kad nemamo, imamo ih manje. Bolje je kad imamo više zaposlenih jer onda je bolja organizacija i bolje ispunjavamo administrativne uvjete i sve ostalo. 

U suštini, zaposleni ljudi nisu core organizacije već su to oni najaktivniji, oni koji stalno dolaze na sastanke, trude se donositi odluke i osmišljavati smjer u kojem bi organizacija trebala ići. To je core i on je promjenjiv. Nekad je deset ljudi, a nekad pet. Najbitnija je volja i volonterski rad.

Marko Strpić u knjizi Naša priča: 15 godina Attacka! kaže da je do smjena generacija u organizaciji dolazilo kako su se osiguravali prostori za rad. Nakon osnivanja, prva smjena generacija se dogodila u Jedinstvu, a druga ulaskom u Mediku. Možemo li danas dakle govoriti o četvrtoj generaciji koja djeluje u Attacku? Strpić kao ključnu razliku među novim i starijim generacijama navodi izostanak političnosti, društvenog angažmana mlađih. Slažete li se s tim?

Ne slažem se, mladi sa sobom nose neke nove načine funkcioniranja i neke nove stvari koje ih zanimaju. Odbijam biti osoba koja će se sjećati devedesetih kao nečega “pravog” i jedino ispravnog i kritizirati mlade, jer nisu “dovoljno politični”. Na kraju, što to znači dovoljno politični? Postoji li neki izračun, koeficijent? Mislim da je ovo već peta ili šesta generacija mladih koji djeluju u Attacku, a njih 90 posto dolazi s punk scene koja njeguje načela antifašizma, prihvaćanja različitosti, rodne, seksualne, rasne, nacionalne, dobne, vjerske i svih drugih ravnopravnosti i prema tome se i oni vode u osmišljavanju programa. Inkluzija ranjivih skupina kroz kulturne programe je također nešto što je “politično”, suradnja na programima sa LGBTIQ zajednicom, ako i involviranje u rad organizacije pripadnika/ca te zajednice je isto nešto “politično”. Izložbe koje progovaraju o klimatskim promjenama, performansi i izvedbe o rodnoj ravnopravnosti i s feminističkim predznakom, kulturne politike… I tako dalje, da sad ne nabrajam i pokušavam dosegnuti neki koeficijent “političnosti” što je neko vijeće staraca iz devedesetih postavilo.

Na koji način dolazi do prijenosa organizacijskog pamćenja u smislu aktivnosti, programa i načela rada s generacije na generaciju? Koliko se novi ljudi uključuju u upravljanje i odlučivanje?

Djelomično sam odgovorila na to u prethodnim pitanjima. Uključivanje novih generacija se uglavnom dešava direktnom komunikacijom s mladima koji su i tako aktivni na punk, manje dub ili trance sceni, ili su pak umjetnici/e koji iz raznih razloga koriste prostor Medike za svoj rad. Pozove ih se na sastanke timova, ovisno o tome koji su njihovi afiniteti i tako postaju sudionici u donošenju odluka. Svatko tko je prisutan na sastancima ili je aktivan u Attackovim timovima ima mogućnost i dolaska na skupštine. Načela rada se prenose također kroz praksu u svakodnevnim radu i usmenom predajom, a tko želi saznati više može pročitati i knjigu Naša priča – 15 godina Attacka. Ali kako se tu radi uglavnom o mladima koji su prije uključivanja u organizaciju dobro upoznati s radom i načelima rada, nema nekih velikih problema oko tumačenja stvari. Naravno, imali smo mi i padobrance, a to se dešava jer smo otvorena organizacija i uglavnom se tu ne radi o mladima, već o odraslim osobama, koje se iz raznih razloga (uglavnom organizacija koncerta) priključuju radu kluba. Na kraju te osobe odu, jer eto nama nije prihvatljivo, naprimjer, da u klubu svira metal bend s mizoginim tekstovima. 

Ima li organizacija veće količine nesređene (fizičke ili digitalne) građe koja je teže dostupna i iskoristiva? Zašto je ona u takvom stanju? 

