Kroz tri večeri, 26., 27. i 29. kolovoza, publika će imati priliku pogledati recentna dokumentarna ostvarenja domaće i regionalne produkcije – od intimnih kratkih filmova do nagrađivanih dugometražnih naslova.

Program u utorak počinje esejističkim dokumentarcem Babajanja redatelja Ante Zlatka Stolice, a zatim slijedi filmska posveta Rijeci i njenim stanovnicima, nagrađivani Fiume O Morte! Igora Bezinovića. U srijedu će se prikazati intimni kratkometražni film Hvala ti, majko! Izidora Bistrovića, a nakon njega Mirotvorac, novi film Ivana Ramljaka o Josipu Reihl Kiru, načelniku osječke policije ubijenom 1991., koji je svim silama pokušavao spriječiti rat. Program zatvaraju projekcije dvaju dugometražnih filmova, a to su bosanskohercegovački Blum-Gospodari svoje budućnosti Jasmile Žbanić i Funk Yu Franka Dujmića.

Projekcije u utorak i srijedu počinju u 20:30, a u petak u 20:15 sati. Ulaz na program je slobodan, a više detalja pronađite ovdje.

Prikazano je devet kratkometražnih dokumentarnih filmova: Šibenska luka (Frank S. Mottershaw, 1904, 2′); Sokolski slet u Splitu (J. Karaman, 1′); Procesija Sv. Duje (J. Karaman, 1911, 2′); Splitska luka (J. Karaman, 1911, 1′); Sprovod gradonačelnika Vicka Mihaljevića (J. Karaman, 1911, 2′); Kavana Corso (J. Halla, 1915, 1′); General Maister (J. Halla, 1918, 1′); Karneval u Splitu (1920, 2′); Skupština HSS-a u Koprivnici (J. Halla, 1921, 9′); i Seljačka svadba u Hrvatskoj (redatelj A. Bazarov, snimatelj J. Halla, 1922, 5′).

Iako je poanta ovog programskog bloka bila prikazati upravo filmske početke hrvatskih autora, projekciju nije otvorio Karamanov Sokolski slet u Splitu – prvi film hrvatskog autora snimljen na tlu Hrvatske za koji trenutačno znamo, već isječak Šibenska luka koji je 1904. godine snimio Frank S. Mottershaw. Naime, ovaj je materijal godinama pogrešno smatran prvim hrvatskim filmskim materijalom, da bi ga se tek naknadno identificiralo kao dio cjeline naslovljene Krunisanje kralja Petra I. Karađorđevića i putovanje kroz Srbiju, Novi Pazar, Crnu Goru i Dalmaciju.

O ovakvim smo arhivskim otkrićima, povijesnom životu naše najranije filmske baštine, njezinoj relevantnosti za današnje gledatelje i o budućnosti Hrvatske kinoteke pričali s Jurjem Kukočem, članom programskog vijeća PSSST!-a i višim filmskim arhivistom u Hrvatskoj kinoteci te Mladenom Burićem, načelnikom odsjeka za obradu filmskog, video i fonografskog gradiva Hrvatske kinoteke.

Što nam možete reći o filmsko-povijesnom razdoblju u hrvatskoj kinematografiji kojem pripadaju snimke prikazane u bloku Hrvatska u ranom nijemom filmu? 

M.B.: Filmovi koji su prikazani predstavljaju period – kako ga Škrabalo naziva – pretpovijesti hrvatske kinematografije. Kada govorimo o kinematografiji ne govorimo o pojedinačnim snimcima, zato što kinematografija podrazumijeva uređeni sustav promišljanja, stvaranja i prezentacije filmskih, odnosno kinematografskih djela. To znači da mora postojati mreža: od mreže kina do producenata koji će kontinuirano proizvoditi filmove. Razdoblje koje smo predstavili na ovogodišnjem PSSST!-u jest razdoblje u kojem sastavnih elemenata kinematografskog sustava još nije bilo ili su tek postojali počeci i pokušaji da se tako nešto uspostavi.