Da. Od početka rada organizacije arhiviralo se sve privatnim putem. Svatko je imao neki dio Attackove arhive, svatko je nešto arhivirao, uglavnom na brzinu. Pa smo se selili nekoliko puta i također sve pobacali po kutijama i nismo ništa razvrstali. Srećom, kada smo pisali knjigu Naša priča: 15 godina Attacka razvrstali smo neke stvari, što je bilo zaista teško, dosta smo materijala digitalizirali, nabavili od starih članova Attacka hrpu materijala, s tim da smo im većinu vratili. Imamo barem tu građu. Od Zaklade Kultura nova dobili smo podršku tako da smo zaposlili osobu koja je isto član Attacka i koja digitalizira materijale koji su na webu… Poanta je u tome što je to dokumentiranje zadnja aktivnost za koju imaš vremena i ako nemaš volontere koji će to odraditi ili ako nemaš osobu kojoj će se isplatiti honorar, a uglavnom nemaš honorar za to, onda kad stigneš samo nabacuješ po kutijama.

Kada smo radili knjigu za 15 godina Attacka, materijale smo skupljali od starih članova, od Rute koji je radio Attackove newslettere pa je imao hrpu slika i fotografija. Skupljali smo i tako što smo pozvali ljude preko Facebooka da nam šalju slike koje imaju, od hrpe ljudi s pank scene dobili smo dosta fotografija. Dosta smo dokumentirali programe kao što su FAKI, radionice, izložbe i takve stvari, toga najviše ima po privatnim arhivima. Kako je klub konstantno radio i održavao milijun koncerata, nitko nije baš sustavno dokumentirao, pogotovo jer tada nije bilo ni današnjih mobitela niti digitalnih fotoaparata.

Posjeduje li vaša organizacija biblioteku ili barem određenu količinu knjiga skupljenu radom organizacije? Kako se njome upravlja (postoji li katalog) i koliko se ona koristi (npr. vanjski korisnici)?

Da. Imamo Infoshop, čine ga različiti fanzini, publikacije o civilnoj sceni, anarho sceni, punk sceni… I imamo poklonjene, odnosno donirane knjige. Knjižnica je otvorena kao čitaonica, a građa se nalazi na dva mjesta. Jedan dio građe je u prostoru koji dijelimo s knjižarom Što čitaš? koja se nalazi u iznajmljenom prostoru u Frankopanskoj ulici 22, a drugi dio građe je u prostoru Infoshopa u Medici, koji se još koristi i za razne druge aktivnosti – edukacije, projekcije, diskusije i slično. Nakon potresa 2020, dosta su nam se pogoršali uvjeti za čuvanje građe. Kako je u prostoru Infoshopa u Medici velika količina građe, odlučili smo na poziv Što čitaš? dio građe prebaciti u prostor koji sad dijelimo s knjižarom. A to nam je i dobro, jer se čitaonica može koristiti svaki dan, tijekom cijelog dana dok radi knjižara, pa nije osuđena na volontersko organiziranje i volonterski rad. Što se same građe tiče, imamo dosta toga katalogizirano, što je opet napravljeno volonterskim radom Infoshop tima.

Smatrate li da u vašoj organizaciji postoji potreba za nekim tipom dodatnih resursa koji se tiču upravljanja dokumentacijom (prijenos znanja, dostupna tehnika, ljudski resursi, prostor)? 

Da. Smatram da nam treba sve. Nedostaju nam ljudski resursi, dobar prostor gdje bi se ta fizička građa mogla nalaziti i kvalitetno arhivirati. Tehniku za digitalizaciju građe imamo, to se uvijek može sklepati DIY. Nije tehnika nešto primarno, primarno nam treba ljudi i prostora, ali i znanje. Imamo Igora koji je završio arhivistiku i radi u državnom arhivu, ali on je jedan u 20 godina koji se pojavio, pa Mateju koja je studirala arhivistiku, a zapravo radi kao koordinatorica projekata. Čak i da nađemo ljude i prostor, fali nam znanje jer ovisiti o jednoj osobi koja povremeno dođe nije održiva strategija. Dokumentiranje i arhiviranje je stvarno zadnje što organizacija radi. Arhiva je ono za što ti ostane vremena da skupiš kao dokaz o provedenoj aktivnosti. A mislim da je to izrazito važno, možda zato što sam studirala povijest pa mi je to profesionalna deformacija. Ali većina ljudi ne ide za tim. Dan-danas radimo festivale i koncerte i netko tko to radi uopće ne ide za tim da je super da fotografiraš događanje, poanta je raditi nove događaje, a ne pričati o starome… Ne postoji opća percepcija da je arhiviranje i dokumentiranje nešto bitno i što ima neku vrijednost. 

Imate li neke svoje primjere suradnje i/ili uključivanja zajednice u arhiviranje (uključivanje volontera, suradnje s akademskom zajednicom, provedba studentske prakse, suradnje s drugim OCD-ovima, suradnje s državnim ili lokalnim arhivima)?

Pa nemamo baš previše primjera, jer kao što sam već spomenula, arhiva nije nešto primarno čime se stignemo baviti. Imali smo uključivanje zajednice kad smo radili na knjizi Naša priča – 15 godina Attacka, kada smo preko društvenih mreža pozvali publiku da nam šalje materijale, stare fotografije iz razdoblja prije digitalizacije. Imali smo također Mateju (dok nije bila angažirana u Attacku) na praksi kao studenticu arhivistike, no to je bilo preko Centra za dokumentiranje nezavisne kulture. Po pitanju akademske zajednice, poznato mi je da se povremeno koristi naša knjiga kao literatura za sociološka i kulturološka istraživanja. 

Postoji li interes istraživača za vašim radom? 

Javljaju nam se studenti sociologije koji rade diplomske radove, kao i razni strani istraživači koji se bave nezavisnim prostorima i kulturom. Ali nitko nas nije zapravo direktno pitao za arhivu, više su to neka istraživanja o prostorima i organizacijama. Nažalost, imamo knjigu samo na hrvatskom jeziku. Nitko se još nije bavio konkretno Attackom osim tih studenata što su radili seminare i diplomske radove. A najviše ih zanima okupacija prostora i povijest te okupacije u Hrvatskoj i kako smo mi i što napravili i došli do onoga što imamo danas. To je krenulo prije 2-3 godine, imali su neki kolegij ili diplomski pa su radili na tome. U principu ih je zanimalo skvotiranje pa su onda i nas uključili u istraživanje.

Koji su vaši prijedlozi za donositelje javnih politika u području arhiviranja i digitalizacije materijala (npr. otvaranje specifičnih fondova/natječaja za potporu organizacijama koje rade na očuvanju organizacijskog pamćenja)? Što bi najviše pomoglo organizacijama? 

Svakako treba omogućiti financiranje kroz fondove za ovaj dio aktivnosti organizacija. Recimo, Ministarstvo kulture i medija bi trebalo prepoznati važnost čitave ove scene i osim institucija otvoriti financiranje za dokumentiranje vaninstitucionalnih organizacija. Znam da je to SF s obzirom na to tko je trenutno ministrica kulture i koliki je njezin kapacitet shvaćanja problematike – ja bih to više nazvala ignoriranjem postojanja i važnosti izvaninstitucionalne kulture. Financije koje za podršku dokumentiranju organizacija raspodijeljuje Zaklada “Kultura nova” nisu dovoljne, budući da se konstantno financiraju tri projekta, a potrebe su puno veće.

Projekt Zajedno smo jači – znanjem protiv krize sufinancirala je Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 490.680,27 kn od čega se 417.078,23 kn osigurava iz proračuna EU, a 73.602,04 kn iz državnog proračuna. Sadržaj je isključiva odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger. Projekt sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Stajališta izražena u ovom tekstu isključiva su odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger i ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr. 

Radionicu vode Miljenka Buljević i Dunja Kučinac iz Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, a namijenjena je organizacijama civilnog društva s naglaskom na one koje djeluju u području nezavisne kulture i mladih te one okupljene oko splitskog Doma mladih. 

Cilj je radionice razviti stručnost i materijalne kapacitete organizacija civilnog društva kroz stjecanje osnovnih znanja i vještina iz područja dokumentiranja i arhiviranja, a razmatrat će se i mogućnost razvoja zajedničkih resursa kao što su arhivski prostor, digitalizacijska oprema, te digitalna pohrana koje bi organizacije mogle zajednički koristiti. 

Za prijavu na radionicu potrebno je ispuniti upitnik. Na radionicu je potrebno donijeti primjerke (fizičkih i digitalnih) materijala koje organizacija želi arhivirati te, ako je moguće, laptop. 

Program radionice potražite ovdje.