J.K.: U to su se doba igrani filmovi u Hrvatskoj jako rijetko radili, ako su se uopće radili, zato što ni nisu mogli konkurirati stranim filmovima i produkcijskim središtima. Zato je ipak bilo jednostavnije napraviti dokumentarni zapis, kao što je i vidljivo iz ovog programa. S obzirom na to da je jedan od najčešćih dokumentarnih zapisa toga doba bio putopis, bila je ideja da ljudi na filmu vide ono što nisu mogli vidjeti u stvarnosti pošto se tada još nije tako puno putovalo, turizam nije bio naročito razvijen. Pa su se u Hrvatskoj zapravo snimali filmovi o nekima za našu i stranu publiku egzotičnijim prostorima koje još nisu vidjeli, primjerice Plitvička jezera, Opatija i slično.

Također, iz prikazanoga se može vidjeti da su drugi popularni dokumentaristički zapisi koji su se u to doba snimali zapisi određenih važnih javnih događaja. U programu smo mogli vidjeti vjerske procesije, sprovode, vojne parade, političke skupove i slično. Dakle, to bismo mogli usporediti s onom funkcijom koju danas ima televizijski dnevnik koji prikazuje reportaže o nekim ključnim događajima. Zanimljivo je za napomenuti i da se u to doba u svijetu i kod nas često snimala gradska svakodnevica, nakon čega bi se snimku odmah razvilo i prikazalo. Tako da je u isti dan ili par dana nakon snimanja, snimljeni materijal o gradskoj svakodnevici bio prikazan u kinu. I onda su ljudi koji bi toga dana vidjeli da ih se snima iste večeri došli u kino, platili ulaznicu i pogledali se na platnu. To je bila financijska računica toga doba.

M.B.: Također, hrvatski su snimatelji toga doba većinom radili kao svojevrsni dopisnici stranih kompanija. Smatramo da je i to jedan od razloga zašto je sačuvano tako malo snimljenog materijala iz tog razdoblja. Većina se snimanog materijala slala u inozemstvo naručiteljima, pa je bilo poprilično teško za očekivati da se u takvom produkcijskom aranžmanu kopije materijala zadržavaju u Hrvatskoj.

J.K.: Smatra se da je ukupno oko 75 posto nijemog filma na svijetu izgubljeno. Mislim da je u Hrvatskoj u tom razdoblju do 1920., premda nije bilo kontinuirane kinematografije, možda čak i više od 75 posto materijala izgubljeno.

M.B.: Osim toga, postoji velika količina snimaka koje su raspoređene po različitim arhivima. Ono što rade filmski arhivisti kada “otkrivaju” ove snimke je da zapravo određene snimke koje su u nekom arhivu možda neprepoznate ili nisu stavljene u pravilan kontekst stavljaju u kontekst  koji možemo nazvati pravilnim. Kod nas taj pravilan kontekst naravno znači prepoznati i naći gradivo koje je snimano na području Republike Hrvatske. Ne znamo točno koliko toga ima, ali sasvim je sigurno da postoji još materijala koji još nismo “otkrili”.

Tko su akteri koji su proizveli ove materijale naše filmske “pretpovijesti”?

J.K.: Zapravo, tu se radi o dvije osobe koje su utemeljile hrvatski film: Josip Halla i Josip Karaman. Josip Halla donio je 1909. godine svoju prvu kameru u Zagreb, a godinu nakon toga Karaman donosi kameru u Split. Halla je najvjerojatnije svojom kamerom počeo snimati i prije Karamana, ali prva Hallina sačuvana snimka kod nas u Kinoteci je tek iz 1915. godine, radi se o filmu Kavana Corso. To je ujedno prva sačuvana snimka grada Zagreba koju je snimio hrvatski snimatelj, iako postoje i ranije snimke stranih autora.

Snimanje filmova u to je doba bilo skupa aktivnost. Čak i ako ne govorimo o većim produkcijama dugometražnih nijemih filmova, već o kraćim dokumentarnim snimkama, poput ovih prikazanih na festivalu. Nije bilo jeftino nabaviti kameru i platiti filmsku vrpcu – i zapravo, malo si je ljudi moglo priuštiti tako nešto. Tako da si je to u Hrvatskoj u početku priuštilo tek dvoje ljudi koji su bili ili imućniji ili poduzetnici. Halla je bio imućniji, a Karaman je bio poduzetnik koji je posjedovao kino u kojem je puštao svoje filmove.

Zašto su ovi filmski materijali danas važni našoj javnosti?

J.K.: Povjesničari imaju potpuno različit odnos prema 20. stoljeću nego prema svim ostalim stoljećima u povijesti zato što je to jedino stoljeće u kojemu događaje možemo baš vidjeti, na fotografijama ili filmskoj vrpci. Mi povijest često poimamo kao neki narativ, odnosno priču, a u ovom slučaju, kada pogledamo neki filmski zapis shvatimo da to nije bila samo priča – to su stvarno bili neki konkretni ljudi koji su postojali u nekom konkretnom vremenu, kao što i mi danas konkretno postojimo. A zamislimo koliko bi zanimljivo bilo vidjeti kako je primjerice izgledala vojna parada u starom Rimu ili nešto tomu slično.

Za kraj, osvrnimo se na budućnost Hrvatske kinoteke, a time i diseminacijsku budućnost hrvatske filmske baštine koju ona čuva. Hrvatski filmski arhiv pri Hrvatskom državnom arhivu ove je godine promijenio ime u Hrvatska kinoteka. Ovo je, čini se, dio projekta koji se već dulji niz godina provlači kroz strateške planove Ministarstva kulture i HAVC-a i po kojem bi se Hrvatska kinoteka trebala odvojiti od Hrvatskog državnog arhiva u samostalnu instituciju. Međutim, ovaj proces, osim recentne promjene naziva institucije, iz godine u godinu izgleda stoji na mjestu. Što nam možete reći o ovoj situaciji?

M.B.: Ono što je naročito problematično jest da je ova institucija od samoga početka osnovana kao kinoteka pri državnom arhivu. Što znači da smo mi odjel državnog arhiva i da smo po svojoj djelatnosti – arhiv. Kad bi se ovakva Hrvatska kinoteka danas odvojila, zapravo bi se jedan filmski arhiv odvojio od državnog arhiva. Što podrazumijeva da bi se onda morale pokrenuti funkcije koje današnja Hrvatska kinoteka kao arhiv nema: omogućiti prikazivačku djelatnost, programsku djelatnost, muzejsku, izdavačku i odlučiti o zadržavanju ili prekidanju arhivske djelatnosti. Ono što se kod nas dogodilo jest jedna stvar koja je malo izvan uobičajenih okvira na području bivše države. Jugoslavenska kinoteka i Kinoteka Makedonije osnovane su kao kinoteke pri kojima djeluju filmski arhivi. Što ima smisla, zato što onda imate kinoteku sa svim ovim nabrojanim djelatnostima, uključujući i arhivsku djelatnost. Slovenija je osnovala instituciju usporedivu našoj, znači filmski arhiv pri državnom arhivu. Ali su osnovali i samostalnu kinoteku. Filmski se arhiv u slovenskom primjeru bavi nacionalnom, a kinoteka svjetskom kinematografijom, s time da te dvije ustanove vrlo usko surađuju, iako su odvojene.