U utorak, 6. listopada, u 19 sati u Showroomu Galerije Nova, Teslina 7, bit će otvorena izložba video intervjua nastalih u sklopu projekta Abeceda nezavisne kulture. Na izložbi će biti prikazano 16 intervjua s umjetnicima i organizacijama nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj i regiji nastalih tijekom 2014. i 2015. godinu. Rad i djelovanje aktera video intervjua bit će popraćeni tiskanim materijalima koji će posjetitelji moći razgledati i koristiti u čitaonici. Abeceda nezavisne kulture je suradnički projekt Kurziva (Kulturpunkt.hr), Kulturtregera (Booksa.hr) i SEEculta (Seecult.org), a izložbu suorganizira i Što, kako i za koga / WHW. 

Cilj izložbe i projekta je dokumentirati razvoj nezavisne kulturne scene, kao jednog od najdinamičnijih polja kulturne produkcije od 1990. do danas, i njenu ulogu u kulturnom krajoliku Hrvatske i regije. Zastupljeni umjetnici i organizacije su Slaven Tolj (Dubrovnik/Rijeka), Siniša Labrović (Zagreb), Mladen Stilinović (Zagreb), Damir Bartol Indoš (Zagreb), Ana Hušman (Zagreb), Marko Tomaš (Mostar), Marko Brecelj (Kopar), BADco. (Zagreb), Teatar Mimart (Beograd), Remont (Beograd), Expeditio (Kotor), Za Druga (Petrovac), Centar za kulturnu dekontaminaciju (Beograd), Dah teatar (Beograd), Tač.ka (Prijedor) i Šok zadruga (Novi Sad).

Posjetitelji će do zatvaranja izložbe, 17. listopada, također imati i mogućnost donijeti materijale o nezavisnoj kulturnoj sceni koji će biti pohranjeni u Centru za dokumentiranje smještenom u književnom klubu Booksa u Zagrebu.

Autori intervjua su novinarke Vesna Milosavljević, Matija Mrakovčić, Janja Sesar, Antonija Letinić, snimatelji, montažeri i redatelji Kyril Rubinstein, Ivan Slipčević, Milan Nešić, Marija Aranđelović te ZMUC – Zemunski mali umetnički centar. 

Centar za dokumentiranje i Abeceda nezavisne kulture jedinstveni su projekti na hrvatskoj i regionalnoj kulturnoj sceni. Kao prostori virtualnog i fizičkog istraživanja, bilježenja, historiziranja te dokumentiranja nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj od 1990. do danas, jedina su mjesta konkretnog i sveobuhvatnog bilježenja raznolikih progresivnih, eksperimentalnih, subverzivnih i alternativnih kulturnih i umjetničkih praksi koje nisu dio dominantnih tijekova visoke i potrošačke kulture niti su značajnije praćene u mainstream medijima.  

U sklopu projekta Abeceda nezavisne kulture, portal Kulturpunkt.hr od 2009. godine dokumentira nezavisnu kulturnu scenu provedbom otvorenih razgovora i dubinskih intervjua s protagonistima u Zagrebu, Rijeci, Labinu, Puli, Splitu, Zadru, Kninu, Dubrovniku, Karlovcu, Sisku, Dugoj Resi, Samoboru, Zaboku, Čakovcu, Varaždinu, Hrvatskoj Kostajnici, Križevcima, Koprivnici, Kutini, Bjelovaru, Vinkovcima, Vukovaru i Osijeku. U prosincu 2011. godine udruga Kurziv, nakladnik portala Kulturpunkt.hr, i udruga Kulturtreger, koja vodi klub Booksa u Zagrebu, u istom prostoru otvaraju Centar za dokumentiranje nezavisne kulture. Centar djeluje kao mjesto prikupljanja, obrade, katalogizacije, očuvanja, digitalizacije i prezentacije raznolike građe proizvedene na nezavisnoj kulturnoj sceni u Hrvatskoj te mu je cilj funkcionirati kao arhiv zajednice u kojem će se dugoročno i sustavno prikupljeni materijali nuditi na besplatno korištenje svoj zainteresiranoj javnosti. Tijekom 2014. i 2015. godine, Kurziv i Kulturtreger ostvarili su suradnju s udrugom SEEcult iz Beograda, nakladnikom istoimenog portala za kulturu Jugoistočne Europe, u sklopu kojeg je arhiv usmene povijesti proširen nizom video intervjua s umjetnicima i organizacijama iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Crne Gore. 