Ono što se kod nas dogodilo jest da se pod imenom jednog osnovalo nešto drugo pri državnom arhivu, i nikada zapravo nije osnovano ono prvo – znači sama kinoteka. Razlog ovome može biti u tome što je u doba osnivanja postojala kinoteka u Kordunskoj i  Savskoj. Znači, to su bile male dvorane u kojima su se vrtjeli kinotečni programi. I tu smo mi zapeli. Nama je ustvari bilo vrlo sretno razdoblje u kojem smo se zvali Hrvatski filmski arhiv, zato što smo u tom trenutku mogli senzibilizirati javnost o postojanju filmskog arhiva. Hrvatski državni arhiv sasvim sigurno treba imati filmski arhiv, zato što se velika količina arhivskog gradiva danas isto tako nalazi na filmu. Dobar dio naše građe nisu nužno filmska autorska djela, već filmski zapisi i slično. Odvajanje bi u ovome trenutku značilo odvajanje filmskog arhiva i još uvijek ne bismo imali kinoteku u onome punome smislu. U tome je problem: mi naprosto bacamo pojmove, a nismo do kraja promislili što oni jesu. Potrebno je točno strateški definirati kakvu ustanovu želimo i trebamo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na projekcijama koje sve do petka počinju svake večeri oko 19 sati, u prostorijama Foto-kino kluba Baranja-film, idućeg će se tjedna moći pogledati i filmovi redatelja Nevena Hitreca Riba ribi grize rep te Ovrha, oba u produkciji HFS-a, Petra Krelje Na sporednom kolosijeku (u produkciji Zagreb filma) odnosno Oluje se uvijek vraćaju kući (u produkciji HFS-a), a s dva se filma predstavlja i stvaralački opus Zorana Tadića. Bit će prikazani Druge i Pletenice, oba klasici domaće dokumentaristike, nastali u produkciji Zagreb filma.

Među klasicima su i dokumentarac Ante Babaje Dobro jutro, pa Nek se čuje i naš glas Krste Papića te Djetinjstvo i more Mate Bogdanovića, oba nastala u produkciji Zagreb filma, a bit će prikazani i Ode Eddy redatelja Alda Tardozzija, u produkciji Factum filma, Više volim pse Mladena Čapina te Moj bosonogi prijatelj/My barefoot friend redatelja Seong Gyou Leea, Južna Koreja, Indija, nastao u produkciji Restarta Zagreb, dok program DOKfilma u petak navečer, 26. veljače, završava filmom Dan po dan Borisa Poljaka, u produkciji Hrvatskog filmskog saveza.

Foto-kino klub Baranja-film djeluje od 1981. godine, a od 1997. je udruga tehničke kulture te se godinu poslije uključuje kao punopravni član u Hrvatski filmski savez i u Hrvatski foto savez. Okuplja tridesetak članova koje zanimaju fotografija i film, a 2007. pokreću DOKfilm, kao reviju dokumentarnog filma koja prikazuje odabrane dokumentarne radove domaćih i stranih autora, bilo amatera ili profesionalaca, ostvarujući suradnju s producentskim i distributerskim kućama, od Hrvatskog filmskog saveza do Discovery film&video Zagreb, Zagreb filma, Factuma Zagreb, Restara Zagreb, ali i s brojnim samostalnim autorima dokumentarnog filma. Uz mogućnost da članovi kluba, kao i svi drugi koje zanima dokumentarni film, mogu vidjeti vrijedna autorska djela, manifestacija je i svojevrstan poticaj onima koji bi se i sami željeli okušati u ovom filmskom žanru.

Preradovićeva 5 zamijenila je Jurišićevu 6 odnosno kino Grič, a osim udobnog novog prostora, gledatelji će ovogodišnju porciju domaćih i stranih dokumentarnih filmova imati prilike gledati četiri puta tjedno – četvrtkom, petkom, subotom i nedjeljom. Projekcije će se preko tjedna održavati u intimnoj atmosferi manje dvorane na prvome katu, dok će se vikendom filmovi gledati u dva termina u preuređenoj kino dvorani na katu iznad. Otvorenje nadolazeće sezone održat će se u subotu, 4. listopada, prikazivanjem filma Narko kultura Shaula Schwartza koji je svojom tematikom o meksičkim narko kartelima, opjevanim u pjesmama novog popularnog folk žanra – narcocorido, zaokupio veliku pažnju publike i žirija Berlinskog Filmskog Festivala te Sundancea.

No prije službenog početka novog programa, zagrebačka će publika imati priliku pogledati hrvatsku premijeru filma O Susan Sontag redateljice Nancy D. Kates koju Dokukino organizira u suradnji s međunarodnim festivalom fotografije Organom Vida. Intimna dokumentarna priča prati spisateljicu, esejisticu, feministkinju, jednu od najprovokativnijih i najutjecajnijih političkih i literarnih ikona 20. stoljeća, Susan Sontag. Od rane zaljubljenosti u knjige, preko prvog iskustva u gay baru, od njenog prvog braka do posljednjeg ljubavnika. Dokumentarac koji istražuje život kritičarke i spisateljice čija djela o fotografiji, ratu i terorizmu odjekuju i danas. 