Dokumentiranje nezavisne kulturne scene bit će nastavljeno i u 2016. godini, a izložba Abeceda nezavisne kulture će gostovati u nekoliko gradova u Hrvatskoj. Dosadašnje intervjue realizirane u sklopu projekta možete naći ovdje. 

Projekt Abeceda nezavisne kulture podržavaju Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Balkan Arts and Culture Fund, Ministarstvo kulture RH i Gradski ured za obrazovanje kulturu i sport.

“U prvom dijelu okruglog stola problematizirat ćemo arhive sa teorijsko-konceptualnog stajališta dok ćemo u drugom dijelu analizirati konkretne primjere postojećih ili nezavisnih arhiva u osnivanju, procedura upravljanja gradivom (slaganje, opisivanje, pohrana), digitalizacije, te različitih internetskih tehnologija koje omogućavaju njihovu čuvanje i dostupnost. Također ćemo navesti primjere poput ‘Europeane’ kao transnacionalne mreže, ‘Arhineta’ kao nacionalnog sustava do nekih vaninstitucionalnih projekata.

Dosadašnji rad i važnost arhiviranja udruge Documenta – Centra za suočavanje s prošlošću,  predstavit će nam arhivist Documente, Nikola Mokrović.

Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, koji će nam predstaviti Dunja Kučinac, zamišljen je kao fizički i virtualni arhiv otvorenog tipa, koji na jednom mjestu objedinjuje sve materijale nastale na našoj nezavisnoj kulturnoj sceni od početka devedesetih godina do danas. 

Knjižnica Ranko Helebrant, djeluje u sklopu Kuće ljudskih prava kao svojevrstan arhiv izdavaštva civilnog sektora u području nenasilja, mira, tolerancije i ljudskih prava. Neprocjenjivu vrijednost građe ima pridružena arhivska građa Documente i Građanskog odbora za ljudska prava te organizaciju čiju građu oni klasificiraju i sređuju (Antiratna kampanja). Njihov rad će nam predstaviti voditeljica knjižnice Tina Đaković.

Cilj je opisati smisao i funkciju nezavisnih i arhiva u institucionalnom smislu, razloga zbog kojih nastaju te praktičnih znanja i tehnologija koje stoje na raspolaganju pri njihovu osmišljavanju. Naročito se problematizira status arhiviranja kao aktivističke djelatnosti, odnosno kao djelovanja koje želi pružanjem određenog sadržaja kroz određenu formu predstaviti širem društvu određene ideje i učiniti ih vidljivim i relevantnim. To se vrši kroz analizu ideja community arhiva i sveobuhvatnih arhiva”, ističe se u najavi okruglog stola. 

Okrugli stol će moderirati Sebastijan Brumec koji će ujedno, kao voditelj Knjižnice i čitaonice Tabula Rasa, predstaviti njen arhiv fanzinske i srodne građe te digitalizirani arhiv fanzina u sklopu internetske stranice www.fanzini.hr.

Intervju je nastao u sklopu Abecede nezavisne kulture, projekta dokumentiranja i predstavljanja kulturnih i umjetničkih praksi u regiji koji, uz potporu Balkanskog fonda za umjetnost i kulturu, zajednički provode SEEcult.org, Kulturpunkt.hr i Booksa.hr. Autori intervjua su novinarka Antonija Letinić, snimatelj Ivan Slipčević i redatelj Kyril Rubinstein.

Cijeli razgovor možete pogledati ovdje.

U svjetlu političke situacije na Bliskom istoku, odnosno širenju ratne zone protiv samoprozvane Islamske države (ISIL), u javni prostor sve više i više dopiru informacije o sustavnom uništavanju kulturnih i vjerskih spomenika, kao i Zapadu većinom nepoznatih arheoloških nalazišta. Nastojanja Islamske države da izbriše sve znakove nepodobne kulture trenutno su svakako najopasnija prijetnja kulturnoj baštini, no valja imati na umu da su i izgradnja infrastrukture, povećanje stanovništva i širenje urbanih područja već prokušane prijetnje očuvanju ugrožene baštine.

Projekt Endangered Archaeology pokrenut je ne samo s ciljem podizanja svijesti u ugroženim područjima, već i kao poticaj da se preventivnim koracima pokuša spriječiti sustavna devastacija i zatiranje arheoloških nalazišta i kulturnih spomenika na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, pri čemu se procjenjuje da samo na širem području Bliskog istoka postoji između tri i pet milijuna nalazišta. Ovaj projekt je proizašao iz APAAME-a, projekta dokumentiranja arheoloških nalazišta na Bliskom istoku zračnim fotografiranjem, pokrenutog 1998. godine. 

U sljedeće dvije godine jedanaest stručnjaka sa Sveučilišta Oxford i Leicester oslonit će se na korištenje satelitskih slika putem kojih će tražiti sve nepravilnosti u okolišu koje bi mogle biti grobnice, naselja, utvrde, gradovi ili drevni sustavi navodnjavanja, s obzirom na to da stil gradnje u područjima od interesa omogućuje dobru vidljivost iz zraka. Prva faza projekta bit će skupljanje snimaka područja, dok će druga faza biti usporedba s već postojećim fotografijama te detaljnije istraživanje mogućih nalazišta uz pomoć lokalnih stručnjaka na terenu.

Jasno je da ovaj projekt neće biti u mogućnosti izravnom akcijom zaštititi ugrožena arheološka nalazišta i kulturnu baštinu te da je i više nego moguće da on predstavlja posljednje dokumentiranje mnogih kulturnih i sakralnih građevina i nalazišta koja bi uskoro mogla biti nepovratno uništena, no samo postojanje inicijative osvještavanja i zaštite moglo bi spasiti značajni dio do sada očuvanih lokaliteta.

Baza podataka nezavisne umetnosti sa Balkana / Balkan Independent Art Database (BIAD) javnosti se predstavila krajem prosinca 2014. u Beogradu, kada su organizirali sajam nezavisne tiskane produkcije pod nazivom Nevidljiva kultura u biblioteci Branka Miljkovića, u suradnji s Asocijacijom Nezavisna kulturna scena Srbije. S Bobom Mirjanom Stojadinović razgovarali smo o pokretanju Baze, stanju nezavisne kulturne scene u Srbiji i potrebi dokumentiranja i arhiviranja nezavisnih kulturnih praksi.

“Znate onaj osećaj kada ste svesni da scena kojoj pripadate kod kuće nije velika, ali nije ni mala, da ona produkuje nešto što nigde drugde niste videli, a da gotovo niko za nju ne zna? Odete negde u bivšu Zapadnu Evropu i vidite izložbu o panku sa početka osamdesetih u Poljskoj u nekoj galerijici i pomislite – ovakve prakse su dragocene! A s druge strane, intelektualci u manjem bivše-zapadno-nemačkom gradu vas ubeđuju kako je Jugoslavija bila iza gvozdene zavese do kraja osamdesetih, i pitaju vas šta se danas dešava kod vas na sceni i vi vidite da je to kurtoazno pitanje… U međuprostoru svih tih nesporazuma nastala je ideja o Bazi podataka nezavisne kulturne produkcije sa Balkana”, objašnjava Stojadinović.

Baza ima četiri osnovna odjeljka – informacije o pojedincima, organizacijama, projektima te biblioteku. Na bazi se radi organski, a sve informacije su dobrodošle. Ideja je da prve dvije godine Baza funkcionira tako što sve informacije unosi organizacijski tim, a potom se nadaju da će početi funkcionirati samostalno. “Dok nas svakodnevica ubeđuje u vrednost bezvrednih stvari, nešto istrajava negde na periferiji svesti, a geopolitički bi se moglo reći i na periferiji Evrope. Eto, BIAD želi da se pozabavi tim vrednostima koje su negirane, a opstale su, vrednostima koje su nekonvencionalne, koje su ostavile trag i koje odražavaju mnoge fenomene u društvu, pa čak bi se moglo reći i da anticipaju nešto što ćemo tek videti šta je”, kaže Stojadinović o ideji Baze.