Informacije o programu i filmovima dostupne su na službenoj stranici Dokukina. 

Izvor: Dokukino

Radi se o gorko-slatkoj komediji o najneobičnijem zanimanju koje ‘nikad ne propada’, a Dragana Nikolića, osim režije, potpisuje scenarij i kameru. Intimnim portretom glavnog protagonista Bate, koji nakon povratka iz gastabajterskog života Njemačke radi u pogrebnom poduzeću svog tasta, a ne morbidnom pričom o smrti kako bi se moglo nagovještavati, te izrazito fokusiranom kamerom koja svjedoči o stalnoj tuzi koja obavija taj posao, i naposljetku crnim humorom sa zadržanom empatijom, iako teže teme, taj je dokumentarac osvojio kako bračku publiku tako i turiste.

Odmah za njim, visoke su ocjene osvojili filmovi Duh ’45 Kena Loacha i Više od meda Markusa Imhoofa.

Izvor: SSFF

Portal Open Culture, osnovan 2006. godine, na jednom mjestu okuplja kulturne i obrazovne medije u visokoj kvaliteti radi stvaranja zajednice cjeloživotnog učenja diljem svijeta. Misija je portala centralizirati, kurirati i učiniti dostupnim sadržaj raširen i raštrkan po Internetu.

Bazi od dvjesto dokumentaraca možete pristupiti ovdje.

Na prvom susretu gostovali su realizatori filmova i sudionici projekta Direkt Martina Globočnik, Stana Jeličić, Morana Komljenović i Hrvoje Mabić, a bili su prikazani filmovi Savršeno društvo i Direkt99. Sljedeći vizualni kolegij s FADE iN-om zakazan je za 21. ožujka. 

FADE iN je neprofitna organizacija osnovana 2000. godine s ciljem stvaranja dokumentarnih i edukativnih filmova te društveno angažiranih TV formata, a surađivali su i na stvaranju promidžbenih poruka za organizacije kao što su Unicef, Plavi telefon, B.a.B.e! i  Nacionalnu zakladu za razvoj civilnoga društva. Zaštitni znak FADE iN produkcije je i dokumentarni serijal Direkt, koji otvoreno progovara o problemima mladih.

Izvor: FADE iN

U srijedu 14. ožujka, na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, održan je prvi susret ciklusa FADE iN na FPZ-u. Ovaj ciklus projekcija FADE iN-ovih dokumentaraca organiziran je na kolegiju Vizualni mediji prof. Viktorije Car. Zamišljen kao susret na kojem će studentima biti prikazivani angažirani dokumentarci, u sklopu ciklusa FADE iN na FPZ-u studentima će biti omogućen i razgovor s režiserima, scenaristima, montažerima i snimateljima koji su radili na filmovima. Voditeljica tribina je Verica Katić, a ovaj program za mlade novinare prve i druge godine preddiplomskog studija, bit će nastavljen sve do 20. svibnja.

Na prvom susretu gostovali su realizatori filmova i sudionici projekta Direkt Martina Globočnik, Stana Jeličić, Morana Komljenović i Hrvoje Mabić, a bili su prikazani filmovi Savršeno društvo i Direkt99. Sljedeći vizualni kolegij s FADE iN-om zakazan je za 21. ožujka. 

FADE iN je neprofitna organizacija osnovana 2000. godine s ciljem stvaranja dokumentarnih i edukativnih filmova te društveno angažiranih TV formata, a surađivali su i na stvaranju promidžbenih poruka za organizacije kao što su Unicef, Plavi telefon, B.a.B.e! i  Nacionalnu zakladu za razvoj civilnoga društva. Zaštitni znak Fade in produkcije je i dokumentarni serijal Direkt, koji otvoreno progovara o problemima mladih.

Izvor: FADE iN