Primjeri institucionalnog dokumentiranja nezavisne kulture nisu poznati u regiji, a Stojadinović kao primjere sličnih inicijativa spominje Abecedu nezavisne kulture, Monoskop, češku online televiziju Artycok, bazu Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, Remontovu bazu podataka srpske suvremene umjetnosti, portal nagrade Mangelos te bazu podataka austrijskog KulturKontakta koja više nije dostupna: “Još uvek mi je teško da shvatim pozadinu političkih odluka na primeru iskustva KulturKontakta Austrija u direktnim profesionalnim kontaktima, velikoj biblioteci, pa čak i on-lajn bazi podataka o uglavnom nezavisnoj kulturnoj sceni Jugoistočne Evrope, koji su građeni dvadeset godina, da bi bili otuđeni bukvalno u roku od godinu dana – direktorka odseka je penzionisana, biblioteka donirana negde nekome u Beču, baza podataka izbrisana, a profil institucije se preorijentisao na ‘ceo svet’. U ovakvim odlukama može da se čita i savremena Evropska kulturna politika”.

Arhiviranje je dug proces, dok je kultura trajan proces. I jedno i drugo je krhko, teško se grade, a veoma ih je lako uništiti. Krajem prosinca BIAD je organizirao sajam nezavisne tiskane produkcije: “Iako je u proteklih 25 godina toliko programa izvedeno, formirane su nezavisne institucije, kulturna produkcija ne staje, čak deluje i da se poslednjih godina intenzivira uprkos sve više somnabulnim okolnostima, a još uvek u javnoj sferi ta visoko profesionalna kulturna produkcija ima status amaterskog i marginalnog. Za ljude koji su neposredno uključeni u krug produkcije nezavisne kulture mnoge stvari se podrazumevaju (iako bi se reklo da različiti ljudi različite stvari podrazumevaju), ali čim iskoračite van svog kruga, van svog grada i posebno van zemlje, shvatate da nezavisna produkcija zapravo nigde ne stoji”, odgovara Stojadinović na pitanje o tome koliko je nezavisna kultura vidljiva u javnom prostoru, medijima i među današnjim konzumentima kulture.

“Proizilazeći iz mnogo različitih potreba i uticaja, civilno društvo je od početka devedesetih iznedrilo scenu savremene kulture koja je išla na sopstveni pogon za onim što je smatrala važnim – ne toliko protiv (države), koliko za – stvaralaštvo, inovativnost i suštinsku/filozofsku nezavisnost, građenje sopstvenih kriterijuma, gajenje starih i neprekidno ustanovljavanje novih međunarodnih kontakata”. Sva ta kultura, ističe Stojadinović, raslojena u vremenu i prostoru, “toliko je neverovatno bogata, pa čak i visoko specifična u kontekstu evropske kulture, da bismo bili potpuno ludi da to sve zaboravimo da zapamtimo”. 

Baza podataka nezavisne umetnosti sa Balkana dostupna je ovdje, a otvorena je za sve vaše doprinose.

CZKD prvu je izložbu 1995. otvorio zvukom sirene za uzbunu i izlaganjem dokumenata, fotografija, knjiga i drugih predmeta koji su preživjeli višedesetljetni diskontinuitet u kulturnoj namjeni prostora u Birčaninovoj 21, koji se nalazi na mjestu Musea, prvog privatnog muzeja na Balkanu iz 1931. godine. Bio je to poziv na prepoznavanje kulturnog i javnog dobra i osvajanje polja za političku akciju.

Centar će 2015. godinu posvetiti promišljanju svog dvadesetogodišnjeg učinka i vraćanju arhivi, u smislu u kojem je takav zahvat “uvek osuđen na nezavršenost, ali obavezujući. I, pre svega – javan”, kažu u CZKD-u. “Jubileji, naravno, nisu jedino vreme uranjanja u nasleđe. Znamo da se imperativ kalendarskog obeležavanja jubileja ispostavlja kao prepreka interpretaciji. Isto tako, kao institucija koja je konstitutivno odredila teme politika sećanja, odnosa prema prošlosti i memoralizacije kao polje svog delovanja, svesni smo odgovornosti da omogućimo postavljanje modela dalje a(rti)k(ula)cije rada CZKD-a, naročito u onom delu gde je Centar bio ne pokretač, nego učesnik, katalizator ili promoter drugih pokreta i incijativa, delegirani javni prostor”.

CZKD priprema i kritičku kronologiju vlastitog rada koja bi trebala biti tiskana ove godine, a u čiju se izradu mogu uključiti svi zainteresirani u interpretaciju i analizu, putem stranice 20czkd.org. Koncept projekta obilježavanja dva desetljeća inicijalno je osmislila Ana Miljanić, koja s Anom Isaković, Borkom Pavićević i Ljubicom Slavković čini urednički tim publikacije.

M.M. / SEEcult